Connect with us

Društvo

ŠIBENSKI HOS-ovac: Nemam simpatija za NDH, ali neću se nikome ispričavati što sam u ratu nosio ZDS na ramenu

Objavljeno

- datum

TOMISLAV BAŠIĆ,  koji se HOS-u pridružio na početku rata kao 18-godišnjak i ratovao s njima do proljeća 1992. godine kada se prebacio u 113. brigadu, u intervjuu za portal sibenik.in govori o HOS-u i pozdravu ‘Za dom spremni’, Domovinskom ratu i rock and rollu te s tim povezanim aktualnim temama. 

Kako ste dospjeli u HOS?

Čim je u rujnu 1991. godine završila sedmodnevna bitka za Šibenik, nas par prijatelja otišli smo se prijaviti u vojsku u jednu zgradu iza ‘nove pošte’ gdje je bio centar za obranu ili krizni stožer, ali kako smo bili 18-godišnjaci bez obuke, jer nismo bili u JNA, potjerali su nas kući. Otprilike mjesec dana kasnije netko iz ekipe donio je Slobodnu Dalmaciju s člankom o HOS-u pa je jedan prijatelj predložio: ‘Ovdje nas nisu primili, ali možda tamo hoće. Prijavimo se mi u HOS!’. Otišli smo u Zagreb i tamo lagali da smo bili u JNA i da imamo obuku pa su nas primili i poslali nas u Gospić. Početkom siječnja 1992. godine tako sam postao vojnik 19. satnije HOS-a. 

Dobili ste crne uniforme s ustaškim obilježjima?

Ne. Uniforme su bile kamuflažne, američke, dok su crne uniforme paradno nosili samo naši pripadnici u Starčevićevom domu u Zagrebu. Sve postrojbe osim 9. bojne HOS-a Rafael Boban, nosile su kamuflažne uniforme, a na ramenu je bila oznaka na kojoj je pisalo ‘HSP’ i ‘Za dom spremni’. Kad sam došao u Gospić, HOS je već bio priznat i radilo se na tome da se spoji s regularnim postrojbama Hrvatske vojske.

Bašić i suborci (privatna arhiva)

U kojoj su mjeri ti simboli NDH, koji i danas opterećuju hrvatsko društvo, bili zastupljeni oko običnih vojnika, pripadnika HOS-a?

Bilo je koketiranja sa simbolima iz Drugoga svjetskoga rata, ali kontekst vremena je bio potpuno drukčiji. Henry Kissinger je rekao da povijest nije kuharica s provjerenim receptima, već da ona poučava analogijama, a ne pravilima. Mi možemo izvući neke detalje i rasvijetliti pojedine situacije pa ih uspoređivati, ali svaka generacija za sebe iznova mora zaključiti koje su situacije usporedive.

Svjesni ste činjenice da je ustaška ikonografija izvučena namjenski i u stranačku vojsku HSP-a uvedena upravo kao nasljeđe NDH?

Poanta je u tome da nisi ono što govoriš i čime se kitiš, ukrašavaš, nego ono što radiš. A postrojbe HOS-a nisu radile zločine. U Hrvatskoj postoji devet spomenika koji su podignuti vođama četničke pobune u doba Domovinskoga rata i nitko se ne buni protiv toga. To što je bila abolicija ne znači da trebaju slaviti ustanak protiv Hrvatske.

U Borovu selu je spomenik vođi srpske pobune koji je vodio zasjedu u kojoj je ubijeno i masakrirano 12 policajaca, a tamošnje vlasti uklonile su Stjepana Radića iz imena ulice koju su nazvali po Puniši Račiću.

Situacija je očito prilično apsurdna. Danas se puno raspravlja o pozdravu ‘Za dom spremni’, je li on drevni hrvatski pozdrav ili samo nasljeđe NDH, ali to je sada posve nebitno. Jedino važno je da se ta oznaka zbog ovog ili onog razloga koristila u Domovinskom ratu i da su vojnici koji su je nosili bili veliki ratnici. To je za mene povijesna činjenica koja se ne može izbrisati. Naše postrojbe nisu okaljale svoje djelovanje, časno su se borile.

Ali pozdrav je preuzet od ustaša koje su ustupile Talijanima hrvatski teritorij, provodili rasne zakone, osnivali koncentracione logore…

Ma to je preseravanje! Nije se HOS referirao na zločine NDH i ustašku politiku, nego na činjenicu da smo tada napokon dobili nezavisnu hrvatsku državu.

Istina, već desetak dana nakon osnivanja pokazalo se da nam takva država ne služi na čast, ali HOS-ovu oznaku i pozdrav treba gledati u duhu novog vremena i novih situacija. Činjenicu da se ona koristila u Domovinskom ratu ne može nitko ukloniti iz povijesnog aspekta.

Kao ni činjenicu da je jasno odakle je i radi čega uvedena u Domovinski rat…

Ispričat ću vam jednu anegdotu. HOS je 1991. godine branio Srđ i kada je završio najgori neprijateljski napad, zapovjednik obrane Dubrovnika tražio je da mu pošalju još HOS-ovaca. Rekli su mu da nikakvih raspoloživih snaga više nema, a on mi je odgovorio – ako mi ne možete poslati HOS-ovce, pošaljite mi barem uniforme s oznakama HOS-a.

Ta oznaka očito je jako dobro poslužila u svrhu psihološkog ratovanja, ali postrojbe koje su je nosile na ramenu nisu bile ustaške niti su činile zločine.

Ono smo što radimo, a ne ono što pjevamo i čime se kitimo. Ja sam u mladosti obožavao heavy metal glazbu i nosio po sebi sotonističke simbole, ali naravno da nisam sotonist. Isto je i s HOS-om čije se postrojbe nisu ponašale kao ustaše i zato njihove oznake treba gledati kroz drugi kontekst. Krenuo sam u rat braniti Hrvatsku, da uvedemo demokraciju, da bude dobrih koncerata, a Drugi svjetski rat bio je zadnja stvar o kojoj sam tada razmišljao.

Dakle, bili ste 18-godišnjak u ratnom vihoru koji se našao u HOS-u jer ga nisu primili u gardu?

Tako je. Da su umjesto ‘Za dom spremni’ nosili na ramenu znak mrkve, ja bih svejedno bio tamo. Bilo mi je važno samo da me prime kako bih se mogao boriti za Hrvatsku. Nosili smo oznake koje smo nosili i to se više ne može izbrisati, posebno zato što se svojim djelovanjem nismo ogriješili o kodeks ratovanja. Uostalom, nisam ja jedini jer gotovo 90 posto članova HOS-a ušlo je u njihove postrojbe jer drugdje zbog nekog razloga nisu bili primljeni, najčešće jer su bili premladi.

Postrojbe HOS-a bile su najromantičnije postrojbe u Domovinskome ratu. U njima je bilo 40 posto muslimana, Hrvata iz cijele zemlje, imao sam kolegu Amerikanca koji se borio u vijetnamskom ratu, HOS je imao nizozemsku dobrovoljačku desetinu u kojoj su bili izviđači i specijalci, imali smo Srba i Crnogoraca i stvarno nije bitno kakve smo oznake na sebi nosili, nego jesmo li časno i hrabro ratovali.

A jesmo, pa su zato svi na bojištu htjeli imati blizu sebe postrojbe HOS-a koje su u ratu bile na najtežim ratištima, od Škabrnje do Vukovara.

Smatrate da taj pozdrav korišten u Domovinskome ratu treba odvojiti od konteksta kakav je imao u Drugom svjetskom ratu. Kako gledate na NDH i taj dio hrvatske povijesti koji očito i dalje izaziva podjele?

Ideja nezavisne hrvatske države bila je dobra, ali vrlo brzo nakon proglašenja pretvorili su je u katastrofu. Da je Ante Pavelić imao petlju odbiti Rimske ugovore i Mussolinija, sve je moglo biti drukčije, a ovako su se ljudi jednoga dana probudili i u novinama pročitali da više ne žive u Hrvatskoj, nego u Italiji kojoj je Pavelić poklonio teritorij. NDH je bila loša, baš kao i ustaški pokret, ali u Domovinskom ratu njihova je ikonografija bila učinkovito sredstvo u borbi protiv neprijatelja. Danas tako imamo dva konteksta od kojih je jedan izuzetno loš, a drugi izuzetno dobar. Svaki od njih treba promatrati odvojeno.

Foto: A. Pancirov

Možete li zamisliti moderni rat u kojem njemački vojnici nose na ramenu oznaku ‘Sieg Heil’?

Oni su taj pozdrav koristili u porobljavanju drugih naroda, a HOS u obrani domovine od agresora. Kad sam odjenuo tu uniformu nisam uopće razmišljao o ZDS niti se bavio time, a ako ćemo pravo govoriti, oznaka koja se nalazi na onoj spomen ploči premještenoj iz Jasenovca u Novsku, uopće nije originalna jer na izvornim oznakama pisalo je još i HSP. Nismo se time opterećivali i kao što sam rekao, na oznakama je mogla biti i mrkva.

Svjesni ste da za dobar dio hrvatskih građana ZDS ipak nije mrkva i da najveća većina ostalih hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata nije imala potrebu kititi se ustaškom ikonografijom?

Ja nemam ništa s ustašama i s periodom kada je postojala NDH. Mrzim svaku isključivost i odbojna mi je ta podjela na lijeve i desne jer po mom mišljenju ljevica ima puno dobrih i puno loših stvari, baš isto ko i desnica. Umjesto da uzmemo najbolje od oba svijeta, mi stalno ulazimo u nove besmislene podjele.

Ne mislite da podjele izazivaju marševi uz ustaške pjesme i znakovlje tijekom obilježavanja 10. travnja, slična postrojavanja 5. kolovoza u Kninu ili pak postavljanje ploče s natpisom ZDS u blizini ustaškog koncentracijskog logora u Jasenovcu? 

Ne mogu ući ljudima u glavu i ne mogu objasniti zašto neki imaju potrebu iritirati javnost, ali očito je da imaju jer svjestan sam da se to radi. Vjerojatno zato da prikupe koji politički poen, a moguće da ima i onih koji stvarno simpatiziraju ustaški pokret. Ne razbijam time glavu.

Što mislite o Titu? Njegovo ime uklanja se iz javnog prostora?

Povijesna je činjenica da je Tito masovnim ubojstvima ustaša, domobrana i civila nakon rata uvelike oštetio hrvatski genetski bazen. Također, osoba koje je navodno rekla da će prije Sava poteći uzvodno nego Hrvatska dobiti državu, nema što raditi u hrvatskom javnom prostoru.

Može li se Tita promatrati kroz kontekst vremena, kao u slučaju ZDS za koji kažete da ima jedne konotacije u ratnim 40-ima, a druge u 90-ima, pa da se posebno vrednuje ZAVNOH ili Ustav iz 1974., a posebno Bleiburg ili Goli otok?

Ne znam zašto je popustio pod stare dane i dopustio taj Ustav, mogu samo nagađati, ali on je poslijeratnim zločinima kompromitirao NOB. Tko bi mu išta prigovorio da je pustio poražene da pobjegnu, ali on to nije učinio. I zato je Tito trebao biti uklonjen iz naziva zagrebačkog trga, a ZDS je tu. HOS-ovci su novi antifašisti, a nama treba dijalog.

Treba nam vrijeme da utvrdimo sve što se događalo u prošlosti i da pristupimo tome bez isključivosti kako bismo se mogli okrenuti budućnosti. Nažalost, mi samo potenciramo tenzije iako prave ugroze više nema ni od fašizma niti od komunizma. Svima nama sada prijeti neoliberalistički kapitalizam.

Učitelj ste povijesti i povijesti umjetnosti, a osim u srednjoj Turističkoj školi u Šibeniku predajete i u multinacionalnim Kistanjama. Kako djeci tumačite našu traumatičnu povijest?

Stalno im govorim da ne gledaju tko je koje vjere, rase, nacionalnosti i da nije bitno je li netko s ove ili neke druge planete. Kažem im da se dijeliti mogu samo na ljude i neljude, ali prije svega da se trude biti ljudi. Nisam isključiv. Moj ratno memoarski roman ‘Sinovi sv. Josipa’, u kojem pišem upravo o danima u HOS-u, rado čitaju ljevičari i punkeri. I oduševljeni su. Svaki ratni roman ujedno je i antiratni, pa tako i moj.

Dok sam bio u HOS-u, sjećam se kako smo prijatelj i ja stalno na straži raspravljali je li bolja punk ili metal glazba. Nismo pričali o ustašama niti smo bili krezubi kreteni koji o kulturi nemaju veze.

Tema je bila tko je bolji, Sex Pistols ili Iron Maiden, jer htjeli smo slobodno društvo u kojem ćemo moći normalno isfurati svoj identitet. Umjesto da pijemo, pušimo i ganjamo koke, velikosrpska agresija nas je potjerala u rovove i ne mislim se nikome ispričavati zbog tri riječi koje sam s uniformom dobio na ramenu.

Nisam član niti jedne stranke, braniteljske udruge pa čak ni sindikata i samo želim normalan život.

AUTOR: Ante Pancirov /sibenikin

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

(VIDEO) Andrija Artuković – nepoznati zapis sa suđenja objavljen na slovenskoj televiziji

Objavljeno

- datum

Prije nekoliko dana bila je godišnjica kada je izručen (12. veljače 1986.) SFR Jugoslaviji Andrija Artuković, čovjek koji obnašao funkcije ministra vanjskih poslova, unutarnjih poslova i pravosuđa Nezavisne Države Hrvatske.

Sudjelovao je u talijansko-hrvatskim pregovorima o razgraničenju u Ljubljani i pri potpisivanju Rimskih ugovora, a pratio je Pavelića i pri posjetu Hitleru. Potpisnik je rasnih zakona. Od 1943. do kraja Drugog svjetskog rata obavljao je dužnost čuvara državnog pečata. U bivšoj Jugoslaviji osuđen je na smrt zbog ratnog zločina.

Snimke nepoznate javnosti

U videu sa suđenja Andriji Artukoviću vide se detalji koje su umnogome nepoznati javnosti, a objavljen je na slovenskoj televiziji.

Na snimkama se čuju i pitanja mladog državnog tužitelja Ante Nobila, koji je sa svega 36 godina starosti dobio jednu od najvažnijih funkcija u tom procesu.

Andrija Artuković 1945. napušta Hrvatsku i Zagreb nakon ulaska partizanskih jedinica u glavni grad Hrvatske. Prvo odlazi u Austriju, zatim u britanski logor u Austriji, a onda sa švicarskim dokumentima u Irsku, te 1948. u SAD.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 1951. postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu.

Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1986. godine, te doveden u Zagreb.

U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove bolesti. Iz samog zrakoplova izašao je u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu, a grob mu je nepoznat.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.

Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

„Od svoje prve godine živim u Los Angelesu i američki sam državljanin. Mnogo sam puta ponovio da mi je žao svake žrtve u Drugom svjetskom ratu i da djeca ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja, ali želio bih podsjetiti gospodina Nobila da moja obitelj još ne zna gdje su posmrtni ostaci Andrije Artukovića, a čak je i predsjednik Ivo Josipović tijekom posjeta Bleiburgu rekao da ‘svatko ima pravo na grob’. Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku” – kaže njegov sin, Radoslav Artuković (Večernji list, 13.11.2011.)

U srpnju 2010. objavljeno je u nekim medijima kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, no grob Andrije Artukovića ipak je još uvijek nepoznanica za njegovu djecu i unuke.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i istočnog Srijema; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. (izvor:  Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, enciklopedija.hr) Petar Horvatić/Narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Hrvatska je uvučena u hibridni rat na Balkanu koji traje već godinama i polako eskalira. Konačni cilj – Velika Srbija u najširoj formi

Objavljeno

- datum

Milorad Dodik poveo je hibridni rat protiv Bosne i Hercegovine – zaključio je Srđan Šušnica, kulturolog iz Banje Luke u razgovoru za jednu TV postaju:

“Dodikov režim obavio je sve pripreme za hibridni rat. Stvorio je paralelne strukture, paradiplomatsku mrežu, paraobavještajnu mrežu, parapolicijsku mrežu i samo nedostaje vojska koja bi trebala biti jedinstvena, ali uskoro bi se moglo očekivati stvaranje nekakvog zaštitnog vojnog korpusa u Republici Srpskoj.”

Šušnica je procijenio da je Dodik vojnom paradom za 9. siječnja, datum koji simbolizira odcjepljenje od BiH i stvaranje genocidne paradržave, uputio najotvoreniju provokaciji Sarajevu i NATO savezu. Procjenjuje da nastavak tek slijedi.

Cilj rata – velika Srbija

Tako je, eto, novovjeka složenica hibridni rat zaživjela i u neposrednom hrvatskom susjedstvu. Cilj tog rata je odcjepljenje Republike Srpske od BiH i spajanje sa Srbijom. Ali, to nije sve. Krajnji je cilj ujedinjenje svih srpskih krajeva u jednu državu.

Nije to još jasno izgovorio Milorad Dodik, nego jedno puno zvučnije ime, ruski filozof mistik, politolog i geostrateg, po mnogima idejni vođa Vladimira Putina, Aleksandar Dugin: “Vrijeme je za veliku Srbiju, početak srpskog carskog proljeća”, napisao je Dugin u svom posljednjem tekstu posvećenom Balkanu.

“Velika Srbija treba biti stvorena i bit će stvorena. Hrvati iz Hercegovine mogu se udružiti s Hrvatskom ako to žele. Ako ne žele, ne moraju”, dotaknuo se Dugin i Hrvatske i težnji za ujedinjenjem.

Scenarij ujedinjenja svih srpskih krajeva u najširoj formi, osim dakako Republike Srpske, Kosova, obuhvaća i dijelove Makedonije i Crne Gore, dakle ujedinjenje cjelokupnog pravoslavnog življa na Balkanu.

No, nisu ruski stratezi jedini koji zagovaraju raspadanje postojećih i stvaranje novih država velike Srbije i velike Hrvatske. Nedavno objavljeni tekst bivšeg britanskog konzula iz Banje Luke u uglednom Foreign Policy na temu stvaranja balkanskih velikih država svojom nepodnošljivom lakoćom prekrajanja granica već je podigao dosta prašine i dosta brojnoj zajednici ispravljača povijesnih nepravdi legao kao budali šamar.

Peace of cake – rekli bi Amerikanci. Podijeli Bosnu na tri, Makedoniju na dva i Crnu Goru na dva dijela i dobit će se tri velike države, Srbija, Hrvatska i Albanija, nakon čega će svi živjeti dugo i sretno u miru i sreći sve do svoje smrti.

>> Terra misiones: Razgraničenje Hrvatske i Bugarske na Moravi

Steven Meyer, bivši šef CIA-e, objavio je poduži savjetodavni članak za Srbiju na temu čega se odreći na Kosovu kako bi se dobilo na drugim stranama. Sve skupa miriše na visoku kuhinju, u kojoj tradicionalno Europska unija najmanje odlučuje, a lokalne cjeline po stoljetnoj tradiciji služe kako topovsko meso.

Što je hidridni rat i čemu služi? To su prikrivene operacije uz korištenje neoznačenih snaga na teritoriju ciljane države kako bi se ta država gurnula u nefunkcionalno stanje, čime bi se postigli željeni geostrateški efekti uz potporu jake medijske kampanje.

Proklamirani cilj je sloboda i demokracija, dakako. Primjer je Ukrajina koja se našla usred hibridnog rata Amerike i NATO-a s jedne strane i s druge strane Rusije. Rat je hibridni jer ni jedna od spomenutih strana ne priznaje da ima svoje specijalne postrojbe na crtama frontovskog razgraničenja.

Rusi tvrde da je riječ o pobuni proruskog stanovništva protiv profašističkih struktura u Ukrajini, dok Amerikanci priznaju jedino da u Ukrajini imaju vojne instruktore koji pomažu regularnoj vojsci zemlje.

Rusko odvajanje Krima smatra se najboljim primjerom hibridnog rata u novije vrijeme, s „ljubaznim, zelenim ljudima” u glavnoj ulozi. Na Krimu, ključnoj strateškoj točki za kontrolu nad Crnim morem, ruski stožer je rasporedio specijalne snage koje su zauzele lokalni parlament i ključne strateške točne. Te snage koje će poslije nazvati malim zelenim nisu imale nikakve oznake, ali se po vrhunskoj opremi i gardu odmah moglo zaključiti da nisu ni pobunjenici ni rezervisti.

Rat u Ukrajini

Putin je za vikend 22. – 23. veljače 2014. u hibridnoj operaciji odcijepio Krim, a potom na brzinu organizirao referendum stanovništva o pripajanju Rusiji. Zapad je odgovorio sankcijama. Bila je to reakcija na hibridne operacije NATO-a, SAD-a, uz aktivno sudjelovanje Njemačke i Poljske koje se završile pučem i istjerivanjem legalnog proruskog predsjednika Viktora Janukoviča iz zemlje.

Victoria Nuland, američka državna podtajnica za Europu, to je i potvrdila izjavom da je u prevrat uloženo oko pet milijardi dolara.

Glavni strateški cilj operacije poduzete dok je ruski vrh pratio Zimske olimpijske igre u Sočiju bio je istjerati ruske snage s Krima, gdje su po ugovoru imale pravo ostati još 30 godina. Taj cilj nije postignut.

Hibridne operacije ne moraju nužno barem u ranijoj fazi uključivati prikrivene vojne specijalne snage. Proteklih desetljeća od pada SSSR-a, američki stratezi su se specijalizirali u takozvanim obojenim revolucijama s ciljem obaranja nepoćudnih režima i postavljanja vazalnih u svim dijelovima svijeta. Primarni cilj su sve zemlje iz sastava bivšeg sovjetskog sastava, te zemlje na Bliskom i Srednjem istoku i Balkanu.

Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan, Armenija, Azerbajdžan na meti su kao bivši sateliti Rusije. Sirija, Libija, Irak, Iran, pa i Turska u posljednje vrijeme od pomirenja s Rusijom cilj su kombiniranih ratnih i hibridnih operacija na istoku, Makedonija, Srbija i Republika Srpska na Balkanu. Krunski cilj je dakako Moskva.

Izazivanje prevrata u metropoli Rusije i postavljanje vazalne, prozapadne vlasti bio bi kapitalni geostrateški uspjeh u vječitom hladnom ratovanju. Nakon Rusije ostao bi još jedan kapitalac, a to je Kina. No, ruski je režim izgleda dobro proučio lekciju i pod Putinom poduzeo kontramjere. Za sve nevladine udruge (NGO) donijeli su propis da se moraju registrirati kao strane agenture i točno prijaviti svoje izvore prihoda, ili napustiti Rusiju.

>> ‘Gde je SRBIJA: Kako bi Evropa izgledala 1973. godine da su NACISTI pobedili u Drugom svetskom ratu’

Kad je Washington prigovorio Moskvi da time krši demokratska prava, Putin je kratko odgovorio: Mi smo prepisali vaš zakon o stranim NGO organizacijama.

Iz ruskih medija poručuju ne pokušavajte s obojenim revolucijama, jer naši studenti izučavaju tu tehnologiju na fakultetima. Drugim riječima, znamo kako to ide. Rusija pod Putinom počela je primjenjivati tajne operacije u zemljama od strateškog interesa, Srbiji, Makedoniji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori.

Aleksandar Dugin, novovjeki ruski Raspućin, zalažući se za novo veliko srpsko carstvo, ili veliku Srbiju, spomenuo je dva preduvjeta koji se već ostvaruju i omogućavaju novu veliku podjelu karata. Prvi je raspad Europske unije. Dugin procjenjuje da je priča o ujedinjenom europskom carstvu gotova i da je pravi trenutak za ujedinjenje srpskih zemalja na Balkanu.

Drugi uvjet je smjena na čelu Sjedinjenih Američkih Država, odlazak Baracka Obame i dolazak Donalda Trumpa. Je li u pravu?

Teško je povjerovati da će Moskva napraviti kardinalne strateške previde. U priči o hidridnom ratovanju aktualnoj danas, iako postoji otkad je civilizacije i ratovanja jedna od ključnih poluga je islamski terorizam. Je li Europa pod udarom terorizma gurnuta u hibridni rat?

Je li Europa u hibridnom ratu u kojem se uz terorizam koriste i migracije s istoka kao sredstvo mijenjanja starih, razvijenih, demokratskih društava? Ako ćemo pitati mađarskog premijera Viktora Orbana, ili češkog predsjednika Zemana – to je to.

Mađarski stav je već poznat, ali kad je riječ o mirnim Česima, novost je da se razmišlja o zakonu koji bi građanima omogućio nošenje oružja i pucanje na teroriste na način na koji to rade građani Izraela.

Dodik – ledolomac

Već sama inicijativa pokazuje da je dio struktura uvjeren da slijedi hibridni napad korištenjem islamskog terorizma.
U svakom slučaju, zemlje sa samostalnom i razvijenom diplomatskom obavještajnom strukturom terorizam ne uzimaju kao spontanu akciju odmetnutih vjerskih fanatika, nezadovoljnih društvenom raspodjelom.

Po jednoj od definicija terorizam se koristi kao sredstvo upravljanja globalnim procesima. Na udaru nije samo EU, nego i Rusija sa svojih 20 milijuna građana islamske vjeroispovijesti i Kina sa svojom ujgurskom manjinom. Obje zemlje s terorizmom se zasad puno uspješnije nose u odnosu na Njemačku, ili Francusku.

Dok se hrvatska javnost utopljena u svoje svakodnevne banalanosti poput prepisivanja doktorske disertacije jednog ministra, ili novogodišnjeg putovanja predsjednice Kolinde Grabar u Sjedinjene Države, tek sporadično bavi najbližim susjedstvom, hibridni rat na Balkanu traje već godinama i polako eskalira.

O novoj rundi sukoba progovorila je svojevremeno i Angela Merkel procjenom da bi migrantski val mogao dovesti do rata na Balkanu, dok je sad već odlazeći američki šef diplomacije John Kerry ustvrdio da postoji tanka crvena linija koja dijeli interese sila u području.

Dva su očita mehanizma koji se u najbližem susjedstvu mogu aktivirati i međusobno sukobiti. Prvi je islamski fundamentalizam s već postavljenom strukturom islamističkih enklava bez kontrole središnje vlasti. Drugi je srpski nacionalizam pod kapom zaštitnika Rusije.

U slučaju sukoba Hrvatska kao granična NATO članica neće se moći izvući. Bit će u najmanju ruku logistička baza, ali s nepopravljivim štetama za gospodarstvo. Samo pogled na kartu pokazuje da će turizam poginuti prvi. Kad je riječ o Republici Srpskoj svi se slažu da je Dodik pod izravnim utjecajem Moskve. Bit će onako kako odredi Vladimir Putin i njegovi generali. Pritom je Dodik je u ulozi ledolomca.

Sve ono što srbijanski državni vrh ne smije i neće otvoreno reći, izreći će prvi čovjek Republike Srpske. Među ostalim, i da želi još specijalnije odnose sa Srbijom od postojećih. Tako se korak po korak uz aktivno sudjelovanje ruskih medija na srpskom polako napuhuje balon.

Hoće li eksplodirati ili će nova američka administracija utjecati na smirivanje tenzija, tek treba vidjeti.

Antun Masle /Slobodna Dalmacija foto Reuters
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SMRTONOSNA VLADAVINA OLIGARHIJE

Objavljeno

- datum

Oligarhijska vladavina je prema Aristotelu označena kao izopačeni oblik vladavine. Pripadnike oligarhije nije briga za sposobnost, inteligencije, poštenje, racionalnost, sposobnost samožrtvovanja ili za opće dobro. Oni su perverzni, deformirani i uništavaju vladajući sustav radi svojih trenutačnih interesa, stavljajući svoju kratkoročnu dobit ispred budućnosti.

„Pravi oblici vladanja su oni u kojima jedan, malobrojni ili mnogi vladaju tako da im je cilj opći interes, ali oblici vladavina u kojoj se vlada prema privatnom interesu bilo jednoga, malobrojnih ili mnogih je izopačenost,“ tako piše Aristotel.

Klasičar,  Peter L.P. Simpson naziva ove izopačenosti „oligarhskom sofisterijom ili izvrtanjem“ što znači da kad oligarhija jednom dođe i zauzme vlast racionalni, smisleni odgovori na društvene, gospodarske i političke probleme se zanemaruju da bi se podhranjivalo nazasitnu pohlepu. Zadnji stupanj svake civilizacije obilježava oligarhijska perverzija koja izjeda strukturu države.

Ovi zli oblici vladanja imaju zajednička obilježja kojih je najveći broj već Aristotel dobro shvatio.

Oligarsi, kako o njima govore oni koji ih opisuju, urušavaju državnu administraciu, povećavaju deficit i opseg i snagu zakonske prisile, vojske, da bi zaštitili svoje globalne poslovne interese i osigurali unutarnju društvenu kontrolu. Puste da atrofiraju oni dijelovi države koji služe općem dobru u ime deregulacije (ukidanjem zakona) i štednje. Oni dijelovi kojima oligarhija uvećava svoju moć su nacionalna sigurnost, ekonomski rast i red i zakon.

Na primjer: oligarhija odgaja svoju djecu u privatnim školama i kupuje im pristup na elitna sveučilišta /To  je način na koji je osrednji student kao Jared Kushner otišao na Harvard, a Donald Trump na Universitiy of Pennsylvania). Tako oni ne vide potrebe za dobro javno obrazovanje najšireg sloja stanovništva.

Oligarsi si mogu platiti najskuplje odvjetnike da za njih i njihove obitelji riješe sukobe sa zakonom. U njihovim očima nema potrebe da zakonsko predstavljanje siromašnih. Ako oligarh ne putuje privatnim mlaznjakom, autobusom ili vlakom dopuštaju si privilegij da oštete putnike u „ekonomskoj“ klasi. Oni ne koriste podzemne željeznice, autobuse, vlakove i oni režu fondove za njihovo održavanje i poboljšanje njihovih usluga. Oligarsi imaju privatne klinike i privatne liječnike tako da ne moraju plaćati za javno zdravstvo i Medicare (Osiguranje).

Oligarsi mrze tisak ako osvijetli njihovu korupciju i laži. Zato oni pokupuju kontrolne sustave informacija i guraju svoje kritičare na margine društva. To će ubrzati ukidanjem neutralnosti mreže.

Oligarsi ne ljetuju na javnim plažama ni u javnim parkovima. Oni posjeduju svoju vlastitu zemlju i nekretnine  u kojima je nama pristup zabranjen. Oni ne vide razloga za održavanje javnih parkova i zaštitu zemlje koja nije u njihovom vlasništvu. Oni tu zemlju daju drugim oligarsima da iz nje izvlače profit. Oligarsi cinično gledaju na zakone kao na mehanizme ozakonjenja svojih prevara i pljačke. Oni se koriste svojim lobistima u državnom zakonodavstvu da ishode zakone kojima povećavaju svoju zaštitu i bogatstvo izbjegavanjem poreza i drugih obveza. Oligarsi ne dopuštaju slobodne i pravedne izbore. Oni koriste prekrajanje izbornih okruga i financijske doprinose u kampanji da osiguraju da drugi oligarsi budu izabrani na određene položaje uvijek iznova. Mnogi vladaju bez oporbe.

Oligarsi protiv radnika, zaštite okoliša, kulture …

Oligarsi gledaju na zaštitu okoliša  ili na zaštitu radnika kao na zapreku za postizanje profita i ukidaju ih. Oligarsi prenose industriju u Meksiko ili Kinu radi uvećanja svog bogatstva dok osiromašuju američkog radnika i ostavljaju američke gradove u ruševinama. Oligarsi su malograđani. Oni su gluhi, glupi i slijepi za velika umjetnička djela. Uživaju u spektaklima, patriotskom kiču i zabavi za razbibrigu. Oni preziru umjetnike i intelektualce koji promiču vrline i samokritičnost jer je to u opreci spram volje za moć, želje za slavom i bogatstvom. Oligarsi uvijek zameću rat protiv kulture napadajući je kao elitističku, nevažnu i nemoralnu i  režu joj financijsku potporu. Na sve socijalne službe i institucije kao i programe za rješavanje stambenih problema, javnih parkova, hrane za starije, za projekte infrastrukture, soijalne sigurnosti i blagostanja, oligarsi gledaju kao na bacanje novca ili isti bivaju predani oligarsima na upravljanje da mogu od njih ubirati profit dok ih ne unište.

Oligarski i njihova djeca ne služe vojsku

Oligarsi koji ne služe vojsku i osiguravaju svoju djecu od služenja u vojsci predstavljaju se kao veliki domoljubi. Oni napadaju one koji su protiv njih kao antiamerikance, izdajice i agente stranih sila. Oni koriste patriotski riječnik da usmjere mržnju prema onima koji ih kritiziraju i na taj način opravdavaju vlastite zločine. Oni svijet gledaju u crno – bijelom i  dijele ga na one koji su im lojalni i na one koji su im neprijatelji. Ovo svoje uvjerenje i sustav vjere prenose i na vanjske poslove. Diplomacija se napušta i nju zamjenjuju okrutne prijetnje i korištenje sile bez kriterija kao najprihvatljiviji oblik odnosa svojstvenih despotima.

Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva

Ovo je mala rasprava koja pokazuje da živimo u oligarhijskoj državi. Najbogatiji 1% američkih obitelji kontrolira 40% nacionalnog bogatstva, a ista je statistika gledana globalno. Najbogatiji 1% svijetskog stanovništva posjeduje gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva. Ovo se  bogatstvo prevodi u političku moć. Politolozi Martin Gilens s Princetona i Benjamin Page sa Sjeverozapadnog /sveučilišta/ su nakon ispitivanja razlika u javnom mnijenju grupa svrstanih prema dohotku zaključili: U Sjedinjenim Državama rezultati pokazuju da većina ne upravlja, bar ne u mjeri da bi određivala ishod aktualne politike. Kada se većina građana ne slaže s ekonomskom elitom i / ili s organiziranim interesima građani su uglavnom  gubitnici. Čak što više, kad znatna većina Amerikanaca želi političke promjene uglavnom ih ne postiže.

Oligarhijska nobuzdana pljačka vodi u raspad sustava

Oligarsi ubrzavaju socijalni, politički i gospodarski kolaps. Njihova nekontrolirana pljačka vodi do raspada sustava. Odbijanje zaštite prirodnih izvora ili gospodarskog mehanizma koji izdržava državu znači da je siromaštvo postalo mjera a svijet prirode je postao otrovna pustinja. Temeljne institucije više ne rade. Infrastruktura postaje nepouzdana. Voda, zrak i tlo su zagađeni. Stanovništvo je ostavljeno neobrazovano, bez vještina, osiromašeno, potlaćeno od organa unutrašnje sigurnosti i ostavljeno je da očajava. Moguće je da država bankrotira. Oligarsi na to odgovaraju stalnim pogoršanjem sileći radnike da rade sve više za manju plaću i gurajući ih u razarajuće ratove u uzaludnom pokušaju da uspostave zlatno doba. Oni također ustrajavaju, bez obzira kako je to loše, na obilatom hedonističkom životnom stilu. Oni i dalje uzimaju iz državnih izvora, iz ekosustava  i od stanovništva za svoje samoubojstvene zahtijeve. Od nastalog kaosa oni bježe u svoje utvrde, moderne verzije Versaillesa ili Zabranjenog grada. Oni potpuno gube vezu sa stvarnošću. Na kraju su ili oboreni s vlasti ili uništavaju samu državu. Nema nijedne institucije u Sjedinjenim Državama Amerike koja se može demokratizirati kao što nema ni unutarnjih mehanizama koji bi spriječili silazak u barbarizam.

„Politička uloga korporativne moći, korupcija predstavničkih i političkih procesa putem industrije lobiranja, širenje izvršne vlasti na štetu ustavnih ograničenja i degradacija političkog dijaloga koja se provodi u medijima usađene su u sustav i nisu u stanju utjecati na njega,“ napisao je politički filozof Sheldon Wolin u „Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianisme“ – (Inkorporirana demokracija: Upravljana demokracija i spektar obrnutog totalitarizma).“

„Sustav će ostati na mjestu čak ako demokratska stranka  dobije većinu, i ako se to dogodi, sustav će postaviti stroža ogranićenja za nedobrodošle promjene. U konačnoj analizi toliko hvaljena stabilnost i konzervativizam američkog sustava nema nikakvih ideala i do neporecivih činjenica je potpuno zahvaćen korupcijam i doprinosima koji daju moćni korporativni donatori. Ako se od kandidata za biranog sudca traži bar milion dolara i  ako je domoljublje  ono što ispovjedaju oni koji  ne podliježu regrutaciji, onda je običnom  građaninu ostalo jedino pravo na služenje. U takvim prilikama je zapravo čin loše vjere  zahtijevati od politike ovakve kakva je da na čudotvoran način može izliječiti zla koja su bitna /usađena/ u njenom postojanju.“

Što duže nama vladaju oligarsi predviđanja postaju smrtonosnija posebno ako oligarsi odbiju voditi računa o klimatskim promjenama i najvećim egzistencijalnim krizama čovječanstva. Oligarsi imaju mnogo mehanizama, uključujući kompletan nadzor, da nas održe na čekanju. Oni se neće prezati od ničega da održe svoju perverznu vlast. Povijest se ne mora ponavljati ali će odjekivati. I ako ne prepoznamo jeku, a onda ni pobunu, tirani će nas satjerati u klaonicu i okončati i svoju egzistenciju.

Autor: Chris Hedge/Informationclearinghouse   Izabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Chris Hedges je proveo gotovo dvije decenije kao inozemni dopisnik u Središnjoj Americi, na Srednjem istoku, na Balkanu. Izvještavao je iz više od 50 zemalja za The Christian Science Monitor, National Public Radio, The Dallas Morning News i za New York Times za koji je bio inozemni dopisnik 15 godina.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno