Connect with us

Tvrtko Dolić

Srbin Rade Šerbedžija postaje hrvatski član Američke filmske akademije

Published

on

 MNOGE PARADRŽAVE NISMO REINTEGRIRALI     Kada se 90-tih “politički i etnički progonjeni Rade” iskrcao u Londonu, morao je popuniti imigracijski upitnik. Nacionalnost Serb, prezime Serbedzija. Kako je takav Rade ovih dana pozvan u Američku filmsku akademiju kao popuna iz etničke skupine Hrvata?

Hrvatska zapravo to nije. Imamo savez paradržava i višeslojnih paradržavnih asocijacija, u kojima su Hrvati manjina. U zbroju su Hrvati većina, ali ne dominiraju niti u jednom segmentu ili sloju države ili društva. Na dokonom ćaskanju MMF-HNB u dubrovačkom Hiltonu, guverner Boris Vujčić spomenuo je dobro organizirane manjine nasuprot većini. Alina Mungiu-Pipidi, profesorica u Hertie School of Governance upozorila je na podjelu društva na rodbinski, nacionalno ili interesno povezane kaste, koje svojim pripadnicima omogućavaju slobodan pristup institucijama i uslugama sustava. Time smo došli do problema nedopustive obrnute diskriminacije u RH, koja se lokalno, “manjinski” i interesno pretvara u najgoru represiju prema Hrvatima, da bi udružene kaste zidale takve odnose i na “saveznoj” razini. U kakofoniji otvorene šovinističke mržnje prema Hrvatima, imamo i one koje smeta što posjedujemo određen nacionalni identitet. 

Obrnuta diskriminacija

U Rijeci i u Zagrebu o Hrvatima možemo govoriti kao o manjini na lokalnoj razini, koja trpi tiraniju udruženih komplementarnih skupina. Neki poznati protagonisti našeg političkog života brkaju osnovne činjenice. Nedavno smo u Hrvatskom saboru imali priliku čuti Furia Radina, zastupnika talijanske manjine, kako nekorektno optužuje Ivana Pernara iz Živog zida. “Reći ću vam zašto je ono što ste vi govorili na razini fašizma… Oduzeli ste nam legitimitet jer imamo malo glasova, a imamo malo glasova jer su nas vaši sunarodnjaci izbacili iz naših kuća.” Dakle, po Radinu, nisu Talijane u Istri progonili i protjerali partizani, nego Hrvati. Tko je napao Trst? Zar nije Titov režim u Istru doseljavao sve “jugoslavenske” nacije, osim Hrvata? Zapravo me ne smeta niti talijanski karakter Istre ili Kvarnera, ali je civilizacijski nazadno kreirati nekakav jugoslavenski identitet Istre ili Kvarenra, nakon što su se obje Jugoslavije nepovratno raspale, kao najveći kazamati u našoj i svjetskoj povijesti.

U Rijeci je rezanje hrvatske zastave proglašeno kulturnom predstavom! U tom smislu počašćen je i jedan Slovenac! Pokušajte u Ljubljani ili Mariboru rezati slovensku zastavu, pa da vidite koliko to možete svesti pod slobodu izražavanja. Možete li zamisliti kako se u Rijeci osjećaju Hrvati, dok formalno u svojoj nacionalnoj državi trpe diskriminaciju drugih skupina. Kako se Hrvati osjećaju u orjunaškom i titoističkom Zagrebu, gdje se Titovo ime konačno odstranjuje kroz političku ucjenu? Iluzorno je bilo očekivati da se istarska i kvarnerska matrica doseljavanja stranaca neće aplicirati i na Zagreb, u kojemu je 1945. domaće stanovništvo prognano i uglavnom pobijeno – ostali su samo dotepenci prve Jugoslavije i nešto sitno mađarona, pa su onda stigli podobni doseljenici sa Sandžaka i iz Šumadije. Za vrijeme mađarske dominacije, Zagreb i Rijeka bili su mađarske utvrde, a za orjunaške, odnosno velikosrpske, jugoslavenske i srbijanske dominacije, odvijao se sličan proces. Posljednja okupacija u Rijeci i u Zagrebu bila je orjunaška i komunjarska, i to određuje današnje dominantne skupine u tim hrvatskim gradovima.

Glumio je Rade baš svašta, od prosjaka do kraljeva. Kada neki svjetski kazališni ili filmski djelatnik pogleda popis Radetovih uloga, ostaje impresioniran. A Rade je sve svoje uloge sveo na jedno isto bacanje po tlu, stenjanje i mijaukanje na bini. Koliko će Rade Šerbedžija kao američki “akademik filmskog platna” promovirati RH, a koliko ojačati vladajući protuhrvatski klan u “hrvatskoj” kulturi? Nakon što je 20 godina uživao na Kvarneru, uključujući ostale blagodati Lijepe naše, Rade je potpisao yu-Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Slavenski izgled, slavenski jezici, nekakav ruski engleski, srpsko podrijetlo, i distanciranje od hrvatske samostalnosti, otvorili su Šerbedžiji svjetsku glumačku karijeru, uglavnom kroz uloge ruskih mafijaša. Njegov ulazak u takozvanu Academy of Motion Picture Arts and Sciences možemo simbolički gledati i na toj razini. Sve se događa u osjetljivom trenutku za SAD, kada se AMPAS snažno angažirao protiv novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Fiume je Reka

AMPAS je “profesionalno” udruženje oko 6000 američkih filmaša. Pripadna godišnja nagrada Academy Award poznata je pod nazivom Oscar. Nakon niza skandala sa protežiranjem glumaca koji su bijelci, pala je odluka da se AMPAS rasno i etnički proširi. Prošle godine adoptirano je 683 novih članova, a ove godine pozvana su 774 nova člana iz 57 zemalja. Emir (Nemanja) Kusturica, uključen je još krajem 90-tih na tragu afirmacije BiH i Daytonskog sporazuma, još dok se prezentirao kao musliman i Jugoslaven. Danas brani boje Srbije, dok je iz Hrvatske pozvan “Hrvat” Rade Šerbedžija, koji je zapravo Srbin. Tipična hrvatska selekcija. Tijekom lobiranja za članstvo u AMPAS-u, Rade je predstavljen kao redatelj filma “Oslobođenje Skoplja”. Naime, promocija tog obiteljskog projekta iz 2016. oslanjala se na svjetsku famu istoimene predstave srbijanskog i vojvođanskog redatelja Ljubiše Ristića. Šerbedžija je naglasio kako će se na karti AMPAS-a pojaviti i Rijeka. Nisam čuo da je spomenuo Hrvatsku, pa ako je to ipak učinio, ispričavam se. Eto, Rade je pametno iskoristio neželjenu RH, na više načina.

A da Rijeka zaslužuje svoje mjesto u topologiji američkog i domaćeg horora, vidimo i po novim budalaštinama Travničanina Olivera Frljića, koji je po nacionalnosti halbe – halbe. U RH je stigao kao izbjeglica i predstavio se 1/1. Nakon školovanja u Crkvi u Hrvata, aktivistički djeluje strogo protiv katoličkih nacija. To vam je onaj “antifašistički” lik kojeg su Poljaci protjerali nakon što je došao s idejom da se Poljaci trebaju suočiti sa svojom prošlošću. Hitler je pregazio Poljsku, Staljin je pobio sve poljske časnike, zajedno su pobili i mnoge druge Poljake, nametnuli Poljacima svoj problem Židova, Poljska je nakon rata reducirana za oko 100 kilometara na istočnoj strani, a Frljo je kao problem prepoznao Poljake, zapravo katolike. U Sarajevu se pojavio s predstavom u kojoj Isus silazi s katoličkog križa i siluje muslimanku. Našu nesretnu Aleksandru Zec, žrtvu bitke podzemlja za teritorij zagrebačke tržnice Dolac, prikazao je kao žrtvu hrvatskog nacionalizma. Poznat je i po predstavi u kojoj “gledatelji” vire na bini kroz poklopce wc-školjki. Ovih se dana u sklopu Riječkih ljetnih noći pojavio s neukusnom prozivkom njemu nepoćudnih osoba. Sve njegove predstave zapravo su njegova dijagnoza.

Riječanka je i Slavenka Drakulić, koja nastupa kao nekakvo jugoslavensko plemstvo – otac joj je bio oficir JNA. U tekstu “Shadows in the sunshine”, objavljenom 2008. u Guardianu, tvrdi da Hrvatska ima fašističku povijest. Oponašajući Hannah Arendt, njenu nazočnost na suđenju Adolfu Eichmannu, i njeno djelo “Izvješće o banalnosti zla”, Drakulićka je posjetila haaški Tribunal i napisala knjigu “Oni ne bi mrava zgazili”, koja je poslužila za film “Obični ljudi” Vladimira Perišića. “Moj je otac također bio oficir JNA i to mi je pomoglo da se približim Krstiću kao osobi. Ista je stvar i s Ratkom Mladićem” – izjavila je Drakulićka. “Biljana Plavšić smogla je snage preuzeti na sebe političku, ali i moralnu odgovornost za ratne zločine… Za razliku od Bobetka ili Gotovine.” Po jednom njenom “romanu” snimljen je film “Kao da me nema” – (četničke) ubojice nemaju nikakve nacionalne ili vjerske oznake. Riječ je o muškom ratu protiv žena! Kako se u to uklapa Srebrenica? Rat između homoseksualaca i heteroseksualaca? Drakulićka se čudi da je Istra hrvatska. Navodno je slično na Brijunima izjavila i Mira Furlan. Drakulićka je jedna od utjecajnih “vještica iz Ria”, kako je Slaven Letica hrabro nazvao skupinu lažnih feministica. Kao što reče Letica, sve same djevojčice komunizma, iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, jugoslavenskih diplomata i partijskih činovnika. Plemstvo!

Radiša ili Radojica?

Režimski jugoslavenski glumac Rade u Londonu se 90-tih smjestio kod režimske britanske oscarovke Vanesse Redgrave, na preporuku jugoslavenskog režimskog kazališnog redatelja Ljubiše Ristića. Vanessa je okupljala slične likove da se prezentira kao novovjeka majka srednjevjekovnog “Moving Teatra”. Na kazališnoj razini provedene su određene stilizacije. Naime, u Srednjem vijeku su glumačke družine putovale od naselja do naselja i priređivale svoje predstave, svaki put na novoj bini, za novu publiku, a ovdje ista publika seli od jedne lokacije do druge. Naravno da je autorski tekst posve zanemariv – protagonisti su gledatelji. U Zagrebu je Ristić slično postavio “Oslobođenje Skopja” na Gornjem gradu – publika je selila iz jednih prljavi stolaca jednog prljavog dvorišća u neke posve strgane u drugom još prljavijem dvorišću. Zasjednete na ljetnoj opari u jednom obzidanom smrdelju, a onda se Rade valja pet minuta na zapišanom pločniku, kao da ima napad epileptičara, pa vas onda zamole da pređete u drugo popišano dvorišće, gdje se Rade ponovno baca na zemlju u svome čuvenom grču antifašizma. Imao sam čast u ITD-u gledati njegovo uprizorenje Ibsena – Rade se jednako bacao po bini, i onda bi se ukipio, škiljeći u jednu točku. I u shakespearovskim aplikacijama Rade je razdrljen i raščupan. U “svojim” predstavama na Kvarneru, Rade prvi čin predstave izvodi na brodu, na koji se publika ukrca – onako nešto brblja sam sebi na pramcu, da bi se u konačnici glupa publika uspentrala na utvrdu Minor na Malom Brijunu. Annete Benning bila je strgana, pokisla i oduševljena, a za promociju genija dobila je naslovnu ulogu u “Medeji”, u verziji Radine supruge Lenke Udovički, koja je jednostavno naručila tu predstavu u SAD-u, kako se danas zove režija. Rade je postao režimski glumac i u “samostalnoj RH”, od koje je bježao, i to je odgovor na mnoge druge vaše dvojbe.

 

SAČUVANI FRAGMENTI

Tko je Serbin Rade Serbedzija?

Zgodno je kroz izjave Rade Šerbedžije promatrati njegovu osobnu evoluciju, ako se uopće dogodila. Nije prepoznao srpsku i srbijansku agresiju na RH i BiH. U Beogradu je kukao: “Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci… Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije se mogla spasiti divna Jugoslavija… Pod drugu kapu neću!” Padale su svakakve izjave. “Ja lično bih najradije, a znam da nisam Čarnojević, poveo nesretni narod na neko daleko ostrvo, ako takvo postoji na svijetu.” Pa onda: “Više se ne mogu vratiti ni u Zagreb… Ne pripadam više tom svijetu… Ne mogu ja zbog njih i njihova djela zbog kojeg su oni na kraju i suđeni pogaziti sve naše živote i svoj prije svega.” Tada je tvrdio da su Amerika i Europa velik laž. Ljudi tamo uglavnom žive nesretno. “Sva ta hrpa Meksikanaca i crnaca, hrpa sirotinje i bijede koja se vuče tim svijetom.”

“Toga svibanjskog popodneva igrali su u Zagrebu Crvena zvezda i Dinamo” – prisjeća se Rade. Povijesna tekma “na kojoj je zapravo počeo rat”. “Sjedili smo, dakle, u Ristićevoj kancelariji i gledali nogomet, Inga (Appelt), Brik (Ingin sin) i ja, kada je u sobu stupila jedna mlada i lijepa djevojka. Ljubiša ju je predstavio kao mladu režiserku iz Beograda, koja je upravo počela režirati svoju adaptaciju jednog Nušićeva komada.” Zvala se Lenka, a majka joj je bila Karolina Marija, profesorica biokemije na Harvardu, koja se udala za španjolskog borca (?) Lazara Udovičkog, prijatelja Koče Popovića. “Na svadbi su svirali cigani iz Novoga Sada. Pjevali su za mene posebno Arsenovu pjesmu ‘Oj mladosti’. Zatim je moj Danilo uzeo gitaru i otpjevao mi ‘Suzu za Zagorske brege'”.

Navodno je na događanju naroda u Srbiji recitirao Tina Ujevića. “U lipom jaziku, gdi ‘ča’ slaje zvoni, mi dobročasimo garb slovućeg greba i tokoj ti napis dijački i stari.” I rijetki Hrvati četnici tražili su prijevod. Na protestnom mitingu protiv bombardiranja Dubrovnika, u pratnji Mirjane Karanović, recitirao je Gundulićeve stihove: O lijepa, o draga, o slatka slobodo. “Samo stotinu metara zračne linije, u tome času, nekoliko tisuća ljudi čekalo je prijestolonasljednika Aleksandra!” Teško je odrediti kada, možda nikada, ali “tada se u meni dogodio Krleža, ne više onako lektirno iz gimnazije i s prigodnih recitacija, nego kao moj barut i kao moja voštanica kojom sam osvjetljavao samome sebi, a nadam se i drugima, put.” Pa onda pripomene: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.” Kako kaže, nešto je lanuo protiv Josipa Vrhovca, a spasio ga “malo talent, a malo činjenica da su mi otac i majka bili Srbi i komunisti, te sam kao takav teško u prozivkama i etiketama prolazio kao hrvatski nacionalist”.

Rade je devedesetih podržao lijevi Račanov blok, čime je potvrdio “svoj građanski (?) svjetonazor, uvijek okrenut lijevim, socijalističkim idejama”. “Dragi Stipe, vi znadete da ja u bivšem sistemu nisam bio član SK. Štoviše, ponekad sam bio oštar kritičar mnogih pojava u tadašnjem društvu. No, nikada nije u mene bilo dileme na kojoj sam zapravo strani. Nažalost, mnogi naši drugovi preko noći su promijenili stranu i ogrnuli se plaštom nacionalizma. Vi niste i to neizmjerno cijenim u vama. I nadalje ostajem krležijanac. Uvijek lijevo, pa makar se počesto i ne slagao s onima koji kolo vode… Kuda god krenem, domovinu svoju u srcu nosim.” – pisao je Šuvaru u studenom 1997.

Sreo je slučajno Ingu Appelt nakon čaše s nogu u Zagorcu, a ona je bila izravna: “Šerbo, ja te moram pitati, jer čitav Zagreb govori, da si u Beogradu na TV rekao kako si morao pobjeći iz Zagreba, jer su te ovdje proganjali.” Rade se ne sjeća što je odgovorio. “Znam da mi je u tome času tlo ispod nogu izmaklo i da sam osjećao kako propadam u provaliju. Dakle, to je bilo to. Smišljena zavjera nekih poganih ljudi, među kojima su se ponekad našli i moji nekoć dragi prijatelji, da me izmišljenim lažima unište.” Mene osobno iznenadila je Radetova uporna potraga za Jugoslavijom, od jednog republičkog središta do drugog. “U Sarajevu sam ostao dvanaest dana … Počele su i prve granate padati s okolnih brda.” Svemu su kriva ta demonska balkanska brda, koja sama stresu bombe na sarajevsku tržnicu. “Autobus je… sporo izlazio iz Sarajeva… Zatim su počele da se izmjenjuju barikade. Zaustavljali su nas čas Muslimani, čas Srbi…” Jedan musliman ga prestrašio: “Otvarajte ta vrata, majku vam vašu četničku! Bježite, je li? Bježite?” A onda je prepoznao Radu. “Đe si, legendo? Maknite se ljudi. Rade Šerbedžija je unutra. Puštaj ovaj autobus! Neka čovjek putuje’.” Na našu nesreću, Rade je prestao putovati i skrasio se u Rijeci i na našim Brijunima.

 

TKO TO TAMO NE PEVA

Zaboravljena Raza Babić

Kada je 2010. u Veneciji zajedno s Johnny Deppom snimala film “The Tourist”, humanitarka Angelina Jolie za Uskrs je posjetila Razu Babić u izbjegličkom kampu Splavište kod Goražda. Nesretna Raza godinama je divljački silovana u srbijanskim logorima. Inspirirana sudbinom Raze, Jolie je dobila nadahnuće za film “U zemlji krivi i meda”, koji je srpski filmski klan preusmjerio u suprotnost ratnom iskustvu Raze, kao i njenoj današnjoj zastrašujućoj samoći – nije dočekala niti ljubav, niti samilost, niti primjerenu medicinsku njegu za jednu istinsku žrtvu ratnog i ostalog nasilja. Razi su kćeri oduzete i odgojene u tuđoj obitelji i tuđoj kulturi. Svejedno, Angelina je nekako preuzela vizuru Slavenke Drakulić. Angelina nije prikazala grube, ružne i prljave četnike, nego dotjerane profesionalne vojnike visokog morala, što je otvaralo scenu za perverznu ljubav muslimanske logorašice i srpskog čuvara, kao pobjedu ljubavi nad zlom, čak ispod razine štokholmskog sindroma. Naravno da se četnici nisu prali godinama i da Angelina ne može razumjeti dubinu strahote u koju su padale logorašice i djevojke zaskočene diljem Lijepe naše. Dojam je da “humanitarka” Angelina obavlja obavještajne zadaće. Nestrpljivo čekam njen film o homoseksualnoj ljubavi arapskog uznika prema američkom mučitelju u logoru Guantanamo?

Zašto je kontaminirana arbitraža “U zemlji krvi i meda”? Pa, sa strane su se pridodavali Rade Šerbedžija i mnogi drugi filmski djelatnici srpske i/ili jugoslavenske nacionalnosti. Rade se hvalio da je od Jolie dobio poruku, napisanu njenom (božanskom) rukom, u kojoj ga moli za suradnju na njenom redateljskom prvijencu. “Nije došla zbog novinarskih pizdarija!” – vikao je u kolovozu 2010. Šerbedžija, kada se Angelina Jolie nije pojavila na Brijunima. Ops! Radetu se otela i ova izjava: Angelina Jolie ne osuđuje Republiku Srpsku! Zanimljivo, neki  srpski i srbijanski mediji tvrde da je Angelina posjetila Auschwitz i tamo bila zaprepaštena brojnim imenima Srba: Ante, Tomislav, Hrvoje, Marko, … Kako odnosi danas stoje, mučenica Raza ostala je u dolini Drine, zaboravljena od svih, na granici ludila, u nemogućim uvjetima za život, pa i za umiranje.

 

NAŠA SUBOTICA STVARALA JE UMJETNIKE

Iskorišteni Ljubiša Ristić

Hrvoje Hitrec izjavio je za Ljubišu Ristića da je šarlatan, a Dušan Jovanović žali se da je Ristić uništavao njegove tekstove. Ristić je rođen u Prištini. Svojevremeno je kao kazališni redatelj šokirao publiku. Prilikom jedne predstave, Ristić je izbacio sve stolice iz dvorane pa su gledatelji morali stajati. Jednu predstavu izveo je na splavi jezera Palić – tijekom izvedbe otisnuo je splav od obale i izazvao paniku u publici. Negdje u vrijeme Bljeska i Oluje, u Londonu je režirao “Oslobođenje Skopja” zajedno s Vanessom Redgrave, koja je u svojoj mladosti bila prilično otkačena. Dušan Jovanović kaže “Vanessa me pozvala da dođem na probu, da razgovaramo, jer je imala nekih problema, a Ristić je upravo tih dana pregovarao da postane predsjednik direkcije JUL-a, tako nešto, Mirjane Marković. Rekao sam da mi se to uopće ne sviđa, i da mislim da nije pametno da to radi. Predočio sam mu bitno: da to znači političku karijeru vezanu uz obitelj Milošević-Marković, i rekao mu da u tom slučaju više neću moći s njim surađivati. Imali smo dosta buran razgovor o toj temi, i razišli se. Nekoliko dana prije nego što sam objavio otvoreno pismo poslao sam mu ga. On mi se javio telefonom i shvatili smo da to znači definitivan oproštaj.” Rade Šerbedžija nije prekinuo suradnju s Ljubišom Ristićem. Sve određuju krvna zrnca – Dušanov otac je grčko-srpskog podrijetla, a njegova majka je Njemica i Hrvatica.

Tvrtko Dolić

Komentari

Tvrtko Dolić

Rasklimana Sveta stolica

Published

on

 ZLOSTAVLJANJE DJECE U PENNSYLVANIJI     Reže li papa granu na kojoj sjedi? Na nedopustiva zastranjivanja svećenika oglasio se isprikom i napadom na klerikalizam, čime otvara problem koncepta Katoličke crkve. Kada odlaze u svećenike mladi trebaju taj osjećaj misije i pripadnosti odabranima. Karel Wojtyla direktno je pozvan – čuo je da sam Bog izgovara njegovo ime.

Kako sam se odlučio za kritiku Katoličke crkve u ovo vrijeme antikatoličkih križarskih ratova zapadnih sila, evangelika, protestanata, judaista i islamista? Nije to laka odluka, jer je pravilo da Rim ruše barbari. Papa Franjo napada klerikalizam u smislu umišljenosti svećenika da su nešto posebno od drugih vjernika, a zapravo su samo ljudi – zastranjivanja i poremećenost time nužno ulaze u svećeničke redove. Papa me pomalo podsjeća na našeg nogometnog izbornika Zlatka Dalića i njegovo pozivanje na poniznost. Koja vražja poniznost? Stisni se kao klerik, stisni se kao čovjek – bolje da te nema. Zar nije vrijeme da se katolici ponovno usprave i otvoreno traže svoj dio svijeta i svoj dio života. Naravno da unutar katoličkog svećenstva ima opakih likova, ali je to posve normalno, jer svećenici ne dolaze po Duhu svetom, poput Isusa, nego ih “novače” među ljudima. Možemo reći da niti Duh sveti ne može Demiurgu preoteti svaku barabu, a nisam nešto siguran da se puno potrudio oko mene osobno. Isus je pretjerao s tim svojim preuzimanjem grijeha baš za svakoga. Ima tako pokvarenih ljudi da ih Duh sveti ne želi pridobiti na svoju stranu. Pape su zbog seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenstva danas izloženi svuda u svijetu, što je prirodno, jer se Katolička crkva proširila sve tamo do Patagonije. Crkveni raskol iz XI stoljeća može se gledati i kao podjela grijeha, u prošlosti i u budućnosti. Kada su se sjeverne europske nacije odvojile od griješnog Rima, bilo je zadovoljstva i na strani Svete stolice, koja se riješila griješnika na sjeveru. Katolička crkva naprosto se otimala za svoju prisutnost u tri Amerike, da bi na kraju dobila samo veći prostor za pospremanje.

Zlostavljanja od strane vjernika

Nakon zastranjivanja pojedinih katoličkih svećenika u Irskoj i Chileu, pod povećalom je kler u američkoj državi Pennsylvaniji. Kako priznaje sam papa Franjo, u posljednjih 70 godina, tamo su najmanje tisuću maloljetnih osoba bile žrtve seksualnog zlostavljanja od strane katoličkog svećenstva. To je zaista jezovito i otvara pitanje što poduzeti da neko pastoralno djelovanje ne preuzme sve deformacije društva iz kojeg dolazi i društva u koje ulazi. U svezi napada pape Franje na kler, javlja se strah koliko će nova doktrina da su svećenici samo ljudi dovesti do toga da svećenici lakše prihvate ljudske slabosti. Da se prestanu odupirati svojim ljudskim manama. S druge strane, u podsvijesti nekog svećenika njegova “uzvišena pastoralna misija” može biti izgovor za toleranciju prema vlastitom zastranjivanju. Bojim se da papa ulazi u jako riskantnu reformu, koja nameće određen doktrinarne prilagodbe. Mladi ljudi ulaze u kler zbog tog osjećaja posebnosti. Kako provesti “novačenje” mladih svećenika? Kao sjemeništarci najčešće su seksulano usmjereni na starije od sebe, kao i svi drugi njihovi vršnjaci, a što će im donijeti starenje, to nitko ne može predvidjeti. Pojave poput pedofilije ruše cijeli koncept Crkve. Jer, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku.

Misterij Trojstva

Mistična tajna Univerzuma: Otac, Sin i Duh sveti. Tko je Otac? Jer ako slijedimo Pavla, onda je Isus fantazam, emanacija Duha svetog. Grubo rečeno, Isus nije sin Božji, nije stvoren poput čovjeka u kojega Duh sveti ulazi (ili ne ulazi) po njegovom rađanju ili kasnije, nego nam prvotno dolazi iz same ishodišne duhovne plerome, koja u spletu okolnosti tadašnjeg rimskog imperija ulazi u odraslog sina Marije od Kafarnauma. Marija je rodila Sina Božjeg, a paraklit Isus je viša razina, jer nam širi Objavu Duha svetog kao njegova emanacija. Isus je pozvao na pobunu protiv očeva i Oca. Kao što reče provokativni darvinist Richard Dawkins, starozavjetni Jahve je najsurovije biće u Univerzumu – ljubomoran, sitničav, nepravedan, zlopamtilo, osvetoljubiv, krvoločan, ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, sadomazohist, pakosni silnik. Duboke su to vode i opasno je u njih zaroniti, jer onaj koji stvara materijalni svijet, galaksije, crne rupe i raspade cijelih kozmičkih staza, zasigurno nije biće koje će dopustiti da kao sićušno stvorenje na Zemlji važem njegov značaj u odnosu na Duh sveti iliti Apsolut. Time se vraćamo na problem prapočetka. Kako je pokrenut ovakav Univerzum? Ako hipotetički odstranimo Stvoritelja, Bože mi oprosti na ovakvoj izjavi, onda duhovna pleroma ne emanira, a Duh sveti utapa se u ništavilo Kozmosa. Dobro prepoznajemo kroz svijest o zlu ili neprihvatljivom. Važno je shvatiti da Duh sveti nije rezerviran za svećenike, nego ulazi u čovjeka, i samo takvi ljudi trebaju ulaziti u svećeničke redove. A čovjek nije kreiran niti stvoren kao savršeno biće. Licenca i dizajn (savršenog) čovjeka trebali bi dolaziti iz duhovne plerome, ali se bojim da Stvoritelj unosi svoje korekcije. Poremećenost poput pedofilije može sustići svakog čovjeka, a klerik je na kraju samo čovjek.

Zlostavljanje vjere

Pojedinačno zlostavljanje od strane nekog svećenika prema drugoj osobi je kraj civilizacije, a događa se i zlostavljanje prema nekoj religiji ili konfesiji od strane drugih kolektiviteta i pojedinih diktatora. Večernjakov novinar Hassan Haidar Diab piše o tome kako je u Njemačkoj ovih dana jezidsku azilanticu Ashawk Haji Hamid presreo starkelja Abu Humam iz ISIL-a, koji je tu mladu djevojku zatočio, silovao i mučio. Ashawk je bila u grupi jezidskih djevojčica koje je ISIL u kolovozu 2014. oteo u Mosulu. Pripadnici ISIL-a dijelili su međusobno djevojčice kao seksualno roblje i preprodavali – Ashawk je na tržnici za 100 dolara kupio isilovac kojemu je uspjela pobjeći. Izbjeglu Ashawk neće rado prihvatiti u svojoj blizini niti jedna tuđa religija. Njemačka policija nije uhitila Abu Hamama, najvjerojatnije zato što su zapadne sile kreirale ISIL. Religijsko zlostavljanje često je generirano izvan religijskih skupina. Jesu li vladajuće strukture u Pennsylvanji takve i toliko pakosne da im paše zlostavljanje djece katolika? Kada SAD, Izrael i priljepci ovladaju arapskim resursima, ISIL će jednostavno nestati, kao što je ispario i Osama Bin Laden. Hrvati su doživjeli istovremeni pogrom i klera i laika. Na kraju Drugog svjetskog rata nad Hrvatima je proveden genocid. Partizani i komunjare ubili su 515 katoličkih svećenika. Posao iz svibnja 1945. nastavlja se danas drugim sredstvima. Ubojice se nikada nisu pokajale za svoj zločin. Naprotiv, od strane antifa i drugih protuhrvatskih skupina generirana je nevjerojatna mržnja prema Katoličkoj crkvi a napose prema Crkvi u Hrvata. Kod nas najprije moramo prepoznati opći okvir zlostavljanja i progona katolika, pa tek onda provjeriti koji svećenici prelaze civilizacijsku granicu svoje pastoralne misije. Ne dajte da vas zavara pedofilija, koja je poremećenost, ali ne isključivo starijeg svećenstva u Katoličkoj crkvi. U suzbijanju i progonu Katoličke crkve koordinirano djeluju velike zapadne sile, anglikanci, protestanti, raznorazni jahvisti, pravoslavci i antife, a ne trebamo smetnuti s uma činjenicu da je Turska vodila dugi rat protiv Katoličke crkve, što se vidi i na karti hrvatskih zemalja.

Pedofilije ima svuda, pa i među svećenstvom

Pravo im budi. Neke loše slike o sebi šalje nam sama Crkva. Isus i apostoli bili su mladi ljudi, koji su propovijedali duboke društvene promjene, pobunu protiv očeva i Oca. “Tko se hrvao sa svijetom postao je velik tako što je svijet savladao, tko se borio sa samim sobom veći je jer je samog sebe nadvisio, a onaj tko se s Bogom bori veći je od svih.” – napisao je to Otac egzistenicalizma Søren Kierkegaard u svome djelu “Strah i drhtanje”, u kojemu na svoj način promatra psihološke pojmove u biblijskim “koordinatnom” sustavu. Već tijekom prvih stoljeća, kristjanstvo su preuzeli starci. Gašenje Crkve kao vojne sile stvorilo je dokolicu za različita zastranjivanja, uključujući pedofiliju. Crkveni dvori potisnule su spavaonice za križarske redove. Zašto je za Crkvu loše da svećenik ima svoju obitelj i nešto milodara preusmjeri u kućni proračun? Da ne spava u uškopljenoj vojarni. Celibat uništava Katoličku crkvu. Prva briga Crkve trebala bi biti obitelj, a sami katolički svećenici nisu obiteljski ljudi, u smislu da se žene i imaju djecu, što je u ostalim kristjanskim konfesijama dopušteno. Izgovaraju se da je njihova obitelj Crkva. Oni su posebni, a to može značiti svašta, od snažnog poziva vjere i žrtve za druge do sklonosti prema suprotnom spolu samo u smislu izrabljivanja. Najznačajniji apostoli Petar i Pavao bili su oženjeni. Kako su najviši katolički svećenici metuzalemi u raspadanju, neprijatelji Katoličke crkve u prvi plan dovode pedofiliju, koja se u “novačenju” mladih ne može predvidjeti. Naravno da među svećenstvom ima pedofila. Pedofilija je danas jedini dokaz da su katolički svećenici ljudi.

Inkvizicija i Križarski ratovi

Danas propaganda protiv katolika ide obrnutim povijesnim redoslijedom: pedofilija, Inkvizicija, Križarski ratovi. U svezi stvaranja neraspoloženja prema Katoličkoj crkvi, antife rado naglase Inkviziciju. Znate, nije to bilo ništa posebno – sve velike svjetske religije imaju slične sustave borbe protiv nutarnje hereze. S bulom “Ad extirpanda” pape Inocenta IV. iz 1252. pokrenuto je uspostavljanje reda u tadašnjem divljanju lokalnih “pravovjernika”. Nakon uvođenja Inkvizicije, smanjio se broj žrtava vjerskog discipliniranja. U brojnim slučajevima, Inkvizicija je spriječila narodna i vjerska smaknuća bez suda. Znate, vjerski fanatici morali su se u svojim prokazivanjima obratiti Inkviziciji, dolazilo je do istrage neugodne za sve strane, pa su zagriženi pravovjerci i pravoslavci odustajali od progona. Svećenstvo se počelo bojati “unutarnje kontrole” – nije lako pozvati strašne suce zbog bilo koga, ako ste se sami ogriješili o vjerske norme i sve ljudske zakone, pa vam se svaka istraga može obiti o glavu. Istina, Crkva je s discipliniranjem heliocentričnog dominikanca Giordana Bruna prešla dopustivu granicu, ali ne prema civilu, nego prema svome svećeniku. Što se veli, Bruno nije znao prezentirati svoja znanstvena saznanja politički mudro, na uspravnici prihvatljiv način. Zar nije isusovac Nikola Kopernik prezentirao svoj heliocentrični sustav skoro stoljeće ranije? Svaki problem od prije pola milenija, u kojemu se i svećenici i laici nisu mogli snaći, promatra se kroz povećalo današnje znanosti. Kristjanstvo je formalno pokrenulo Križarske ratove za oslobađanje Isusovog groba, a zapravo su se vodili ratovi za ovladavanje Putom svile i strateškim pozicijama, koje su preuzeli kalifati. Teutonski križarski red protegao se do Poljske, Litve i Novgoroda – ishodišno je osnovan u Palestini, u famoznoj luci Akra. Poraz famozne Crociate u Palestini doveo je do pokušaja ovladavanja svijetom morskim rutama izvan Mediterana. Bilo to pravo antifama ili ne, “nazadna” Katolička crkva promijenila je svijet i vrijeme.

Raspad jedinstvene Crkve i kriza papinstva

Razveselila me antifa “pamet” Jurice Pavičića. Veli da smo za vladavine Partije imali fotografije hrvatskih policajaca kako pomažu sirijskoj djevojčici da uđe u vlak, a danas kada je po Pavičiću na vlasti Crkva (!?) isti naglašava da hrvatski policajci pljačkaju migrante. Posve suprotno, naši problemi dolaze od toga što Crkva ne vlada, što Isusa razapinju svaki dan. Besposlen pop kobile krsti! Vjerski ratovi plamte na sve strane, a katolički svećenici mašu s grančicama mira. Dojam je da se Katolička crkva kroz raznorazne isprike najgorem ološu udaljila od reformi Grgura VII. Mi smo Talijanima prvi susjedi, Italija je domaćin katoličkom Pontifikatu iliti Mostu, Hrvati su uglavnom katolici, a u Hrvatskoj dominiraju komplementarne skupine. Vojne zrakoplove nismo trebali kupiti od Izraela, nego dobiti gratis od Svete stolice. Nekada su pape predvodili vojne pohode, a danas se ponašaju kao čelnici protuhrvatskih udruga. U svojoj dugoj povijesti, Katolička crkva pokušavala je ovladati istokom. To su zlatne godine Hrvata, koji su najprije u ime Bizanta, a nakon 9. stoljeća u ime Rima, širili kristjanstvo na sjeveroistok Europe. Tako veliko širenje nije mogla održati niti jedna religija, niti jedna vojna sila. Presudilo je Hegelovo pravilo u morfologiji civilizacija. Crkva se počela raspadati iznutra, kroz nekoliko različitih crkvenih raskola. U antička vremena, ekonomski interesi presvlačili su se u sukobe oko divinizacije Isusa i prirode njegove pojave. Odvajali su se gnostici, arijevci, manijevci, nestorijanci i more drugih kristjanskih pravaca. Rađanje islama i kalifata potisnulo je Bizant, da bi odvajanje Hrvatske od Bizanta u vrijeme Branimira označilo prevagu Rima, što za kristjanstvo nije dobro završilo. Da je Bizant ostao kristjanski dominantan, Carigrad bi teže pao u turske ruke. U vrijeme Križarskih ratova i u širem razdoblju “širenja riječi Božje i ovladavanja svjetskom ekonomijom”, odvojile su se zasebne nakupine pravoslavaca, protestanata, evangelika, i more drugih kristjanskih konfesija. Sve bi to bilo prihvatljivo da je Katolička crkva još uvijek snažna vojna asocijacija. Ovako, skoro sve europske katoličke zemlje uvučene su u NATO, u kojemu kolo vode evangelici, protestanti, judejci, pa i Turci.

Previše Talijana

Papa Franjo je Jorge Mario Bergoglio iz Argentine, ali talijanskog rodoslovnog podrijetla. Italija je u Velikom ratu bila na pobjedničkoj strani, a papa Benedikt XV. stolovao je od 1914. do 1922. Rođen je u Genovi kao Giacomo della Chiesa. Godine 1914. on je na liniji tada rastućih jehovaca – najavljuje dolazak Isusovog kraljevstva mira, a ono izbija Prvi svjetski rat. Svjedoci Jehove su se zbog svoje pogrešne “vremenske” prognoze skoro posve raspali, a višemilenijska Katolička crkva nekako preživljava. Italija i papa Talijan dopustili su formiranje prve Jugoslavije – gledali su da zagrabe što više “austrougarske” i hrvatske obale, a kako će Hrvati i ostali katolici u svemu tome proći, nikoga nije zanimalo. “Papa mira” iliti “papa nečinjenja” za života je dobio spomenik u Istanbulu – “Dobročinitelju naroda bez obzira na narodnost i vjeru”. Benedikt XV hladno je promatrao rađanje fašizma, šaljući na sve strane svoje plemenite poruke. Njegov nasljednik bio je Pio XI. – Talijan Ambrogio Damiano Achille Ratti. Nekako mu je promaklo ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. U prvim danima takozvane Šestojanuarske diktature, Pio XI ne ustaje u obranu nacija porobljenih u Jugoslaviji, nego s Mussolinijem uglavljuje Lateranske sporazume. Slijedeći papa Pio XII bio je Eugenio Pacelli iz rimske plemićke loze. Dolazi 1939. u paketu s Drugim svjetskim ratom. Pri zaposjedanju Svete stolice, naglasio je da Crkva ne osuđuje niti jedan oblik vladavine, ali nije priznao NDH – Mussolini je imao namjeru obnoviti Rimsko carstvo sve do Sirmiuma. Pio XII slabo je pratio komunističko suđenje Alojziju Stepincu i Crkvi u Hrvata, pa ne pokreće Stepinčevu kanonizaiju niti nakon što je naš mučenik otrovan u kućnom pritvoru. Stepinca je negdje zametnuo i slijedeći papa Pavao VI, ponovno Talijan, Giovanni Battista Montini, koji je bez srama primio Tita, najvećeg zločinca u povijesti ljudskog roda. Pali anđeo priznaje superiornost Stvoritelja, a njegov namjesnik na zemlji priznaje ravnopravnost Palog anđela! Stepinac je proglašen blaženim tek kada Svetu stolicu preuzima papa koji nije Talijan – Poljak  Karol Wojtyła iliti Ivana Pavao II. Slijedeći papa Benedikt XVI, seriozni Nijemac Joseph Ratzinger ostao je distanciran, a novi aktualni papa Franjo, Argentinac talijanskog podrijetla, pojavio se kao gitarist iz posljednjeg “Mad Maxa”, i za našeg mučenika Stepinca formirao komisiju, u koju je ušlo i pravoslavno srpsko svećenstvo, takozvani klir, što je poniženje za sve Hrvate, pa i za sve katolike – upravo se SPC kompromitirala za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa i u agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH krajem prošlog stoljeća.

Maćehinski odnos papa prema Hrvatima

Pedofilija je poremećaj koji nema blage veze s Crkvom i treba se suzbijati na širem planu. Više me brine pedofilski odnos Svete stolice i snažnijih europskim nacija prema Hrvatima i sličnim narodima. Kako objasniti maćehinski odnos papa talijanske narodnosti? Ne samo da je blaženi Alojzije Stepinac zatočen i usmrćen od komunističkih struktura, bio je pretjerano suzdržan prema Anti Paveliću, veliki protivnik Hitlerovih rasnih zakona, i još je izrekao tvrdo NE Titovom zahtjevu da se Crkva u Hrvata hijerarhijski odvoji od Rima, odnosno od Svete stolice i papinstva. Čak u vrijeme otpora prema Beču i Pešti, Stepinac je bio skloniji Jugoslaviji nego preživljavanju Habsburške monarhije. Bio je solunski dragovoljac. Bilo je za očekivati da će se svaki papa počevši od Pia XII pokloniti Stepincu i njegovom istinskom mučeništvu, ali je to izostalo. Na neki način niti jedan papa 20. stoljeća nije dostojan da kanonizira Stepinca, pa je u tome smislu kolebao i Ivan Pavao II. Eto, Karol Wojtyla kanoniziran je prije Stepinca. Prisjetimo se i tog nevjerojatnog rata vatikanskih struktura protiv ukazanja Marije Majke u Međugorju. Nije sve u tome da Rim izbjegava priznati bogojavljenje za života vidjelica i/ili vidioca zato da ne potisnu papu u smislu prenošenja Božjih zapovijedi i Božje milosti. Zapadnoeuropske nacije protive se rađanju novih katoličkih svetišta, jer Lurd, Fatima i slična mjesta Gospina ukazanja donose velike novce. Koliko je taj biznis zapadnoeuropski kanaliziran pokazuje i redovan odlazak časnika HV-a u Lurd, što je na svoj način smiješno. Čak je i veliki Goethe rekao kako voli doći u Mariju Bistricu, gdje se osjeti da pripada Europi. Na kraju je Sveta stolica oduzima franjevcima svetište u Međugorju, nakon nekoliko pokušaja da se prisutnost Gospe preseli u Italiju preko suza na kipu donesenom iz Međugorja. Posebno je znakovit slučaj Dajla. Naime, porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana je Benedikt XVI. posebnim dekretom suspendirao na jednu minutu. Vrijeme je zaustavljeno samo zato da zamjenski biskup potpiše sporazum o predaji crkvenog posjeda u Dajli talijanskim benediktincima. Rim sa svojim novim suđenjem Stepincu afirmira Tita, onoga istog Tita koji je Stepinca osudio, zatočio i usmrtio zbog njegove lojalnosti prema Svetoj stolici.

SVIJET JE BISER

Fenomen Jezida i Jarsana

Radi razumjevanja šireg konteksta nasilja prema Ashawk Haji Hamid i Jezidima, ovdje ću napomenuti neke manje poznate činjenice o naciji / religiji Jezida. Danas žive podno obronaka iranskog Zagrosa i jugoistočno od mističnog edenskog jezera Van, uključujući Nimrud i pokrajinu Ninive, koja se smjestila na istočnoj strani Tigrisa, uz pritoku Khosr. Jezidi poštuju Palog anđela, koji je više Stvoritelj nego Duh sveti. Kreator Haq iliti Istina, najprije je stvorio svijet kao biser. Prije nego se razmahao Stvoritelj i počeo nabacivati stvari, odnosno sve materijalno, Kreator je pozvao u egzistenciju sedam anđela, sedam misterija, kojima je na čelu Malek Taus – Paun, sunce vjere, iluminacija samog Kreatora. Ljudi su dobri i zli, ali ne na sliku Kreatora nego su izraz karaktera samoga Pauna, koji je prilikom iskazivanja svoje tamne strane izgubio milost Kreatora. Pokajničke suze Palog anđela ugasile su vatru njegove paklene tamnice. Paun se vratio na tron ovoga svijeta. Na nesreću Jezida, drugo ime Pauna je Šejtan, što je u Kuranu naziv za Sotonu. Islam progoni Jezide, a islamisti drže da je u odnosu na Jezide sve dopušteno.  Danas je teško pronaći naciju ili religiju koja se prema Jezidima postavila korektno – mislim na one koji su s Jezidima došli u kontakt. Slično Jezidima, njima susjedni Jarsani vjeruju da se Univerzum dijeli na unutarnji (batini) i vanjski (zahiri). Imaju svoje zasebne zakone. Ljudi pripadaju samo vanjskom svijetu, a njihove živote vode pravila unutarnjeg svijeta. Kao i kod Jezida, božanska esencija pojavljuje se u vanjskom svijetu kao transmigracija duha. I Jarsani i Jezidi vjeruju u reinkarnaciju nakon smrti. Kod Jezida sedam svetih bića periodično reinkarniraju u ljudskom obličju – koasasa. Kod Jezida i Jarsana možemo prepoznati utjecaje susjednih religija. Religija Jezida sadrži neke odrednice sufizma. U jezidskoj “Knjizi iluminacije” nalazimo da je Paun bio prisutan kada je Noin potomak Nimrod (Nimrud) gurnuo Abrahama u vatru. Svijet je biser, a Jezidi su dragulj civilizacije. Isto tako, doktrinarni sukobi, hereze, indulgencija, simonija i raskoli, sve to čini veličanstvenu povijest kristjanstva i Crkve.

Tvrtko Dolić

Komentari

Continue Reading

Tvrtko Dolić

Sedam propovijedi mrtvima

Published

on

By

CARL GUSTAV JUNG   U ovo opako vrijeme, kada se psihijatrija ponovno koristi za političke obračune, dobro je podsjetiti kako psihoanalizu kao znanost ne možemo svesti na zidine zagrebačke Zatvorske bolnice. Psihoanaliza ima svoju veliku kulturnu povijest, odnosno svoje široko civilizacijsko utemeljenje, što je najbolje prezentirao švicarski znanstvenik Carl Gustav Jung.

(više…)

Komentari

Continue Reading

Tvrtko Dolić

Pavić – Plenković mirovinska reforma pretvara zaposlenike u starce, a umirovljenike u pokojnike.

Published

on

 MIROVINE NISU SOCIJALNA POMOĆ        Kako se približava saborska rasprava o još uvijek zagonetnoj mirovinskoj reformi, padaju predatorski prijedlozi s one strane razuma. Nametanjem teme proširivanja proračunskog dodatka na sve mirovine, finacijska mafija potiskuje u drugi plan javnu raspravu o zamrzavanju ili dekonstrukciji Drugog stupa kao privatnog i obveznog – zaista je drveno željezo.

Sve su države ukinule takvo tranzicijsko čudovište, i tako izašle iz krize. Sve osim Hrvatske.

Skupe pozajmice, skupi krediti, pogrešno investiranje, skupe usluge upravljanja mirovinskim fondovima, da bi uslijedio pad omjera umirovljenika i zaposlenih na 1:1,26. I još se spremaju promjene na štetu osiguranika i nacije:

(1) Mirovinci predlažu proračunski dodatak 27% za sve mirovine. Kao da invalidninu dobiju i zdravi. Podignuta je uzbuna zbog 20 mirovina kombiniranog umirovljenja za koje tvrde da su niže u odnosu na iste parametre umirovljenja strogo na temelju državnog Prvog stupa. Iste kumulacije mlađeg osiguranika i starijeg osiguranika zapravo su neusporedive. Mirovinci idu dalje, pa državi nude preuzete državne obveznice za dionice: HAC 6%, ACI 50% i HEP 30%. Zašto ne 50% Apple-a? Mirovinci predlažu određivanje minimalne mirovine za 15 godina rada, a ako netko nema 15 godina rada, razlika do minimalne mirovine namirivala bi se iz socijalnog sustava a ne iz mirovinskog, uz primjenu imovinskog cenzusa – kažu da nisu svi s malim mirovinama sirotinja. Slično ministar Marko Pavić pribjegava socijalnom modelu, pa  predlaže povećavanje najnižih mirovina za 3%. Prisjetimo se da su banke pokušale progurati socijalni model rješavanja stambenim kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, što je bio udar na zdrav razum. Mirovinci i uhljebi mirovinskih fondova traže da se Drugi mirovinski stup oslobodi obveze usklađivanja mirovina s plaćama i s inflacijom.

(2) Ministar Marko Pavić kaže da za mirovine godišnje nedostaje 17 milijardi kuna, koliko godišnje izdvajamo u državni Prvi stup iz naših bruto plaća. U privatan Drugi stup izdvajamo 5% iz naših bruto plaća, godišnje 5-6 milijardi kuna, skoro 2 pelješka mosta. Da smo prošle godine obustavili Drugi stup kao obvezan, za mirovine bi ove godine nedostajalo 11 milijardi kuna. Od uvođenja Drugog stupa 2002. bankama i njihovim osiguravajućim društvima prepustili smo naših 88 milijardi kuna, i tako osudili državni Prvi stup i proračun na prekomjerno zaduživanje, jer državni stup cijelo vrijeme namiruje sve mirovine. Dakle, na mirovine godišnje odlazi 10 peljeških mostova, a sveukupno nas je Drugi stup koštao oko 176 milijardi kuna, što je više od 50 peljeških mostova.

(3) Povisivanje dobne granice za umirovljenje na 67 godina počevši od 2031. predstavlja nevjerojatan bezobrazluk. Netko sebi uzima pravo zajahati sve buduće hrvatske generacije. U mnogim zemljama na prosvjedima mirovinskih osiguranika imamo natpis: “Mi smo mirovine zaslužili, zaradili, izdvajali za njih iz svojih plaća”. To što smo izdvajali je naše i imamo svako ljudsko pravo uzeti svoje kumulacije sa 60 godina! Zašto je Andreju Plenkoviću i Marku Paviću svejedno što će se dogoditi s našim mirovinama? Razlog ste naslućivali – obojica su u istom eurouredu kasirali visoka europrimanja, i to namjeravaju ponoviti. RH – EU prijenos mirovinskih kumulacija provodi se u oba smjera i više puta, uz nama nepoznate izračune. To je taj mirovinski sustav koji je Plenković proučio i prihvatio.

(4) Do kasnih 90-ih prošlog stoljeća izračun nečije mirovine radio se na temelju najboljih 10 godina. Nakon što je pokrao mirovinske fondove, za potrebe privatizacijske pljačke, i ubrzano pretvarao sve stanovnike ove zemlje u umirovljenike, HDZ je riješio problem smanjivanjem mirovina, pa je 1998. uveo izračun mirovine na temelju cjelokupnog radnog staža. Nakon povratka na vlast, Partija dodatno ruši mirovinski sustav i hrvatsku državu kroz uvođenje privatnog i obveznog !! mirovinskog stupa, koji četvrtinu mirovinskih izdvajanja preusmjerava u fondove pod kontrolom osiguravajućih društava četiri “naše” najveće banke: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen.

(5) Smanjeno punjenje državnog Prvog mirovinskog stupa nije moglo namirivati postojeće mirovine, pa je HDZ sakrio svoju i SDP-ovu sramotu tako što je uveo kompenzicijski proračunski dodatak 27% za one koji su umirovljeni samo na temelju Prvog stupa. Taj preračunati postotak trebao je iznositi 33,33%, jer je oduzimanje četvrtine stvorilo minus za trećinu u odnosu na smanjene kumulacije državnog Prvog stupa. HDZ je lukavo s istim dodatkom pokrio naknadu osiguranicima zbog izračuna mirovine na temelju cjelokupnog radnog staža. Imamo poplavu lažnih pokazatelja i neprimjerenih naknada. Ministar Pavić reče da su prošle godine mirovine rasle za 2,75% i da su ove 2018. uvećane za 3,64%. Ponovno imamo krivo prezentirane pokazatelje. Rast cijena daje privid porasta proizvodnje, koja realno pada, pa u izračunima prosjeka mirovina prevagu odnose visoke plaće. U ovo vrijeme demografskog kolapsa, financijska mafija traži da se umirovljeniku omogući zapošljavanje, da se u skladu s njegovim primanjima umanji mirovina – da više ostane u mirovinskim fondovima.

Tvrtko Dolić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno