Connect with us

Društvo

PREDRAG POPOVIĆ: Gdje je smrt, tu je i Aleksandar Vučić

Objavljeno

- datum

Za razliku od normalnih ljudi, koji pogreba shvaćaju kao posljednji oproštaj od drage osobe, Aleksandar Vučić tuđu tragediju koristi za svoj lešinarski politički marketing.

Stajao je mirno pored mrtvačkih sanduka, držao dirljive govore nad otvorenim rakama, uplakan tješio ožalošćene obitelji, drhtavim rukama palio svijeće za spas pokojnikove duše…

Sve za upečatljivu fotografiju i tužnu vijest u novinama.

Na onaj svet ispratio je nekoliko značajnih političkih saveznika i protivnika. Talenat za multimedijalno lelekanje promovirao je u travnju 2002, kao posthumni portparol Vlajka Stojiljkovića. Kad je parlament SR Jugoslavije usvojio Zakon o suradnji s Haškim tribunalom, bivši šef policije je pred skupštinskim vratima ispalio metak sebi u glavu.

Istu večer, dok su se liječnici borili za Stojiljkovićev život, Vučić je u svom stanu, koji je dobio u vrijeme bombardiranja, organizirao komemorativni skup s prijateljima i novinarima. S ponosom je pokazivao oproštajno pismo koje mu je, kao čovjeku od krajnjeg povjerenja, dao Stojiljković. Podijelio je kopije i u službenim izjavama objasnio da su „ruke DOS-manlija umrljane krvlju iskrenog patriote, koga su osudili na smrt“.

>> PREDRAG POPOVIĆ: Početak raspleta – Ako Vučić preživi, Srbija neće

– I ovaj događaj NATO-ovski novinari, mucavi samoproizvedeni politički analitičari i zajapureni portparoli DOS-ovskih političkih stranaka iskoristiše za satanizaciju herojske borbe srpskog naroda i njegovog rukovodstva vođene za očuvanje mira, za opstanak, za sigurniju i bogatiju budućnost naših potomaka. Kao i Vlajko, tim izdajnicima odgovaram Njegoševim stihom „Čovjek se rodi da jednom umre, a čast i obraz ostaju dovijeka“ – govorio je Vučić, miješajući svoje i Stojiljkovićeve riječi u jednu čvrstu patriotsku cjelinu.

Po završetku predstave za novinare, domaćin je goste zabavljao degutantnim šalama u kojima je isticao svoje čuđenje što je Stojiljković uspio da promaši onoliku glavu. Dragošu Kalajiću i Jadranki Jovanović objasnio je da uopće nije iznenađen postupkom svog kolege iz vlade Mirka Marjanovića.

– Cijela ta porodica nije normalna. Vlajkova prva supruga Jelisaveta je prije 20 godina izvršila samoubojstvo, sad je to uradio i on, a ni njegov sin Vladimir nije stabilan. On stanuje tu, u našoj zgradi, ponekad se sretnemo. Vidi se da je izgubljen. Eto, sad nije htio ni da dođe ovdje, da kaže neku riječ o ocu – pričao je Vučić.

Njegovo proročanstvo se ispunilo godinu dana kasnije, kad se i Vladimir Stojiljković ubio hicem iz pištolja. Međutim, nije bio dovoljno medijski atraktivan da Vučić i za njim nariče.

Mladi generalni sekretar Srpske radikalne stranke imao je zapaženu ulogu u ožujku 2006, prilikom pogreba Slobodana Miloševića. Iako je službeni pogrebni konferencije bio Milorad Vučelić, Vučić je blistao. Žestoko je optuživao „DOS-manlijske izdajnike i ubojice, koje su kidnapirale i prodale predsjednika Miloševića“, a s nenadmašnom patetikom, nad rakom ispod požarevačke lipe, pročitao je oproštajno pismo Vojislava Šešelja.

– Uspio sam nagovoriti Miru da dozvoli da Slobu pokopamo po pravoslavnim običajima. Iako su se komunjare iz SPS-a protivile, doveo sam Filareta da održi opijelo – hvalio se Vučić.

Nije dugo čekao do sljedećeg grobljanskog spektakla. Početkom listopada 2007. umrla je Danica Šešelj. Pošto njen sin Vojislav nije htio od Haškog suda traži dozvolu da dođe na pogreb majci, ispratio ju je, naravno, Vučić. Dva dana je kukao nad sobom, jer je sve morao sam organizirati i financirati. Da tuga bude veća, tog ponedjeljka, nad grobljem u Batajnici nadvili su se teški oblaci.

– Sahrana je bila odlična, došlo je mnogo sveta, ali dok sam držao govor, padala je kiša, pa se na fotografijama ne vidi da sam i plakao – kukao je Vučić, razočaran što mu je propala vrhunska gluma.

Više sreće imao je sljedeće godine, na mladenovačkom groblju, gdje je pokopan aktivist Radikala Ranko Panić. Na protestu zbog uhićenja  Radovana Karadžića, grupa policajaca pretukla je Panića dok se nalazio samo nekoliko koraka iza vođe Vučića. Nesretni mladić je nekoliko dana ležao u bolnici. Panićeva majka Smilja i supruga Mirjana zamolile su Vučića da ga posjeti i liječnicima skrene pažnju da se više angažiraju.

Vučić je obećao, ali nije imao vremena za posjet, u dogovoreno vrijeme je igrao šah s Branislavom Prostranom, gubio je sa 2:4, pa nije smio da prekida meč, nema smisla da pretrpi poraz. Taj kiks nadoknadio je odlaskom na pogreb, gdje je briljirao. „Izgubila sam jednog sina, Ranka, ali dobila sam drugog, Aleksandra – to je rekla mama Smilja“, lagao je Vučić novinarima

Prije nego što se slegla zemlja na Panićevom grobu, Vučić je promijenio stranku i ideologiju, pa je počeo da marketinški eksploatira pokojnike kojima je i sam obećavao odlazak s ovog sveta.

– Ono đubre Zorana Đinđića istrebićemo kao gubu iz torine – zaklinjao se Vučić na Šešeljevom oproštajnom mitingu pred odlazak u Haag.

Tri nedjelje kasnije, kad je Đinđić streljan, Vučićevoj radosti nije bilo kraja. Priznao je da se tada napio četvrti put u životu. (Prvo je proslavio pobjedu Zvezde u Bariju, pa rođenje prestolonasljednika Danila, zatim ubojstvo Ćuruvije i, na kraju, Đinđića.)

Mamuran, zbijao je šale na račun mrtvog predsjednika Vlade. Dok je na televiziji gledao pogreb, zvao je poznanike i raspitivao se je li točno da je Goran Vesić cijelu noć proveo u grobu u Aleji velikana kako bi provjerio hoće li će njegovom šefu biti udobno.

Sljedećih deset godina ponavljao je tvrdnje da je mafija ubila svog premijera, „najvećeg kriminalca u povijesti Srbije“.

Za kraj, najtežu uvredu pokojniku nanio je polaganjem vijenca na vratima u zgradi Vlade, gdje je Đinđić pao, pokošen metkom „novog srpskog Gavrila Principa“, kako su radikali, predvođeni Šešeljem i Vučićem, nazivali Zvezdana Jovanovića.

Oprost grijehova osvojio je pomaganjem udovici Ružici da nezakonito razvija biznis i zaposlenjem njene kćeri Jovane u Vladi Srbije, kao i obećanjem da će ‘gubi iz torine‘ podići spomenik u Beogradu.

Grijeh prema Slavku Ćuruviji, vlasniku „Dnevnog telegrafa“, okajao je montiranjem istrage i optužnice protiv nekoliko pripadnika Državne sigurnosti. Našao je, tobože, odgovorne, pa sad svi mogu da zaborave na njegove prijetnje Ćuruviji i policijski, pravosudni i medijski progon koji je predvodio dok je bio ministar za informiranje.

Grobarsku tradiciju Vučić je nastavio njegovati i prema pokojnicima iz okruženja novih prijatelja i suradnika.

U ljeto 2012, na sahrani Dušana Đilasa, oca tadašnjeg beogradskog gradonačelnika i zamjenikapredsjednika Demokratske stranke Dragana Đilasa, nije bilo Borisa Tadića, ni Dragana Šutanovca. Đilasu je utjehu dao Vučić. Dvije godine kasnije, u prisustvu kompletnog rukovodstva DS-a, od Miodraga Mikija Rakića u Aleji velikana oprostio se i Vučić. Da bi istakao koliko je zahvalan svom neprežaljenom prijatelju Rakiću, koji je najzaslužniji za stvaranje SNS-a i sunovrat Srbije, Vučić mu je otišao i na 40-dnevni parastos, naravno u prisustvu novinara.

Najveći lešinarski uspeh Aleksandar Vučić je ostvario zloupotrebom ubojstva Olivera Ivanovića. Naprednjački jurišnici, na čelu s Markom Đurićem i Goranom Rakićem, predvodili su brutalnu kampanju protiv Ivanovića, ponavljajući optužbe kojima je Vučić nekad gruvao po Đinđiću.

Kad je Ivanović likvidiran, pored rake su klečali Đurić i Ana Brnabić, a Vučić je otišao u Kosovsku Mitrovicu, da položi vijenac na ulazu u zgradu pred kojom je izvršena egzekucija. U takvim situacijama normalni ljudi počasti pokojniku iskažu minutom šutnje, a naprednjaci su iskazali aplauzom svom vođi.

Nikad nitko nije na grobljima osvojio više političkih poena od Vučića. Patetičnom glumom od svake sahrane pravio je vlastiti show, u kome je glavna uloga pripadala njemu, a ne pokojniku. Nema veze, to i njega čeka.

Ako Vučić ikad umre i on će dobiti zadušnicu koju je sam skrojio.

PIŠE: Predrag Popović/maxportal Foto: Tanjug

Komentari

Društvo

SMRTNI STRAH OD KARAMARKA Galić kao glasnogovornik Duboke države, Režim protiv narodnih neprijatelja

Objavljeno

- datum

 Karamarkov balon prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića    Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga.

Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Proslava Velike Gospe u Sinju i u Splitu

Objavljeno

- datum

Tisuće hodočasnika posjetit će i ove godine Gospino svetište u Sinju na proslavu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza. Hodočasnici će se u svetištu moći ispovjediti već od 3 sata. Prva misa “zornica” je u 4 sata, a potom su mise svakih sat vremena, sve do 9.30 sati, kada će iz Gospina svetišta krenuti svečani ophod, u kojem će sudjelovati cijeli Sinj, Cetinska krajina i šira okolica.

Alkarski momci u starim odorama nosit će zlatom i dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima okićenu staru Gospinu sliku, s kojom se na četiri strane blagoslivlja grad i Cetinska krajina. Svečani ophod i euharistijsko slavlje predvodit će splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Proslava svetkovine u sinjskom svetištu završit će svečanom večernjom koncelebriranom misom na Trgu dr. F. Tuđmana u 18 sati koju će predvoditi provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Na Vigiliju Velike Gospe, 14. kolovoza, misu na Starom Gradu u 8 sati predvodi fra Toni Šimunović-Erpušina, mladomisnik; a u 18 sati misu na Trgu dr. Franje Tuđmana predvodi mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije. U četvrtak, 16. kolovoza u 7 sati je misa zahvalnica na Gospinu Gradu, a u nedjelju, 19. kolovoza u 18 sati misa je posvete djece Gospi Sinjskoj u samostanskom dvorištu.

U svetištu Gospe od Pojišana u Splitu svečano se slavi svetkovina Marijina uznesenja – Velika Gospa za grad i bližu okolicu u srijedu, 15. kolovoza. Mise u svetištu slave se kroz jutro i prijepodne svaki sat – u 6, 7, 8, 9, 10 i u 11 sati. Središnje euharistijsko slavlje je večernje, počinje procesijom s Gospinom slikom koja u 18 sati polazi iz splitske prvostolnice Sv. Dujma te ulicama grada ide do Pojišana, gdje je u 19 sati na otvorenome bogoslužnom prostoru uz svetište misa koju predvodi splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Izvor: Silvana Burilović Crnov/croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Židovi ljutiti jer je Austrija skup EU sazvala za Jom kipur

Objavljeno

- datum

“U najboljem slučaju pokazuje to manjak senzibiliteta za vjersku raznolikost, a u najgorem novu političku retoriku”

Biste li sastanak europskih čelnika zakazali za Badnjak? Ne biste. Zašto ga onda zakazujete na najznačajniji blagdan židovskog kalendara, Jom kipur, Dan pomirenja?

Tako su neki lideri židovske zajednice u Europi reagirali kad je objavljeno da će se službeni dio sljedećeg neformalnog summita EU održati 20. rujna u Salzburgu, a da će se njegov uvod – svečana večera za europske lidere – održati dan prije i time “ući” u židovski blagdan. Smatraju da datum, koji je odabrala Austrija, koja predsjeda EU, nije slučajan, već da je indikativan i da pokazuje, u najboljem slučaju, manjak senzibiliteta za kulturalnu i vjersku raznolikost, a u najgorem da označava novu političku retoriku u europskom prostoru koja Stari kontinent agresivno želi svesti samo na kršćanstvo te da nosi antisemitsku poruku. Usto, organizator, austrijska vlada, u kojoj sjede pripadnici desne stranke, narodnjaka, nikako se ne može otresti antisemitskog imidža, iako su se od antisemitizma jasno distancirali, a ne pomaže ni situacija da Izrael trenutačno uopće ne želi surađivati sa slobodnjacima u austrijskoj vladi.

President of European Commission Jean-Claude Juncker (L) and Austrian chancellor Sebastian Kurz arrive to give a press conference following their meeting at the EU headquarters in Brussels on June 6, 2018. (Photo by JOHN THYS / AFP) (Photo credit should read JOHN THYS/AFP/Getty Images)

Do sada su se čule kritike o opasnosti od navodne islamizacije Europe, posebice s migrantskim valom, no ove kritike, o kojima piše portal politico.eu, pokazuju da se i druge vjere osjećaju isključeno. Jom kipur počinje navečer 18. rujna i završava sa zalaskom sunca sljedećeg dana. Blagdan je završni dan novogodišnjih blagdana i vrhunac židovskog kalendara. Oni koji ga slave u tom periodu ne rade i ne putuju.

Nitko od 28 lidera EU država nije Židov, a summit je zakazan za dan nakon blagdana, kazali su iz austrijskog predsjedništva, no također su otkrili da se čelnici ipak očekuju u Salzburgu 19., na svečanoj večeri. Novinari i osoblje u Salzburg dolazi 18. rujna.

– Izuzetno je teško pronaći datum koji odgovara svim sudionicima – ističu.

No to objašnjenje ne zadovoljava neke. Primjerice, vrlo je glasan mađarski zastupnik u Parlamentu EU, inače Židov, Péter Niedermüller. Po njemu, datum je odabran s namjerom da političari iz desnog spektra pošalju određenu poruku. Ističe kako u Europi jača prokršćanska retorika, citirajući mađarskog premijera Viktora Orbána i njegovu mantru “kršćanska Europa”, potom talijanskog ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija te njegova obraćanja javnosti s krunicom u rukama te lidera britanskih laburista Jeremyja Corbyna koji se našao usred skandala kad je prije nekoliko dana otkriveno da je 2014. položio vijenac na memorijalnom groblju palestinskih mučenika među kojima je i spomenik teroristima koji su 1972. na Olimpijskim igrama u Münchenu pobili izraelske sportaše.

William Echikson, direktor ureda pokreta EU za progresivni judaizam, kaže kako je zakazivanje sramotan i opasan previd austrijske vlade.

– Sigurno se sastanak ne bi zakazao za 24. prosinca. Nije stvar u tome je li koji Židov ili musliman izravno pogođen i koliko ih je, nego u tome jesu li institucije i vlade dovoljno otvorene da im uopće padne na pamet da se takvo što može dogoditi i da jednostavno ne zakazuju sastanke na te datume – kaže Echikson. (VLM)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno