Connect with us

Dr. Marko Jukić

SPLIT Pred prepunom dvoranom predstavljena knjiga “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” 

Objavljeno

- datum

U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu održano je predstavljanje knjige “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” autorice Višnje Starešine. Predstavljanje je organizirala Hrvatska udruga Benedikt a predstavljači su bili gospođa Hloverka Novak Srzić, gospodin dr. sc. Ivica Šola i gospođa Višnja Starešina (autorica knjige).  

U prepunoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa čuli smo o metodama djelovanja KOS-a i drugih službi koje su planirale i izvele agresiju na Republiku Hrvatsku. Također smo čuli o hrvatskoj institucionalnoj šutnji i veleizdaji. Čuli smo o međunarodnoj zavjeri u Haagu, udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Republike Hrvatske. Haaški sud je bio politički sud s ciljem osude žrtve a ne agresora jer su glavni međunarodni  čimbenici bili protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države. Čuli smo o veleizdaji hrvatske vlasti! Budući da UDBA i KOS i danas kontroliraju medije u Hrvatskoj nije bilo televizijskih ekipa HRT-a (HRT-a kojeg mi plaćamo!), nije bilo RTL-a, nije bilo NOVE TV itd. Komunističko-udbaške-kosovske  medije ne zanima istina, ne zanimaju ih dokumenti ni činjenice. Oni će i dalje pričati o građanskom ratu, oni će i dalje pričati laži o izdaju Vukovara i Slavonije 1991. itd.   

Udruženi zločinački poduhvat protiv Hrvatske u Hagu uradili su: bivše jugoslavenske tajne službe (UDBA i KOS) koje su postale srbijanske službe, Srbija, strane obavještajne službe i moćni ostatci bivših tajnih jugoslavenskih službi u Hrvatskoj (svojim lažnim svjedočenjima, davanjem državnih tajnih dokumenata).

Predstavljači su jasno kazali  da nije ništa slučajno da je sve pomno planirano davno prije početka agresije na Hrvatsku. Samo naivci ne vide dokumente i ne mogu povezati ljude i događaje. Na predstavljanju je naglašeno da je agresija na Hrvatsku planirana mnogo godina prije i da je intenzivirana nekoliko godina prije raspada Jugoslavije. Početak kraja Jugoslavije započeo je objavom  Memoranduma SANU i preustrojem vojnih oblasti (formiranje Prve vojne oblasti pod upravom Beograda i formiranje Kninskog korpusa). Vojnim preustrojem su stvoreni preduvjeti da se brzo iziđe na  zamišljenu granicu velike Srbije (Virovitica-Karlovac-Karlobag).

Politički i vojni vrh Jugoslavije je bio svjestan da Jugoslavija ne može opstati pa je određenim službama dao u zadatak da izvrše pripreme za raspad države. KOS (vojna služba) je dobio zadatak da se infiltrira u civilnu sigurnosnu službu (UDBA) i u važne civilne institucije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Hrvatska je bila glavni cilj jer bez Hrvatske nema velike Srbije. Predstavljači su pojasnili da se KOS  infiltrirao u civilnu obavještajnu službu (UDBA) i u strukture civilnoga društva, posebno u sudstvo, medije i visokoobrazovni sustav. Organizirana struktura KOS-a u Hrvatskoj je organizirala operaciju „ 13  grupa štakora“ („Labrador“)  da bi kompromitirao novoizabranu hrvatsku vlast 1991. godine. Cilj je bio prikazati je kao neoustašku, pronacističku vlast. KOS je proveo operaciju „Opera“  kojom je plasirao tezu o izdaji Vukovara i Slavonije 1991. godine. Također je KOS proveo operacije „Proboj I“  i  „Proboj II“, naoružavanje lokalnih Srba i organiziranje terorističkih akcija.

Agresija je planirana i izvršena, postoje dokazi, svjedočanstva agresorskih agenata i vojnika ali to Haaškom tužilaštvu nije bilo važno jer je njegova svrha ostvarenje interesnih ciljeva moćnih država (Velike Britanije, SAD, Rusije i drugih) a ne pravda.

Nije slučajno da su se istoga dana dogodili zločini u Vukovaru i Škabrnji, sve je to bio dio agresorskog plana. Nažalost, Haaški sud za zločin na Ovčari nije sudio temeljem dokumenata i činjenica. Haaški sud je sudio sporednim akterima, izvršiocima a ne nalogodavcima (JNA, KOS i Srbija). Za zločin u Škabrnji Haaški sud nije pokazao nikakav interes i to je još jedan dokaz političkog suda kojim se zločini agresora amnestiraju kao i njihov izvršitelj (general Mladić).   

Kada se vidi tko su bili tužitelji Haaškoga suda i odakle su došli jasno je da optužbe i presuda nisu mogle biti drugačije. Australac Graham Blewitt bio je glavni upravitelj optuživanja, on se već iskazao u Australiji kao provoditelj zločinačkog poduhvata protiv australskih Hrvata. Došao je u sud 1994. godine i bio do 2004. godine i sudjelovanje je u pisanju svih optužnica. Pri pisanju optužnica provodio je britansku politiku koja je raspodjelom krivnje između srbijanske i hrvatske strane amnestirala agresiju. Cilj je bio obnova Jugoslavije.

Istražitelji i sudci koji su časno htjeli obaviti svoj posao na Haaškom sudu su morali otići jer se nisu uklapali u politički sud.

Ključna osoba za djelovanje KOS-a, za planiranje i izvršenje agresije, bio je Aleksandar Aco Vasiljević koji će u konačnici postati suradnik (umjesto optuženik) zločinačkog suda u Haagu!

Agent KOS-a je potvrdio da je KOS imao 300 kontraobavještajnih grupa s mnogo suradnika u svim strukturama društva na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.  Svjedočenjem agenata KOS-a na sudu je potvrđeno kako je djelovao KOS ali mreža KOS-a nije razotkrivena!  Istražitelje, tužitelje i sudce Haaškoga suda to nije zanimalo!

Zločinački sud je „završio“ rad,  zatvorio (ne u potpunosti) svoja vrata u prosincu 2017. godine. U UN-u smo čuli od glavnog tužitelja i sudca da su obavili sjajan posao (politički). Zaboravili su da je njihovim radom napravljen niz nepravdi, da je na području bivše Jugoslavije stanje vrlo nestabilno i da su oni svojim djelovanjem tome jako mnogo doprinijeli jer su djelovali kao politički sud a ne kao sud pravde.

Haaški sud nije osudio agresora (Srbiju) već je osudio žrtvu. Haaški sud nije osudio Miloševića, pod čudnim okolnostima je umro samo da se ne izreče presuda. Balkanski mesar (Mladić) nije suđen za zločine u Hrvatskoj nego samo za neke zločine u BiH i nakon 24 godine rada suda imamo samo prvostupanjsku presudu Mladiću. Nadalje njegov navodni dnevnik je ključan za osudu hrvatske šestorke u Haagu. Koja je poruka suda u Haagu za budućnost? Poruka je da će agresor biti amnestiran, nagrađen, da će žrtva biti ponižena i proglašena krivom jer se branila (ako se to ne uklapa u interese moćnih). Nažalost, to je završna poruka zločinačkog suda u Haagu!

dav

Zločini i način izvršenja (NKVD-ovske metode) u Domovinskom ratu su isti kao i 1945. godine. Hapšenje ili zarobljavanje pa vezanje zarobljenika žicom, mučenje, batinanje i metak u potiljak. Neshvatljivo je da je Haaški sud amnestirao (ili minimalizirao krivnju)  i nalogodavce i izvršioce navedenih zločina!  

Autorica izražava svoju nevjericu kako je Hrvatska država narušena iznutra i kako  državni dužnosnici nisu napravili ništa u obrani nacionalnih interesa, u obrani istine pred Haškim sudom već su sudjelovali u veleizdaji.  To je rezultat KOS-ove infiltracija koja nije očišćena i koja i danas djeluje u medijima, sudstvu, vladinim i obrazovnim institucijama. Dovoljno je pogledati tko predaje na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti!

U najavi predstavljanja knjige je sve rečeno: „knjiga “Hrvati pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškog suda” je svojevrsni vodič kroz manipulacije i falsifikate pred Haaškim sudom, kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i mnogo nepravednih presuda. Analizirajući transkripte sa suđenja, presude, sjećanja izravnih sudionika procesa i drugu relevantnu literaturu, autorica prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi, koje su preko njega vodile rat poslije rata.“

Neovisni novinari u koje spada i Višnja Starešina su pružili dokaze o zločinima haškog tužiteljstva i suda jer nisu podigli optužnice za niz zločina, jer nisu prihvatili dokaze obrane, jer su selektivno tužili i sudili, jer su bili u službu međunarodne politike a ne pravde. Hvala gospođi Višnji Starešina za još jedno djelo kojim razotkriva međunarodnu urotu protiv hrvatskog naroda i države. Knjigu treba pročitati i istinu širiti!

Dr. sc. Marko Jukić

 

Komentari

Komentari

Dr. Marko Jukić

Što nedostaje u priopćenju MVEP-a Republike Hrvatske?

Objavljeno

- datum

Protestna nota Ministarstva vanjskih poslova (možda je bolje napisati spoljnih poslova) je uopćena bez konkretnih navoda pa oni koji ništa ne znaju o događajima od 1990. do 1998. godine ne mogu ništa konkretno saznati niti zaključiti. Moguće je da u ministarstvu ne znaju ili ne žele znati za činjenice pa pišu uopćene note da ne uvrede četničku vlast u Srbiji!?

U protestnoj noti su trebali navesti konkretne činjenice o agresiji na RH (1990. -1995.), evo nekih:

1.      Srbija je napravila vojnu agresiju na Hrvatsku (1990. – 1995.) (ali i na Sloveniju, BiH, Kosovo) s namjerom stvaranja velike Srbije

2.      Srbija je potaknula pobunu Srba u Hrvatskoj 1990. godine, naoružala pobunjenike, slala dobrovoljačke odrede i vojsku. Okupirali su 25% hrvatskog teritorija., prognali stanovništvo i izvršili mnogobrojne zločine.

3.      Projekt stvaranja velike Srbije započeo je davno prije 1990. godine, za vrijeme Jugoslavije se intenzivirao Memorandumom SANU 1986. godine

4.      Hrvati nisu ratovali u Nišu, Leskovcu, Bačkoj Palanki i drugdje u Srbiji već su branili svoju djedovinu u Hrvatskoj koju su Srbi napali, opljačkali, razorili a Hrvate protjerali.

5.      Tijekom 1991. i 1992. godine su na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske bila 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija. Na okupiranom teritoriju Hrvatske bilo je 30 srbijanskih logora i zatvora. Logori su bili u: Srijemskoj Mitrovici, Nišu, Borovu Selu, Dardi, Jagodnjaku, Vukovaru, Stajićevu, Samoboru, Šidu, Begejcima, VIZ-u Beograd, Novom Sadu , Manjači, Banja Luci, Zenici, Ovčari, Staroj Gradiški, Okučanima, Bučju, Kninu i drugdje.

6.      Kroz srpske koncentracijske logore, tijekom Domovinskog rata, je prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.“

7.      broj poginulih i ubijenih na hrvatskoj strani je: 14.154 poginula i ubijena (za koje se zna). Ubijeno je 3.381 osobu stariju od 60 godina. Ubijeno su 3.182 žene (43,8% od ukupnog broja ubijenih civila), ranjeno je 3.560 žena.

8.      ranjeno je 37.180 osoba, evidentirana su 19.224 invalida. Bez jednog roditelja je ostalo 4.285 djece, a bez oba roditelja njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece, kao nestalo vodi se 15-toro djece.

9.      Tijekom Domovinskog rata ubijeno je 345 djece (po drugom izvoru više od 400) (4,8% ubijenih civila), ranjeno 1.184 djece, a 108 djece su ostali trajni invalidi. Od ukupnog broja stradalih djeca čine 8,9%.

10.  ubijeno je 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara i 3 svećenika a ranjeno je 48 medicinara i 4 svećenika.

11.  u ratu je uništeno i oštećeno 17 bolnica i preko stotinu ambulanti.

12.  iz vukovarske bolnice su odvedene 294 osobe i mučki su ubijene. Na Ovčari je nađena masovna grobnica s ostatcima 200 osoba a za ostale se ne zna gdje im je grob. Ubijanje vezanih zarobljenika je četnička specijalnost.

13.  uništeni su desetci tisuća civilnih domova, ukupan broj oštećenih i uništenih hrvatskih gradova i sela je veći od 500.

14.  tijekom Domovinskog rata Srbi su potpuno uništili 380 katoličkih crkava i drugih sakralnih objekata, teško je oštećeno 416 crkava i drugih sakralnih objekata, oštećeno je 630 crkava i sakralnih objekata. Ukupno je uništeno, oštećeno 1.426 katoličkih crkava i sakralnih objekata.

15.  otkrivene su 143 masovne grobnice i više od 1.400 pojedinačnih grobova žrtava srpske agresije. Još se traga za 968 nestalih od čega 606 civila i 362 branitelja.

16.  pri napadu na Zagreb (svibanj 1995. godine) poginule su 4 osobe i 196 ih je ranjeno od toga 60 teško. Ranjeno je 19 djece, 85 žena i 25 starijih osoba. Zagreb je napadnut s 12 raketa od čega je 9 raketa pogodilo sami centar grada.

17.  silovano je više od 3.000 žena,  mučeno 1.617.

18.  Srbi su protjerali 255.000 Hrvata i drugih nesrpskih naroda iz njihovih domova na okupiranom području. Izvršili su etničko čišćenje u potpunosti! …..

Ovo prešućuju hrvatski političari, Pupovac, Vučić, Dačić, Dodig, Vulin i drugi.

Više od pet godina terora (1990-1995.), četiri godine okupacije dijela hrvatskog teritorija završili su operacijom „Oluja“. VRO „Oluja“ je otpuhnula četničku (fašističku) vlast s teritorija Hrvatske i neka pati koga smeta. Srbi nisu prognani već su sami otišli, lepo su kazali da ne žele živjeti u Tuđmanovoj „ustaškoj“ Hrvatskoj. Sretan im put!

Budući da hrvatski političari nisu bili aktivni sudionici (većinom) Domovinskog rata bilo bi dobro da se informiraju o uzrocima i tijeku Domovinskog rata. Uopćene izjave i formalne diplomatske note ne služe ničemu pa ih ne treba davati. Kažu da trebamo razgovarati? O čemu ćemo razgovarati s četnicima koji negiraju zločine, agresiju i okupaciju? O čemu ćemo razgovarati s četnicima koji stvaraju mitove i šire patološku mržnju prema svemu što je Hrvatsko? Nakon što priznaju agresiju, vrate otuđene umjetnine, vrate arhivsku građu, plate ratnu odštetu …može se početi razgovarati. Razgovor bez ispunjavanja minimalnih uvjeta je čin veleizdaje!

Slobodan sam preporučiti hrvatskim političarima slijedeće izvore o Domovinskom ratu:

a)      Arhiv Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra

b)     knjigu Andrije Hebranga „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“

c)      knjigu Radelić Z, Marijan D., Barić N., Bing A. , Žuvić D., Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat

d)     Kronologija rata 1989. – 1998., Hrvatski informativni centar  i drugu literaturu.

Bilo bi dobro da naši političari nešto nauče o uzrocima, tijeku i posljedicama Domovinskog rata prije razgovora s četničkom vladom u Srbiji, prije davanja potpore za ulazak četničke Srbije u EU.

Dr. Marko Jukić/Croative.net i Hrvatska udruga Benedikt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Tako je govorio Stjepan Radić (1871.- 1928.)

Objavljeno

- datum

 (crtica, povodom 90-te godišnjice smrti)    Stjepan Radić – hrvatski domoljubni političar, književnik, prevoditelj i publicist je umro 8. kolovoza 1928. godine nakon teškog ranjavanja u beogradskoj skupštini. Radić je bio teško ranjen u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, kada je na hrvatske (samo hrvatske) pucao srpski radikal  Puniša Račić. Račić je ubio Đuru Basaričeka i Pavla Radića, teško ranio Stjepana Radića, te lakše ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Godine 1895. prigodom otvaranja zgrade kazališta u Zagrebu, na koju je došao car Franjo Josip I, sa skupinom studenata je zapalio madžarsku zastavu i zbog toga je bio 6 mjeseci u zatvoru.

Radić se borio protiv madžarske hegemonije te je govorio protiv bana Khuena-Hedervarija i zbog toga je bio zatvaran i izbačen sa sveučilišta, kasnije mu je bilo zabranjeno studirati u tadašnjoj Austro-Ugarskoj pa je studij nastavio u Parizu gdje je i diplomirao 1899. godine.

1904. godine Stjepan Radić je s bratom Antunom osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku, stranka je postala parlamentarna 1908. godine. Kasnije je stranka mijenjala ime ali ne i stavove. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je uveo diktaturu i zabrani rad političkih stranaka 6. siječnja 1929. godine.

Zbog svog političkog djelovanja (govora) Stjepan Radić je više puta bio u zatvoru. Na Radića je prvi put pokušan atentat 1920. godine. 1928. godine su mu Srbi javno prijetili ubojstvom, njihove prijetnje je izvršio zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić. Nakon suđenja i osude Puniša Račić je živio u vili uz osiguranu zaštitu i poslugu!

Stjepan Radić je bio prvi diplomirani hrvatski politolog, književnik, prevoditelj i publicist. Spada među najveće hrvatske političare od kojega bi današnji političari u Hrvatskoj mogli mnogo naučiti o domoljublju i obrani nacionalnih (narodnih) interesa.

Poznata je Radićeva rečenica: “Ne srljajte kao guske u maglu”, koju je izrekao u svom govoru protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države SHS., 24. studenoga 1918. godine.

„Ne srljajte kao guske u maglu.“

1918. godine, na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu održao je svoj poznati domoljubni govor u kojem se suprotstavio predloženom načinu ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Smatrao je da bi ta država trebala biti savezna, s tri regenta – prijestolonasljednikom Srbije, banom Hrvatske i predsjednikom Slovenije, a ne centralističko-hegemonističko ujedinjena kako se predlagalo i prihvatilo.

Navod iz govora Stjepana Radića 24. studenoga 1918. godine:

„…..Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto, u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i sudbonosna da treba sazvati čitavo Narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor. Jer po ovom sadašnjem vašem prijedlogu vi zaključujete da u ime Središnjega odbora ide odmah u Beograd 28 članova, a budući da cijeli Središnji odbor ni nema više članova, to je očito da će svatko kazati odbor je sam sebe poslao, sam sebe ovlastio da proglasi jedinstvenu vladu s Kraljevinom Srbijom, a odbor, očito, nema te ovlasti i toga prava. Gospodo! Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobođenje. To pravo samoodređenja pripada u međunarodnom smislu svim trim našim narodima Slovencima, Hrvatima i Srbima kod određivanja naših državnih granica prema tuđim narodima, ali to pravo pripada svim trim našim narodima, a napose nama Hrvatima u Hrvatskoj i s obzirom na osnivanje i na uređenje naše zajedničke države. Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti.

Gospodo! Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao bog svima poživjeti toliko to neće biti dugo da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali. Živjela republika! Živjela Hrvatska“.

Treba zapamtiti poruku Stjepana Radića:

„Pravo se ne može dobiti ni plačem ni molitvom, nego borbom.“

Dr. Marko Jukić/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

DA SE NE ZABORAVI: 5. kolovoza 1995. podignuta hrvatska zastava na kninskoj tvrđavi

Objavljeno

- datum

Autor

 DANI SLAVE I PONOSA!    Iznad hrvatskog kraljevskog grada Knina, na tvrđavi, ponovno je zalepršala hrvatska trobojnica 5-tog kolovoza 1995. godine. Bio je to znak slobode, znak pobjede i povratka Knina matici.

U oslobađanju Knina sudjelovale su 7. gardijska brigada koja je krenula s obronaka Dinare i 4. gardijska brigada koja je napredovala iz pravca Golubića. 7. gardijska brigada je prva ušla u Knin a koji sat kasnije im se pridružila 4. gardijska brigada.

Hrvatska zastava na kninskoj tvrđavi je podignuta 5. kolovoza 1995. godine u 10:15 sati.

Rubriku uređuje – dr. Marko Jukić

Dvadesetmetarsku zastavu su podigli pripadnici 7. gardijske brigade (Pume iz Varaždina). Na kninsku su se tvrđavu prvi popeli pripadnici 7. gardijske brigade: Elvis Mihić, Mario Bilač, Eduard Baltić, Ivica Novoselec, Jasmin Hadžić, Miljenko Hajsok i njihov zapovjednik Ivan Korade.

Drugu dvadesetmetarsku hrvatsku zastavu postavili su pripadnici 4 gardijske brigade u 12 sati. Petog kolovoza 1995. godine u 12 sati nastale su povijesne fotografije pripadnika 7 i 4 gardijske brigade na kninskoj tvrđavi.

  1. kolovoza 1995. godine, velika hrvatska zastava 7. gardijske brigade svečano je postavljena na jarbol i ponosno se zavijorila nebom iznad slobodnog kraljevskog grada. Tu slavnu hrvatsku pobjedničku zastavu, dolaskom na kninsku tvrđavu 6. kolovoza, poljubio je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Zastava na kninskoj tvrđavi je značajan simbol novije hrvatske povijesti, znak pobjede!

U znak sjećanja na pobjedu u Domovinskom ratu 5. kolovoza je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja.

Foto: MORH, Hrvatska vojna glasila

Dr. Marko Jukić/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno