Connect with us

Kultura i vjera

SLIKE KRISTA KOJE NISU SA ZEMLJE…

Objavljeno

- datum

Priprema za korizmu kroz pobožnost koju je tražio sam Krist počinje u utorak prije čiste srijede.

Pobožnost Milosrdnomu Kristovu Licu posebno se preporučuje u utorak prije srijede pepelnice („čiste srijede“) i tijekom korizmenog vremena. Štovatelji toga utorka prisustvuju sv. Misi i tako se ujedinjuju u molitvi. Krunici uvijek možemo dodati druge molitve Kristovom Licu: posvetu, prikazanje, zazive… Kao i molitve Božjem Milosrđu ili Ranama Kristovim

Crkva snažno osjeća hitnost naviještanja Božjeg milosrđa… Ona zna da je njezin prvi zadatak. Uvesti sve u veliko otajstvo Božjega milosrđa, razmatrajući Kristovo Lice. Začetnica te pobožnosti je sestra Pierina de Micheli koja je postala blaženica Katoličke Crkve. Od malih nogu imala je vizije Raspetog Isusa Krista te je upravo njoj Isus rekao da želi da častimo Njegovo lice.

Isus to želi

Tako Gospodin Isus govori blaženoj sestri Pierini De Micheli „apostolici pobožnosti Licu Kristovom“: “Želim da moje Lice, na kojemu se ogleda unutarnja žalost moje Duše i bol i ljubav moga Srca, bude više štovan.

Onaj tko me štujući promatra, tješi me. Svaki put dok motrite moje Lice ja ću ulijevati svoju ljubav u vaša srca i po štovanju mojega Svetoga Lica mnoge će duše zadobiti spasenje.
Tko će dati poljubac ljubavi mojemu Licu, da učini zadovoljštinu za poljubac Jude?’- rekao joj je Isus i još dodao: Možda će neke duše imati strah da će pobožnost prema Svetom licu umanjiti ljubav prema mom srcu. Reci im da se ne boje, nego naprotiv njihova ljubav prema meni će se povećati dok budu promatrali moje lice.

Pobožnost Kristovom Licu u godini milosrđa u Hrvatskoj je pokrenuo pater Marko Glogović koji je za tu priliku bio objasnio da za štovanje Kristova Lica možemo koristiti bilo koje lice.

‘Svatko može nabaviti sliku Isusova Lica i blagoslovljenu, postaviti ju ondje gdje živi. Pozvani smo otkriti, zavoljeti, produbiti i širiti pobožnost Licu Isusa Krista: Milosrdnom Licu!

U ovoj se pobožnosti mogu koristiti razni prikazi, koje je Crkva prihvatila i odobrila: Krista – Patnika, Krista na križu, Krista u muci, s usredotočenjem na prikaz Lica – izražaji nadahnuti likom s Torinskog platna, Svetoga Lica iz Manoppella, iz objava bl. sestri Pierini De Micheli ili s. Mariji od Sv. Petra ili druge. Postoji i medaljica s prikazom Svetoga Lica, odobrena još 1940., na kojoj piše: ‘Rasvijetli svoje Lice nad nama, Gospodine’ te ‘Ostani s nama, Gospodine’ koja se nosi s vjerom i ljubavlju. Zanimljiv je podatak da je ova medaljica ostavljena čak i na Mjesecu, prilikom prvog dolaska američkih astronauta. Mnogi su sveci Crkve gajili osobitu pobožnost prema Svetom Licu, kao na primjer, sv. Mala Terezija ili Sluga Božji Leo Dupont, preko kojega je Gospodin objavio mnoge dobrobiti i milosti koje dobivamo štovanjem Isusova Lica i činjenjem zadovoljštine za uvrijede koje Mu se nanose.’

Milosrdno lice Kristovo

Jednu od čudesnih slika Kristova lica naslikala ju je tada već pokojna Etiennette Gilles, kojoj je kao uzorak služilo raspelo iz španjolskog mjesta Limpias, poznato po mističnim pojavama povremenoga „oživljavanja”.
Slika predstavlja posljednje trenutke Isusova života, kada Gospodin u neopisivu trpljenju „predaje duh Ocu”.
Glava okrunjena trnjem i lice Spasitelja u agoniji obliveno krvlju podsjeća nas koliko je Raspeta Ljubav na Golgoti trpjela za svakog čovjeka.

Sliku je pronašla gospođa Sysell Cymer na Josipovo 1983. g. u francuskom Marseilleu. Sklonila se pred Gospinom kapelicom od jake kiše koja je padala već danima, i tada je na cesti u blatnoj lokvi ugledala sličicu. Ljudi su sličicu gazili, vozila su prelazila preko nje. Kad je gđa Cymer podigla sličicu, zapanjila se, jer na potpuno suhom papiru nije bilo nikakvih tragova prljavštine. Dala ju je svome župniku i on je načinio nekoliko kopija želeći ih podijeliti. Osam godina kasnije jednu je kopiju dobio i Paul de Soos iz Toulousea, koji je sliku postavio u svojoj kući.

Dana 6. prosinca 1991. u Isusovim očima pojavile su se krvave suze, vrlo ugodna mirisa, a 2. veljače 1994. ispod naslikane trnove krune počela je obilno teći krv.

Ova jednostavna a tako dojmljiva slika otada snažno djeluje na ljudska srca; Isus Kralj i Jaganjac preko nje dijeli mnoge milosti i blagoslove, događaju se čudesna obraćenja, promjene teških životnih prilika, povratak mira i radosti, oslobođenja od utjecaja zloga te iscjeljenja duše i tijela.

Pogledaj to lice i pouzdaj se u Božju milosrdnu ljubav! Pogledaj koliko te Nevini ljubi, koliko te Mučeni zove, koliko te Proslavljeni treba! Krvari zbog naših odlazaka, trpi zbog naše nevjernosti, diže naš križ, čezne za blizinom svoje braće i prijatelja. Gledajući ovu sliku, zazivajući oproštenje i milosrđe, možeš dobiti tolike blagoslove.

Mistično Kristovo lice Manoppellu

Nadalje, ovo lice prkosi znanosti a padre Pio je za ovu sliku kazao da je riječ o – najvećem čudu koje imamo tu na zemlji.

Na komadu tkanine, veličine 17 x 24 centimetara, a koji stoji na glavnom oltaru crkve u Manoppellu, nalazi se slika lica Uskrsloga Krista. Istraživanja provedena na njemu ne mogu objasniti kako je slika nastala. Digitalno skeniranje najveće rezolucije potvrđuje odsutnost ikakve boje između tkivnih vlakana. Tkivo ne pokazuje ni najmanji trag boje ili pigmenta. Njegova najupečatljivija značajka je njegova transparentnost i činjenica da se slika može vidjeti savršeno dobro s obje strane-kao fotografski slajd. Ako netko mijenja svjetlo, događaju se promjene lica kao da je živo. Ako se gleda pod jakim svjetlom, ne može se vidjeti, jer postaje prozirno. Ona ima kvalitete slike, fotografije i holograma; a ipak nije ništa od toga. Osjenjenost je tako profinjena da nadilazi sposobnosti čak i najvećih majstora. Zaključak je vrlo jednostavan: radi se o djelu koje – nije nastalo ljudskom rukom.

Slika je utisnuta na vrijednom komadu drevne tkanine koje je satkano od svilenih niti predenih od jedne vrste morskih dagnji. Materijal je vatrostalan kao azbest i posve neprikladan za slikanje na; to fino tkivo ne podržava ulje niti akvarel.

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka s Torinskog platna i ono živo lice s rupca u Manoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju, što je dokaz da te dvije slike predstavljaju jednu te istu osobu. Nema sumnje da se struktura i dimenzije lica utisnutog na velu i na Torinskom platnu 100% podudaraju. Tu se s pravom može govoriti o matematičkom dokazu.

Torinsko platno i rubac iz Manoppella su najveća trajna čuda na svijetu. Sa znanstvenog stajališta, niti jedan niti drugi ne bi smjeli postojati. Neobjašnjivi su!

Kako častiti Kristovo lice?

Naime kako bi štovali Kristovo lice potrebno je imati jednu sliku njegova lica te u korizmi često kontemplirati te se suobličavati s Njegovom patnjom. Dobro je moliti i malu krunicu Kristovu licu koju je napisao bl. Honorat Koźmiński, poljski kapucin a koja se moli na Gospinu krunicu.

Štovatelji Kristova lica trude se

1. Svojim životom bližnjima pokazivati sućutnu i milosrdnu ljubav Božju, svjedočeći milosrđe koje se očituje na licu Gospodina Isusa.

2. Svakodnevno moliti „Malu krunicu Kristova Lica“, preporučujući sve slomljene, izgubljene, ranjene, odbačene, osamljene, povrijeđene, ponižene i shrvane ljude, moleći osobito za obraćenje bogopsovača, ovisnika o drogama, kocki, bludnosti, nasilju i alkoholu; za žrtve praznovjerja i magije, sekta i kultova; za samohrane roditelje, nerođenu djecu, roditelje dotaknute pobačajem; za beskućnike, izbjeglice i ostale patnike u svakom smislu; za duše u životnim borbama i problemima; za one koje muči duh samoubojstva, očaja, beznađa… Sve te nakane mogu se navesti prije Krunice. Ako smo u prilici, Krunicu molimo pred izloženom slikom Kristova Milosrdnog Lica. Nakon molitve Krunice, čita se i razmatra u šutnji neki dio Svetoga pisma, uz spontanu, molitvu srca, sve ako prilike omogućuju. Mogu se dodati i druge razne molitve, po volji.

3. Ponekad moliti s bližnjima, pozivajući i susjede i prijatelje. Taj susret zovemo: Zajedništvo. Gospodina štujemo klanjanjem Presvetom sakramentu ili Njegovom križu; ovime se želi potaknuti štovanje i Njegovoga Milosrdnog Lica, ondje gdje živimo i s kojima živimo, u malom krugu molitelja – u „kućnoj Crkvi“. Zajedno s Gospom Žalosnom, tvorimo duhovnu vezu vjere, nade i ljubavi pod križem Isusa – sućutne Ljubavi: tamo su ustrajale tri Marije i učenik Ivan; stoga ćemo i mi ostvarivati svoje dnevno ili tjedno Zajedništvo s barem još jednom ili više osoba.

4. Kad je moguće, učiniti bdjenje – tzv. Getsemani (premda kratko, u večernjim satima ili u noći), vapijući za milosrđem za domovinu i svijet. Bdije se u noći s četvrtka na petak, u spomen početka muke Gospodinove u Maslinskom vrtu. Getsemani činimo u pjesmi, šutnji, čitanju Psalama, u kontemplaciji Isusova Lica, moleći litanije… Blagoslovljena je obitelj u kojoj se časti slika Isusova Lica!

5.Ponekad posjetiti ljubljenog Isusa u crkvi, odnosno doći izvan liturgijskih događaja i podijeliti s Njime, u tišini srca, vrijeme u razgovoru, slavljenju i klanjanju; učinit ćemo time jedno malo „hodočašće“ koje će, kako nas podučava Papa, „biti znak da je Milosrđe također cilj kojemu treba prispjeti i da zahtijeva predanost i žrtvu“ (LM, 14). Ovaj čin je nazvan: Pohod Milosrđu.

6.Gospodina vidimo u licima onih koji trpe poniženja, prezrenost, osudu, progon, bolest, noseći svoj težak križ: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40). Odvažimo se moliti ondje gdje je Isus uprisutnjen u licima najmanjih, odnosno: u bolnici, zatvoru, skloništu za beskućnike, u domu samohranih majki i djece, kraj nepokretnih i starih, nemoćnih i samih u obiteljima, u staračkim domovima i slično. Svi su maleni i bijedni u očima svijeta dobrodošli sućutnom Kristu, koji liječi rane i krijepi dušu. Ovaj dolazak drugima nazvan je: Poslanje. Pritom se podučava molitva Krunice i daruje se slika najboljeg Prijatelja! „Kako samo želim da nadolazeće godine budu prožete milosrđem, da bismo išli ususret svakoj osobi, noseći Božju dobrotu i nježnost! (LM, 5) Pogleda upravljena prema Isusu u njegovu Milosrdnom Licu, možemo iskusiti ljubav Presvetoga Trojstva… Njegova je osoba sama ljubav, koja se besplatno daruje… Sva znamenja koja čini, prije svega prema grešnicima, siromašnima, isključenima, bolesnima i onima koji trpe, u znaku su milosrđa… Ništa u njemu nije lišeno sućuti… Nošen tom sućutnom ljubavi ozdravljao je bolesne… (8)

7. Približimo se (ranjenima i onima koji vape) i pružimo im potporu da uzmognu osjetiti toplinu naše prisutnosti, naše prijateljstvo i bratstvo… U svakome od tih najmanjih prisutan je sam Krist… (15)“

8. Darovati sličicu s prikazom Milosrdnog Lica Kristova, gdje to prilike dopuštaju, nenametljivo pozivajući bližnje na razmišljanje o Božjoj milosrdnoj ljubavi koja želi sve dotaknuti i obnoviti. Snaga je i milost ove slike u tome što Isus preko nje ranjenima govori: Trpio sam zbog tebe; trpim s tobom! Tvoje trpljenje ima smisla. Pogledaj me: ljubim te! Slika Lica je samo jedan od nebrojenih znakova što govore o Božjoj zaljubljenosti prema nama. Poruka oproštenja i milosrđa (Bog je Milosrdna Ljubav koja uvijek prašta i želi spasiti sve ljude; Isus je došao spasiti grešnike) i slika dijele se najbolje osobno, u povjerljivom i nenapadnom razgovoru, ali i grupama: u župi, molitvenoj zajednici, pri vjeronauku… „U ovo vrijeme, kad se Crkva posvećuje zadaći nove evangelizacije, temu milosrđa treba uvijek iznova predlagati s novim zanosom i novim pastoralnim djelovanjem… Gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa“ (LM, 12) Sličica koju darujemo može predstavljati neku od mnogih već navedenih i čašćenih prikaza Isusova Lica, takve se mogu nabaviti u katoličkim trgovinama, putem Interneta ili besplatno na donjoj adresi.

9. Gospodin Isus je raspet „o trećoj uri“ (9 sati), a umro „o uri devetoj“ (15 sati), što znači da je visio na križu šest sati (usp. Mk 15,25).Štovatelji se u vremenu tih šest sati petkom ujedinjuju u molitvi jedni za druge, makar samo kratkim zazivima, od srca.

 Mala krunica Kristovu licu

Moli se na Gospinu krunicu.
Uvodna molitva: Naš Oče, pogledaj prežalosno Lice svoga Sina i po zaslugama njegove muke oprosti nam grijehe;
I obrati naša srca, da Ti što gorljivije služimo. Amen.
Na velika, zrna:
Pokaži nam, Gospodine, Lice svoje;
I bit ćemo spašeni! (Ps 80,4)
Na „mala” zrna, desetice:
Pogledaj, Bože, Kristovo Lice;
I smiluj se nama! (Ps 84,10)
Na kraju krunice moli se:
Neka uvijek i svugdje bude hvaljeno i slavljeno uzvišeno Božje Ime, od svega stvorenja i od Božanskog Srca Isusa Krista;
Prisutnog u Presvetom oltarskom sakramentu. Amen.

Autor: Z. K./dnevno.hr

Komentari

Kultura i vjera

Anđeli čuvari su s nama i čuvaju nas – Oni su Božji dar čovjeku

Objavljeno

- datum

»Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka« – piše o njima sv. Ivan Damašćanin. »Svjetlo bez početka« sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svjetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: »Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog« (Mt 18,10).

Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj

Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš anđeo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je hoćemo li taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: »Bog anđelima svojim – dakle i mome anđelu čuvaru – zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim« (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar Anđela Čuvara.

Nekoliko iskrica francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta

Za francuskog biskupa i slavnoga govornika Bossueta nitko se neće tako lako usuditi tvrditi da je bio skučen i ograničen duh. Bio je baš protivno: čovjek širokih vidika, snažan govornik, koji se odlikovao izvanrednim poznavanjem Svetoga pisma, djela svetih Otaca, a resila ga je kraj svega blistava stila i načina izražavanja i velika trijeznost i odmjerenost u mišljenjima i sudovima.

On je u govoru na blagdan Svetih anđela čuvara polazeći od svetopisamskog teksta: »Vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom čovječjim« (Iv 1,51) – izrekao o svetim anđelima i ove divne misli:

»Onaj koji anđele čini sretnima, daje sreću i ljudima: mi i jedni i drugi pijemo na istome izvoru života, koji nije drugo nego vječna Istina, i svi mi možemo zajedno pjevati u divnom koncertu ovaj stih Psalmista: Sve je moje dobro, da budem sjedinjen s mojim Bogom (usp. Ps 72,28) i da u njemu postavim svoje počivalište.

Na tom je temelju veoma ugodno uspostaviti društvo čovjeka i anđela: jer postoji nepromjenljiv zakon da se duhovi koji se sjedinjuju s Bogom u isto vrijeme nalaze svi ujedinjeni zajedno. Oni koji crpe iz potoka sudjeluju u suprotnim brigama i dijele njihove sklonosti. No oni koji idu na sam izvor, na počelo svih bića, tj. na vrhovno dobro, nalazeći se svi u tom jedinstvu i sabirući se u tom središtu, primaju ondje jedan duh mira i jednu svetu ljubav jedni prema drugima; i to biva tako da je sva njihova radost u tome što su vječno udruženi u posjedovanju njihova zajedničkoga dobra: a što čini, kako kaže sv. Augustin, da svi zajedno sačinjavaju jedno te isto kraljevstvo i jedan te isti Božji grad. Iz toga je lako zaključiti da, budući da su ljudi, ne manje od anđela, stvoreni za uživanje Boga, ne sačinjavaju jedni i drugi nego jedan jedini narod i jedno jedino Kraljevstvo, hoću reći po ljubavi, koja je zakon nebeskih duhova i zakon smrtnih ljudi; i koja šireći se iz neba na zemlju čini jednu te istu družbu stanovnika jednoga i drugoga.

“Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku…”

Zaista, kažem vam, čitamo u Evanđelju, vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze (Iv 1,51). Koji je to prizor što nam ga tu Spasitelj predočuje? Odakle dolazi da su nebesa otvorena? I što žele reći ti anđeli koji uzlaze i silaze tako laganim letom sa zemlje na nebo, s neba na zemlju? Ne vidite li da ti mirotvorni duhovi dolaze uspostaviti vezu što ga prekinuše ljudi pristajući uz buntovnu stranku njihovih buntovničkih sudrugova? Zemlja više nije neprijateljica neba; nebo više nije protivno zemlji: prijelaz je od jednoga k drugome prekriven blaženim duhovima, kojih ljubav po službi podržava savršenu vezu između ovoga mjesta hodočašća i naše nebeske domovine.

Sv. Bernard: Oni su, Božji anđeli, jer nam ih on šalje da nas pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da Ga umirimo

I poradi toga razloga vidite ih uzlaziti i silaziti. Oni silaze od Boga k ljudima, oni uzlaze od ljudi k Bogu, jer ih sveti savez što ga obnoviše s nama zadužuje dvostrukim poslanstvom. Oni su Božji poklisari kod ljudi, oni su ljudski poslanici kod Boga. Kojeg li čuda! – kaže nam sv. Bernard: oni nisu samo Božji anđeli, nego i ljudski anđeli. Anđeli, tj. poslani: oni su, dakle, Božji anđeli, jer nam ih on šalje da nas pomažu; i oni su ljudski anđeli, jer ih mi šaljemo da ga umirimo. Oni dolaze k nama, obremenjeni njegovim darovima; oni se vraćaju obremenjeni našim željama; silaze da nas vode, uzlaze da Bogu odnesu naše želje i dobra djela. To je zadatak i služba tih blaženih čuvara, to je što čini da uzlaze i silaze.«

Bossuet je bio svojevrstan pjesnik u prozi koji je svoje duboke misli znao zaodijevati u lijep stil. Možemo uživati i u jednom i u drugom: u sadržaju i u lijepoj formi u koju je oblikovan. Korisnije će biti ako budemo više pažnje posvetili sadržaju, nastojeći u nj što više proniknuti i na svoj ga konkretan život primijeniti. U ovom slučaju na temelju tih misli pojačati svoju vezu s anđelima, osobito sa svojim anđelom čuvarom. Da to isto u što većoj mjeri postignemo, navedimo još nešto, nešto iz života jednoga velikog čovjeka. To je iz djetinjstva pape Pija IX., Božjega sluge i kandidata oltara.

Čudesan primjer anđeoskog spašavanja djeteta, kojeg je doživio papa Pio IX

Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.

I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže »da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje«.

Da naše poznavanje anđela bude još dublje, utemeljenije i životnije, navedimo još nekoliko misli jednoga od najvećih teologa današnjice, Hansa Ursa von Balthasara, jednoga od suvremenih proroka i učitelja koji se ne ustručava glasno i zauzeto naglašavati duhovne i teološke vrijednosti što ih neki razvodnjavaju ili dovode u pitanje.

U svom djelu Slava i križ Urs von Balthasar piše: »Anđeli koji su u Starom savezu igrali posredničku ulogu te koji su prema shvaćanju kasnoga židovstva i Pavla prenijeli Savez Sinaja, u Novom savezu ne mogu negoli gubiti teren u kojem ne sačinjavaju drugo do oružane pratnje Sina čovječjega na zemlji. Više nema nikakve posredničke potrebe jer Sin ima sa sobom svog Oca i jer on sam, u Očevu krilu, radi prema onome što vidi, čuje, dotiče kod svoga Oca. Pa ipak, anđeli ne mogu biti odsutni jer sačinjavaju dio nebeske slave Sina čovječjega, a nadasve jer očituju društveni značaj nebeskoga kraljevstva u kojem svemir mora biti promijenjen. To nije Kraljevstvo do onoga što će ga Sin osnovati i koje se utjelovljuje u njegovoj sveobuhvatnosti…«

U to će kraljevstvo biti dovedeni svi oni koji su bili otkupljeni ovdje na zemlji te koji će uskrsnuti nakon Krista uskrsloga. A u njemu imaju i anđeli svoje mjesto, kako to lijepo uči Poslanica Hebrejima: »Pristupili ste k Sionskoj gori, gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu: k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima, k Bogu, sucu svega, k dušama pravednika koji su učinjeni savršenima, k Isusu, posredniku Novoga saveza, i škropljeničkoj krvi koja govori bolje od Abelove« (12,22–24).

Hans Urs von Balthasar dalje piše: »Prema Luki, anđeli se ukazuju iznad jaslica kao bljesak Gospodinova silaska i poslije uzašašća kao sjaj njegova uzlaska. Kod praznog su groba pak sjaj njegova uskrsnuća. Nakon napastovanja i pobjede nad demonskim silama prilaze da služe Isusu i posvjedoče njegovu pobjedu…«

Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba »sa svojim anđelima« (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!

Josip Antolović SJ

 

Molitva svetom anđelu čuvaru

Anđele čuvaru mili,
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.
Osobito pak me brani
da mi dušu grijeh ne rani.
A kad s ovog svijeta pođem
sretno da u nebo dođem,
da se ondje s Tobom mogu
vijekom klanjat dragom Bogu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

75 godina adoracije u kapeli Corpus Domini

Objavljeno

- datum

Na prvi petak, 5. listopada 2018. godine obilježava se 75. obljetnica od početka adoracije Presvetom otajstvu u kapeli Corpus Domini na zagrebačkoj Trešnjevci.

Jubileju prethodi trodnevnica: 2. 3., i 4. listopada koju predvodi o. Nikola Stanković, isusovac. Na sam prvi petak 5. listopada svetu misu predvodite će u 17 sati  mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački – javlja tiskovni ured Nadbiskupije zagrebačke.

Vrijedno je spomena da je prije 20 godina postavljen ispred kapele euharistijski križ, koji je blagoslovio mons. Giulio Einaudi, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Blaženi Alojzije Stepinac započeo je sveudiljno klanjanje na prvi petak, 1. listopada 1943. u danima opće kušnje i nevolje Drugog svjetskog rata “kad nas ništa drugo ne može spasiti osim molitve”. S radošću je najavio dan početka u okružnici “O vječnom klanjanju presvetom Otajstvu” 16. kolovoza 1943.: “Mi smo veseli da će se u našoj dijecezi, i to upravo u Zagrebu, gdje je i najveća potreba, u kapeli Corpus Domini, davati bez prestanka čast Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu…”.

U kapeli Corpus Domini na Trešnjevci u Zagrebu

Tu je radost on i živio dolazeći vrlo često u ovu kapelu sve do svog uhićenja 1945. godine. U istoj okružnici je zaželio: “Neka euharistijski Spasitelj iz ovog mjesta, iz ove kapele, izlije obilje svoga svetog blagoslova na naš grad Zagreb, čitavu našu nadbiskupiju i čitav naš hrvatski narod.”

Graditelji kapele Corpus Domini bilo je Društvo sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu i pomoć siromašnim crkvama, koje je sagradilo i kuću pod nazivom Dom Božje Providnosti.

Društvo su vodili laici, ugledne žene grada Zagreba, a savjetnik je bio biskup Josip Lach. Poslije 1947. to djelo su nastavile u svom samostanu sestre Pohođenja Marijina.

D.Borovčak/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Priča o ostavci nadbiskupa Lefebvrea kao generalnoga poglavara spiritanaca (I.)

Objavljeno

- datum

Kada je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku, dominikancu Ambroise-Marie Carréu – donosi blog Christus Rex.

U jednoj kratkoj rečenici opisao je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh, bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema ispraznim raspravama“ (René Girard i Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti“koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju ‘osporavanje’“. To je bilo 1968. godine.

Prije pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil, jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula kako bi se njegova redovnička zajednica ažurirala i prilagodila svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni poglavar Otaca Duha Svetoga i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti, osporavanja i previranja, odlučio se povući.

Priča o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju Crkva proživljava.

Izabran velikom većinom šest godina ranije

Godine 1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII. potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu kuću otaca spiritanaca. Bio je sistent papinskoga prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama, prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.

Ova studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest godina, situacija postala nerazrješivo neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon svjetskih ratova.

Mandat usred protivnih strujanja

Podjele i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži osuđena djela o. Congara i o. Chenua.

Premjestio je p. Fourmonda koji je iz svojih teoloških predavanja pokušavao ukloniti apologetiku i raspravu o Blaženoj Djevici Mariji. U proljeće 1963. uputio je precizne smjernice nadređenima glavnih skolastikata, naređujući im da ,,uklone s učiteljskih položaja sve koji su prožeti modernističkim idejama“. On ih je poticao da pokažu razlučivanje u svom izboru propovjednika na duhovnim obnovama, predavanjima te autora za časopise.

,,Moramo izbjegavati sve što bi moglo potkopati poštovanje prema Crkvi i Papi i sve što umanjuje povijesnu istinu Svetoga pisma, vrijednost Tradicije, temeljne pojmove moralnosti i grijeha te osobnu odgovornost. Moramo spriječiti invaziju duha svijeta u redovničkim zajednicama.“
(Mons. Bernard Tissier de Mallerais, Marcel Lefebvre: The Biography, Angelus Press, str. 345)

Nadbiskup Lefebvre je obnovio nastavničko osoblje u skolastikatima, posebno dekane studija. U filozofiji je osudio ,,velika zla našega vremena, idealizam i subjektivizam. Samo tomistička filozofija daje nam znanje o stvarnome“. U teologiji je inzistirao na ,,važnosti Učiteljstva te Tradicije i njezinoga odnosa sa službenicima sakramenata i žrtvom“. U blagovaonicama je propisao čitanja glavnih enciklika i papinskih dokumenata od Pija IX. do onih sadašnjih, osobito djela sv. Pija X.

Što se tiče liturgije, njegove su naredbe bile da se slijedi rimske propise, ,,izbjegava sve što proizlazi iz osobnih inicijativa tzv. liturgičara“, čuvanje jezika Crkve, nikada ne spajati para-liturgiju s liturgijom, ne slaviti Misu okrenuti prema narodu i ne primati Pričest stojeći.

Reformacija se pretvara u tornado

Krajem godine 1963. ponovno je inzistirao o vrlo alarmantnoj situaciji u nekim kućamaspiritanaca. Biskup Tissier de Mallerais opisuje užasan prelatov opis:

,,Propast autoriteta, neobuzdana sloboda, pravo da se sve sudi i kritizira, odsutnost poniznosti. Gubitak poštovanja prema kolegama, autoritetu i prema sebi. Gubitak umjerenosti u odijevanju, izgledu, čitanju i televiziji. (…) Prezir prema tradicijama, odricanje od latinskog jezika i gregorijanskog pjevanja i napuštanje skolastičke filozofije i teologije.“

Na žalost, iako je nadbiskup Lefebvre bio lucidan, imao je manjak odlučnih ljudi sposobnih provesti toliko potrebne reforme. U Chevillyu je prihvatio ostavku rektora i zamjenu tri profesora, no novi rektor imenovan 1964. kasnije je priznao da je izdao njegovo povjerenje: ,,Bacao sam mu pijesak u oči i koristio sam metode koje mu nisu bile po volji, studenti su bili moja braća, a ne moji podređeni!“ Ovaj stav otkriva nesposobnost prakticiranja ,,istinskog očinskog autoriteta koji je bio snažan, sposoban obučavati svećenike i sposoban izdržati zaluđenost novom teologijom i revolucionarnim metodama poučavanja. (mons. Tissier, str. 348.).

U koncilskim godinama se smjer koji je želio dati nadbiskup Lefebvre sve otvorenije osporavao čak i unutar njegove zajednice i pod pritiskom drugih biskupa, osobito francuskih biskupa.

Nastavlja se…

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno