Connect with us

Društvo

Šeksa ne smeta što je on sam udbaš, samo da to Tuđman nije

Published

on

 JOSIP MANOLIĆ I STIPE MESIĆ RASKOPAVALI SU BOSNU   Ovih dana imamo kvalitetnu ponudu teorija zavjere. Josip Manolić u svojim memoarima razrađuje moju tezu da je Franjo Tuđman bio projekt Udbe, a Vladimir Šeks uzvraća s Tuđmanovim transkriptima, koji otvaraju mogućnost da je Manolić projekt Sarajeva.

Nekako mi Stipe Mesić više vuče na projekt Sarajeva nego sam Josip Manolić. Upravo je Mesić kao predsjednik RH zaprijetio presijecanjem posavskog koridora u BiH za slučaj da Republika Srpska proglasi samostalnost. Mesić se osobno predstavlja kao agent Hrvata u hrvatskim redovima. Kada čitate memoare Josipa Manolića, koji su zaista zanimljivo štivo, nemojte zaboraviti činjenicu da između redaka proviruje velikan represije, bešćutni jugoslavenski tamničar, koji je hladno odvezao blaženog Alojzija Stepinca u Lepoglavu, koji je Stepinca uredno nadzirao u kasnijem kućnom pritvoru, koji je najvjerojatnije Stepinca otrovao ili je dopustio da ga ostali Titovi psi otruju. Između Manolićevih redaka lektoriranih u duhu važećeg hrvatskog pravopisa proviruje famozna Manolićeva komisija, koja je grubo istraživala branitelje Vukovara. Mnogi su branitelji Vukovara ubijeni tijekom obrane Vukovara, oni zarobljeni u vukovarskoj bolnici ubijeni su na Ovčari, a ostali zarobljeni vukovarski branitelji maltretirani su i zlostavljani u srbijanskim logorima, da bi preostale branitelje Vukovara maltretirali Josip Manolić i Josip Perković, odnosno njihovi operativci, a netko bi morao istražiti koliko je u sve to sebe unio jugoslavenski policajac Mate Laušić, koji je tada bio na čelu hrvatske Vojne policije. Ništa ne mora biti baš onako kako to doživljavamo, pa ću ovdje napomenuti da Josip Manolić u svojim memoarima objektivno proziva i Stipu Mesića i Josipa Perkovića. 

 

Bosna je samo jedna rijeka

 

Nekako mi to ne paše. Jednostavno me Bosna stegne oko srca, kao da je hrvatska zemlja. Zašto su sudbinu Bosne krojili likovi koji nikada nisu niti turistički posjetili tu čarobnu Međuzemlju. Nadnevka 11. svibnja 1993. održana je sjednica VONS-a koja je okupila tadašnji vrh države i paradržave: Tuđman, Mesić, Manolić, Šušak, Šeks, Jarnjak, Valentić, Radić, Škrabalo, Bobetko, Tus, Sanader, Šutalo i Jakšić. Jedini prisutan Bosanac bio je Gojko Šušak, a i on se prodavao pod južnu varijantu de luxe. Lako je dijeliti tuđu zemlju, posebno ako je ta zemlja hrvatska. Glavna točka dnevnog reda bila je “Problemi u svezi hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH”. Stipe Mesić, povremeno ustaša, antifašist, Jugoslaven, Hrvat, Židov, katolik i musliman, plameno je govorio o islamskoj opasnosti u srcu Europe. Otvaranje Tuđmanovih transkripta polako se obija o ludu glavu samog Stipe Mesića. Sve više dokumenata ukazuje na to da je Stipe Mesić godinu dana ranije svojevoljno smijenio Stipu Kljujuća, nezadovoljan Kljujićevom korektnom suradnjom s muslimanima BiH. Svi najbliži suradnici Franje Tuđmana znali su za Tuđmanov stav u korist podjele BiH, pa su mu se u tom smislu uvlačili. Tuđman je računao na veličanstvenu pomirbu sa ustašama, a našao se okružen prikrivenim Bosancima. I još je Ernest Bauer potvrdio da su svi poznati hrvatski emigranti bili agenti Udbe, pa nikakvo čudo da su “državotvorni” pokret popunili i udbaši sa ove strane granice. Današnji slavni “protivnik podjele BiH Josip Manolić” tada je izjavio “Ako smo za podjelu mislim da je momenat da to kažemo. Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada – jedino rješenje je podijeliti, pa neka ostane mala Bosna sa Muslimanima.”

 

Da ovdje ipak za svaki slučaj sa čitateljem ovog teksta uskladim kognitivne mape, napominjem da nisam od onih koji zamjeraju Manoliću i Mesiću što su zagovarali i/ili provodili podjelu BiH. Zar kreiranjem BiH nije podijeljenja Hrvatska? Nije toliko bitno niti to što su Manolić i Mesić bili udbaši, ako su bilo kada prešli na našu hrvatsku stranu. Mene osobno smeta kreiranje skoro samostalne Republike Srpske u BiH, koja je poklopila polovicu te sovjetske i avnojske tvorevine, sve uz nazočnost svjetske politike i svjetske Javnosti , nakon što su Srbi zvjerski poklali muslimane Srebrenice. Zagreb se 90-tih nije oslobodio komunističkog i udbaškog naslijeđa, nego se dogodilo suprotno – osnažio je kao obavještajno leglo, obavještajni buvljak. Navodno je Mesić špijunirao Francuze i tako s vremenom postao odgovarajući dvostruki agent, koji je kroz Inu odrađivao određene zadaće glede Sirije i Libije, dvije države koje je Francuska već tradicionalno obavještajno opsluživala. Može se reći da je Francuska na imperijalističkoj razini bila zadužena za Siriju i Libiju, da bi Pariz sa svojim idiotskim obavještajnim uplitanjem u Iranu proizveo novi pakao. Mesićeva teta u Francuskoj zapravo je sama Francuska. Slično možemo reći za Hrvoja Šarinića, koji se 90-tih vratio u zemlju kao predstavnik francuskog nukleranog lobija, da bi na terenu dominirali francuski legionari. Tko je krio Antu Gotovinu? Tko je bio posrednik za Nacionalov intervju sa bjeguncem Antom Gotovinom? Od hrvatske Javnosti strogo se krije da su se francuske postrojbe uoči Oluje iskrcale u našem priobalju i rasporedile u BiH, blokirajući prometnice prema Banja Luci.

 

Tržnica veleizdajnika

 

Gojko Šušak u prisutnosti Franje Tuđmana optužio je Josipa Manolića da radi za Ruse, a Manolić je uzvratio Šušku da je on bio 20. čovjek Bugojanske grupe, onaj koji je te hrvatske domoljube izdao, i kasnije postao operativac u obavještajnoj suradnji SAD-a, Kanade i Jugoslavije. Kako se Šušak kao dostavljač brze prehrane “slizao” sa američkim ministrom obrane Williamom Perryjem? Valjda na studiju matematike na sveučilištu u Pennsylvaniji? A od koga bi Šušak saznao da je Josip Manolić radio za sovjete i da nastavlja svoju “slavensku” misiju radeći za Ruse? Zapravo je sve kompliciranije nego što se čini. Šuška je tada još uvijek žilava Crkva u Hrvata ubacila u udbaške redove i kao takvoga ponudila Franji Tuđmanu za potrebe tranzicije. Da je Manolić nešto mlađi, moglo bi se reći da je pred njim blistava karijera. Naime, Slovenija se priklonila Rusiji, Srbija je to tradicionalno, i još je u SAD-u na vlast došao simpatizer Vladimira Putina. Manolić nikada nije mijenjao bilo što, nego se uklapao u ono što vrijeme nameće. Da se NDH održala, Manolić bi proganjao Franju Tuđmana i ostale Titove bandite. Za Josipa Perkovića znamo da je bio više nego usađen u republičkoj i saveznoj Udbi. Josip Boljkovac hvalio se sa svojim njemačkim kontaktima, ali to Bauer nije potvrdio.

 

Za koga je radio sam Franjo Tuđman? Naime, nitko u tako kompleksnoj situaciji nije mogao doći na vlast i držati vlast dulje vrijeme bez nečije snažne obavještajne potpore. Ne znam pouzdano jeli Tuđman radio za Beograd, ali iz Beograda izvire. Zagreb je za njega tada bio otvoreno lovište iz kojeg je kidnapirao hrvatske nogometaše. Njegovi zavičajni vršnjaci tvrde da nije bio radićevac, nego rigidni orjunaš. Pustite gluposti o tome kako je Franjo Tuđman osamostalio SRH/RH. Jugoslavija se nužno raspala kao i sve druge komunističke federacije, pa možemo govoriti samo o tome zašto je provedena ovakva tranzicija SRH/RH? Naprotiv, ireverzibilnom metodom dolazimo do istine da je Franjo Tuđman bio najvažaniji čimbenik ovakve velikosrpske podjele BiH. Prije “mirne” reintegracije našeg Podunavlja dogodio se smrtonosni Daytonski sporazum, a prije njega Oluja i Bljesak, a prije Bljeska i Oluje Tuđman je veleizdajnički potpisao ruski plan Z4, prije toga i Washingtonski sporazum, uz ukidanje Herceg-Bosne, a godinu prije dogodila se spomenuta sjednica VONS-a. Godine 1994. Tuđman se razišao s Manolićem i Mesićem, i danas je bjelodano da se to nije dogodilo zbog Tuđmanove politike prema BiH, za koju možemo konstatirati da je bila blijeda, nikakva, i da je zapravo trebala biti provedena na razini onoga za što Tuđmana lažno optužuju. Potpisujući plan Z4, odnosno autonomiju za srpske paradržave u Hrvatskoj, Tuđman je ispunio svoju zadaću, ali su se najedanput iz nekog razloga Srbi i Srbijanci odlučili za pojačanu prisutnost u BiH i nekakvu Republiku Srpsku do Une, što se pokazalo kao realniji cilj, koji je ostvaren 90 posto. Bilo kako bilo, Dobrica Ćosić javno je obznanio da su Srbi i Srbijanci sa Republikom Srpskom ostvarili sve svoje strateške ciljeve. Nakon što je ispunio svoju beogradsku misiju, Tuđman je postao posve marginalna osoba. Jednostavno je splasnuo, svjestan toga da je bio samo mali kotačić u velikosrpskom projektu. Imunitet mu se raspao, razbolio se i ubrzo umro, a nama je ostalo da se kajemo što smo pod kišobranom lažnog osamostaljenja dopustili divlji kapitalizam i privatizacijsku pljačku.  

 

Pokajnici bez kajanja

 

Svaki udbaš na kraju svog izdajničkog života želi iskupljenje, obmanu za vlastitu savjest i sve nas ostale da je bio ili postao dio nečega pozitivnog, recimo da se stavio u službu hrvatskog državotvornog pokreta. Stoga svaki udbaš osporava priznanje oznaša Josipa Manolića da je oznaš Franjo Tuđman kao nacionalist zapravo bio projekt Udbe. Ignorirajući sve moje  tekstove na tu temu, Josip Manolić želi prikriti jednu činjenicu neugodnu i za njega osobno. Naime, tvrdio sam i za trojicu Josipa: Manolića, Boljkovca i Perkovića, da su bili proizvod Beograda, nakon što su ušli u takvu konkurenciju kao sovjetska sirovina orjunaškog usmjerenja – jedino je Perković bio strogo jugoslavenski proizvod. 

 

Jedno je neosporno: Franjo Tuđman bio je partizan, oznaš i kadrovik beogradskog Generalšatba, neko vrijeme i najmlađi general JNA, a kao takav nužno visoko pozicioniran u strukturama KOS-a. Uz sve to i kao uvjet svega toga, Tuđman je bio provjereni titoist jugoslavenske orijentacije, koji je svoju komunističku i drugu rigidnost morao potvrditi s konkretnom krvarinom za Tita, Staljina, Partiju i Jugoslaviju. U najmanju ruku, negdje su Tuđman i Manolić pretukli nekog ustašu ili domobrana, tako uvjerljivo da prisutne svjedoke prestraši njihov “antifašistički” bijes. Navodno je Manolić na Križnom putu poput Mad Maxa prašio okolo na motociklu, a Tuđmana pamte kao opakog konjanika opasanog sa sabljom. Prestižna športska disciplina sastojala se u tome tko će više nesretnika vratiti u kolonu. Slavodobitnici zlatne medalje i srebrene medalje dobili su šansu da kreiraju Hrvatsku za srpske i velikosrpske potrebe.

 

Ako Vladimir Šeks zaista nije bio udbaš, kako može tvrditi da to Tuđman nije bio? Šeks može reći da on i Tuđman nikada nisu bili u istoj operativnoj zadaći, sve do tranzicije SRH/RH. I to bi bilo to. Isto tako, ako je Šeks bio običan doušnik, onda ipak nije imao pojma tko je sve u višim strukturama jugoslavenske bezbednosti, niti je sitni doušnik Šeks poznavao dugoročne planove Udbe i KOS-a, pa i cijelog tog velikosrpskog podzemlja, koje se za raspad Jugoslavije spremalo još od tog lažnog “Titovog ne Staljinu”. U ovome tekstu neću postavljati nikakve ograde glede Šeksove pripadnosti Udbi, jer ne vjerujem da bi Manolić samo tako optužio Šeksa da je radio za Udbu, da se tako Manolić preko Šeksa osveti Tuđmanu (!) i baš zato što je Tuđman odbacio Manolića, kako to tvrdi Šeks. Doušnici Udbe izašli su u prvi udbaški plan tek unutar kreiranog “državotvornog” pokreta, kada regularni djelatnici Udbe i KOS-a nisu mogli nastupati nacionalistički. Doušnici Udbe odglumili su hrvatske nacionaliste, kao nekakvu hrvatsku stranu u lažnom “pomirenju ustaša i partizana”. Manolić spominje i famozni popis Ernesta Bauera, listu doušnika Udbe unutar hrvatske emigracije, njih 98 samo za Njemačku – prema priznanju Manolića, svi su oni uključeni u “državotvorni” pokret, pa ću vas tako podsjetiti na lažno okupljanje partizana i “ustaša” u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Bože, koliko je to glumatanje bilo besramno od strane samog Tuđmana? Koji je nastupio euforično, bez straha da bi ga udbaši mogli uhititi, a kada je nešto ranije razgovarao s Dobroslavom Paragom, odvodio je istoga u kupaonicu, uključivao radio i puštao vodu. Da bi konačno odbio i HSLS-ovce uz objašnjenje: neću, uhapsit će me. A vjerojatno je osobno odlučivao tko će biti uhićen.

 

Tvrtko Dolić

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno