Connect with us

Društvo

ŠARENGRADASKA ADA JE HRVATSKA, BILA I BIT ĆE !!!

Objavljeno

- datum

Prokopano novo korito Dunava dužine je oko 5 kilometara

 ŠARENGRADASKA ADA UMJETNI JE OTOK    U svom toku između Opatovca, Mohova i Šarengrada  korito Dunava  ima petlju (meandar[1]) radi čega se na tom dijelu matica stalno premještala i napravila naplavine pijeska koje su otežavale plovnost, osobito u vrijeme niskih vodostaja.

Shvativši kako će s vremenom na tom mjestu plovidba biti potpuno nemoguća 1892. Austrougarska odlučuje  prokopati spoj krajeva petlje i tako zauvijek osigurati plovnost na tom mjestu. Kako je na ovom području tlo stjenovito probijanje je obavljeno uporabom velike količine  eksploziva. Godine 1897. Dunav je pušten u  svoje novo korito. Na taj način stvoren je umjetni riječni otok koji je zajedno s Haglom upisan je u katastarsku općinu Šarengrad pa tako i nosi ime Šarengradska ada. Prokopani dio novog korita u Šarengradu zovu Novi Dunav, a dužine je oko 5,16 kilometara.

VELIČINA ŠARENGRADSKE ADE

Sama Šarengradska ada veličine je 999 hektara tako da s Hagelom, koji je veličine 500 hektara, zajedno iznosi oko 1500 hektara. Ada je okružena pješčanim sprudovima, a pokrivena je travom i šumom. Na mjestima postoje manja jezera u kojima je voda zbog svoje topline vrlo podesna za mrijest ribe koja odakle odlazi u Dunav. Kako je Šarengrad smješten uz južnu obalu Dunava i okružen obroncima Fruške gore u samom mjestu i okolici ne postoje pašnjaci za stoku pa je takao upravo Ada oduvijek bila  mjesto ispaše šarengradske stoke.  U vrijeme rasta trave stoka (krave, konji i svinje) odvozili su se skelama u adu i puštali na slobodnu ispašu. Vlasnici stoke dolazili u obilazak svoje stoke i donosili su joj dodatnu prehranu. Kako su uvijek dolazili u isto vrijeme i na isto mjesto njihova stoka ih je nakon nekog vremena gotovo uvijek čekala na mjestu dodatnog hranjenja. Pred zimu stoka se vračala u selo. Za vrijeme ispaše krave su se znale oteliti, kobile su se oždrijebile, a svinje oprasile.  Ponekad je bio problem tu novu stoku staviti na skelu, a isto tako i staru koja ih je štitila  te i sama radi slobode postala nešto divljija. Upravo zbog ove slobodne ispaše za stoku Šarengradska ada je za sam Šarengrad značila život.

Unutar područja Ade i Hagela  nikle su tako kolibe u kojima su vlasnici stoke boravili u slučaju potrebe. Vlasnici tih koleba (kako kažu u Šarengradu) bili su:  Viktor Telarović, Josip Đaković, Pero  Đaković, Branimir Đaković, Damir Đaković, Ivan Đaković, Stipe Đaković, Jocan Štivić, Ivan Štivić, Pepa Štivić, Krunoslav Štivić, Mijo Francuzević, Pero Francuzević, Lazo Francuzević, Emanuel Tončević, Pavo Palinkaš, Pišta Vidaković, Tuna Tomičić, Pero Osuski, Luka Osuski, Mika Maričić, Željko Sabo,  Julius Sabo, Anka Kuručević, Tuna Komarčević, , Mica Peričić, Đuro Antolović, Pepa Antolović, Mirko Stražić,  Lojza Dorušić, Jakob Til, Mica Bodalija, Nova Malivuk, Jožika Lilih, Rade Lukić, Iva Janković. Svi navedeni vlasnici koliba su mještani Šarengrada. Općina i šumarija imale su svoje kolibe. Šumarska koliba bila je podignuta na stupovima, a nalazila se dijelu koji se zove Selište.

Preslika iz knjige „ADA ŠARENGRADSKA“ autora Vladimira Zobundžije

GDJE JE GRANICA IZMEĐU HRVATSKE I BAČKE?

Granica između Hrvatske i Vojvodine (Srbije)

Granica između Hrvatske i Bačke/Vojvodine, odnosno Srbije,  kako što je to vidljivo na detalju karte, obuhvaća ne samo Adu već i Hagel. Prilikom razdruživanja iz Jugoslavije sve republike sudionice razdruživanja složile su se s odlukom Badinterove komisije i potpisale kako granica ostaju onakvima kakve su zatečene u trenutku razdruživanja, Kako su u tom trenutku Hagel i Šarengradska ada bili upisani u Šarengradsku katastarsku općinu, oni prema tadašnjem stanju i prihvaćanju odluke Badinterove komisije ostaju u posjedu Hrvatske. Drugim riječima oko ove granice nije potrebna nikakva arbitraža. Pokušaj Srbije da nakon agresije na Republiku Hrvatsku i  okupacije Šarengradske ade i Hagela zadrži ovo područje nije ništa drugo do okupacija hrvatskog teritorija i kršenja međunarodnih dogovora.  

Tvrdnja kako granica ide sredinom Dunava, i to dijelom novo prokopanog riječnog korita, laž je i dokaz teritorijalnih pretenzija Srbije prema hrvatskom teritoriju. Granica je oduvijek išla sredinom starog Dunava. To je vidljivo iz niza karata koje su sastavni dio knjige „ADA ŠARENGRADSKA“ autora Vladimira Zobundžije, pribavljenih iz Bečkog i drugih arhiva. Ada i  Hagel nikada nisu bili njihovi što dokazuje i samo ime ovog umjetno stvorenog otoka – šarengradska ada. Da je bila njihova vjerojatno bi se zvala Mladenovačka ili Bukinska ada. Mjesto Mladenovo  više puta je mijenjalo ime. U 18. stoljeću imao je njemačko ime Bukin, a za vrijeme mađarske okupacije1941. zvao se Dunabökény, a za vrijeme kolonizacije 0d 1945. – 1948. preimenovano je u Mladenovo po dr. Mladenu Stojanoviću.  

 

GDJE SAZNATI VIŠE O ŠARENGRADSKOJ ADI

Mnogobrojne dokaze  o tome kako je Ada vlasništvo Šarengrada prikupio je i objavio u knjizi „ADA ŠARENGRADSKA“ gospodin Vladimir Zobundžija iz Osijeka. Danas pokojni gospodin Zobundžija bio je sudac Županijskog suda u Osijeku, vrlo obrazovana i pedantna osoba. Koristeći se svojim izuzetnim pravnim znanjem i sudačkim iskustvom pribavio je krucijalne materijalne dokaze u o Šarengradskoj Adi i njezinoj pripadnosti Šarengradu – Hrvatskoj. Kao šarengradski zet i strastveni ribić veći dio svog slobodnog vremena boravio je na Dunavu i to upravo u Adi loveći ribu. Sasvim sigurno ne postoji niti jedan ribar toga kraja koji nije poznavao  Vladimira Zobundžiju. Ovu knjigu napisao je još 1972. godine no zbog političkih razloga knjiga nije ugledala svijetlo dana. Svakako treba spomenuti i gospodina Damira Ižakovića koji je vrlo vrijednom crtežima i kartama upotpunio sadržaj knjige.

Znaju li naši članovi Komisije za granice za ovu izuzetno važno knjigu? Ako ne znaju bilo bi dobro da ju što prije nabave jer pitanje ove granične crte je i dalje vrlo aktualno.

Da imam još jednu knjigu poslao bi ju predsjedniku Srbije gospodinu Aleksandru Vučiću kako bi mogao shvatiti da Šarengradska Ada nije samo upisana u katastar kao vlasništvo Šarengrada već o tome postoji i čitav niz drugih materijalnih dokaza koji ruše sve njegove „pravne „ teorije. Stoga gospodinu Vučiću poručujem:

ŠARENGRADASKA ADA JE HRVATSKA, BILA I BIT ĆE !!!

Zoran Čapalija – Čaplja

[1] – Meandar -Obično se javlja kod ravničarskih tokova a nastaje erozivnim djelovanjem vodene struje na zemljište uz korito rijeke. Voda se ne kreće pravocrtno već vrtložno i po inerciji. Zbog ovoga erozija djeluje na pojedine točke korita različito. Najslabije je djelovanje duž konveksnih a najjače duž konkavnih obala. Voda postupno ruši konkavne obale, i vremenom se dobiva oblik meandra.

Komentari

Društvo

ALEX BANNED! Aktivna cenzura kao specifičan oblik informacijskog rata

Objavljeno

- datum

Pojavom društvenih mreža za elitu se prvi put u 6000 godina ljudske civilizacije pojavio problem nemogućnosti kontroliranja informacija. Društvo sada može slobodno razmijenjivati misli, ideje i stavove.

Iako se novim generacijama to čini kao najnormalnja stvar, istina ne može biti dalje od toga. Slobodan tok informacija je novotarija, nešto čega nikada ranije nije bilo.

Takav proces doveo je u pitanje opstanak mnogih nedemokratskih ili prividno demokratskih struktura na vlasti. Prividno demokratske su one poput vladajuće elite u Hrvatskoj koja dubinski i sveobuhvatno kontrolira medije, obrazovni sustav, mogućnost zapošljavanja i sve ostale mehanizme društvene kontrole piše I. Pernar na logicno.com.

Ona nikada neće otvoreno priznati da vlada uz pomoć društvenog inženjeringa, tvrdit će da nije sve podređeno njenom o(p)stanku na vlasti, ali ako pogledate niz povezanih i nepovezanih detalja, bit će vam jasno da ne štedi načina i truda kako bi spriječila bilo kakve društvene promjene.

I tu dolazimo do aktera u informacijskom ratu, do onih koji pokušavaju promijeniti svijest društva dajući drugačije, alternativne informacije i poglede na stvarnost oko nas.

Takvi ljudi imaju velik broj pratitelja na društvenim mrežama jer mainstream ili bolje rečeno kontrolirani mediji svojim sadržajem ne mogu privući korisnike. Ljudima je dosadno to što oni objavljuju.

Iz tog razloga se nalazimo u paradoksalnoj situaciji da npr. moja facebook stranica ima veću aktivnost korisnika od gotovo svih etabliranih medija.

Ta činjenica poraznija je tim više što oni imaju na raspolaganju puno veće ljudske i materijalne resurse, puno veći broj objava, puno veću širinu tema, ali nemaju tzv. „zabranjeni sadržaj”. Nemaju teme o kojima se „ne smije pisati”, a koje ja npr. najviše volim jer upravo one generiraju najviše komentara i najživlje rasprave.

Međutim, koliko god ja djelovao subverzivno, moj rad ograničen je jezičnom barijerom budući da je 95% mojih objava na hrvatskom jeziku.

Međutim, neki ljudi se svojim objavama istaknu na globalnoj razini, navest ću primjer youtube kanala Alexa Jonesa, on je imao više od 2 milijuna pretplatnika, a njegovi videi pregledani su više od 1,6 milijarde puta. Njega su u jednom danu skinuli i facebook i youtube.

Abraka dabra i više ga nema, on je nestao s društvenih mreža, a taj kanal komunikacije bio je jedini, budući da niti jedan „alternativac” nema pristup mainstream medijima.

Pokušajte zamisliti koliko je uloženo truda i vremena da bi se napravio kanal kojeg prati dva milijuna ljudi i potom koliko je potrebno da se on jednostavno ukine. To vam govori o lakoći kojom vladajuća elita može destruktivno djelovati na razvoj kritičke svijesti u društvu.

Moram pritom napomenuti da ovdje nije pitanje slaganja ili neslaganja s Alexom Jonesom, na kraju krajeva, ja sam osobno ukazao na njegovo licemjerje. Ovdje se naprosto radi o tome hoće li naše društvo ići putem slobode ili neslobode. Hoće li informacije biti slobodno razmijenjivane ili ne. Hoće li ljudi prosuđivati što je istina na osnovu dostupnih informacija ili će to raditi netko drugi umjesto njih, određujući sadržaj (informacije) koji oni mogu vidjeti.

Alex Jones je samo prividno bitan u ovoj priči, on je samo najpoznatija meta cenzure, igrom slučaja se danas radi o njemu, već sutra će se raditi o nekom drugom (Ivan Pernar)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO/FOTO) OVO JE PRAVA TORCIDA! Naježit ćete se: RAJSKA DJEVO…

Objavljeno

- datum

Navijači Hajduka ponovo su napravili neviđeni ‘show’. Naime, u jednom su trenutku uoči utakmice torcidaši priredili sjajnu koreografiju, preko cijele tribine su kartonima napravili sliku Gospe i uglas otpjevali ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’.

Na transparentu ispod slike pisalo je na latinskom, ‘Advocatea fidelis Croatia’, odnosno, ‘vjerna zaštitnica Hrvata’.

Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL
Podsjetimo, nogometaši Hajduka u prvoj su utakmici 3. pretkola Europske lige na Poljudu pred više od 25.000 gledatelja odigrali 0-0 protiv rumunjskog FCSB-a – donosi dnevno.hr.

Usprkos boljoj igri u većem dijelu susreta Hajduk nije uspio pronaći način kako da zatrese mrežu gostiju iz Bukurešta.

 

Hajduk je u prvih 45 minuta stvorio tri vrlo izgledne prilike, a prve dvije imali su njegovi bočni igrači. Prvo je u 12. minuti Fomitschow pucao sa 10-ak metara no vratar FCSB-a Balradean uspio je uhvatiti loptu, da bi samo minutu potom udarac s vrha kaznenog prostora okušao i Juranović, ali lopta je prohujala tik pored vratnice. U 35. minuti zaprijetio je i Ivanovski, ali njegov udarac glavom nije bio precizan.

U drugom poluvremenu ritam utakmice bio je mnogo slabiji, a Hajduk je najbolju priliku imao u samoj završnici. U 90. minuti Said je bio najviši u skoku nakon ubačaja iz kuta, pucao je pod vratnicu, ali Balgardean je sjajnom reakcijom uspio odbiti loptu u gredu. Doslovno u posljednjoj sekundi dvoboja FCSB je imao svoju jedinu pravu priliku za pogodak, no udarac Morutana iz velike blizine odlično je zaustavio Posavec.

Uzvratna utakmica igrat će se u Bukureštu za tjedan dana.

Pobjednik utakmice Hajduk – FCSB u 4. i posljednjem pretkolu igrat će protiv boljeg iz susreta Slovan Bratislava – Rapid Beč.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOKINJA ZA GLOBUS ‘Noću smo čuli pucnjavu…’

Objavljeno

- datum

Ulazak partizana u Zagreb 1945. (u krugu), grobnica ispred Pedagoške akademije (desno)

 MRAČNA TAJNA SAVSKE 77  Tko su ljudi ubijeni i pokopani u masovnoj grobnici u centru Zagreba

I. H. (92), svjedokinja događaja iz svibnja 1945., kaže za Globus: “Noću smo čuli pucnjavu jer smo živjeli blizu Učiteljskog fakulteta. Bojali smo se… Ujutro sam vidjela veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame. Nakon strijeljanja cijelo je dvorište bilo ograđeno žicom…”

Potkraj srpnja završena je prva faza istraživanja lokacije “Savska 77”, za koju se sumnja da je stratište poraženih ustaških i njemačkih vojnika ubijenih u svibnju 1945. godine, netom nakon oslobođenja Zagreba – donosi Globus u opsežnoj reportaži…

Zasad su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 25 osoba iz dviju masovnih i jedne pojedinačne grobnice u dvorištu Učiteljskog fakulteta (donedavno Pedagoška akademija). Ministarstvo branitelja izvijestilo je kako njihova Uprava za zatočene i nestale nastavlja s pripremom sljedeće faze terenskog istraživanja na istoj lokaciji u Savskoj 77. Iako u Ministarstvu branitelja nisu ulazili u detalje, ta sljedeća faza vjerojatno znači da će se istraživati i ostala mjesta u dvorištu i neposrednoj blizini zgrade Učiteljskog fakulteta, a koja su već ranije svjedoci naveli kao lokacije gdje su zakopana tijela ubijenih u svibnju 1945.

Reporteri Globusa razgovarali su s 93-godišnjom I. H. (podaci poznati redakciji), svjedokinjom tih događaja iz svibnja 1945.

“Sjećam se da je noću bilo pucnjave jer smo živjeli jako blizu tog mjesta. Ljudi u našem naselju bili su jako uznemireni, bojali smo se. Jednog jutra išla sam prema Savskoj cesti i prolazila uz potok, danas Gagarinov put, dakle uz samo dvorište današnjeg Učiteljskog fakulteta. Vidjela sam veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame”, govori svjedokinja I. H. koja smatra da su u tu jamu bačena tijela žrtava ubijenih ispred današnjeg Učiteljskog fakulteta. Zgrade koju su, prije nego što je u svibnju 1945. došla komunistička vlast, za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci koristili kao centar za regrutaciju vojnika.

Sama ubojstva u dvorištu današnjeg Učiteljskog fakulteta I. H. nije vidjela, međutim mjesto o kojemu priča kao grobnici tada ubijenih podudara se s rezultatima prve faze terenskog istraživanja Ministarstva branitelja, odnosno pronalaskom dviju masovnih grobnica i jednog pojedinačnog groba na lokaciji “Savska 77”. To se mjesto nalazi u dvorištu fakulteta, tik uz nekadašnji potok a danas ulicu Gagarinov put.

“Nakon strijeljanja cijelo je dvorište bilo ograđeno žicom, tamo se nije smjelo. Sjećam se da su nam ljudi koji su tamo bili zatvoreni, dok smo prolazili uz potok, prema Savskoj cesti, dobacivali papiriće na kojima su valjda ispisivali poruke svojim obiteljima… Neki su im kriomice pokušali baciti hranu… Bilo nas je strah, ja sam prolazila tim putem pognute glave… Išli smo ravno uz potok, nismo se zaustavljali. To su prizori kojih se i danas sjećam”, ispričala je za Globus I. H. u svom stanu u Vrbiku, naselju u kojem je i tada stanovala.

Događaji iz svibnja 1945., kaže, bili su joj posebno šokantni jer je njezina obitelj za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagala pokretu otpora, pripadnicima Komunističke partije.

Kaže da je njezina kuća nekad znala poslužiti kao privremeno sklonište članovima pokreta otpora koji su bježali pred ustaškim i njemačkim vlastima.

Svoje spoznaje o događajima iz svibnja 1945. godine I. H., skupa s još nekoliko svjedoka, ispričala je prije deset godina predstavnicima Hrvatskog odgovornog društva, građanske udruge koja se bavila istraživanjem lokacija stratišta iz Drugog svjetskog rata i vremena neposredno nakon rata.

“Za lokaciju moguće masovne grobnice u dvorištu Pedagoške akademije u Zagrebu prvi put sam doznao 2007. kad mi je u ruke došlo izvješće saborske komisije objavljeno 1999. Tamo stoji da je riječ o 300 žrtava, i to zatvorenika iz obližnjeg zatvora bačenih u jamu u dvorištu Akademije, nakon čega je teren poravnan i zasađeno raslinje. Meni se osobno činilo sve to blago rečeno čudno, pa i nevjerojatno, jer od izvješća saborske komisije je prošlo skoro deset godina, a nitko nije poduzeo ništa da se takva informacija činjenično potvrdi ili ospori”, govori Ivica Relković, koji je tada bio angažiran u spomenutoj udruzi.

Potom su, kaže, pokrenuli svoju istragu.

Željko Puhovski / CROPIX

“Da bismo testirali je li to uopće moguće potkrijepiti bilo kakvim potvrdama svjedoka, tiskali smo mali letak, ubacili ga u poštanske sandučiće u naselju Vrbik i čekali rezultat. Ne znam jesu li prošla i dva dana kada smo zaprimili prve pozive svjedoka na naš telefon. Od niza poziva, tri su nam se činila vrlo izazovna. Među njima je bila i svjedokinja koja je tada imala 19 godina. Tada smo shvatili da bi se iza vrlo neodređene natuknice saborske komisije mogla skrivati zaista teška i opterećujuća istina. Vrlo brzo smo snimili iskaze svjedoka.

Dobili smo precizno određene dvije moguće lokacije te još nekoliko s nešto manjom sigurnošću. I, naravno, potresne priče iz prve ruke te nekoliko iz obiteljskih prepričavanja. Neki od njih cijelo su vrijeme živjeli u neposrednoj blizini tih lokacija s tolikom sigurnošću o masovnim grobnicama da nikad nisu kročili u dvorište Pedagoške akademije, ni 53 godine nakon svibnja ‘45. Jedna je svjedokinja na pitanje tko bi sve mogao biti među žrtvama to prikazala tako da nam je citirala iskustvo svoje majke koja je iz šikare promatrala neke scene pogubljenja:

‘Pola ih je molilo Boga na hrvatskom, a pola na njemačkom.’ Tri glavne svjedokinje skicirale su nam ukupno pet mogućih lokacija: pravokutnu grobnicu uz južno krilo zgrade, dugi rov uz Gagarinov put i tri moguće lokacije sa sjeveroistočne strane Pedagoške akademije”, ispričao nam je Relković.

Sve materijale, iskaze, nacrte lokacija i podatke o svjedocima predali su potom, kaže, DORH-u i MUP-u.

“Nakon nekog vremena svjedoci su nam se javili s potvrdom da su ih nadležne službe posjetile i da su izravno ponovili svoja svjedočenja. Svjedoke treba uvažavati i pristupati im s povjerenjem, čak i kad nisu potpuno sigurni u svoja sjećanja, jer ta sjećanja su traumatična i potisnuta, ali ne i lažna. Nama se u tom periodu nije javio nijedan lažni svjedok”, zaključio je Ivica Relković.

I. H. kaže kako je nakon što je 2008. o događajima iz svibnja 1945. razgovarala s ljudima iz Hrvatskog odgovornog društva bila pozvana kao svjedok na lokaciju “Savska 77”. Tamo je, priča, na licu mjesta istražiteljima pokazala gdje je točno u svibnju 1945. vidjela svježe zatrpanu jamu.

Na naš upit o dosad poduzetim radnjama vezanim uz istragu lokacije “Savska 77”, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu kaže da kriminalistička istraga još traje te da počinitelji još nisu otkriveni.

“I dalje je u tijeku kriminalističko istraživanje te vršenje potrebnih provjera, a koje policijski službenici provode u suradnji s Upravom za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja. Dosadašnjim radom još uvijek nisu otkriveni počinitelji predmetnog kaznenog djela. Obzirom da je odredbom članka 206. f. Zakona o kaznenom postupku određeno da je postupanje tijekom izvida tajno, ne možemo detaljnije odgovoriti na Vaš upit”, poručili su nam iz Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu.

Prije nego što je 2016. godine razriješen dužnosti, šef Uprave za zatočene i nestale bio je pukovnik Ivan Grujić, kojem je poznata lokacija “Savska 77”.

“Činjenica je da se za Savsku 77 zna već dugo te da je ona evidentirana među poznate lokacije koje je svojevremeno istraživalo Ministarstvo unutarnjih poslova. S nama je MUP imao jednu zajedničku akciju za izradu popisa svih grobišta iz Drugog svjetskog rata”, rekao je Grujić.

Međutim, to što je neka lokacija već dugo poznata nadležnim državnim tijelima ne znači da će zbog toga biti na vrhu liste prioriteta za sveobuhvatno terensko istraživanje, pronalazak i obradu posmrtnih ostataka žrtava.

Prioriteti se određuju, objašnjava Grujić za Globus, prema procjeni ugroženosti posmrtnih ostataka na određenoj lokaciji, prema procjenama točnosti informacija o mogućim grobištima, prema tome koliko je moguće istražiti grobišta a da se pritom ne uništi infrastruktura i drugi objekti koji su naknadno izgrađeni na tim mjestima…

“Za vrijeme mog mandata sve lokacije su imale isti tretman, količina podataka koja je došla za neku lokaciju stavljena je na stol. A tada je sve podatke analizirala posebna komisija i potom predlagala listu prioriteta za istraživanja pojedinih lokacija. Komisija je imala 21 člana, među kojima su bili predstavnici Katoličke i Pravoslavne crkve, židovske zajednice, povjesničari te predstavnici nadležnih državnih institucija”, kaže.

Iz Grujićeva objašnjenja jasno je kako je dalek put od kvalitetne dojave o lokaciji nekog stratišta do početka terenskog istraživanja, a poslije i obrade posmrtnih ostataka.

Naravno, jedan od ograničavajućih faktora uvijek je i novac jer su takva sveobuhvatna terenska istraživanja masovnih grobnica vrlo skupa.

Grujić procjenjuje da na području cijele Hrvatske zasad postoje informacije o oko 800 lokacija koje kriju posmrtne ostatke žrtava iz Drugog svjetskog rata i vremena neposredno nakon rata, a da je zasad obrađena tek svaka deseta lokacija.

izvor: Globus    foto-ilustracija: Cropix

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno