Connect with us

Društvo

Skandalozno: Šef SOA-e Lozančić pao na sigurnosnoj provjeri

Objavljeno

- datum

U vezi Lozančića je ostao otvoren jedan ključni problem, pred kojim su se na isti način zatvarale oči tada (2012.) i još više sada. Radi se o tome da su Kotromanović i Milanović predložili Lozančića na visoku državnu dužnost iako se znalo da je on pao na sigurnosnoj provjeri.

Opće je poznato pravilo svih sigurnosnih službi u svijetu, da je za zapošljavanje u sigurnosnoj službi obvezno provođenje sigurnosne provjere te da se ni na najniže mjesto ne može zaposliti osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri.

Kriza upravljanja Hrvatskom dramatično se povećava iz dana u dan. Iako je od parlamentarnih izbora proteklo više od tri mjeseca, izborni pobjednici ne samo što ne uspjevaju preuzeti i formirati vlast, nego izgleda da im protokom vremena sve više izmiču poluge moći. U svakom slučaju, sve što se događa savršeno se uklapa u objavu Zorana Milanovića i oporbe da su izbornim pobjednicima priredili pravi pakao, kojem je cilj što prije isposlovati nove izbore na kojima Milanović i kompanija očekuju povratak na vlast.


lozanc
U tom smislu se može promatrati i problem koji je prije dva tjedna javno provirio iz sigurnosnog sustava, te se u nekoliko proteklih dana pretvorio u lavinu, u kojoj se događa kaotično koprcanje i međusobno sudaranja svih čelnih državnih institucija, izbornih pobjednika, oporbe i niza drugih zainteresiranih organizacija i pojedinaca. Na prvi pogled se čini kako svatko u tom metežu ima neki svoj interes i plan te mišljenje kojeg sve glasnije javno zastupa.

Rutinsko pitanje smjene ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e) Dragana Dade Lozančića, u hrvatskom političkom i medijskom kazalištu apsurda začas se pretvorilo u sudbinsko pitanje hrvatske budućnosti. Hrvatski Sabor, Vlada RH, Predsjednica Republike i sve vrste pojedinačnih i grupnih odnosa u tom ključnom trokutu vlasti lome sva koplja oko pitanja smjene šefa SOA-e, a dramaturgiju napinju mediji i ostali koji sebe smatraju zainteresiranima.

Nacionalni heroj izgubio povjerenje Predsjednice

Zoran Milanović je Lozančića čak proglasio hrvatskim nacionalnim herojem. Nenad Stazić smatra da je problematiziranjem i smjenjivanjem Lozančića ugrožena nacionalna sigurnost, te da su osim Lozančića izvrgnute ruglu i druge osobe koje obnašaju najviše državne dužnosti. Na sličan je način žalopojnu zabrinutost izrazio

Šef SOA-e navodno je, ne slučajno, propustio upozoriti i zaštititi Predsjednicu od kompromitacije, iako je to jedna od temeljnih zadaća SOA-e. Vjerojatno pod pritiskom ove medijske priče, Predsjednica je naknadno samo javno ponovila kako ostaje pri svojoj odluci o smjeni Lozančića, i dodala kako o detaljima ne može govoriti jer se radi o povjerljivosti koja se tiče nacionalne sigurnosti.

i Anto Nobilo, odvjetnik Josipa Perkovića. U jednom dnevnom listu je objavljen opsežan romansirani životopis Dragana Lozančića, u kojem je objavljen niz točnih podataka u dopadljivom obliku, ali je prešućeno još više problematičnih podataka koji se odnose na profesionalnu karijeru Dragana Lozančića i njene kontekste. Neki podupiratelji su Lozančića javno nazvali glavnim ili prvim hrvatskim špijunom, vjerojatno se nadajući kako mu to godi te da ga tako zbližuju s pukom.

S druge strane, nadležne državne institucije uporno ne iznose nijedan konkretan podatak o razlozima smjene. Ostalo se na spomenutoj formulaciji Predsjednice da je izgubila povjerenje u ravnatelja SOA-e, pa su mediji plasirali svoju interpretaciju i o njoj naširoko razglabali; kako se navodno radi o nazočnosti Predsjednice na proslavi rođendana kod Zdravka Mamića koji je tada bio pod mjerama tajnog nadzora. Šef SOA-e navodno je, ne slučajno, propustio upozoriti i zaštititi Predsjednicu od kompromitacije, iako je to jedna od temeljnih zadaća SOA-e. Vjerojatno pod pritiskom ove medijske priče, Predsjednica je naknadno samo javno ponovila kako ostaje pri svojoj odluci o smjeni Lozančića, i dodala kako o detaljima ne može govoriti jer se radi o povjerljivosti koja se tiče nacionalne sigurnosti.

Pakleno oružje Zorana Milanovića

U toj tajnovitosti i (pre)brzo objavljenoj odluci Predsjednice, bez dogovorene suglasnosti predsjednika Vlade, otvorio se prostor dodatnog kompliciranja odnosa u vrhu Vlade i još više u odnosima između Predsjednice i Vlade. Rasplet slučaja Lozančić završit će, prije ili kasnije njegovim smjenjivanjem, pa čak i u slučaju da

Slučaj Lozančić već je toliko politički i medijski usijan da može biti jedan od čimbenika čak i lomova u tek formiranoj Vladi i Saboru, koji mogu voditi prema povlačenju Mosta (ili njegova dijela) iz vlasti te suradnji Domoljubne koalicije s novim partnerima (npr. HNS) ili prema novim izborima.

se s time ne suglasi Predsjednik sadašnje Vlade, jer je jasno da Predsjednica nemože odustati od svoje odluke, ako želi sačuvati bilo kakvu vjerodostojnost. No, bit’ će zanimljivo pratiti odnose u Vladi, ako predsjednik Vlade donese bilo kakvu odluku o šefu SOA-e bez suglasnosti Bože Petrova, iako ta suglasnost (Petrova kao potpredsjednika Vlade) nije formalno propisana.

Slučaj Lozančić već je toliko politički i medijski usijan da može biti jedan od čimbenika čak i lomova u tek formiranoj Vladi i Saboru, koji mogu voditi prema povlačenju Mosta (ili njegova dijela) iz vlasti te suradnji Domoljubne koalicije s novim partnerima (npr. HNS) ili prema novim izborima.

Čak i ako se Petrovu podastru povjerljivi podaci o nužnosti smjenjivanja Lozančića te sve u Vladi i s Predsjednicom protekne rutinskom smjenom ravnatelja SOA-e, ovaj slučaj će sigurno ostati jedno od paklenih oružja s kojima će Zoran Milanović i oporba jurišati na sadašnju vlast. Stoga je veoma zanimljivo, makar i na ograničenom medijskom prostoru malo detaljnije zaviriti u pozadinu slučaj Dragana Lozančića i SOA-e.

„Tvrdi desničar i Šuškov čovjek“

Lozančić je rođen 1963. u Zadru, a kada je imao devet godina s obitelji je iselio u New York. U Hrvatsku se vratio 1991. ili 1992. s valom mladih iseljenih Hrvata, koji su na različite načine došli pomoći napadnutoj Hrvatskoj. Zbog znanja engleskog jedan je njihov dio, u kojem je bio i Lozančić, na terenima Hrvatske i BiH, služio kao ispomoć stranim novinarima, a cijeli posao je organizirao Ante Beljo, tada veoma utjecajni povratnik iz Kanade. U drugoj polovici 1990-ih, Lozančić je radio na različitim poslovima u Ministarstvu obrane, a jedno vrijeme je u upravi za međunarodnu suradnju bio podređen generalu Ivanu Kapularu, koji se ranih 1990-ih vratio iz Kanade i bio je blizak ministru Gojku Šušku.

Zbog svega toga, u pojednostavljenoj hrvatskoj percepciji Lozančić je smatran „tvrdim desničarom i Šuškovim čovjekom“. Lozančićeva uzlazna karijera u Hrvatskoj prekinuta je za vrijeme ministrice Željke Antunović, koja je micanje Lozančića formalno obrazložila činjenicom da strani državljanin ne može obnašati visoke državne dužnosti.

Zbog svega naznačenog, za javnost je predstavljalo veliko iznenađenje kada je Lozančić početkom 2012. postao pomoćnik ministra obrane Ante Kotromanovića. To se obrazlagalo kratkom rečenicom kako se radi o vrhunskom profesionalcu. Javnost je bila još više iznenađena kad je Lozančić, u listopadu 2012.,postavljen na iznimno važno mjesto ravnatelja SOA-e. Za to se najviše zalagao tadašnji Predsjednik Vlade, Zoran Milanović, koji je – kažu upućeni izvori – za Lozančića dosta teško dobio suglasnost Josipovića, kojem je ovu uslugu vratio instaliranjem Gorana Radmana na čelo HRT-a.

Tko je SOA-i ukrao bicikl?

Milanović je bojazni i prigovore svojih partijskih drugova i koalicijskih partnera o Lozančiću kao „tvrdom desničaru i Šuškovom čovjeku“ otklanjao pričom o vrhunskom profesionalcu Lozančiću, koji će u devastirane hrvatske sigurnosne službe uvesti profesionalne standarde. Osim toga, Milanović se pozivao i na svoje osobno iskustvo, jer je s Lozančića „profesionalca“ upoznao početkom 2000-ih kad su surađivali na nekim državnim projektima.

Radi pogleda u sve hrvatske osobne pretvorbe, nije nekorisno podsjetiti da se u to doba, 1999., Milanović vratio iz hrvatske diplomatske službe pri NATO-u u Bruxellesa, gdje je stigao 1996. kao mladi kadar HDZ-ove vlasti, u kojoj je veoma dobar status i veze od početka 90-tih imao njegov otac Stipe Milanović. U

Usred dana je ispred nove zgrade SOA-e u Savskoj ulici u Zagrebu ukraden bicikl, a lopov nije primijećen, ni zabilježen na brojnim sigurnosnim kamerama niti je ikada otkriven. Bio je to neviđen sigurnosni skandal, jer u zgradu SOA-e i njeno okruženje su ulupani golemi novci, posebice u zaštitu od bilo kakvih iznenađenja. Bicikl je navodno bio vlasništvo ravnatelja SOA-e.

Bruxellesu je šef Zoranu Milanoviću bio Janko Vranyczani-Dobrinović, stari hrvatski plemenitaš i vojnik Hrvatskog Domobranstva u Drugom svjetskom ratu, koji je od 1991. u Bruxellesu bio dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog ureda za veze s tadašnjom Europskom zajednicom i NATO-om.

Prije 2012. Lozančić nije bio u sigurnosnom sustavu, pa se tada među analitičarima raspravljalo je li mu to bila prednost ili nedostatak za vođenje SOA-e. Točan odgovor na to pitanje možda će isplivati na površinu uskoro nakon raspleta njegove špijunske sudbine. No, kao ilustracija Lozančićeve (ne)spremnosti za ulazak u dugi mračni tunel hrvatskih sigurnosnih službi može poslužiti jedan pomalo šaljiv događaj iz 2013. godine. Usred dana je ispred nove zgrade SOA-e u Savskoj ulici u Zagrebu ukraden bicikl, a lopov nije primijećen, ni zabilježen na brojnim sigurnosnim kamerama niti je ikada otkriven. Bio je to neviđen sigurnosni skandal, jer u zgradu SOA-e i njeno okruženje su ulupani golemi novci, posebice u zaštitu od bilo kakvih iznenađenja. Bicikl je navodno bio vlasništvo ravnatelja SOA-e.

Šef SOA-e pao na sigurnosnoj provjeri

Godine 2012. nitko nije ozbiljnije postavljao pitanje, kako je moguće da Lozančić, kao strani (američki) državljan, u Hrvatskoj kao samostalnoj i suverenoj državi, postaje šef Sigurnosno obavještajne agencije, što je svjetski presedan. Prenaivno bi bilo zadovoljiti se pojašnjenjem kako to i nije važno, jer je Hrvatska ionako članica NATO-a. Ako se čak i želi biti naivan, kako onda protumačiti činjenicu da šef SOA-e, koji je državljan najjače članice NATO-a, teško krši osnovna opća pravila sigurnosnih službi te ne štiti predsjednicu koja je na čelo države – valjda ne slučajno – došla s visoke funkcije u NATO-u.

No, ako se i to zanemari, u vezi Lozančića je ostao otvoren jedan nezaobilazni i ključni problem, pred kojim su se na isti način zatvarale oči tada (2012.) i još više sada. Radi se o tome da su Kotromanović i Milanović na visoke državne dužnosti predložili Dragana Lozančića te da se to bez otpora prihvaćalo, iako se znalo da je Lozančić pao na sigurnosnoj provjeri. Općepoznato je osnovno pravilo svih sigurnosnih službi u svijetu, da je za zapošljavanje u službi obvezno provođenje sigurnosne provjere te da se ni na najniže mjesto ne može zaposliti osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri.

Prema tome, to što je već tri i pol godine na čelu sigurnosne službe u Hrvatskoj osoba koja je pala na sigurnosnoj provjeri predstavlja glavni sigurnosni problem ne samo Hrvatske nego i NATO-a i EU-a. Izvori koji su bliski sigurnosnom sustavu RH tvrde da ovaj prvorazredni skandal s Lozančićem nije usamljena pojava te da se brojne slabosti hrvatskog sigurnosnog sustava jasno očituju u kadrovskoj politici koju je Lozančić vodio u SOA-i pod pritiskom osoba koje su znale detalje iz njegove provjere.

Zaboravljeni skandali SOA-e

Salve spomenutih hvalospjeva s kojima Lozančića proteklih tjedana obasipaju Zoran Milanović i cijela oporba, te Anto Nobilo i kontrolirani masmediji, ukazuju da je SOA vjerno služila njihovim političkim i drugačijim interesima. Ovaj zaključak nije samo puka analogija, jer o tome zorno svjedoče i neke javno poznate sigurnosne stvari koje je SOA odradila ili nije odradila pod ravnanjem Dragana Lozančića.

Najveći politički i sigurnosni skandal Vlade koju je predvodio Zoran Milanović svakako je bio slučaj Perković, koji je teško uzdrmao strateški cilj kojeg su desetak godina zajednički izgrađivale sve vlasti i oporbe te sve državne institucije RH. Radilo se o procesu pristupanja Hrvatske u EU. No, kada je sredinom 2013. došao najsvečaniji trenutak, vladajuća SDP-ova koalicija upregla je sve državne institucije u iznimno sramotni i štetni skandal kakav nije viđen u povijesti Europske unije. SOA je po službenoj dužnosti nedvojbeno najviše znala o kakvoj i kolikoj se sigurnosnoj destabilizaciji radi, ali ni ravnatelj niti drugi dijelovi SOA-e nisu doslovno ništa napravili iz svojih brojnih zaštitnih obveza. To znači da su – kao i druga državna tijela – vjerno slijedili destruktivna djelovanja koja su predvodili Milanović kao predsjednik Vlade i Josipović kao predsjednik države.

Godine 2014. Vlada Zorana Milanovića je uz asistenciju SOA-e pokrenula veliku kampanju političkog i medijskog obračuna s Tomislavom Karamarkom, a to znači i s HDZ-om. Karamarka se teretilo da je, u razdoblju dok je bio na čelu sigurnosne službe, navodno protuzakonito zapošljavao niz osoba u sigurnosnom sustavu te da je tako nanio nesagledive štete državnoj sigurnosti. U toj kampanji, uz očitu suradnju SOA-e a radi stvaranja privida o uvjerljivosti napada Milanovićeve vlasti, protuzakonito su otkriveni identiteti nekih djelatnika SOA-e. Sličan skandal se ponovio i nakon nedavnih parlamentarnih izbora kada je protuzakonito otkriveno da je jedan novoizabrani sabornik, etnički Srbin, tijekom Domovinskog rata radio za hrvatske sigurnosne službe.

SOA je 2014. bila intenzivno uključena i u unutarstranački obračun u SDP-u, u kojem je na koncu Milanović za dlaku pobijedio Linića, koji je u nizu medijskih nastupa otvoreno dokazivao da su sigurnosne službe odigrale ključnu i protuzakonitu ulogu u tom političkom obračunu.

Korjeni zla

Mjesecima prije predsjedničkih izbora započeo je niz sustavnih medijskih, političkih i pravosudnih operacija koje – uz skandalozno sudjelovanje SOA-e i drugih državnih represivnih tijela – neprekidno traju i do sada. Osnovni cilj je bio svim sredstvima na izborima osigurati druge mandate Josipoviću kao predsjedniku države i Milanoviću kao predsjedniku Vlade. Posebno surova uloga SOA-e i drugih represivnih tijela bila je u predkampanji i izbornoj kampanji za parlamentarne izbore, kada su objavljivane serije članaka i drugačijih medijskih i nakladničkih uradaka, koji su rađeni s očiglednom obavještajnom metodologijom i sadržajem koji je bio usmjeren na diskreditaciju Domoljubne koalicije i njenih potencijalnih postizbornih saveznika.

Nakon parlamentarnih izbora započeo je najavljeni pakao, tj. svojevrsni državni udar kojem je prvi cilj onemogućiti ustrojavanje i djelovanje nove vlasti koja ima legalni izborni mandat. Drugi i glavni cilj je isprovocirati izvanredne izbore na kojima će sadašnja oporba učiniti sve institucionalno i vaninstitucionalno kako bi se ponovno dočepala vlasti. U svemu tome presudna uloga namijenjena je SOA-i i drugim represivnim tijelima te javnim medijima, koji su još pod čvrstim nadzorom za sada formalne oporbe.

U tom nemilosrdnom ratu za vlast Dragan Dado Lozančić je zapravo tek (š)pijun kojeg će struktura kojoj služi žrtvovati puno lakše i jednostavnije nego što su to učinili s Perkovićem i Mustačem prije dvije godine. Slučaj Lozančić je stoga ipak koristan jer pokazuje da su sadašnji problemi koje imaju Predsjednica, Domoljubna koalicija i Most, puno dublji, opsežniji i stariji, te sežu barem do prijelomnih 1990-ih, kada su kukavičja jaja ugrađena u temelje hrvatske države. Bez sagledavanja i zahvaćanja u te korijene zla neće se moći izbjeći uobičajenom i tragičnom hrvatskom ponavljanju povijesti.

Autor: Prof. dr. Josip Jurčević / 7Dnevno 

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

Zabranjen film ‘Staljinova smrt’ jer ‘uvredljivo ismijava sovjetsku prošlost’

Objavljeno

- datum

 PUTINOVA REPRESIJA   Nikita Mihalkov je autor filma o staljinizmu “Varljivo sunce” za koji je 1994. dobio Veliku nagradu ocjenjivačkog suda u Cannesu za najbolji strani film

Rusko ministarstvo kulture otkazalo je u utorak prikazivanje francusko-britanske komedije “Staljinova smrt” koja je u ruska kina trebala doći u četvrtak i koju su ruski filmski radnici i političari ocijenili uvredljivom i “propagandnom”.

“Dozvola za distribuciju filma “Staljinova smrt” je povučena”, rekla je za AFP glasnogovornica odjela za film pri ministarstvu. Film Armanda Ianuccija koji se u četvrtak trebao početi prikazivati u Rusiji i koji je bio zabranjen za osobe mlađe od 18 godina, na komičan način priča o borbi Staljinovih najbližih suradnika za vlast nakon njegove smrti 1953.

Filmski radnici, zastupnici i političari u Rusiji koji su u ponedjeljak pogledali film u ministarstvu kulture, potpisali su apel upućen ministru Vladimiru Medinskom tražeći zabranu prikazivanja komedije koja je “udar na ruske državne simbole”.

“Zahtijevamo da provedete dodatno sudsko vještačenje i u međuvremenu povučete dozvolu za prikazivanje filma”, piše dvadesetak ruskih uglednika, među kojima redatelj Nikita Mihalkov i kći sovjetskog generala Georgija Žukova, Era Žukova.

Medinski je ocijenio da se film može tumačiti kao “uvredljivo ismijavanje sovjetske prošlosti, zemlje koja je pobijedila fašizam, sovjetske vojske i običnih ljudi, pa i žrtava staljinizma”. Otkazivanje početka prikazivanja filma nije “cenzura”, rekao je ruskim novinarima.

Kritiziran je i izbor vremena izlaska filma, samo tjedan dana prije proslave 75. obljetnice sovjetske pobjede u Staljingradu nad nacističkom Njemačkom. Potpisnici peticije objavljene na mrežnoj stranici ministarstva, drže da je taj “propagandni film (…) uvreda za sve koji su poginuli i koji su preživjeli” Staljingradsku bitku.

“Ne samo Staljin, nego i svi njegovi maršali, pa i Žukov, prikazani su kao slaboumnici, iako su pobijedili u ratu”, rekao je za AFP jedan od potpisnika, Pavel Požigajlo, član savjetodavnog vijeća ministarstva kulture. “Ovakvi filmovi jednostavno ne bi trebali dolaziti u Rusiju a oni koji kupuju slične filmove ne bi trebali raditi u našoj zemlji”, istaknuo je drugi potpisnik, Nikita Mihalkov, nakon gledanja filma, pokazuju snimke portala Komsomolske Pravde.

Autor: Hina

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Hasanbegović: Salonski kvaziljevičari 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive

Objavljeno

- datum

Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, inače novi član Kazališnog vijeća HNK, nakon što je bio na premijeri predstave redatelja Olivera Frljića “Šest likova traži autora”, kaže: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

“Ima tu možda elemenata i mazohizma, a ima i veze s mojom urođenom znatiželjom. Morao sam doći pogledati”, rekao je Hasanbegović, koji je u kontekstu predstave i onih koji su se tamo našli, spominjao “wannabe zvijezde i novu socijaldemokratsku haljinu s Burberry uzorkom Milanke Opačić”.

“Bilo mi je zanimljivo vidjeti me kako izgledam sa svinjskom glavom, kako me pričešćuje s kokainom biskup Mile Bogović …”, rekao je u razgovoru za RTL i dodao: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

Osvrnuo se i na to da sada sjedi u počasnoj loži HNK-a Zagreba, rekao je: “Spletom okolnosti moram biti u loži. U ložama nisam bio nikad u životu. Zanimljivo je gledati to ozračje uvijek istih lica te naše celebrity scene. Očigledno su preplaćeni na lože i na domjenak”.

O pojmu “kvaziljevičari” koje on sam stalno spominje, objasnio je, kako on smatra: “To su klišeji koji su izgubili bilo kakvo značenje. Kad sam govorio o tome, govorio sam o salonskim kvaziljevičarima koji 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive”.

Za sebe kaže da se ne prepoznaje kao desničar i poručuje: “Ja sam čovjek širokih shvaćanja. Riječ sloboda obilježava moje političko djelovanje”.

Što se tiče zagrebačkog HNK-a, kaže: “Sve što je dobro će se pozdraviti. HNK Zagreb je stožerna kulturna ustanova i kao takva mora imati podršku od države”, istaknuo je, a komentirao je i neprofitne medije: “Ono što se naziva neprofitni mediji i što su parapolitičke i paraideološke platforme i one se ne mogu financirati iz državnog proračuna. Nema više toga da se novac dijeli političkim dekretom”.

Na opasku da je fokusiran na ideološko – kulturno – medijski prostor, ali to nije najvažnija stvar, Hasanbegović je upozorio: “Taj prostor je jako važna stvar, naša stranka je utemeljena na jasno orijentiranim vrijednostima i načelima iza kojih stojimo, ali to nisu jedina pitanja. Medije najviše zanima ovo, ali ja vas pitam zašto onda postoje toliki otpori stanovitim promjenama?”

Što se pak tiče europarlamentarnih izbora, do njih je, kaže, još mnogo vremena, ali svaka ozbiljna stranka mora sudjelovati na svim parlamentarnim izborima, a što se tiče predsjedničkih – “o tome ću pričati kad to dođe na dnevni red. Mi ćemo iznijeti svoje stajalište i naši birači će znati što činiti” – donosi Hrvatska-danas.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

TKO JE ZAUSTAVIO ULAGANJE BOEINGA U HRVATSKU? I kako je zbog Kotromanovića i Vrdoljaka država izgubila milijarde eura

Objavljeno

- datum

 NEVJEROJATNO, SULUDO …    U Hrvatskoj se ponovno vodi besmislena i banalna rasprava oko nabave vojnih zrakoplova. Jedni smatraju da su zrakoplovi bespotrebni i skupi, dok drugi vjeruju kako pod hitno trebamo obnoviti i modernizirati vojno zrakoplovstvo. Naravno, nitko ne postavlja pitanje kako smo se doveli u situaciju da nemamo borbenu sposobnost braniti hrvatsko nebo, jer se avioni koji ispravno lete, mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Naša redakcija u posjedu je e-mailova o tajnim pregovorima Vlade s utjecajnim lobistom Matthewom Milletom.

Ovom prilikom, objavljujemo tek manji dio dostupnog materijala. Ti pregovori vođeni su tijekom 2013. i 2014. godine, dakle za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. U jednom od mailova, Matthew Millet hrvatske partnere podsjeća na dogovor s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Millet tvrdi kako je Kotromanović obećao prodaju pet helikoptera češkoj CZE kompaniji iz Praga – donosi dnevno.hr.

Ovaj posao trebao je biti preduvjet dolaska Boeinga u Hrvatsku. U propali Zrakoplovno-tehnički centar, Boeing je imao namjere uložiti veliki kapital. Zadržali bi sve zaposlenike, ali ih i dodatno školovali te otvorili veliki broj novih radnim mjesta. Također, Hrvatska bi imala najmoderniji servisni centar zrakoplovstva u ovom dijelu Europe. Na žalost, ni ovaj projekt nikada nije realiziran. Iz nekog razloga, ministar Kotromanović ignorirao je navodni dogovor s Matthewom Milletom.

Gospodin Millet zastupao je i Cantor Fitzgerald, jednu od najmoćnijih američkih financijskih agencija koja je bila zainteresirana i za osiguranje kreditnih linija prema Agrokoru. Za hrvatsku Vladu, Millet je tada imao nekoliko ponuda velikih multinacionalih kompanija i o svemu je razgovarao s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. U načelu, Vrdoljak je oduševljeno pozvao Milleta da njegovi klijenti ulože u Hrvatsku, ali u praktičnom smislu, do realizacije posla nikada nije došlo. Čim bi trebalo dogovoriti konkretne detalje, Vrdoljak bi se ogradio i prebacio operativnu odgovornost na svoju zamjenicu Sabinu Škrtić. Škrtić nije imala ovlasti donijeti važne odluke, loše je vladala engleskim jezikom i vremenom je Millet potpuno izgubio strpljenje te bijesan napustio Hrvatsku.

Ne znam mogu li čitatelji dočarati kako ove situacije izgledaju u normalnom svijetu. U svakoj uređenoj državi, kada se pojave ozbiljni potencijalni ulagači u velike strateške projekte od nacionalnog interesa, odmah se osnivaju radne skupine koje svakodnevno surađuju s menadžmentom koji predstavlja investitora. Sabina Škrtić kasnije je završila u Prvom plinarskom društvu Pave Vujnovca. Zapravo, osim nevjerojatnog razvoja PPD-a, ništa bitno nije se dogodilo za vrijeme Vrdoljakovog vođenja Ministarstva gospodarstva.

Znalo se za slom Agrokora

Isto tako vrijedi napomenuti da je Franz Bucher, glavni direktor Cantor Fitzgeralda za Europu, pokazao izniman interes za posao kreditiranja i restrukturiranja Agrokora. Znači, već 2014. godine u svjetskim financijskim krugovima znalo se za budući kolaps koncerna Agrokor. Neke od tih ponuda išle su i preko nadležnih ministarstva Vlade Republike Hrvatske i opet, ne samo da nisu postignuti nikakvi konkretni dogovori, nego su potencijalni partneri i ulagači bijesni napustili Hrvatsku. Naši političari igraju neku čudnu igru. Na deklarativnoj razini zovu investitore da ulože u Hrvatsku, ali kada se ovi pojave, odjednom nastanu problemi. Pristojno ih prime, saslušaju i onda stvari stanu i ne miču se ni centimetra. Nema nikakvih pomaka.

I sada taj isti Ivan Vrdoljak, zbog kojeg je Hrvatska vjerojatno izgubila milijarde eura stranih investicija i tisuće novi radnih mjesta glavni je politički partner premijera Andreja Plenkovića. Brojne afere, od famoznih razdjelnika do bliskih veza s vlasnikom PPD-a Pavo Vujnovcem, ne treba valjda više ni spominjati. Vrdoljak je hodajuća metafora politike bez stvarnog sadržaja, s vrlo stvarnim poslovnim interesima u pozadini.

Ali vratimo se na priču o nabavi novih borbenih zrakoplova. Po svemu sudeći, Hrvatska, da je ne vode ovakvi političari, uz pomoć stranih stručnjaka, investitora i kompanija, mogla je praktički sama proizvoditi borbene zrakoplove i helikoptere te ih održavati i servisirati, oslanjajući se na svoju infrastrukturu. U jednom tekstu, nemoguće je sažeti sve grijehe pojedinog ministra, a kamoli čitavih Vlada. Poanta je u tome da se ništa bitno ne mijenja. Uhljebe i kriminalni oligarsi u političkim odijelima i dalje s ispruženom dlanom traže svoj postotak, reket ili proviziju. Pristali bi investitori i na takve ucjene kada red ne bi bio toliko dugačak. Od načelnika općina koji diže mještane na pobunu pa sve do samih ministara, svatko hoće svoj dio. Na kraju, tako su bezobrazni i oholi da ne dobiju ništa. Kako oni, tako ni Hrvatska u koju nitko donekle pošten i normalan više ne želi uložiti ni jedan cent svog kapitala.

Autor: Marin Vlahović/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno