Connect with us

Kultura i vjera

SVE SE ISPUNJAVA: Svjetska povijest potvrđuje zapanjujuću točnost biblijskih proročanstava

Objavljeno

- datum

“Sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.” (Izaija 46,9.10)

Svake godine mnogi traže stručni savjet o stanju dionica na burzi. Pa ipak, stručnjaci im mogu reći sve osim onoga što bi htjeli znati: kako će se vrijednost dionica kretati u budućnosti. Međutim, Bog zna budućnost. On nam je to višeput pokazao preko nekih izvanrednih proročanstava u Bibliji. Mnoga od njih napisana su daleko prije pretkazanih događaja. A činjenica je da su se ovi događaji odigrali upravo onako kako je Bog rekao u proročanstvu. To danas znamo zato što, kad se osvrnemo unatrag u povijest, vidimo kako su se ispunila biblijska proročanstva. “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” (Amos 3,7)

Nakon što se uvjerimo da su proročanstva u prošlosti bila točna, mi se možemo uzdati u Boga i za buduća proročanstva od kojih je najveće prorečeni Isusov drugi dolazak.

PROROČKA PUNOMOĆ

Hebrejska riječ naba znači “proricati”. Ona sadrži misao da netko iznosi riječi sa žarom ili nadahnućem. Imenica izvedena iz ovoga glagola označava glasnogovornika, proroka, osobu koja ima pravo govoriti za drugoga (vidi Izlazak 6,28-30; 7,1). Druga riječ u Bibliji za nekoga s proročkim darom jest “vidjelac”; ona je prijevod dviju različitih hebrejskih riječi koje imaju značenje “vidjeti”. Prema tome, proroci imaju sposobnost proricati o onome što obični ljudi ne mogu vidjeti. A proroci ne samo što vide ono što drugi možda ne vide, već ih je Bog pozvao da o tome govore, često s posebnom gorljivošću i silom.

Isusovo upozorenje o lažnim prorocima (Matej 24,24) podrazumijeva da moraju postojati i pravi proroci. Jer kad bismo odbacili sve proroke — ako bismo potpuno odbacili ovaj dar — onda ne bi bilo potrebe upozoravati na lažne proroke.

“A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!”Matej 24,32.33
“Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam.” Ivan 13,19

U ovim redcima Isus nam je pokazao da cilj proroštva nije samo objavljivanje budućnosti. Umjesto toga proroštvo je dano da učvrsti našu vjeru u Boga i Njegovu Riječ nakon što se događaji ispune. Što više vidimo ispunjenih proročanstava, to više ćemo vjerovati da Biblija stvarno potječe od Boga.

Postoje razne vrste proročanstava. Jedna tvore skupinu proročanstava o Mesiji, Gospodinu Isusu Kristu. Druga su povezana s budućnošću Izraela i različitih naroda; treća opet govore o svršetku svijeta i onome što će se poslije zbiti.

NAJRANIJA PROROČANSTVA

Na samom početku Biblije, u Postanku, primjećujemo da proroštvo ima važnu ulogu u povijesti Boajeg djelovanja prema palom ljudskom rodu.

Nama je danas lako osvrnuti se u prošlost i vidjeti kako su se ova proročanstva točno ispunila. Ali stavimo se, recimo, u položaj Noe kojemu je Bog rekao da će voda s neba uništiti zemlju, premda do tog vremena možda nikad nije padala kiša. Ili, stavimo se u položaj Abrahama i Sare kad su dobili proročanstvo da će ona jednog dana biti majka njihovom djetetu premda je odavno prošla dob za rađanje. Nema sumnje da je to bio veliki ispit njihove vjere koji je zahtijevao da se pouzdaju u Boga da će se zbiti ono što je rekao (Hebrejima 11,7-11).

PROROČANSTVO IZ DANIELA 2

Svjetska povijest podupire točnost ovog zapanjujućeg proročanstva. Zlatno babilonsko kraljevstvo vladalo je svijetom od 605. do 539. pr. Kr. Kako se širio utjecaj Babilona, tako je postajao dominantna sila na starom Bliskom istoku. Danas se ruševine grada Babilona nalaze u Iraku, 110 km južno od Bagdada. Biblija je ne samo prorekla pad Babilona, već je jasno rekla tko će vojevati protiv njega (Jeremija 51,49.53; Izaija 45,1-4). Kir je sa svojom vojskom došao pred vrata Babilona oko stotinu sedamdeset i pet godina nakon objave ovog proročanstva.

Medijci i Perzijanci vladali su svijetom od 539. do 331. pr. Kr. Ali Bog je Danielu u 2,39 rekao da će doći “treće [kraljevstvo], od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom”. U Danielu 8,21 nalazimo da je to bila Grčka. Grčka vojska, predvođena Aleksandrom Velikim, brzo je osvojila svijet. Bila je opremljena mjedenim oklopima i kacigama i naoružana mjedenim štitovima i mačevima. Izvanredno prikladan simbol Grčke.

Grčko carstvo bilo je pobijeđeno od željeznog Rimskog Carstva 168. pr. Kr., i to je još jedno dramatično ispunjenje proročanstva. Rim je vladao duže od ijedne druge svjetske sile; vladao je više od pet stotina godina od Britanskog otočja do Arapskog mora, od Sjevernog mora do Sahare i od Atlantika do Eufrata. Rim je bio moćan.

Ali Daniel je prorekao da će kraljevstvo biti “podijeljeno” (Daniel 2,41). Rimsko Carstvo podijelilo se na nezavisna kraljevstva koja su kasnije prerasla u suvremene europske draave, u narode koji “se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom” (redak 43). Danas živimo u vrijeme ovih stopala i prstiju.

MESIJA U PROROČANSTVU

Od svih starozavjetnih proročanstava najsilnija su ona koja se odnose na Isusov prvi dolazak. U Starom zavjetu nalazimo šezdesetak proročanstava o Mesijinom dolasku.

Jedno od najsnažnijih nalazimo u knjizi proroka Izaije u Izaiji 52,13—53,12.

Ovo je jedan od najsnažnijih primjera proročanstava u Bibliji. Ono je prepuno podataka koji se nisu mogli unaprijed posložiti da bi se predvidjelo njihovo ispunjenje.

Ono je bilo i još je uvijek snažan dokaz u prilog kršćanskoj vjeri. Navodimo nekoliko starozavjetnih proročanstava o Isusu i njihovo ispunjenje u Novom zavjetu. Što iz njih moćemo naučiti o vjerodostojnosti Božje Riječi?

Posebno je zanimljivo da i Isus nakon svojeg uskrsnuća spominje ova proročanstva o sebi i njihovo ispunjenje. Dvojici učenika na putu u Emaus govorio je: ‘”Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?’ Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,26.27)

Proročanstva o Njemu obuhvaćala su Njegovo rođenje, službu, odbacivanje, probijanje ruku i nogu, izrugivanje i vrijeđanje, razapinjanje za grešnike i uskrsnuće (Izaija 7,14; 9,1.2; 53,3; Psalam 22,17.7-9; Izaija 53,12; Psalam 16,10).

Budući da je Isus ispunio sva ova proročanstva, mi možemo stajati pred Bogom kao grešnici kojima je oprošteno, bez obzira na našu prošlost, jednostavno pozivajući se na Njegovo djelo za nas.

ISUSOV DRUGI DOLAZAK

Kao što smo dosad vidjeli, mnoga su se proročanstva već ostvarila onako kako su prorečena i to često na čudesan način. Ali sva su se ta proročanstva ispunila u prošlosti. Međutim, u Bibliji se nalaze proročanstva koja se tek trebaju ispuniti. Među njima su, naravno, najvažnija proročanstva o Kristovom drugom dolasku.

Prije nego što će napustiti svoje učenike, Isus im je obećao da će se sigurno vratiti: “Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,3) Petar, Isusov veoma blizak učenik, pisao je: “Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.”

(2. Petrova 3,13) Biblija ne opisuje samo način i karakteristike Kristovog drugog dolaska, već i znakove koji će ukazivati na njegovu blizinu.

01. Lažni mesije — Matej 24,4.5
02. Ratovi i glasine o ratovima — Matej 24,6.7
03. Glad — Matej 24,7
04. Kuga (epidemije) — Luka 21,11
05. Potresi — Matej 24,7
06. Društveni problemi — 2. Timoteju 3,1-5
07. Ljudi žive u strahu — Luka 21,26
08. Povećanje znanja — Daniel 12,4
09. Znakovi i čudesa — Luka 21,11
10. Povećanje sumnjičavosti — 2. Petrova 3,3.4
11. Propovijedanje Evanđelja — Matej 24,14

Zar ovo nije vjeran opis svijeta u kojem živimo? Pogotovo ako uzmemo u obzir da su ovi tekstovi napisani prije mnogo stoljeća. To su novi dokazi da se možemo pouzdati u Bibliju.

 

Izvor: novizivot.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno