Connect with us

Kultura i vjera

SLIKE KRISTA KOJE NISU SA ZEMLJE…

Objavljeno

- datum

Priprema za korizmu kroz pobožnost koju je tražio sam Krist počinje u utorak prije čiste srijede.

Pobožnost Milosrdnomu Kristovu Licu posebno se preporučuje u utorak prije srijede pepelnice („čiste srijede“) i tijekom korizmenog vremena. Štovatelji toga utorka prisustvuju sv. Misi i tako se ujedinjuju u molitvi. Krunici uvijek možemo dodati druge molitve Kristovom Licu: posvetu, prikazanje, zazive… Kao i molitve Božjem Milosrđu ili Ranama Kristovim

Crkva snažno osjeća hitnost naviještanja Božjeg milosrđa… Ona zna da je njezin prvi zadatak. Uvesti sve u veliko otajstvo Božjega milosrđa, razmatrajući Kristovo Lice. Začetnica te pobožnosti je sestra Pierina de Micheli koja je postala blaženica Katoličke Crkve. Od malih nogu imala je vizije Raspetog Isusa Krista te je upravo njoj Isus rekao da želi da častimo Njegovo lice.

Isus to želi

Tako Gospodin Isus govori blaženoj sestri Pierini De Micheli „apostolici pobožnosti Licu Kristovom“: “Želim da moje Lice, na kojemu se ogleda unutarnja žalost moje Duše i bol i ljubav moga Srca, bude više štovan.

Onaj tko me štujući promatra, tješi me. Svaki put dok motrite moje Lice ja ću ulijevati svoju ljubav u vaša srca i po štovanju mojega Svetoga Lica mnoge će duše zadobiti spasenje.
Tko će dati poljubac ljubavi mojemu Licu, da učini zadovoljštinu za poljubac Jude?’- rekao joj je Isus i još dodao: Možda će neke duše imati strah da će pobožnost prema Svetom licu umanjiti ljubav prema mom srcu. Reci im da se ne boje, nego naprotiv njihova ljubav prema meni će se povećati dok budu promatrali moje lice.

Pobožnost Kristovom Licu u godini milosrđa u Hrvatskoj je pokrenuo pater Marko Glogović koji je za tu priliku bio objasnio da za štovanje Kristova Lica možemo koristiti bilo koje lice.

‘Svatko može nabaviti sliku Isusova Lica i blagoslovljenu, postaviti ju ondje gdje živi. Pozvani smo otkriti, zavoljeti, produbiti i širiti pobožnost Licu Isusa Krista: Milosrdnom Licu!

U ovoj se pobožnosti mogu koristiti razni prikazi, koje je Crkva prihvatila i odobrila: Krista – Patnika, Krista na križu, Krista u muci, s usredotočenjem na prikaz Lica – izražaji nadahnuti likom s Torinskog platna, Svetoga Lica iz Manoppella, iz objava bl. sestri Pierini De Micheli ili s. Mariji od Sv. Petra ili druge. Postoji i medaljica s prikazom Svetoga Lica, odobrena još 1940., na kojoj piše: ‘Rasvijetli svoje Lice nad nama, Gospodine’ te ‘Ostani s nama, Gospodine’ koja se nosi s vjerom i ljubavlju. Zanimljiv je podatak da je ova medaljica ostavljena čak i na Mjesecu, prilikom prvog dolaska američkih astronauta. Mnogi su sveci Crkve gajili osobitu pobožnost prema Svetom Licu, kao na primjer, sv. Mala Terezija ili Sluga Božji Leo Dupont, preko kojega je Gospodin objavio mnoge dobrobiti i milosti koje dobivamo štovanjem Isusova Lica i činjenjem zadovoljštine za uvrijede koje Mu se nanose.’

Milosrdno lice Kristovo

Jednu od čudesnih slika Kristova lica naslikala ju je tada već pokojna Etiennette Gilles, kojoj je kao uzorak služilo raspelo iz španjolskog mjesta Limpias, poznato po mističnim pojavama povremenoga „oživljavanja”.
Slika predstavlja posljednje trenutke Isusova života, kada Gospodin u neopisivu trpljenju „predaje duh Ocu”.
Glava okrunjena trnjem i lice Spasitelja u agoniji obliveno krvlju podsjeća nas koliko je Raspeta Ljubav na Golgoti trpjela za svakog čovjeka.

Sliku je pronašla gospođa Sysell Cymer na Josipovo 1983. g. u francuskom Marseilleu. Sklonila se pred Gospinom kapelicom od jake kiše koja je padala već danima, i tada je na cesti u blatnoj lokvi ugledala sličicu. Ljudi su sličicu gazili, vozila su prelazila preko nje. Kad je gđa Cymer podigla sličicu, zapanjila se, jer na potpuno suhom papiru nije bilo nikakvih tragova prljavštine. Dala ju je svome župniku i on je načinio nekoliko kopija želeći ih podijeliti. Osam godina kasnije jednu je kopiju dobio i Paul de Soos iz Toulousea, koji je sliku postavio u svojoj kući.

Dana 6. prosinca 1991. u Isusovim očima pojavile su se krvave suze, vrlo ugodna mirisa, a 2. veljače 1994. ispod naslikane trnove krune počela je obilno teći krv.

Ova jednostavna a tako dojmljiva slika otada snažno djeluje na ljudska srca; Isus Kralj i Jaganjac preko nje dijeli mnoge milosti i blagoslove, događaju se čudesna obraćenja, promjene teških životnih prilika, povratak mira i radosti, oslobođenja od utjecaja zloga te iscjeljenja duše i tijela.

Pogledaj to lice i pouzdaj se u Božju milosrdnu ljubav! Pogledaj koliko te Nevini ljubi, koliko te Mučeni zove, koliko te Proslavljeni treba! Krvari zbog naših odlazaka, trpi zbog naše nevjernosti, diže naš križ, čezne za blizinom svoje braće i prijatelja. Gledajući ovu sliku, zazivajući oproštenje i milosrđe, možeš dobiti tolike blagoslove.

Mistično Kristovo lice Manoppellu

Nadalje, ovo lice prkosi znanosti a padre Pio je za ovu sliku kazao da je riječ o – najvećem čudu koje imamo tu na zemlji.

Na komadu tkanine, veličine 17 x 24 centimetara, a koji stoji na glavnom oltaru crkve u Manoppellu, nalazi se slika lica Uskrsloga Krista. Istraživanja provedena na njemu ne mogu objasniti kako je slika nastala. Digitalno skeniranje najveće rezolucije potvrđuje odsutnost ikakve boje između tkivnih vlakana. Tkivo ne pokazuje ni najmanji trag boje ili pigmenta. Njegova najupečatljivija značajka je njegova transparentnost i činjenica da se slika može vidjeti savršeno dobro s obje strane-kao fotografski slajd. Ako netko mijenja svjetlo, događaju se promjene lica kao da je živo. Ako se gleda pod jakim svjetlom, ne može se vidjeti, jer postaje prozirno. Ona ima kvalitete slike, fotografije i holograma; a ipak nije ništa od toga. Osjenjenost je tako profinjena da nadilazi sposobnosti čak i najvećih majstora. Zaključak je vrlo jednostavan: radi se o djelu koje – nije nastalo ljudskom rukom.

Slika je utisnuta na vrijednom komadu drevne tkanine koje je satkano od svilenih niti predenih od jedne vrste morskih dagnji. Materijal je vatrostalan kao azbest i posve neprikladan za slikanje na; to fino tkivo ne podržava ulje niti akvarel.

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka s Torinskog platna i ono živo lice s rupca u Manoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju, što je dokaz da te dvije slike predstavljaju jednu te istu osobu. Nema sumnje da se struktura i dimenzije lica utisnutog na velu i na Torinskom platnu 100% podudaraju. Tu se s pravom može govoriti o matematičkom dokazu.

Torinsko platno i rubac iz Manoppella su najveća trajna čuda na svijetu. Sa znanstvenog stajališta, niti jedan niti drugi ne bi smjeli postojati. Neobjašnjivi su!

Kako častiti Kristovo lice?

Naime kako bi štovali Kristovo lice potrebno je imati jednu sliku njegova lica te u korizmi često kontemplirati te se suobličavati s Njegovom patnjom. Dobro je moliti i malu krunicu Kristovu licu koju je napisao bl. Honorat Koźmiński, poljski kapucin a koja se moli na Gospinu krunicu.

Štovatelji Kristova lica trude se

1. Svojim životom bližnjima pokazivati sućutnu i milosrdnu ljubav Božju, svjedočeći milosrđe koje se očituje na licu Gospodina Isusa.

2. Svakodnevno moliti „Malu krunicu Kristova Lica“, preporučujući sve slomljene, izgubljene, ranjene, odbačene, osamljene, povrijeđene, ponižene i shrvane ljude, moleći osobito za obraćenje bogopsovača, ovisnika o drogama, kocki, bludnosti, nasilju i alkoholu; za žrtve praznovjerja i magije, sekta i kultova; za samohrane roditelje, nerođenu djecu, roditelje dotaknute pobačajem; za beskućnike, izbjeglice i ostale patnike u svakom smislu; za duše u životnim borbama i problemima; za one koje muči duh samoubojstva, očaja, beznađa… Sve te nakane mogu se navesti prije Krunice. Ako smo u prilici, Krunicu molimo pred izloženom slikom Kristova Milosrdnog Lica. Nakon molitve Krunice, čita se i razmatra u šutnji neki dio Svetoga pisma, uz spontanu, molitvu srca, sve ako prilike omogućuju. Mogu se dodati i druge razne molitve, po volji.

3. Ponekad moliti s bližnjima, pozivajući i susjede i prijatelje. Taj susret zovemo: Zajedništvo. Gospodina štujemo klanjanjem Presvetom sakramentu ili Njegovom križu; ovime se želi potaknuti štovanje i Njegovoga Milosrdnog Lica, ondje gdje živimo i s kojima živimo, u malom krugu molitelja – u „kućnoj Crkvi“. Zajedno s Gospom Žalosnom, tvorimo duhovnu vezu vjere, nade i ljubavi pod križem Isusa – sućutne Ljubavi: tamo su ustrajale tri Marije i učenik Ivan; stoga ćemo i mi ostvarivati svoje dnevno ili tjedno Zajedništvo s barem još jednom ili više osoba.

4. Kad je moguće, učiniti bdjenje – tzv. Getsemani (premda kratko, u večernjim satima ili u noći), vapijući za milosrđem za domovinu i svijet. Bdije se u noći s četvrtka na petak, u spomen početka muke Gospodinove u Maslinskom vrtu. Getsemani činimo u pjesmi, šutnji, čitanju Psalama, u kontemplaciji Isusova Lica, moleći litanije… Blagoslovljena je obitelj u kojoj se časti slika Isusova Lica!

5.Ponekad posjetiti ljubljenog Isusa u crkvi, odnosno doći izvan liturgijskih događaja i podijeliti s Njime, u tišini srca, vrijeme u razgovoru, slavljenju i klanjanju; učinit ćemo time jedno malo „hodočašće“ koje će, kako nas podučava Papa, „biti znak da je Milosrđe također cilj kojemu treba prispjeti i da zahtijeva predanost i žrtvu“ (LM, 14). Ovaj čin je nazvan: Pohod Milosrđu.

6.Gospodina vidimo u licima onih koji trpe poniženja, prezrenost, osudu, progon, bolest, noseći svoj težak križ: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40). Odvažimo se moliti ondje gdje je Isus uprisutnjen u licima najmanjih, odnosno: u bolnici, zatvoru, skloništu za beskućnike, u domu samohranih majki i djece, kraj nepokretnih i starih, nemoćnih i samih u obiteljima, u staračkim domovima i slično. Svi su maleni i bijedni u očima svijeta dobrodošli sućutnom Kristu, koji liječi rane i krijepi dušu. Ovaj dolazak drugima nazvan je: Poslanje. Pritom se podučava molitva Krunice i daruje se slika najboljeg Prijatelja! „Kako samo želim da nadolazeće godine budu prožete milosrđem, da bismo išli ususret svakoj osobi, noseći Božju dobrotu i nježnost! (LM, 5) Pogleda upravljena prema Isusu u njegovu Milosrdnom Licu, možemo iskusiti ljubav Presvetoga Trojstva… Njegova je osoba sama ljubav, koja se besplatno daruje… Sva znamenja koja čini, prije svega prema grešnicima, siromašnima, isključenima, bolesnima i onima koji trpe, u znaku su milosrđa… Ništa u njemu nije lišeno sućuti… Nošen tom sućutnom ljubavi ozdravljao je bolesne… (8)

7. Približimo se (ranjenima i onima koji vape) i pružimo im potporu da uzmognu osjetiti toplinu naše prisutnosti, naše prijateljstvo i bratstvo… U svakome od tih najmanjih prisutan je sam Krist… (15)“

8. Darovati sličicu s prikazom Milosrdnog Lica Kristova, gdje to prilike dopuštaju, nenametljivo pozivajući bližnje na razmišljanje o Božjoj milosrdnoj ljubavi koja želi sve dotaknuti i obnoviti. Snaga je i milost ove slike u tome što Isus preko nje ranjenima govori: Trpio sam zbog tebe; trpim s tobom! Tvoje trpljenje ima smisla. Pogledaj me: ljubim te! Slika Lica je samo jedan od nebrojenih znakova što govore o Božjoj zaljubljenosti prema nama. Poruka oproštenja i milosrđa (Bog je Milosrdna Ljubav koja uvijek prašta i želi spasiti sve ljude; Isus je došao spasiti grešnike) i slika dijele se najbolje osobno, u povjerljivom i nenapadnom razgovoru, ali i grupama: u župi, molitvenoj zajednici, pri vjeronauku… „U ovo vrijeme, kad se Crkva posvećuje zadaći nove evangelizacije, temu milosrđa treba uvijek iznova predlagati s novim zanosom i novim pastoralnim djelovanjem… Gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa“ (LM, 12) Sličica koju darujemo može predstavljati neku od mnogih već navedenih i čašćenih prikaza Isusova Lica, takve se mogu nabaviti u katoličkim trgovinama, putem Interneta ili besplatno na donjoj adresi.

9. Gospodin Isus je raspet „o trećoj uri“ (9 sati), a umro „o uri devetoj“ (15 sati), što znači da je visio na križu šest sati (usp. Mk 15,25).Štovatelji se u vremenu tih šest sati petkom ujedinjuju u molitvi jedni za druge, makar samo kratkim zazivima, od srca.

 Mala krunica Kristovu licu

Moli se na Gospinu krunicu.
Uvodna molitva: Naš Oče, pogledaj prežalosno Lice svoga Sina i po zaslugama njegove muke oprosti nam grijehe;
I obrati naša srca, da Ti što gorljivije služimo. Amen.
Na velika, zrna:
Pokaži nam, Gospodine, Lice svoje;
I bit ćemo spašeni! (Ps 80,4)
Na „mala” zrna, desetice:
Pogledaj, Bože, Kristovo Lice;
I smiluj se nama! (Ps 84,10)
Na kraju krunice moli se:
Neka uvijek i svugdje bude hvaljeno i slavljeno uzvišeno Božje Ime, od svega stvorenja i od Božanskog Srca Isusa Krista;
Prisutnog u Presvetom oltarskom sakramentu. Amen.

Autor: Z. K./dnevno.hr

Komentari

Kultura i vjera

Fra Bernardin Škunca: Fra Bernardin Sokol je mučen i ubijen od partizana

Objavljeno

- datum

U povodu 130. godišnjice rođenja dr. fra Bernardina Sokola, čuvenog skladatelja sakralne i svjetovne glazbe, koji je iz ‘političkih razloga’ – premda se politikom nikad nije bavio – na smrt pretučen u barci između Badije i Orebića, i bačen u more u noći 28. rujna 1944., njemu u čast ove godine je posvećeno u Splitu i Sokolovu rodnom Kaštel Sućurcu trodnevno događanje pod naslovom ‘Dani dr. fra Bernardina Sokola, franjevca, glazbenika i hrvatskog mučenika’, sve pod visokim pokroviteljstvom hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović.

U Programu događanja bila je i promocija poštanske marke Hrvatske pošte s likom fra Bernardina Sokola.

Manifestacija ‘Dani fra Bernardina Sokola’, koja se poklopila s 130. obljetnicom rođenja ovog hrvatskog glazbenika i mučenika, završena je liturgijskim i pučkim slavljem u franjevačkom samostanu i crkvi sv. Ante na Poljudu. Do vojne luke Lora, koja se nalazi u neposrednoj blizini, vjernike su iz Kaštela, Sokolova rodnog mjesta, prevozili brodovi MORH-a. Svetu misu predvodio je fra Ivan Sesar, generalni definitor franjevačkoga reda u Rimu, u ime generalnog ministra franjevaca manje braće fra Michaela Perryja, čija je poruka pročitana na početku obreda.
– Svjestan sam da su nam u ovom vremenu više nego ikad potrebne kršćanske vrijednosti i franjevački ideali. Pozivam vas da zajedno radimo na očuvanju vjere, te izgradnji mira i pravde među svim ljudima dobre volje – poručio je u pismu Perry, spominjući se nedužnog fratra kojega su partizani ubili 1944. godine u vodama ispred Korčule.

Pjevanje tijekom svečane mise koju je direktno prenosio Prvi program Hrvatskog radija predvodio je zbor Bijaćka vila iz Kaštela, pod ravnanjem mo. Andra Čale, uz orguljsku pratnju prof. Borne Barišić. U pučkom slavlju nakon svete mise nastupili su: Župni zbor sv. Jurja mučenika – Kaštel Sućurac, Klapa Cambi – Kaštel Kambelovac, Klapa Podvorje – Kaštel Sućurac, Pučki pivači zbora ‘Sv. Cecilija’ iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije – Kaštel Lukšić.

“Komunistički režim je nametnuo strogu šutnju o tom čestitom franjevcu i velikom glazbeniku, te se tek dolaskom demokratske Hrvatske postupno otkriva njegov lik i djelo. Ovi Dani, njemu posvećeni, organizirani su s nakanom da se našem kulturnom krugu i široj hrvatskoj javnosti dostojno predstavi životni put i djelo fra Bernardina Sokola”, ističe otac Bernardin Škunca, franjevac iz splitskog samostana na Poljudu, koji je vodio pripreme za održavanje spomenutih Dana, poznavatelj je Sokolova životnog puta i stvaralačkog djela u glazbi i promicanju glazbene kulture u katoličkoj Crkvi i hrvatskom društvu.

Tipični dalmatinski temperament

Fra Škunca, predstavite sažeto čitateljima izniman lik fra Bernardina Sokola.

– Dopustite da na način slikarskog krokija predočim odista poseban put fra Bernardina Sokola. Pozivam čitatelja da preda fotografijom koja je na ovim stranicama sa mnom ‘čita’ fra Bernardina Sokola u njegovom trojakom životnom biljegu. Prvo motrimo njegov fizički lik. Dobio ga je od svojih roditelja, od Antuna i Jerke r. Batina, 20. svibnja 1888. u Kaštel Sućurcu: čovjek čvrste građe, bistra i stamena pogleda, ponosna i velika čela, izrazite prirodne sposobnosti. Iz te obiteljske ljudske konstitucije čita se njegov čvrsti karakter, jaka volja, jasnoća životnog cilja, nesklona popuštanju, odrješita i iskrena ponašanja, kakav će ostati čitava života. Iz toga kaštelanskog/dalmatinskog lica i lika čita se nutarnja snaga, upornost i ustrajnost, pa i tipični dalmatinski temperament. Obilježen takvim obiteljskim prirodnim obilježjima ostao je upamćen kao čovjek koji se mogao nositi s velikim izazovima života. Krsnim imenom Luka, kasnije, kao franjevac fra Bernardin, zadržao je takve obiteljske i prirodne karakteristike čitava života.

Drugo, prema istoj fotografiji sada promotrimo njegovo odijelo: franjevački habit, što predstavlja njegov kršćanski/franjevački poziv. Luka je od malena dobio kršćanski-katolički odgoj i došao u dodir s franjevcima, prvo s fra Bernardom Mijolinom i fra Anastazijem Pavelinom, obojicom iz Kaštel Sućurca, nešto starijima od njega. Spomenuti fratri Sućurani, kao i fra Bernardin Sokol, sa svojim roditeljima odlazili su – u ono vrijeme s barkama i jedrenjacima – na Poljud gdje je bila fratarska lučica, s nakanom da obave poslove u Splitu, a često i da svrate svetom Anti na Poljudu, odakle i njihova želja da postanu fratri. Tako je i fra Bernardin još bolje upoznao franjevce i franjevački samostan, te je svojim roditeljima, već kao dječak, izrazio želju da postane franjevac. Taj izbor je za malog Luku značio ulazak u red sv. Franje, pjesnika i trubadura, u čemu će dječak Luka naći ideal za razvijanje umjetničkoga glazbenog dara koji je u sebi nosio.

Konačno, iz slike koju imate pred očima, promotrite pozadinu ove znakovite slike, kako ju je domišljato dizajnirao Josip Botteri Dini: autentični notni zapis fra Bernardina Sokola. Fra Bernardin se, naime, sav našao u glazbenom stvaralaštvu. Taj izniman dar prepoznali su njegovi poglavari i odgojitelji, prvo u nižoj franjevačkoj školi na Košljunu (otok Krk), potom u Dubrovniku, gdje je prošao svoju daljnju školsku i redovničku formaciju. Odmah nakon što je primio svećenički red (1912.), poslan je u Beč, odnosno u Klosteneuburg, na odjel Bečke akademije za crkvenu glazbu, gdje je stekao prvo stručno glazbeno obrazovanje i istovremeno se usavršavao u teološkim predmetima.

Po završetku studija u Klosteneuburgu, u Dubrovniku je poučavao mlade franjevce u teološkim predmetima i, nadasve, u crkvenom pjevanju i sviranju. Poglavari su pak ocijenili da njegova glazbena nadarenost zavrjeđuje njegovo daljnje glazbeno usavršavanje: šalju ga u Rim, gdje je na Papinskoj višoj glazbenoj školi diplomirao crkvenu glazbu, a istovremeno doktorirao iz teoloških znanosti. Tako visoko educirani franjevac dobio je odmah ponudu da bude profesor crkvene glazbe na teološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio u trajanju od pet godina. Potom je, opet kao profesor glazbe, bio na Badiji, u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, gdje je ostao do pred Drugi svjetski rat. U svem tom vremenu razvio je bogatu glazbenu i skladateljsku djelatnost.

Važno ime hrvatske glazbe

U čemu je posebnost fra Bernardinova glazbenog stvaralaštva?

– Jedan od naših muzikologa koji se s velikom pažnjom posvetio proučavanju Sokolove glazbe, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu, dr. sc. Vito Balić, u tijesnoj suradnji s prof. dr. Hanom Breko Kustura, našom veoma uglednom muzikologinjom i suradnicom u HAZU, izrazio je bitnu sliku Sokolove glazbe. Prema njemu i prema drugim našim muzikolozima, fra Bernardin Sokol je važno ime hrvatske glazbe 20. stoljeća u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Suvremenici su prepoznavali u njegovim djelima značajke europske moderne glazbe. Bio je izvođen u Hrvatskoj i inozemstvu (Slovenija i Slovačka), gdje su koncerti njegove glazbe prenošeni i preko radijskih postaja (u Slovačkoj). Surađivao je i s poznatim crkvenim glazbenicima u Belgiji. Nakon što su ga ubili partizani 1944. godine, njegova je glazba u potpunosti potisnuta iz svih prostora javnih izvedbi, kako koncertnih-svjetovnih, tako i crkvenih-liturgijskih izvedbi. Premda su ‘ušutkali’ njegovu glazbu, njegovo ime nisu mogli preskočiti u enciklopedijskim natuknicama niti 30 godina nakon ubojstva, zacijelo zbog značaja koji je zadobio u hrvatskoj glazbi tridesetih godina 20. stoljeća.

Sokol se poput brojnih hrvatskih glazbenih umjetnika s kraja 19. i početka 20. stoljeća nakon obrazovanja u inozemstvu, u Klosterneuburgu kod Beča i u Rimu na Papinskoj višoj glazbenoj školi 1926., vraća u domovinu i, kao svećenik-franjevac, postavlja sebi za cilj podizanje kvalitete crkvenog glazbenog stvaralaštva, kako vlastitim skladbama, pretiscima vrijednih skladbi drugih skladatelja, tako i poticanjem hrvatskih i drugih skladatelja (Krste Odaka, Božidara Širole, Josipa Štolcera-Slavenskog, Mihovila Logara i drugih) na skladanje crkvenih skladbi. Tu se istaknuo svojim radom u dva važna područja: u skladanju i u izdavaštvu.

Velike napore ulagao je u pokušaje osnivanja visokog učilišta za crkvenu glazbu u Hrvatskoj, za što nije nalazio na naročito razumijevanje, ali je kasnije, nakon njegove smrti, došlo do toga, te ga se može smatrati pretečom šire glazbene kulture u krugu crkvenih voditelja liturgijske glazbe. Skladao je oko 350 crkvenih i svjetovnih djela, od čega je tiskom objavio svoje 283 skladbe. Kao skladatelj, ostvario je najveći doprinos na području crkvene glazbe s djelima u rasponu od jednostavnih popijevki do složenih solističkih i zborskih djela uz pratnju orgulja ili manjeg instrumentalnog sastava. Od tih djela ističu se sedam misa, 13 angelusa i pojedine solističke i zborske crkvene popijevke suvremenošću glazbenog jezika i neposrednošću izraza.

Skladao je sedam misa (Missa jubilaris, Missa ‘Gaudens gaudebo’, Missa ‘Zdravo kraljice’, Hrvatska misa bl. Nikole Tavelića, Staroslavenska misa u čast bl. Nikole Tavelića, Hrvatska misa u čast svete Terezije od Malog Isusa, Misa u čast sv. Ćirila i Metoda). Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirki crkvene i svjetovne glazbe ‘Pjevajte Gospodinu pjesmu novu’. Većinu svojih skladbi tiskao je u tim zbirkama.

U navedenom nizu tiskao je i svjetovne skladbe u dva podniza: Glazbeni monolozi, koje je sam opisao kao ’25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu’, te Hrvatsko selo, zbirke svjetovnih muških, ženskih i mješovitih zborova koje su nosile posvete zagrebačkom nadbiskupu-koadjutoru Vjekoslavu dr. Stepincu, Slobodi naroda hrvatskoga, Hrvatskim majkama uz himne Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. Iz svega glazbenog stvaralaštva, koje se sada sve više proučava i otkriva, očito je da će njegovo ime – nakon duge nametnute šutnje – dobivati na sve većem značenju za crkvenu i opće hrvatsku glazbenu kulturu.

Pretukli ga i utopili u more

Kome je smetao takav čestiti franjevac i veliki glazbenik?

– U svemu svojem bogatom i plodonosnom životu fra Bernardin je djelovao s velikim zanosom, moglo bi se kazati, strastveno: i kao domoljub/Hrvat i kao vjernik-katolik i kao glazbenik. Postao je po tome poznat, što je očito teško padalo šumskim partizanima koji su ga, hvatajući vlast na jugoslavenskim prostorima, kao posve nevinoga Bogoljuba, Domoljuba i čovjekoljuba htjeli likvidirati. To su, nažalost, učinili na okrutan način: u noći 28. rujna 1944. uhitili su ga u samostanu na Badiji, ukrcali u brod, navodno za ispitivanje na Visu, ali su ga na pola puta između Badije i Orebića pretukli i utopili u more. U slutnji da će se s njime dogoditi najteže, uoči uhićenja na tipkaćem stroju napisao je: ‘Kad me budu htjeli ubiti kliknut ću: Živio Krist Kralj, živio papa, živjela katolička Hrvatska’.

Započeli smo razgovor s životnim i stvaralačkim profilom fra Bernardina Sokola. Ali u ime pravednosti potrebno je kazati da pitanje njegove smrti, koje postavljate, također govori o značenju osobe fra Bernardina Sokola. Iako s ne malim otporima od strane komunističkih ostataka i u današnjoj Hrvatskoj, istina o komunističkim zločinima dolazi na svjetlo dana. Biti otvoren istini, znači biti otvoren i istraživanjem objektivne istine. Stoga, iako je u ustaškom režimu bilo teških zločina, koje neizostavno treba osuditi, priznati ih, pa i pitati oproštenje za učinjene zločine, očito je da otkopavanja prebrojnih jama po Hrvatskoj, Sloveniji, sve do Austrije (Bleiburg), te arhivska istraživanja iz vremena Drugog svjetskog rata (Zagreb, Beograd, Split, Dubrovnik, Zadar) dokumentirano pokazuju da komunistički zločini daleko nadmašuju i broj žrtava i način ubijanja nevinih ljudi.

Ubojstvo fra Bernardina Sokola eklatantan je primjer takvih zločina. Nažalost, fra Bernardin nije bio jedina žrtva komunizma. Brojni su istraživači o tome napisali dokumentirane studije i knjige, među kojima se ističe i dr. Josip Dukić, jedan od predavača na znanstvenom skupu o Sokolu. Dobro se o tome izrazio prof. dr. Mihovil Biočić, koji je na konferenciji za tisak u Županiji Splitsko-dalmatinskoj o fra Bernardinu Sokolu, između ostaloga, kazao ovo: ‘Na današnji dan 15. svibnja, na Dan spomena na žrtve Bleiburga i križnih putova, moram istaknuti da je fra Bernardin Sokol, jedna od prvih žrtava, od ukupno 667 svećenika, redovnika, biskupa, redovnica i sjemeništaraca, protuzakonito umorenih pred kraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata, od komunističke vlasti, što je najviše ubijenih svećenika od svih zemalja protuhitlerovske koalicije.

Čast mi biti dio skupine koja će prekinuti prisilnu šutnju o velikom čovjeku i glazbeniku. Zahvaljujemo našoj županiji, na čelu sa županom Blaženkom Bobanom, zahvaljujemo gradskoj upravi Kaštela na čelu s gradonačelnikom Denisom Ivanovićem i svim podupirateljima, što su nam svojom potporom omogućili iznijeti na svjetlo dana lik i djelo velikog Sućuranina i Kaštelanina, hrvatskog mučenika i glazbenika europske razine. Mi Sućurani i Kaštelani, ponosni smo na našeg mučenika fra Bernardina i njegovo grandiozno djelo.’

Konačno smo doživjeli – između drugih, velikim zauzimanjem Milivoja Bratinčevića i Mihovila Biočića, obojice iz Kaštel Sućurca – da je Ministarstvo obrane nedavno dopustilo iskapanje tijela stradaloga fra Bernardina, na čemu se sada intenzivno radi. U vrtlogu fašizma i komunizma, dviju jednako zločinačkih ideologija i diktatorskih vladavina, u našem slučaju događa se stravično ubojstvo fra Bernardina Sokola od okrutnih partizana.

Molio blagoslov od gvardijana

Recite, oče Škunca, koje su se bliže okolnosti dogodile oko ubojstva fra Bernardina Sokola?

– Naš najbolji poznavalac života fra Bernardina Sokola, dr. fra Stipe Nosić, provincijski vikar na službi u Male braće u Dubrovniku, došao je do veoma znakovitih pojedinosti u arhivskoj građi, koja se sve do naših dana čuvala i sakrivala. Fra Stipe Nosić ističe da su na jugu Hrvatske – kao i ono na Širokom Brijegu i drugdje u Hercegovini, franjevce i mnoge građane – partizani ubijali i poznate crkvene ljude i ugledne građane, pod izgovorom da su protiv ‘narodne vlasti’.

U Dubrovniku su, između drugih, pogubili trojicu Sokolovih kolega, jednako poznatih franjevaca, profesora Franjevačke teologije i Više franjevačke gimnazije iz Samostana Male braće, fra Marijana Blažića, fra Tomu Tomašića, dana 25. listopada 1944. na Daksi, a fra Gerarda Barbira na Boninovu 29. listopada 1944. Sokol je odveden iz samostana s otoka Badije 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. O tome su svjedočili franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu.

Jedan od njih je i fra Vjekoslav Bonifačić, s kojim je o tom događaju razgovarao fra Ivo Peran, Sokolov učenik, i o tome zapisao: ‘Braća su u blagovaonici. Nebo bez zvijezda, a olujno jugo nasrće ispod samostana na Badiji kod Korčule. Svako toliko provirivali smo, da bismo razabrali što je sa čamcima privezanim uz mul i skaletom (veliki čamac na 16 vesala) na sidrištu pred samostanom. Začusmo motorni čamac. Utihnuli smo. Motor! Vojska, partizani’ – dodavali bi fratri. ‘Dolaze po mene, reče o. Sokol, i potegne me: ‘Ispovjedi me!’

Sve je to izrekao tako sigurno i mirno kao da čeka dogovoren susret. Nije bilo vremena za raspravljanje. Kroz udare juga čuo se žagor pred samostanom, i razabirali su se poznati glasovi iz susjednih mjesta: Korčule, Vrnika, Lumbarde, Dominča. O. Sokol i ja vratili smo se brzo pred blagovaonicu, a već se čula lupa na vratima samostana. Otvorili smo, a što drugo? Partizani! Otac Sokol? ‘Evo me’.

Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. ‘Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati.’ Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana. Malo nakon tih dana čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem. Svjedok je kasnije posvjedočio: Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan’.

Velike laži Viktora Novaka

Znade li se točno gdje je Sokolovo tijelo? Hoće li se ikad pronaći i dostojno sahraniti? Bio bi to čin dostojan tako mučki ubijenog pravednika i glazbenika, zar ne?

– Sokol je umro kao mučenik. Dao je u odlučujućem trenutku života dao je svjedočanstvo za Krista i za domovinu Hrvatsku. A mučitelji su ga pretukli i ubili jer je bio drukčijeg političkog stava, jer je bio svećenik, jer je volio svoju domovinu Hrvatsku. More ipak nije čuvalo tajnu, tijelo fra Bernardina je izbacilo na obalu, na plažu Trstenica kod Orebića. Skupina ljudi koji su ga prepoznali, pokopali su ga tada tu, u napušteno mitraljesko gnijezdo. Mještanin Orebića koji je tome nazočio (sa svojim bratom, obojica tada kao dječaci) svjedočio je o tome javno u televizijsku kameru, na 68. obljetnicu njegove smrti 28. rujna 2012. Sokolovo tijelo još uvijek bi se, prema toj izjavi, trebalo nalaziti na plaži, kod kuća koje su danas tamo s adresama Šetalište kneza Domagoja 47. i 49.

Poslije takvog zločina o fra Bernardinu u javnosti se ništa nije čulo. Što je razlog da se za takvog čovjeka, čestita fratra i poznatoga glazbenika nije govorilo takoreći sve do naših dana? Zna li se zbog čega je ubijen? U ime čega ubojice, komunistički partizani, opravdavaju takav zločin?

– Ubojice Sokola pokušale su pravdati zločin navodnim Sokolovim javljanjem/denunciranjem partizana Nijemcima, što je čista komunistička laž. Ovdje je dovoljno iznijeti svjedočanstvo svetog fratra, fra Berarda Barčića, koji je onih strašnih dana s fra Bernardinom Sokolom živio na Badiji. On tvrdi: ‘Ni padre Sokol, ni ja, ni drugi fratri na Badiji, koliko god nismo simpatizirali partizane zbog njihove komunističke ideologije, nismo nikada ništa rekli ili učinili u prilog okupatora a na štetu partizana’, te znakovito dodaje: ‘Tko pozna padra Bernardina Sokola, može posvjedočiti da je on bio plemenit čovjek, dobar redovnik i svećenik, glazbeni genij zanesen u svoju glazbu, koji ne bi ni mrava zgazio. To mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali.”

Kad se uzme ovo svjedočanstvo čovjeka koji je sa Sokolom na Badiji živio i dobro ga poznavao, onda zapis Viktora Novaka o Sokolu u golemoj knjizi od 1124 stranice s naslovom Veliki grijeh (Magnum crimen), u kojoj je on nabrojio navodne ‘grijehe’ Katoličke crkve, i kad se uzme u obzir da na istoj stranici na kojoj piše o Sokolu donosi i ‘grijeh’ blaženog Alojzija Stepinca, onda možemo reći da se u toj knjizi ne radi o ‘velikom grijehu’ Crkve, nego o velikoj laži Novaka i njegovih istomišljenika. A fra Bernardinu Sokolu može biti ‘posmrtna utjeha’ da je u toj velikoj laži našao mjesto na Novakovoj 543. stranici s blaženim Alojzijem, kako znakovito ističe fra Stipe Nosić.

Ljudske nakaze i suradnici Zloga

Znade li se išta kako se u tim strašnim časovima osjećao fra Bernardin Sokol? Priča se da je predvidio mučeničku smrti i da je, kad je čuo zvuk nepoznatog motora, znao da dolaze baš po njega?

– Fra Bernardin Sokol je bio gorljivi vjernik-katolik, veliki domoljub i visoko cijenjeni glazbenik, posvuda poznat. Takav čovjek i fratar – poput mnogih drugih – nije smio ostati na životu u komunističkom ateističkom i antihrvatskom režimu. Pokojnik je već predosjećao da će nastradati netom su partizani preuzeli vlast. O tome bi među fratrima često govorio, čak veoma raspoložen, pripravan na sve.

Zapisi fra Bernardina o želji da vjeru posvjedoči mučeništvom, izjave prije i za vrijeme mučenja, govore o tome kako je bio spreman na najveću žrtvu. A da se bojao za život i predosjećao smrt, nije nikakvo čudo jer su partizani na prostorima koje su zauzimali bez suđenja poubijali na stotine ljudi, među kojima su bile ugledne osobe i vjerski službenici. Za komuniste je bilo zlo biti iskreni vjernik i domoljub. U tome stoje ‘razlozi’ njegova stravičnog smaknuća. Zločinci se tako pokazuju kao mračne pojave čovječanstva, kao otpad čovječjeg i kršćanskog moralnog ponašanja, te što povijest odmiče, njihov tamni lik postaje sve tamniji, jer oni postaju ono što jesu: ljudske nakaze i suradnici Zloga. Pravednici pak rastu u svojem sjaju, i što povijest odmiče, njihova svjetlost biva sve jača, te oni postaju svjetionici pravednosti, bez kojih bi čovječanstvo tonulo u sve dublji mrak, u udaljavanje od Istine i Dobrote.

Kada se sve to čuje, čovjeka hvata jeza, ali se postavlja i pitanje: zašto se u naše dane tako malo znade o fra Bernardinu Sokolu?

– Sve do sretnog dana uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske, o fra Bernardinu je u hrvatskoj javnosti morala vladati stroga šutnja, kao, uostalom, o svim neizbrojivim zlima koja su počinili komunistički vlastodršci. Nažalost, podmukli krugovi nadležnih službi za stradale i poginule u našoj dragoj Hrvatskoj, i sada, da, i sada, u ovim našim danima, žele skrivati počinjeni zločin nad fra Bernardinom, kao i druge zločine koje su počinili partizani i komunistički režim u ratnim i poslijeratnim godinama. Naravno, sjaj jednog pravednika ne može ostati sakriven. Istina ima svoj neumoljivi hod i probija se usprkos svih lažnih snaga zločinaca.

Našavši se u slobodi Republike Hrvatske, odmah se pomišljalo na očitovanje fra Bernardina. Tako se već početnih devedesetih godina počelo izvoditi Sokolova glazbena djela, od kojih Missa iubilaris u Splitu (1991.) i u Varaždinu (1992.), misa Gaudens gaudebo u Hvaru (1993.), a u širim krugovima i njegovi glazbeni moteti, napose jedanaest Angelusa. Godine 1994., u listopadu, o fra Bernardinu je održan komemorativni i stručni skup u Kaštel Sućurcu. Od početka devedesetih svake godine u Kaštel Sućurcu obavlja se svečana komemoracija kod brončanog poprsja fra Bernardina u Sućurcu, što ga je uradio naš akademski kipar-franjevac, fra Joakim Jaki Gregov iz samostana u Hvaru.

Za te godišnje komemoracije posebno se zalaže Društvo za očuvanje kulturne baštine ‘Bijaći’ – Kaštela, napose po zalaganju već spomenutoga Milija Bratinčevića i Mihovila Biočića. I župnici Kaštel Sućurca – sada je župnik don Ivan Delić – zauzeto sudjeluju u molitvenoj komemoraciji, s pjevačkim župnim zborom. Godine 2010. muzikologinja Marija Riman objavila je veliku monografiju pod naslovom ‘Glazbenik fra Bernardin Sokol’.

I sada se, evo, ovih dana dogodilo ovo doista impozantno trodnevno obilježavanje 130. obljetnice fra Bernardinova rođenja. Kako ste pripremili tako veliki program, što je odjekivao, takoreći u svim medijima u Splitu i u Hrvatskoj?
– Prije nekoliko godina nekolicina poštovatelja fra Bernardina Sokola osjetila je potrebu da se još snažnije poradi na osvjetljavanju njegova života i glazbenog stvaralaštva. Među takve poticatelje posebno ističem, još jednom, Milivoja Bratinčevića i Mihovila Biočića, obojicu iz Kaštel Sućurca, te Vladana Vuletina, skladatelja i muzikologa iz Kaštel Štafilića. Zajedno smo dijelili tu želju i osjetili smo da bi 130. obljetnica rođenja mogla biti povod za organiziranje Dana posvećenih fra Bernardinu Sokolu.

Želja je pretvorena u stvarno dugo pripremanje programa. Tu inicijativu smo putem pisma izrazili hrvatskoj predsjednici, Kolindi Grabar Kitarović, koja je brzo i spremno podržala naš projekt. Odbor je razradio program, našli su se ugledni predavači, oni iz novije hrvatske povijesti za osvjetljavanje prilika o ubojstvu fra Bernardina, i oni iz muzikologije za analizu i ocjenjivanje fra Bernardinove glazbe. Sve se ovih dana odvilo na doista dostojanstveni način, te smo radosni da život i djelo fra Bernardina Sokola putem ovih značajnih događaja dolazi kao dužno osvjetljavanje jednog dičnog franjevca i velikoga glazbenika. S velikim zadovoljstvom je predstavljena posebna poštanska marka s likom fra Bernardina Sokola, što se popratilo recitacijom visoko vrijednih stihova Mire Luketina Sarajčeva, te prigodnim slovom Ivana Akrapa i Ive Pavelina. Naši poznati stručnjaci su doista pokazali veličinu i značenje fra Bernardina, što će doskora biti objavljeno u posebnom Zborniku radova i događanja s ove trodnevne komemoracije.

Pri tome je zbor i orkestar HNK-Split pod vodstvom dirigenta Ive Lipanovića dao veliki doprinos, jer je – kad je u pitanju fra Bernardinovo glazbeno stvaralaštvo – valjalo čuti njegovu glazbu. U crkvi Gospe od Zdravlja, u petak, 18. svibnja, vrhunski su izvedene Sokolove skladbe Missa iubilaris i Angelusi, na veliko zadovoljstvo brojnih nazočnika. U okviru Programa, u subotu 19. svibnja, braća Zoran i Goran Velić doživljeno i dojmljivo su izveli fra Sokolove skladbe iz fra Bernardinovih monologa. Liku Fra Bernardina dali su doprinos i glumci HNK-Split, gospođa Ksenija Prohaska, nacionalna prvakinja, kao redateljica, te Pere Eranović, kao narator, zajedno sa solistom Špirom Bobanom, koji su u kinodvorani u Kaštel Sućurcu izveli meditativni esej ili dramski recital pod naslovom ‘S Gospom na Hladi užežin mučeničke smrti’ autorice Renate Dobrić po scenariju fra Bernardina Škune, te sudjelovanjem zborova ‘Sveti Juraj’ iz Kaštel Sućurca i zbora Školskih sestara sv. Franje iz Lovreta u Splitu.

Prop. Dr. Hana Breko Kustura, naša vrhunska muzikologinja, suradnica HAZU Zagreb, naglašava da je sve ovo samo početak otkrivanja velike glazbene pojave u osobi fra Bernardina Sokola. Veliki trud Odbora za proslavu ove obljetnice, čini se, bio je vrijedan. Sve točke bogatog Programa umješno i dostojanstveno je vodila Lejdi Oreb. Hvala sponzorima, počevši od Županije Splitsko-dalmatinske, glavnog sponzora, i medijskim promotorima za njihov dragocjeni doprinos u pripremi i nadasve u uspješnom održavanju Dana dr. fra Bernardina Sokola, velikog Sućuranina, iskrenog kršćanina-katolika i kreativnoga glazbenika.

RAZGOVARAO DAMIR ŠARAC / MISIJA/SD

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Kardinal Eijk oštro osudio dijeljenje Svete pričesti protestantima

Objavljeno

- datum

Crkveni nauk i praksa u vezi dijeljenja sakramenta Svete euharistije protestantima su savršeno jasni. Kodeks kanonskoga zakona o tome piše:

“Ako je smrtna pogibelj ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili biskupske konferencije, to zahtijeva druga teška potreba, katolički služitelji dopušteno podjeljuju spomenute sakramente i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i koji ne mogu doći do služitelja svoje zajednice, a svojevoljno to traže, samo ako s obzirom na te sakramente očituju katoličku vjeru i ako su pravo raspoloženi.”
CIC / 1983, can. 844 § 4 (Vidi Katekizam Katoličke crkve br. 1400).

Ovo se odnosi samo na hitne slučajeve, pogotovo kada postoji opasnost od smrti. Međupričešćivanje je, u načelu, moguće jedino s pravoslavnim kršćanima, jer Istočne Crkve, iako nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, imaju ispravne sakramente i prije svega, svojim apostolskim nasljeđem, istinske svećenike i valjanu Euharistiju (CCC 1400, CIC / 1983 može, 844, st. 3).

Njihova vjera u svećenstvo, Euharistiju i sakrament pokore jednaka je Katoličkoj Crkvi. Međutim, protestanti ne dijele vjeru u svećenstvo i euharistiju. Zbog tih bitnih razlika, Sveta pričest se ne bi trebala dijeliti protestantima, čak i ako su vjenčani s katolicima, jer protestanti ne žive u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom i stoga izričito ne dijele vjeru u Euharistiju – prenosi QuoVadisCroatia.

Sada je Sveti Otac obavijestio izaslanstvo Njemačke biskupske konferencije da moraju ponovo raspravljati o prijedlozima u pastoralnom dokumentu koji, između ostalog, govori o dijeljenje Svete pričesti i njihovu nastojanju da pronađu jednoglasnost po ovom pitanju. Jednoglasnost o čemu? Čak i pod pretpostavkom da svi članovi Njemačke biskupske konferencije, nakon ponovne rasprave, jednoglasno odluče da se pričest može dijeliti protestantima koji su vjenčani s katolicima (nešto što se neće dogoditi), hoće li to – iako je suprotno onome što piše Kodeks kanonskog Zakona i Katekizam Katoličke Crkve – postati nova praksa Katoličke Crkve u Njemačkoj?

Praksa Katoličke Crkve, koja se temelji na njezinoj vjeri, nije određena i ne mijenja se statistički kada većina biskupske konferencije o njoj glasa, čak ni jednoglasno.

Točno ono što piše u Kanonskom zakoniku i Katekizmu Katoličke Crkve trebala je biti reakcija Svetog Oca, koji je kao Petrov nasljednik, „trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika” (Lumen Gentium broj 23). Sveti Otac je delegaciji Njemačke biskupske konferencije trebao dati jasne upute, zasnovane na jasnom nauku i praksi Crkve. Trebao je na toj osnovi odgovoriti i luteranskoj ženi, koja ga 15. studenog 2015. upitala može li primiti pričest sa svojim katoličkim supružnikom, rekavši joj da to nije prihvatljivo- umjesto da sugerira kako može primiti pričest na osnovu njezinog krštenja, i u skladu s njezinom savješću.

Ne uspijevajući stvoriti jasnoću, među vjernicima je nastala velika zbrka i ugroženo je jedinstvo Crkve. To je također slučaj s kardinalima koji javno predlažu blagoslivljanje homoseksualnih odnosa, nešto što je dijametralno suprotno učenju Crkve, utemeljenom na Svetom Pismu, da brak, prema redoslijedu stvaranja, postoji samo između muškarca i žene.

>> Kardinal Eijk uklanja stol iz svoje kapele

Imajući u vidu da biskupi i prije svega Petrov nasljednik ne uspijevaju održavati i prenositi vjerno i jedinstveno poklad vjere sadržane u Svetoj tradiciji i Svetom Pismu, ne mogu se ne sjetiti članka 675 Katekizma Katoličke Crkve:

POSLJEDNJA KUŠNJA CRKVE

Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će “otajstvo bezakonja” pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.

+ Kardinal Willelm Jacobus Eijk, nadbiskup Utrechta,
Nizozemska, Utrecht,

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Duh Božji duh je razumijevanja

Objavljeno

- datum

Duh Sveti kroz Crkvu u svakom vremenu donosi nepromjenjivu jasnoću Kristova nauka, što jasno razlikuje Božje djelo među svim pokušajima zbunjivanja koja se žele proturiti kroz nejasne i dvosmislene izjave – donosi povodom blagdana Dunhova, stranica Dominik.hr.

U Crkvi Duh Sveti je onaj koji poučava i kojemu je Crkva poslušna da bi mogla poučavati druge. Jer Isus nam je obećao: „Poslat ću vam Duha Svetoga koji će vas poučavati o svemu, i dozivati vam u pamet sve što sam vam govorio.“

Učenje Crkve, njena pouka nije dakle ljudska stvar nego Božja stvar. Samim time nije nešto što je podložno ljudskoj intervenciji, e da bismo mi sada s promjenom tehnologije i mentaliteta imali kao pravo nešto od svega prilagođavati tom mentalitetu.

SVIJET SE MIJENJA I STVARI NJEGOVE, ALI RIJEČ BOŽJA OSTAJE DOVIJEKA.

Duh Sveti poučava kroz Crkvu i tumači uvijek iznova, ali uvijek istu, nepromjenjivu, i uvijek svježu, i uvijek jednako modernu i privlačnu istinu. Naravno onima koji istinu ljube i koji istinu traže…

Onima pak kojima se ona ne sviđa kao takva, oni će je pokušati ocrniti lažima i sablaznima otpalih, dovesti u sumnju, pokušati prikazati zastarjelom i potrebnom prilagođavanja.

Ta i rečeno je kako će se ljudi u posljednja vremena bajkama priklanjati, a od istine se okretati. Među bajkama koje se u posljednje vrijeme promiču i množe su recimo nazivanje sodomskog grijeha brakom, nazivanje ubijanja nerođenih pravom žene na izbor, a među najnovijim „pravima“ je i pokušaj razdvajanja spola i roda i td.

A jer promicateljima takvih bajkovitih „prava“ smeta Božja riječ čak se u nekim zemljama javljaju zahtjevi kako treba zabraniti neke biblijske tekstove koji promiču netoleranciju i td.

Bajke se dakle samo množe i zbunjenost postaje sve veća, a mnogi u svemu tome sve su izgubljeniji (jer kad ukloniš osovinu kotači otpadaju)…

Isus Krist pak isti je jučer, danas i uvijeke, a Duh Sveti koji progovara kroz Crkvu čini tu istinu tako snažnom, čak i da ostane samo jedna glas u pustinji.

DUH SVETI — ZALOG JASNOĆE!

Koliko je Duh Sveti zalog jasnoće u čitavoj nejasnoći, zbrci i zbunjenosti koja je u svijetu posebno se lijepo vidi na primjeru događaja Pedesetnice (a o čemu nam govore Djela apostolska).

Apostoli su bili poslušni Kristovu nalogu da ne napuštaju Jeruzalema dok se ne obuku u snagu odozgor (vidi Dj 1, 4-8). S njima u bdijenju bile su i žene, i Marija, majka Isusova (vidi Dj 1, 12-14).

Koliko je netko poslušan Kristu vidljivo je već po tome koliko je u povezanosti s apostolima, s Crkvom. Nijedno bdijenje, molitva i sl. bez te poveznice nije dakle potpuno.

Imamo dakle obvezu Kristova naloga bez čega nije moguće primanje Duha Svetoga na ispravan način, s ispravnim raspoloženjem.

Taj Isusov nalog o bdijenju i molitvi kao bitnom preduvjetu primanja snage Duha Svetoga morali su najprije ispuniti apostoli (danas su to biskupi i svećenici) da bi ga onda bili sposobni predati čitavoj zajednici vjernika i da bi ga zajednica ispravno primila.

Apostoli su, poslušni Kristu, bili u iščekivanju Obećanja i dogodio se šum s neba (vidi Dj 2, 2), izljev Duha Svetoga u takvoj sili da je to privuklo mnoge stanovnike i pridošlice Jeruzalema.

Kad se mnoštvo skupilo vidjeti što se događa, a bilo je po prilici šesnaest različitih nacija, zatekli su čudesan prizor, grupicu Galilejaca koji govore nekim nepoznatim jezicima. Međutim, ono što ih je najviše fasciniralo nije bio samo taj nepoznati jezik, nego to jer ih svatko čuje i razumije na svom materinjem jeziku kako razglašavaju djela Božja (vidi Dj 2, 5-11).

JEZIK BOŽJI JE JEZIK RAZUMIJEVANJA…

… jezik je sklada, jezik je koji uklanja svaki razdor, nesporazum i neslogu. Duhovski događaj tako nam je uvijek mjerilo (naročito nama danas) koliko je neko današnje događanje, po raznim zajednicama i kod nekih osoba, od Boga, a koliko je plod sugestije, manipulacije, histerije, neposlušnosti, oholosti ili čak od samog Sotone koji se vrlo lako preruši i u anđela svjetla…

Duh Sveti daje apostolima dar govora u jezicima, ali to je jezik univerzalnog razumijevanja koji je upućen drugima, odnosno zajednici…

Duh Sveti rađa Crkvu, odnosno ispravnu zajednicu vjernika, i svakog pojedinog vjernika kao takvoga.

I koliko je zajednica ispravna, i pojedini vjernik, vidi se po tome kolika je njihova povezanost s apostolima, odnosno s Crkvom i njenim pastirima. I koliko je neki dar od Boga, i koliko se neka osoba ispravno služi nekim darom također se gleda i vidi na isti način: koliko je ta osoba poslušna Crkvi, koliko je njezin jezik (i ono što čini) jezik razumijevanja, mira i sklada.

Netko je lijepo rekao kako lažni proroci, lažni učitelji, lažni čudotvorci, lažni iscjelitelji i sl. nemaju duhovnike, izbjegavaju nadzor crkvenih pastira. Odnosno, oni izbjegavaju praćenje sa strane Crkve, ne dopuštaju bilo kakvu duhovnu provjeru: jer kako tvrde oni imaju „darove“, „moći“, „sposobnosti“, „njima govori Duh Sveti“ i td. — pa zato ne trebaju slušati svećenika (čudno, zar ne?!).

Takvi radije izvode nešto svoje, sastaju se po privatnim kućama, hotelima, halama, organiziraju „hodočašća“ pa po autobusima govore „u jezicima“, daju svoja tumačenja, kako bi drugima manipulirali plaše ih da je u njima đavao, vrše privatne egzorcizme nad labilnim osobama, šire neka svoja proroštva, viđenja, vizije itd.

Sve dakle posve suprotno opisanom duhovskom događaju kada Duh Sveti daje jezik razumijevanja i kada se očituje jedinstvo s Petrom i ostalim apostolima, odnosno s Crkvom Kristovom.

Pouka, tumačenje, darovi, karizme, ispravnost molitve, ponašanja i života sve se to stavlja u provjeru prema toj opisanoj i prokušanoj „recepturi“, i onda se dobije odgovor o tome gdje je tko danas.

Također, još jedna bitna, i možda među najbitnijim porukama događaja Pedesetnice, izljeva Duha Svetoga, je kako unatoč svemu, unatoč čudu kojemu su mogli svjedočiti, okupljenom mnoštvu bilo je presudno, da bi i sami mogli ispravno primiti Duha Svetoga (njegove darove), tumačenje koje daju apostoli, odnosno Petar.

Riječ je dakle o jasnoći iznošenja nauka Crkve, koja nam je danas tako potrebna, više nego ikad (a što također govori o poslušnosti Duhu Svetom). Bez toga okupljeno mnoštvo ostalo bi zbunjeno, neupućeno ili bi krivo protumačilo ono što se događa pred njima. „Što bi to moglo biti?“, pitali su se neki; a neki su, iako su svjedočili čudu, govorili podrugljivo „Slatkog su se vina ponapili“…

Nakon Petrova govora i tumačenja te stvari postaju jasne i ljudi u svojim srcima, taknuti Duhom Svetim, postaju spremni. Vjera naime dolazi po slušanju Riječi. Tek tada i okupljeno mnoštvo biva spremno ispravno primiti ono čemu su svjedočili…

Duh Sveti dakle poučava o svemu nauk Isusov kroz Crkvu (učiteljstvo Crkve), koja tako vjernicima donosi pravi sadržaj, nad kojim nijedan čovjek nema vlast ništa dodavati ni oduzimati.

U Petrovu razlaganju, a to je djelo Duha Svetoga, mnoštvu postaje jasno što se to dogodilo i tko je Isus Krist. To isto je danas zadaća Pape, biskupa i svih pastira Crkve, te svakog vjernog kršćanina, tako se dati voditi i upravljati Duhom Svetim da on po našem životu i naviještanju privuče mnoge Kristu.

izvor: dominikanci.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno