Connect with us

Istaknuto

SEKVOJIN POUČAK

Published

on

Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.

Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

Riječ Gospodnja.

(Ivan 15, 1-8)

„Svi smo mi predivne, lijepe olupine.

To je ono što nas povezuje,

da smo svi polomljeni,

svi predivno – nesavršeni.“

(Emilio Estevez)

Najveća stabla na svijetu nalaze se u sjevernoj Kaliforniji.

To su – sekvoje.

Narastu preko 90 metara u visinu (zvonik Sv. Duje je visok 60 metara), a u širinu odu i do 30 metara. I ne samo što su visoke i debele, nego su i stare. Jako stare.

Botaničari tvrde da su neke sekvoje stare preko 4,000 godina. To znači da u vrijeme kada je Isus hodao Galilejom, neke od njih su već bile visoke preko 30 metara.

I danas su još tu. Među nama. Žive.

Razlog njihovog opstanka počiva u njihovim korjenima. Ne, nisu njihovi korjeni duboko u zemlji, nego se, za ne povjerovati, nalaze jako plitko. Ali su zato povezani. Isprepleteni su s korjenima drugih stabala sekvoje od kojih se neka i po 100 metara daleko.

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZET OVDJE!

Ti, tako plitko položeni, korjeni bez problema drže težinu stabla koja zna dosegnuti i jedan milijun kilograma. Kada se stablo sekvoje iz bilo kojeg razloga ruši, korjeni pucaju odmah uz to deblo ne dovodeći u opsnost druga stabla sekvoje koja su s tim stablom povezana.

Koja vam je prva asocijacija kada čujete riječ „povezanost“?

Najveći broj ljudi odmah pomisli na „veze i vezice“, na nekakvu korist i privilegiju koje mu neka veza može donijeti, na isprepletenost političkih i poslovnih interesa, na mito, nepotizam i naravno na korupciju.

Dakle na nešto što pridonosi snazi, moći, utjecaju. Pod bilo koju cijenu. U svakom slučaju ako si dobro povezan s pravim izvorom onda si i sam snažan, moćan i utjecajan. A mi to volimo više od bilo čega, zar ne?!

I još nešto, na sav glas „povezanost“ osuđujemo kao nešto loše, ali neprestano se pokušavamo “povezati”. Bilo kako. Bilo s kim.

Naravno da svaka povezanost nije „a priori“ nešto loše. Dapače.

Naša najvažnija i najpoželjnija povezanost je povezanost s Isusom Kristom.

Što nam to Krist danas poručuje?

„Ja sam trs, vi loze.“

trsloze

Današnje čitanje pred nas stavlja snažnu sliku trsa i grana loze. Grane loze mogu jedino postojati i opstati i donositi ploda ukoliko su povezane sa trsom.

G. K. Chesterton lijepo kaže: „Čovjek ne može posjedovati privatnu religiju, baš kao što ne može posjedovati ni privatno sunce ili mjesec.“

U takvom odnosu, u odnosu trsa i vinove loze, „biti u vezi“ od vitalne je važnosti. Kršćanstvo ima dvije primarne povezanosti. Jedna je biti povezan s Bogom, a druga je biti povezan s bližnjim. Ako nedostaje jedna od ovih dviju „veza“ onda mi nismo kršćani. Kada mi „pokidamo veze“ s Bogom onda mi gubimo svoje temeljno obilježje, gubimo svoje srce, i svoju dušu.

„Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a pri tom izgubi svoj život?“ (Marko 8, 36)

Mi znamo odgovor na ovo pitanje. Ako izgubimo vezu s Bogom onda ništa od onog što ostvarimo ne će imati nikakovog smisla. Ako izgubimo „vezu“ s Bogom mi gubimo smisao života.

Danas se vode velike rasprave kako „duhovno rasti“. Nije to predmet zanimanja isključivo vjernika. Danas je to trend, moda i kod agnostika, pa i kod ateista – duhovno pronaći sebe. Ono što je najopasnije u tom rastućem trendu svakako je moderna hereza koja vjeru promatra kao nešto isključivo individualno, dakle osobno, i što je u apsolutnoj suprotnosti s kršćanskim zajedništvom, sa povezanošću kršćana u Crkvi. U Tijelu Kristovom.

Riječ crkva dolazi od grčke riječi „eklesia“ koja se definira kao „zajednica“ ili pak kao „oni koji su pozvani“. Glavno značenje „crkve“ ne odnosi se na zgradu, nego na ljude. Crkva je Tijelo Kristovo. U Efežanima 1,22-23 piše: “I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunja sve u svima.“

Ali mi smo kršćani čini se zaboravili da slijediti Krista znači biti dio Tijela Kristova. Veliki broj deklariranih kršćana sve više, umjesto da traži kako biti dio Tijela Kristova, kako rađati plodovima, traži ono što mu trenutačno ispunjava njegove osobne prohtjeve, pa onda i Crkvu drži kao nešto što postoji isključivo kao nekakav servis za svoje članove. Dakle, najprije razmišljamo kao potrošači koji po logici potrošačkog društva sebe uvijek stavljaju u prvi plan.

Ali crkva nije igraonica. Crkva nije teatar. Crkva nije zabavni park. Mi bi se konačno trebali odreći nakaradnog stava da sve ocjenjujemo po kriteriju zabave.

Jesam li se danas dobro zabavio na Svetoj Misi?

Kakva je bila atmosfera? Glazba? Propovijed? Društvo u klupi do mene?

Ali, jesmo li se, nakon izlaska iz crkve, umjesto toga zapitali, jesam li ja danas slaveći Boga dobio nadahnuće nakon izlaska iz crkve otići potražiti potrebnoga i pomoći ga? Mjera naše službe nije u tome što smo primili kao dar ili kao nadoknadu za vrijeme provedeno u crkvi, nego što smo ponijeli u svom srcu i što ćemo po izlasku podijeliti s bližnjima.

Veliki rizik je u tome da mi izgubimo svoj izvor snage, svoj izvor mira, svoju povezanost s Kristom, pokušavajući se povezati i prilagoditi svemu, svakomu i svačemu. Prava mjera Crkve nije u tržišnoj vrijednosti. Mnoge su protestantske crkve podlegle tom sirenskom zovu tržišta te su pokušavajući privući nove vjernike to činile prilagođavajući i mijenjajući Evanđelje, dakle Riječ Božju, suvremenim trendovima u svijetu.

Na taj se način konzumerizam, logika tržišta, zakoni ponude i potražnje uvlače u Crkvu, a to onda za posljedicu ima stanje da mušteriji treba udovoljiti na bilo koji način, jer je „kupac uvijek u pravu“. To u konačnici znači detronizaciju Boga i ustoličenje čovjeka na njegovom mjestu.

Kada Crkva izgubi viziju stvaranja Kristovih sljedbenika, učenika i svjedoka, onda ona više ne donosi ploda. Zatvara se u sebe i prestaje biti Tijelo Kristovo.

Bruce Wilkinson u jednoj svojoj knjizi tvrdi da većina kršćana pripada u jednu od dviju kategorija. U prvoj su oni koji imaju odnos s Bogom, a u drugoj su oni koji imaju odgovornost prema Bogu. Oni kršćani koji imaju odnos s Bogom gledaju na svoju vjeru kao na mogućnost odgovora na životna pitanja. Oni ne dopuštaju da pritisak ovog svijeta utječe na njihov moral i način života. Oni su iskreno pobožni i radosni. Oni nalaze ispunjenost služeći drugima i slaveći Boga.

Ali oni kršćani koji vide svoju vjeru isključivo kao odgovornost prema Bogu prilaze svojoj vjeri kao prema svakoj drugoj životnoj obvezi. Oni odlaze u crkvu, jer to tako “treba” činiti nedjeljom. Oni pomažu u svojoj župnoj crkvi, jer misle da se to “očekuje” od njih. Njihova vjera uopće nema nekakav značajniji utjecaj na njihove životne prioritete, na njihove društvene veze ili na način kako žive svoj život.

Sve te razlike posljedica su činjenice koliko je tko povezan s Kristom. Imamo li „vezu“ ili osjećamo samo „odgovornost“ prema Kristu.

Naša je vrijednost u činjenici da smo dio trsa koji je Tijelo Kristovo. Stabljika loze je beskorisna ako nije povezana s trsom i ako ne donosi ploda. Zato moramo pripadati Kristu. Moramo ostati u Kristu i Krist mora ostati u nama.

Svi mi čeznemo pripadati. Negdje. Prije svega na svojoj rodnoj grudi. Na djedovini. Očevini. U ovoj našoj tranzicijskoj kulturi to je sve teže i teže. Mnogi od nas se sele, silom prilika, u neke nove daleke krajeve, a u naše krajeve doseljavaju neki novi ljudi.

To su teški trenutci. Turbulentni. Razorni. Ipak ostaje jedna neraskidiva poveznica koja nas održava u nadi. To je Crkva. To je Tijelo Kristovo. Crrkva ostaje jedino trajno mjesto gdje se čovjek može ukorjeniti, gdje se može osjećati sastavnim dijelom. Gdje može pripadati.

Baš kao što su povezane i one sekvoje jedna s drugom iako stotinama metara razdvojene jedna od druge. Primjer Božjeg čuda kroz priču o sekvoji poučak je za svakoga od nas koji želi u povezanosti s Bogom i bližnjim živjeti svoj život.

Kada smo u Kristu povezani onda pronalazimo snagu zajedništva. Zato od trenutka osnivanja naših obitelji mi moramo obitelji držati malim crkvama, jer tu u svom domu, u međusobnoj povezanosti, vodoravno s bližnjim i uspravno s Bogom, čovjek najprije nauči potrebu biti dio nečeg višeg nego što je on sam.

A to su Obitelj, Domovina i Bog.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno