Connect with us

Istaknuto

‘Slušaj… ma koga briga’

Published

on

OPASNOST SREDINE CESTE   Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Luki govori o milosrdnom ili o dobrom Samarijancu. Možda bi bilo bolje reći o „Samarijancu koji je bio voljan pomoći“, jer ustvari mi ne znamo je li on dobra osoba.

Čak ako čovjek nije upoznat s poviješću neprijateljstava između Židova i Samarijanaca, odmah shvati da ovaj čovjek čini nešto dobro, a pretpostavka je da bi trebao biti loš i onda dolazimo do zaključka da dobri ljudi nisu loši – oni samo ne čine dobre stvari.

Priču jako dobro znamo.

Čovjek putuje opasnom Jerihonskom cestom, koja je duga nešto manje od 30 kilometara i koja povezuje Jerihon i Jeruzalem. Zvali su je „cesta krvi“, jer je bila okupljalište brojnih pljačkaša, koji su koristili njezinu strminu, vijugavosti i grubost terena za svoje zasjede.

Na toj cesti čovjek je opljačkan, pretučen i bačen pokraj puta.

Neki dobri Židovi su tuda prolazili: svećenik, pa levit.

Obojica su brižni sljedbenici i poštovatelji židovskih zakona.

Ali oni su opljačkanog i na smrt pretučenog čovjeka zaobišli.

Jednostavno su s jedne prešli na drugu stranu ceste.

Samarijanac je treća osoba koja tu prolazi.

Samarijanci su u dugotrajnom i neprestanom sukobu sa Židovima.

Zato je Isusova priča za njegovu publiku u to vrijeme trebala biti šokantna.

Ta priča je potresla u temeljima njihove kategorije tko jesu, a tko nisu Božji ljudi.

Onaj svećenik i onaj levit nisu loši ljudi.

Iako njihovo ponašanje nije za pohvalu ono nije lišeno nekakve logike.

Tijelo pokraj puta moglo je biti mamac kojeg su namjestili pljačkaši kako bi ljudi zastali i kako bi ih onda lakše orobili.

I kontakt s mrtvim tijelom, prema običajima i zakonu, oskvrnuo bi svećenika i levita, pa ne bi mogli obavljati službu u hramu.

Njihov odabir je bio između dužnosti i – dužnosti.

I zato su oni baš onakvi ljudi kakvi smo i mi danas.

Mi nismo loši ljudi i mi nikada ne bismo naudili drugim ljudima niti bismo zanemarili ljude u nevoljama. Ali ipak, naša dužnost nas zna i može udaljiti od važnije, više dužnosti.

makogabriga

Međutim mi nismo ljudi koji se volimo naći u životnim krajnostima.

Mi smo srednja klasa, srednje imućni, srednje obrazovani, mi smo ljudi koji volimo ići – sredinom ceste.

Jim Hightower, američki radijski voditelj, teksašanin, voli s ironijom govoriti o nama koji pokušavamo neprestano biti negdje „na sredini puta“ bilo da je riječ o politici, bilo o vjeri, o moralu … o bilo čemu bitnom.

„Jedina stvar koju ćete naći na sredini ceste“, kaže Jim Hightower, „jesu žuta crta i mrtvi armadillo” (“armadillo” na španjolskom znači “mali oklopljeni”). 

Zato je, čini mi se, neobično važno, ne razdvajati parabolu o Milosrdnom Samarijancu od konteksta u kojemu Isus priča ovu priču.

Evanđelist Luka je stavlja u kontekst Isusovog razgovora sa zakonoznancem, koji Isusa pita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?”

Isus se koristi jednim starim trikom, kojeg su rado koristili rabini, on na pitanje odgovara – pitanjem. “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Ovaj mu odgovara, na svoje vlastito pitanje, s dvije najveće zapovijedi o ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Isus njemu odgovara: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”

I što je onda ovdje sporno?

Imamo dva dobra, dva prava pitanja.

Imamo dva prava odgovora i imamo dvojicu koji se međusobno u svemu slažu. Isusa i zakonoznanca.

Površno gledajući susret između Isusa i zakonoznanca i nije baš nešto.

Ali nije baš sve u tom površnom dojmu.

Ako postavite pitanje jednostavno zato što želite dobiti tj. postići nekakvu prednost pred drugom osobom, onda nama u biti nije ni bitna tema razgovora.

Isto tako ukoliko postavljate pitanje, a nemate namjeru prihvatiti odgovor i primijeniti ga, vi ste – licemjer.

Ako imate prave odgovore to ipak ne znači da poznajete Boga.

Stručnjaci za pitanja Biblije mogu znati svaku rečenicu koja je u njoj zapisana ali isto tako mogu promašiti cijeli smisao Svetoga Pisma.

Ako se odlučite za „sredinu ceste“ kada je u pitanju činjenje dobra, kada je vrijeme da vaša vjera bude živa i svjedočka, onda tu „na srid puta“ sve što ćete naći, kako kaže Jim Hightower, jesu „žuta crta i mrtvi armadillo“ ili kako bi mi to, po domaću rekli, „bila štrika i prigažena maška“ – ništa vrijedno – ništa bitno.

Isus nije ovome zakonoznancu rekao: „Bravo! Ti si prijatelju znalac i svaka ti čast!“.

Ne Isus mu je rekao: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Barbara Johnson je napisala malu parabolu koja može biti savršeni komentar na ovu temu naše vjere u svjetlu parabole o Milosrdnom Samarijancu.

„Čovjek upadne u rupu i nije se mogao iz nje izvući.

Subjektivna osoba prođe i reče: „Ja suosjećam s tobom.“

Objektivna osoba prođe i reče: „A i logično je bilo za očekivati da će netko upasti u ovu rupu.“

Farizej prođe i reče: „Samo loši ljudi upadaju u ovu rupu.“

Matematičar prođe i ne reče ništa.

Zastade i izračuna kako je čovjek upao u rupu.

Novinar prođe i zatraži ekskluzivni intervju.

Fundamentalist prođe i reče: „Ti si zaslužio upasti u rupu.“

Poreznik prođe i priupita čovjeka plaća li on porez na tu rupu.

Čovjek koji je sam sebe sažaljevao reče:

„Nije to ništa lipi moj čovik. Tribaš ti vidit moju rupu. E, to ti je rupa.“

Karizmatik reče: „Samo priznaj da nisi u rupi.“

Optimist prođe i reče: „Moglo je biti i gore.“

Pesimist prođe i reče: „Bit će ti i gore.“

Isus, vidjevši čovjeka, uhvati ga za rulu i izvuče ga iz rupe.“

Kakva nizaljka stereotipnih ljudskih reakcija.

Ali, jeste li primjetili da Isus u današnjem čitanja Evanđelja po Luki ne govori: „Ne brini prijatelju. Ja ću čovjeka izvaditi iz rupe.“

Isus kaže: “Ti idi. Ti učini. Od Boga si pozvan živjeti svoj život ljubeći bližnjeg kao samoga sebe.”

Krenimo. Vrijeme nam je.

Ili ostanimo po sredini ceste.

Nedorečeni. Neodlučni. Bljutavi.

I pregaženi.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno