Connect with us

Društvo

Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Objavljeno

- datum

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

>> HOP.hr: Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.hr

Komentari

Komentari

Društvo

U jme Isusovo

Objavljeno

- datum

 ISTINITA PRIČA    U godinama teškim, poslije ratnima, u godinama kada je partija došla na vlast i u kršćanskom selu, pretežno katoličkom, u  Biteliću.

Krajem listopada 1944. godine osvojili komunisti Cetinsku krajinu, pa i Bitelić, dođoše na vlast i u ciloj državi. Nekom drago,  a nekome nije.

Bitelićani su bili pripadnici svih vojska: ustaše, domobrani, partizani, a bilo ih je i u četnicima.

Ante Buljan,  rečeni Papa, rođen davne 1882. godine, sudionik 1. svjetskog rata, na strani Austrijskog carstva,  je imao sreću da se vrati živ u svoju obitelj. Iste sreće nisu bila i njegova djeca u 2.svjetskom ratu. Njegovu kći ubiše partizani na kućnom pragu. Nožem ju je zaklala Milica Đapić iz Bitelića, partizanka, sestra namještenog narodnog heroja Đure Đapića, u narodu već otprije poznata kao koljačica, koja svoj život ostavi u Butigama u onoj poznatoj bitci kada se i hrvatski ministar Rade Bulat našao u okruženju. Milica je tu ostavila svoj život nakon što je zvjerski ukrala nekoliko života.

Izgubi naš Ante rečeni Papa i sina jedinca u povlačenju Hrvatske vojske, ali nikada ne izgubi svoju vjeru i svoj ponos.

Nakon što su partizani i njihove sluge srušili poluizgrađenu novu crkvu i Biteliću i odnijeli sve pripremljene vace i ostalu građu, te izgradili zadružni dom, propade im zadruga utemeljena po uzoru na sovjetske sovhoze, osta još samo prodavaonica mješovite robe.

Dućan je vodio Petar Žarko, rečeni Pećo. Kako su svi Žarci bili partizanski orjentirani, tako je i Pećo bio patizan. Za zaslugu u sudjelovanju u partizanskoj vojsci je postao trgovac i voditelj-prodavač u dućanu u Biteliću.

Njegovi preci su prije 2. sv. rata bili katolici. I sam Pećo je odgojen u istoh duhu i uvjerenju dok nije zadojen komunističko-partizanskom ideologijom. Njegov susjed je bio remeta pa je tako znao sve svoje pretke, gdje su sahranjeni, znao je i raspored grobova u katoličkom groblju čime se ponosio.

Jednog prijepodneva, ranih šezdesetih godina, uputi se naš starac Ante u dućan kupiti osnovne potrebštine za svoju brojnu obitelj. Tog kasno proljetnog dana, u lipnju, odjednom se skupiše oblaci. Priveza Ante svog magarca u zaklonu dok obavi kupovinu u nadi da će nevrijeme brzo proći.

Uđe Ante u dućan i pozdravi starim hrvatskim pozdravom „Hvaljen Isus“, ne mareći na činjenicu da u Bitelić više od 10 godina od dolaska komunističke vlasti niti župnik nije smio doći, da su Bitelićani za sprovode, vjenčanja, pričesti i krizme morali ići po župnika u Hrvace.

Na to mu Pećo uzvrati: „Ovdje se pozdravlja samo sa „ZDRAVO“. Ante mu na to uzvrati: „Pećo, znan ja da si ti uvik bijo dobar virnik i da nisi zaboravio Zdravo Marijo, lipo je to od tebe čuti“.

Pećo se na njega još više naljuti jer je dirnuo u njegovu katoličku prošlost koje se on odrekao stupanjem u partizane, a koje se glasno odriče za sva vrimena te mu reče: „Papa, poštivan te ka starca, iako to ne bi triba jer je tvoja obitelj ustaška, ja san iz napredne partizanske obitelji i znan da Boga nije nikada bilo iti će biti. Uzdamo se samo u Partiju i Tita.

Dok oni tako raspravljaju, vani je nevrijeme sve jače, grmljavina se čuje u daljini. I munje sjevaju.

Odjednom sjevnu minja, grom grunu negdje u blizini a Pećo izusti: „U ime Isusovo“.

„I Marijino“, nadoda Papa.

Vrime se smirilo, natovari naš Ante rečeni Papa na svog magarca, brešno, šećer, ulje, manistru… i ostale potrebštine za svoju brojnu obitelj.

Nakon nekoliko dana, po svojoj dobroj navici, dođe Papa u gostionu Klen, u Buljanima donjim, koju je vodio Mate Buljan. Kao i obično naruči svoje pola litre vina i sidi prid gostionom pijckajući vino. Kad eto ti Peće Žarka.

Dođe Pećo bliže i pozdravi novim partizanskim pozdravom „Zdravo“, na to će mu naš dobri Ante rečeni Papa: „U ime Isusovo Pećo“.

Pećo ostane za tren kao skamenjen, pribra se i pozove gostioničara: „Matane, daj pola litre Papi“.

Kako je naš Papa bio redoviti gost u „Klena“ sve dok su ga noge nosile, osobito vikendom, kada god Pećo dođe u gostionu, prije nego i pozdravi prisutne, reče gostioničaru: „Matane, daj Papi pola litre“… dok nije izustio „U ime Isusovo Pećo.

Istinita priča

Zabilježio: Milan Buljan

 

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ZABRANJEN U ‘SLOBODNOJ DALMACIJI’! ODGOVOR STJEPANA LOZE DAMIRU PILIĆU I HRVOJU KLASIĆU

Objavljeno

- datum

Fotografija s javnog suđenja Draži Mihajloviću 

Odgovor mr.sc. Stipe Loze na interview Damira Pilića u Slobodnoj Dalmaciji s Hrvojem Klasićem, zbog “skandaloznih povijesnih neistina i proizvoljnosti koje su u razgovoru iznesene”, a koji je Slobodna Dalmacija odbila objaviti (što će vjerojatno imati i pravosudni epilog), objavljujemo u cijelosti.

U „Slobodnoj Dalmaciji“ u izdanju od 3. studenoga o. g., u prilogu „Spektar“, objavljen je intervju kojeg sam dao novinarki Snježani Šetki, a koji je prenesen i na internet portal, pod naslovom „U NDH su Srbi vršili genocid nad Hrvatima…“. Kao odgovor na taj intervju na istom ste mjestu 10. studenoga o. g. objavili razgovor novinara Damira Pilića s Hrvojem Klasićem pod naslovom „Potpuna je besmislica da su Srbi u NDH provodili genocid nad Hrvatima“. Sutradan je taj članak prenesen i kao glavni materijal na Vašem internet portalu, pod huškačkim naslovom „Poznati povjesničar žestoko odgovara splitskom kolegi Lozi: Svi studenti povijesti morali bi ga se sramiti! Apsolutna je laž da su Srbi u NDH počinili genocid nad Hvatima“. U razgovoru Pilića i Klasića izneseno je mnoštvo proizvoljnih tumačenja o meritumu, skandalozno netočnih tvrdnji, protucivilizacijskih stavova pa i o nedužnim hrvatskim žrtvama te, molim lijepo, i uvredljivih komentara i kleveta na moj račun.

O političkoj poruci koju u velikom planu stvara taj vaš članak dovoljno govori činjenica da je jedan od najmalignijih zločinaca Europe, četnički ideolog genocida Stevan Moljević, prikazan kao „potpuno nebitna osoba“, te je prošao bez osude i negativnih konotacija, dok sam je prikazan kao negativac na kojeg treba uputiti čak i državnu represiju. Takva krivotvorina, koju čitatelj na prvi pogled ne može tek tako vidjeti, nisu je vjerojtno svjesni ni autori jer je ona posljedica njihovog pogleda na svijet iz četničkog staništa u kojem, čini se, trajno borave, fenomenološki je iznimno vrijedna, za mene smiješna jer znam tko je pobjednik, i vjerujem da ćemo se vrlo skoro čuditi da su postojala ovako crna vremena u kojima je takvo nešto bilo moguće.

Tko je Hrvoje Klasić?

Razgovor sa mnom objavljen je povodom predstavljanja moje nove knjige „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt Homogena Srbija 1941.“. Knjiga ima renomiranog nakladnika, uglednog urednika profesora povijesti, te dvije recenzije istaknutih i uglednih povjesničara, doktora povijesnih znanosti. Hrvoja Klasića ne spominjem ni u razgovoru kojeg sam dao za vašu novinu, a i ni u jednoj od

2137 bilješki koje donosim u knjizi od 736 stranica. Ne navodim ga jer o toj materiji ništa nije ni pisao, što svatko može provjeriti (NSK, Crosbi, Hr.bibliografija…). Primjerice, od 17 naslovnih jedinica koje se vežu uz ime Hrvoja Klasića u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, samo se jedna odnosi na razdoblje Drugoga svjetskog rata i to kraći članak u časopisu (ČSP) objavljen 2000. god. pod naslovom „Društveni život u Sisku u vrijeme Drugog svjetskog rata“. Ostali opus, i više nego mršav za sveučilišnog djelatnika koji voli učestalo soliti pamet drugima kao stručnjak opće prakse, potpuno je za temu irelevantan, a moglo bi se reći i inače. Klasić je, dakle, po referencama stručno nedovoljno kompetentan polemizirati u javnosti o onome o čemu ja pišem i govorim. On bi mogao sudjelovati u polemici sa mnom i po drugoj osnovi, odnosno kada bi imao osobna znanja o meritumu koja bi ga kvalificirala, a koja nije objavljivao. No Klasić ne da nije pokazao potrebna znanja, već je pokazao sramotno neznanje čak i o općim mjestima suvremene hrvatske povijesti, pa se njegovo javljanje može okvalificirati kao drzak postupak ideološki i politički instrumentaliziranog šarlatana kojemu je katedra dana kao pokriće. Novinar Pilić ga, naime, predstavlja kao povjesničara koji „predaje kolegije iz hrvatske i svjetske povijesti 20. stoljeća“ na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U tom smislu, zanimljivo je pročitati da je upravo Klasić ta osoba koja je u javnosti iznosila tvrdnje kako „Josip Broz Tito nije bio diktator, nije donosio zakone i postavljao ljude na ključne pozicije“; (https://narod.hr./hrvatska/tko-je-hrvoje-klasic…). Takva povijesno netočna i društveno bešćutna ekstremistička tvrdnja danas više nije primjerena ni kakvom Titovom mitraljescu iz splitskog SUBNOR-a. Dio javnosti to zna, no veći dio javnosti ne zna da je moj intervju sa Šetkom bio meta niza napada u najutjecajnijim medijima u Srbiji, pri čemu su mi posvećivane čitave naslovne stranice dnevnih novina. Osoba koju su Srbijanci pronašli da se iz Hrvatske javi i štogod negativnog o meni i tvrdnjama koje iznosim kaže bio je upravo Klasić. U vrlo utjecajnoj beogradskoj dnevnoj novini „Večernje novosti“ od 7. studenog o. g., Klasić me, nakon što bezbrižno kaže da o meni „ništa ne zna“, stavlja u kontekst u kojem poentira: „Mi imamo problem što bi se nekim stvarima trebala baviti policija i pravosuđe“ (www.novosti.rs./vesti/naslovna/društvo…). Tako Klasić u nedostatku znanja i argumenata na mene zaziva i represiju po vascijelom „regionu“, što ga kvalificira kao cinkera od formata. Budući da kao sitni politikant počešće cinka Hrvate i po Pupovčevim „Novostima“, koje doduše vidno sahnu, gdje ga promoviraju kao „povjesničara koji se bavi ustašama“

(www.portalnovosti.com/zlocudni…), onda bi se moglo reći da je on srpski, štoviše u krajnoj konzekvenci četnički cinker. I ne samo to. Klasić u jednom od najutjecajnijih srpskih medija govoreći o nezabilježenom velikosrpskom zločinu u selu Zrin kazuje kako je „U žestokoj bitci koja se vodila 9. i 10. rujna poginulo 80 ustaša i 14 partizana. S obzirom na to da su se borbe vodile, doslovno, za svaku kuću, selo je pretrpjelo i velkiu materijalnu štetu. Ono što nije uništeno u borbi, partizani su odlučili uništiti kako se više nikad na tom mjestu ne bi ponovno moglo stvoriti ustaško uporište. Civilino stanovništvo … njih otprilike 360, protjerano je u obližnje ustaške garnizone u Dvoru i Divuši.“ Članak je objavljen pod naslovom „Hrvatski istoričar:  U selu Zrin zločine su počinile USTAŠE, a ne partizani“ (www.blic.rs/vesti/svet/prećutkuju-ubistva…). Tako Klasić bez i najmanje naznake sućuti prema Hrvatima stradalim u tom nezapamćenom zločinu, zapravo poput kakvog agitatora podržava velikosrpski zločin u Hrvatskoj, ubijanje Hrvata, etničko čišćenje i u konačnici njihovo istrijebljenje. Mene takva uloga Klasića snažno asocira na ulogu Đure Vilovića, hrvatskog izroda, koji je različitim oblicima korupcije završio kao najteži zločinac u propagandi četničkog pokreta Draže Mihailovića, o čemu u knjizi iscrpno pišem. Bio je i osuđen, a život je završio plačući nad samim sobom.

Klasić nije ni pročitao knjigu o kojoj se govori

Pokraj toga što nema potrebne stručne reference, a ni neki drugi posjed nužnih znanja o meritumu, Klasić se u polemiziranje s tezama koje sam iznio upušta i bez minimuma koji bi ga kvalificirao za raspravu, a to je čitanje moje knjige. Novinar Pilić kao prvo pitanje pita Klasića: „Jeste li čitali intervju dr. Loze?“, a ovaj ponosno odgovara: „Jesam.“ te dalje odmah polemizira s knjigom koju nije ni uzeo u ruke. Takva vulgarna zamjena materijala, manipulacija je kakva je rijetko zabilježena i u takvoj guduri kao što je srbofilski dio akademske zajednice humanističkih znanosti postkomunističke Hrvatske. Klasić me tako na temelju novinskog članka optužuje da svoje tvrdnje baziram na samo dva i to poznata dokumenta, „Homogenoj Srbiji“ i „Valerijanovom memorandumu“. Međutim, ja govorim o „dva dokumenta“ jer me je o njima izrijekom pitala novinarka, dok je svakoj normalnoj i minimalno upućenoj osobi jasno da se šira argumentacije nalazi u knjizi, u kojoj doista i navodim stotine drugih dokumenata od kojih veliki broj i šire obrađujem. Tako neznanje šarlatana u glavi lijenčine postaje osnova po kojoj on misli da može javno arbitrirati u hrvatskoj znanosti i javnosti, bez rizika da bi snosio kakve posljedice. Takvi traljavci, Pilić i Klasić, nisu bili u stanju utvrditi niti moj znanstveni stupanj.

Klasić ne zna tko je Stevan Moljević i što je „Homogena Srbija“

Klasić pokazuje elementarno neznanje kada tvrdi da su „Valerijanov memorandum“ i „Homogena Srbija“ povjesničarima „poznati od trenutka kad su nastali“. „Homogena Srbija“ bila je desetljećima brižno skrivana, a prva verzija „Valerijanova memoranduma“ niti je bila poznata niti je do danas rasvijetljena u svim svojim aspektima. No on ne zna ništa ni o Moljeviću! Na pitanje o Moljeviću i „Homogenoj Srbiji“, Klasić odgovara: „…To je projekt potpuno nebitnog čovjeka koji niti se ostvario, niti je imao utjecaj na povijesne događaje“. Moljević je, međutim, ne samo bitna, već povjesno prvorazredno značajna osoba, kao što je i „Homogena Srbija“ krucijalna točka u razvoju velikosrpske ideologije u kojoj se prvi put snažno iskazuju protuhrvatske genocidne namjere i planovi potpunog uništenja Hrvata. Moja knjiga temeljito osvjetljava to pitanje.

Moljević je značajna osoba već od mladosti. I u Kraljevini Jugoslaviji istaknuti je srpski aktivist i jedan od najuglednijih pripadnika srpskog naroda, a takav ulazi i u Drugi svjetski rat. Već 1941. godine izrađuje projekt „Velike Srbije“ i ideologiju genocida nad Hrvatima, te sudjeluje u organiziranju četnika koji te godine čine genocidne zločine nezapamćenih razmjera nad Hrvatima u NDH. U lipnju 1942. godine velikosrpska crnorukaška mreža prebacuje iz Kaira u Jugoslaviju Vrhovnu komandu Kraljevine Jugoslavije, dakle jedne savezničke države, koju preuzima jedini ministar u zemlji, Draža Mihailović. To je tada najznačajnije vladino tijelo. Odmah u lipnju 1942. godine Moljević ulazi u tu Vrhovnu komandu. Taj po Klasiću „potpuno nebitan čovjek“ u ljeto 1943. godine postaje glavni čovjek za politička i propagandna pitanja Vrhovne komande, odnosno drugi čovjek po važnosti u četničkom pokretu Draže Mihailovića. Pokret tada broji stotine tisuća organiziranih pripadnika i uživa podršku neupitno najvećeg dijela srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve, a Moljević održava kontakte i sa savezničkim misijama. Iz rata Moljević izlazi kao vođa Ravnogorskog pokreta i ratni zločinac najvišeg ranga, pa je i drugooptuženi u procesu Draži Mihailoviću. Može li, dakle, biti većeg neznanja i veće blamaže za jednog povjesničara koji na sveučilištu predaje „suvremenu hrvatsku povijest“, kada kaže da je Moljević „potpuno nebitan čovjek“.

Ideologija genocida nad Hrvatima – izravna srpska očitovanja

Klasić ne pokazuje ni minimalno znanje o ideologiji i fenomenu velikosrpkoga genocida nad Hrvatima. Bit moje knjige, valjda i svake, iskazana je u njezinom naslovu „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima…“. U svojoj knjizi neopozivo dokazujem postojanje i oblikovanje te ideologije i razvoj propagande. Moljević se može locirati kao glavni ideolog genocida nad Hrvatima, a od 1942. godine vodio je i propagandu. On je i prije 1941. bio istaknuti protivnik hrvatskih nacionalnih interesa. Moljević 1941. godine planira da bi gotovo svi Hrvati istočno od crte Virovitica – Karlovac – Karlobag bili bi uništeni ili iseljeni. Genocid je razmatran na najvišim razinama tadašnje srpske politike i vlasti, pri čemu se izrijekom navodilo da treba „posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom“. Druga jednako teška očitovanja ovdje nema mjesta navoditi, za to valja uzeti knjigu u ruke. O patološkom i potpuno nastranom genocidnom raspoloženju kod vodećih srpskih ideologa govori i elaborat Vase Čubrilovića, Moljevićevog suradnika, kojeg piše u jesen 1944. godine. U njemu poziva partizansku vojsku, u koju su upravo tih dana masovno prelazili dotadašnji četnici, da „još u toku ratnih operacija mora planski i nemilosrdno očistiti od nacionalnih manjina“ razne krajeve naseljene nesrbima, koje onda treba naseliti „svojim, nacionalnim elementom“. Čubrilović u elaboratu dalje kazuje: „Neću ulaziti u detalje kako to treba izvoditi. Ako bi se ovo stajalište načelno usvojilo, od sveg srca bih stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustva…“. Čubrilovićeva ushićenost zbog mogućnosti da se „od sveg srca“ svojim znanjem i iskustvom (!) uključi u „radove“ eliminiranja kojeg milijuna ljudi patologija je nezabilježena u svjetskim razmjerima. Vasa Čubrilović bio je vodeći srpski akademik i živo je do 1990. godine, tako da je mogao pripremati i novi genocidni velikosrpski pohod pod vodstvom Miloševića na potlačene Hrvate. Upravo je Čubrilović s Moljevićem razmatrao projekt „Homogena Srbija“ prije njegovog umnažanja 1941. godine. Klasić, vidimo, o tome ništa ne zna.

Klasić je smiješan u poučavanju o „Valerijanovu memorandumu“

U istim danima kada Moljević umnožava „Homogenu Srbiju“, krajem lipnja 1941. godine, u Beogradu Srpska pravoslavna Crkva uz krug ljudi bliskih Crnoj ruci objavljuje „Valerijanov memorandum“. Memorandum u prvoj verziji izlazi s optužbom o 100.000 pobijenih Srba u NDH, u drugoj od kolovoza sa 180.000, u rujnu već s više od 300.000 pobijenih Srba, što je kasnije i drastično uvećavano. Taj je klevetnički mit nastao prije Jasenovačkog mita, pa on upućuje na prirodu i tog kasnijeg mita, kojeg su ionako druge kolege dobrano naherili i svaki čas će tresnuti o zemlju, ako već nije. Ja u knjizi dokazujem da patološki dimenzionirane brojke iza kojih je stala SPC u stvarnosti nisu pokrivene ni s 1 % (jedan posto) žrtava različite provenijencije! „Valerijanov memorandum“ prepoznao sam kao složeni propagandni projekt klevetanja Hrvata kojeg sam i odredio kao „stratešku klevetu Hrvata“, a što je ocjenjeno kao značajno znanstveno otkriće.

Klasić nema ni skromna znanja o tom fenomenu, ali mene i javnost ipak „znalački“ upućuje na „čak“ tri autora koji su pisali o „Valerijanovom memorandumu“. Ja se, međutim, u u knjizi kod „Valerijanova memoranduma“ na jedan ili na drugi način pozivam na 14 autora, među kojima su dakle i oni koje Klasić navodi, pri čemu se također pozivam i na druge izvore. I što će sad Klasić kad ovo pročita? Hoće li ga biti stid?

Laži o genocidu nad Srbima u NDH do ljeta 1941.

Želim reći da mi ni na kraj pameti nije osporavati zločine nad Srbima tamo gdje su se doista dogodili, no također želim i moram isticati da sam došao do nedvojbenih saznanja kako je tvrdnja o genocidu nad Srbima u NDH u početku, još 1941. g., pokrenuta kao velikosrpska laž, kao četnička ratna propaganda i strateška kleveta Hrvata. Zbog toga je pri bilo kojem govoru o daljnjim ubijanjima Srba u NDH potreban izniman oprez i suzdržanost, čak i tamo gdje postoje nekakve potkrijepe.

Iako su u SPC iznosili optužbe o stradavanju 100.000 Srba u NDH već do oružane pobune Srba 23. lipnja 1941. god. („Vidovdanske“ pobune, 23. VI. – 8. VII.), činjenice govore nešto sasvim drugo. Prema rezultatima preglednog istraživanja koje donosim u knjizi, na, primjerice, čitavoj obali od Boke do Kvarnera nije ubijen ni jedan jedini Srbin samo zbog toga što je bio Srbin. Ni jedan Srbin nije ubijen ni u zaobalju, u Metkoviću, zapadnoj Hercegovini, Imotskom, Sinju, dakle ne da nije ubijeno nekakvo nebrojeno mnoštvo Srba nego ni jedan! U Bileći su ubijena dva, u Trebinju 13, i to četnika, u Mostaru po svemu sudeći ni jedan, u Stocu ni jedan, i tako dalje. Klasić kazuje da se u „Valerijanovom memorandumu“ „konstatiraju brojke stradalih Srba u NDH. O tim se brojkama može razgovarati i one su možda u nekim dijelovima proizvoljne“. Možemo zaključiti da Klasić poret svega ostaloga nije vidio ni „Velerijanov memorandum“. O propagandnim lažima koje se u njemu iznose normalni ljudi i demokrati ne mogu „razgovarati“. U njemu se primjerice tvrdi da su već u ljetu 1941. godine u Gospiću „u samom mjestu kao i u svim selima pobile hrvatske ustaške vlasti gotovo sve Srbe“. Međutim prema prvom popisu rađenom u Jugoslaviji poslije rata, 1948. godine, što svatko može provjeriti, vidi se da u gradu Gospiću živi 1.200 Srba, a u okolnim selima još 8.860 Srba. Takva je, dakle, laž velikosrpske propagande bezočna i nema nikakve veze a stvarnošću. O čemu bi se tu moglo razgovarati? Ista se laž  navodi i za niz drugih gradova i kotareva od Bihaća do Imotskog o čemu ovdje nemamo mjesta dalje govoriti.

Tvrdnje da su ustaše masovno ubijali Srbe zbog čega su onda oni dignuli pobunu vrlo temeljito i uvjerljivo razobličujem kao propagandnu laž. Jednako tako razobličujem i propagandu konstrukciju, laž, da bi na Koritskoj jami (Golubnjači) u istočnoj Hercegovini 4. lipnja bilo ubijeno „140“, „200“, ili „320“ nedužnih srpskih seljaka. Drugi autori razobličili su i mit o ubijanju nedužnih srpskih seljaka u Gudovcu, o čemu također ponešto govorim. S masovnim ubojstvima Hrvata u NDH prvi su počeli Srbi i tko hoće o tome više znati neka uzme moju knjigu u ruke, a postoje i drugi autori koji o tome  dovoljno pišu, primjerice I. Gabelica. Teze koje Klasić iznosi o početku međunacionalnih nasilja u NDH pobijene su suvremenim znanjima i on zapravo prenosi srpsko partizansku propagandnu matricu koja je inicirana kao četnička, a mene javno osporava u onome što sam dokazao u svojoj knjizi koju on nije ni pročitao.

Tvrdnja Klasića da je u NDH ubijeno „300.000 Srba“ i to kako tvrdi „samo zbog toga što su Srbi“, vidna je potvrda propadanja izmišljotina protuhrvatske propagande. Do nedavno su službene brojke, pa i po Hrvatskoj, tvrdile da je samo u Jasenovcu ubijeno 800.000, a ukupno 1.500.000 Srba u NDH. Milorad Dodik, srpski politički vođa iz Bosne, i danas deklamira da je samo u kompleksu Jasenovac ubijeno preko 500.000 Srba, a SPC i njezini čelni ljudi tvrde isto, slično i još gore. Tako je zapravo pravi „revizionist“ Klasić koji brojke  spušta na niže. Sasvim je izgledno da će uskoro morati revidirati na još niže i napustiti i tu brojku od 300.000 ubijenih, koja je zapravo neznanstveno utvrđena, dogovorna aproksimacija utvrđena metodom o kojoj ovdje neću reći što mislim. Klasićevu tvrdnju da su toliki ubijeni „samo zbog toga što su Srbi“ morat će se također znanstveno potkrijepiti, pa makar rudimentarno dokazati, inače bi se takvim izjavama uskoro mogao baviti i DORH.

Klasićeva „apsolutna laž“ o srpskom genocidu nad Hrvatima u NDH

Na pitanje novinara: „Kako onda nazvati iskaz da su Srbi počinili genocid nad Hrvatima u NDH?“, Klasić odgovara: „To je apsolutna laž.“ Laž bismo mogli odrediti kao namjerno izgovorenu neistinu. Tako me Klasić javno blati i diskvalificira kao lažova iako za to nema nikakvih argumenata. Kao osnovu za takvu giljotinu Klasić ističe: „Navoditi slučajeve u kojima se srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima kao nekakav dokaz genocida naprosto je izvrtanje stvarnosti.“ Međutim, ja nigdje u razgovoru za novine ne kazujem da se „srpski seljaci osvećuju u hrvatskim selima“. O tome ne govorim ni u knjizi. No, o uništavanju Hrvata u brojnim selima po Dalmaciji govorila je jedna osoba u komentarima ispod moga intervjua, pa se ovdje susrećemo s nevjerojatnom i tragikomičnom kombinatorikom „znanstvenika“ u kojoj meni pripisuje misli trećih, nepoznatih  osoba iz komentara čitatelja.

No, o ovom krajnje ozbiljnom pitanju, o postojanju ne samo ideologije već i provedbe velikosrpskoga genocida nad Hrvatima u NDH nema nikakve dvojbe. O tome pišem čitavo poglavlje pod naslovom „Genocid na Jadranskom pravcu“. Poglavlje ima 13 potpoglavlja i 221 bilješku, te slikovni materijal i izvorno izrađen zemljovid s oznakama mjesta i prostora velikosrpskog uništavanja Hrvata. U tom poglavlju zorno je prikazan način i kronologija srpskog uništavanja Hrvata od Petrovca i Grahova do Lapca i Gračaca, te od sjeverne Dalmacije do istočne Hercegovine. Posebno sam donio prikaz genocidnih zločina nad Hrvatima po srednjoj Dalmaciji, pri čemu nedvojbeno dokazujem da su i one masovne pokolje Hrvata na Kamešnici i Mosoru izvodili četnici preobučeni u njemačke odore. Dovoljno govorim i o masovnim pokoljima, genocidnih dimenzija, Hrvata u istočnoj Bosni i Podrinju, katolika i muslimana, što je također bio teritorij NDH, pa je sasvim jasno da u mojoj tvrdnji da su „U NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima“ ništa nije sporno. Uostalom, dovoljno materijala za dokazivanje genocida nad Hrvatima u njegovoj četničkoj fazi, donijeli su već i neki drugi autori i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, koje u knjizi navodim, primjerice Z. Dizdar. Klasić ni o tome, očito, nema pojma.

Nakon obrade četničke faze genocida ja u knjizi, u poglavlju „Demisija četnika i tranzicija ‘Homogene Srbije’“, osvjetljavam događanja s kraja rata i u dovoljnoj mjeri dokazujem postojanje i partizanske faze velikosrpskoga genocida nad Hrvatima (1944. – 1945. godine). Prepoznao sam genezu i oblik te povijesne pojave. Na samoj izvedbi genocida ne zadržavam se iscrpno, to na temeljima iznesenih smjernica treba biti predmet daljnjih istraživanja i monografija. Time bi se trebao baviti, i to sam već javno predložio, Hrvatski institut za memoriju genocida, ustanova koju je prijeko potrebno osnovati. I Klasić i Pilić na mojoj tvrdnji o postojanju partizanske faze velikosrpskog genocida nad Hrvatima zgroženo zastaju i prijeteći, slikovito, jedva dišu. Slično kako je Vesna Pusić disala kada je u javnosti iznijeto da joj je otac Eugen Pusić bio pravnik u službi NDH. Istina boli kada si odgajan u lažima na temelju kojih si još činio i bezakonja i progonio nevine ljude. Hrvatski narod, a ni znanost, ne trebaju više ni jedne sekunde čekati dok tipovi poput Pilića i Klasića nešto o ovim temema saznaju i shvate.

O Radi Končaru, ubijanju Hrvata i DORH-u

Klasić i nadalje, godine Gospodnje 2018., ustrajava na protucivilizacijskom i protučovječanskom iskazu da bi velikosrpski genocid nad Hrvatima, proveden u zastrašujućim razmjerima nad potpuno nevinim ljudima, na najmonstruoznije načine jedinstvene i u svjetskim relacijama, bio nekakva pravedna i shvaljiva osveta Srba prema kojoj treba imati razumijevanje. U smislu „dobili su što su zaslužili“. Jezivo. Iako Klasić i Pilić meni zbog iznesenih razultata znanstvenog istraživanja prijete represijom države, ja sam duboko uvjeren kako neće proći dugo vremena, a da će Klasića i njemu slične zbog takvih javno izrečenih stavova privoditi policija i saslušavati DORH. Batina i inače ima dva kraja, kao što su to Hrvati do sada više puta i pokazali.

Klasićevu i Pilićevu podmuklu i najgrublju insinuaciju da bih ja mogao na neki način stajati iza rušenja spomenika Radi Končaru, možda ću rješavati sudskim putem. Da je Klasić štogod jača kategorija filočetnika sigurno bih, ovako ću još vidjeti. Pilić mi se čini jači, no i njega mi je milo u njegovom odlasku, po mom sudu, u duševnu, političku i profesionalnu provaliju bez povratka. No, kod govora o Radi Končaru ja ovom prigodom mogu jasno i glasno reći da smatram da taj spomenik treba ukloniti s tog mjesta. To tim više imam pravo reći budući da sam se i u težim okolnostima, kada je klatno bilo na drugoj strani, zalagao da se ne razaraju zatečeni spomenici i spomen obilježja, jer znam njihovo društveno mjesto. Spomenik Radi Končaru treba ukloniti jer je urbanistički potpuno nadiđen, dok društveno postaje izraženi konflikt, a ne poticaj. S dozom respekta treba ga odnijeti u neki muzej. To je trebalo napraviti i prije, ali za dobre stvari nikada nije kasno. Razgovarajmo o tome. U najmanju ruku da nam ljudi zbog toga ne lome noge.

O dragim profesorima nekadašnjeg Odsjeka za povijest

Najniže udarce koji nemaju veze s meritumom rasprave, Pilić i Klasić mi pokušavaju zadati cinkajući me kao sitnu dušu zbog toga što spominjem moje drage i vrijedne profesore s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kakav je nekada bio. No ja s ponosom mogu ponoviti i dodati da je Ljubo Boban, iako komunist zdvojan četničkim lažima o hrvatskom narodu, pokazivao vedrinu i nadu kada mi je i osobno mogao prenositi svoje znanje. Znam da se radovao susretima sa mnom i na neki način me volio do svoje smrti, a ja sam njega poštivao. Isto tako mogu reći i za Petra Selema i Nadu Klaić koja me je neizostavno vodila u kantinu na jutarnju kavu dok god sam se zadržavao u prostorima Fakulteta. Mirjana Gross je bila ponešto suzdržanija prema studentima zbog svoga iskustva i temperamenta, ali sam ipak, sada ću to ovdje reći, nazočio trenutcima kada nam je pokazivala podlakticu s utetoviranim brojem zatovorenika iz nacističkog logora, Aušvica. Nauku tih ljudi o kritičkom mišljenju i zanatu povjesničara primao sam s velikim entuzijazmom i, naravno, kritikom. Postoje i druge iznimne osobe, moji profesori, koje nisam naveo, a koji su me zajedno s prije navedenima štitili i hrabro nisu dopuštali komunistima i onodobnom četničkom ološu da me se zbog tobožnjeg hrvatskog nacionalizma izbaci s fakulteta, a što su oni 1982. godine tražili. Odobrili su mi i prijelaz na jednopredmetni studij povijesti 1983. godine, koji je tada i obnovljen najviše mojom zaslugom, no crni krugovi duboke komunističke države i tu su mi stavili zapreku. Diplomu sam mogao dobiti tek nakon što se raspala Jugoslavija. U svakom slučaju, ja se i danas osjećam privilegiranim što su mi takvi ljudi bili profesori, a želim vjerovati da bi i svi oni bili ponosni na mene i na ovu moju knjigu da su među nama. Za neke od njih sam sasvim siguran da bi bili ponosni, a Ljubo Boban mi je ne neki način pisanje ove knjige ostavio u zavjet.

Ja sam u svom razgovoru za novine iznio svoje mišljenje da je sramota za današnji Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta kakvi pojedinci na njemu predaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. Nisam spominjao ni jedno ime, a evo sada se ovako javio Klasić. Sramota za Filozofski fakultet u Zagrebu. No dakle, Klasiću, tko će od tvojih studenata biti ponosan na tebe kad odeš s te katedre koju sada uzurpiraš u permanentnom znanstvenom i moralnom skandalu? Ja danas žalim tvoje studente i Filozofski falultet koji se spustio na takve grane da, nakon onakvih veličina kakve sam imao privilegiju slušati, danas na njemu predavaju ovakvi mizerni šarlatani. U dvorani u kojoj ti Klasiću predaješ primjereniji je zastor nego katedra. Svjedno, nekako mi se čini da se i ta smiješna predstava bliži kraju.

mr. sc. Stjepan Lozo

  • Mišljena iznesena u ovom članku su stavovi autora članka i ne moraju nužno odražavati mišljenje portala Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Višnja Starešina: Srećom, od vojske EU-a neće biti ništa

Objavljeno

- datum

Uoči silaska s političke pozornice kancelarka Merkel je u govoru u Europskom parlamentu ostavila u naslijeđe EU-u još jednu svoju viziju – viziju europske vojske. Parlamentarna većina joj je snažno pljeskala. Ne znam da li zato što uistinu dijele tu viziju? Ili zato što Mutti više nema vremena pretvoriti i ovu viziju u djelo?

U svakom slučaju, baština koju Merkel ostavlja Europi svojom migrantskom politikom već je preteško naslijeđe: podijelila je Europsku uniju i znatno ugrozila njezinu sigurnost. Stvaranje europske vojske na takvim temeljima, u takvoj politički duboko podijeljenoj Europi, bilo bi izravno ugrožavanje europske obrane.

Zato je sretna okolnost za Europu i njezinu obranu što Merkel definitivno odlazi. A ni drugom, ili, ako hoćete, prvom velikom zagovorniku europske vojske, francuskom predsjedniku Macronu zvijezde nisu sklone.

Ove vizije europske vojske osvježile su mi sjećanje na izvjesne pokušaje njezina korištenja u našoj bližoj prošlosti. U rujnu 1991. francuski general armije Jean Cot pokušao je upotrijebiti WEU (Zapadnoeuropsku uniju koja je nastala na viziji zajedničke europske obrane nakon Drugoga svjetskog rata) kao okvir za europsku vojnu intervenciju kojom bi se zaustavio rat u Hrvatskoj. I dakako druga, ili prva nakana mu je bila, ojačati francuski politički utjecaj kroz taj angažman. Napravljena je procjena, izračunato koliko aviona i koliko brodova treba da bi se zaustavili napadi JNA na Vukovar i Dubrovnik i iznad svega da bi je se zastrašilo i odvratilo od daljnjih nakana.

U vojnim kapacitetima svojih država članica (članstvo se gotovo poklapalo s članstvom EU-a, odnosno tadašnjeg EZ-a) ta imaginarna europska vojska je imala snage za više desetaka takvih intervencija. Ali nije imala političke snage za sazvati sljedeći sastanak o tom prijedlogu. A kamoli podići jedan avion da sruši jedan most na Dunavu.

Europski obrambeni savez WEU nastavio je tavoriti još dva desetljeća kao jedan ured, jedan tajnik, njegova tajnica i jedan fikus. I dok su tako tajnik i tajnica nesuđenog europskog obrambenog saveza zalijevali fikus u svome bruxelleskom uredu, najmoćnije europske države poslale su svoju elitnu vojnu špijunažu u formi europskih promatrača u promatranje rata u Hrvatskoj.

Ali Kadijević i Milošević su rekli – ne, nema promatranja. I vojni promatrači su se vozili promatrajući – samo od Zagreba do Varaždina i natrag – jedni druge i izvještavali o važnim saznanjima svoje državne centrale. A EU i WEU su zajednički izvještavali samo o onome što je već pisalo i u novinama. Toliko o snazi i zajedništvu.

Samo oni rijetki koji su se uspjeli prošvercati kao doktori ili humanitarci uspjeli su nakon pada i okupacije vidjeti Vukovar, tek kada im je to major JNA Veselin Šljivančanin dopustio i koliko im je dopustio. Potom se šefu generalštaba JNA Veljku Kadijeviću učinilo da nešto previše promatraju iz zraka. Pa je pilot JNA naciljao i srušio nenaoružani i jasno označeni helikopter europskih promatrača, ubivši cijelu posadu – četvoricu Talijana i jednog Francuza.

A što su učinili WEU i EU? Zamolili su Kadijevića da to više ne čini. A zašto EZ/EU nije uspio probuditi WEU ujesen 1991.? Zato jer su bili politički podijeljeni oko raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja novih država. Zato jer su u EZ/EU-u, pa tako i WEU-u, politički dominirale države pobornice očuvanja versailleskog poretka, odnosno Jugoslavije, predvođene Velikom Britanijom i Francuskom.

>> VL: Akcija Britanaca požurila je Tuđmana i Gotovinu

U skladu s njihovim političkim interesima, WEU bi tada bio probuđen da je trebalo bombardirati Hrvatsku. Ta politička uvjetovanost europskog obrambenog saveza do izražaja je došla nekoliko godina kasnije, u proljeće 1995. Iznenada, gotovo preko noći, probuđeni su tajnik WEU-a i njegova tajnica, da bi poslužili kao okvir u kojem će Francuska i Velika Britanija poslati u BiH svoje snage za brzo djelovanje, specijalne postrojbe s ratnim mandatom. Velika Britanija, koja je, za razliku od Francuske, uvijek svisoka gledala europski obrambeni savez, spremno je uskočila u okvir. Što je bio motiv? Spriječiti američki plan okončanja rata promjenom vojnog odnosa snaga, zaustaviti hrvatske vojne operacije Oluju, Maestral, Južni potez… Ali savezništvo je trajalo samo dok je trebalo probuditi EU i WEU.

Baš sam ovih dana prelistavala stare bilješke iz kojih se vidi međusobno sumnjičenje i nadmetanje na terenu između zapovjednika francuskih i britanskih snaga za brzo djelovanje, na rubu fizičkih incidenata. Jer došli su kao vojnici svojih država, u službi njihovih politika.

Nikada poslije WEU se nije probudio, da bi 2011. odumro prirodnim putem. I kad se već učinilo da je unutar EU-a napokon osviješteno kako je NATO pod jasnim američkim vodstvom jedini pouzdani i realni jamac europske obrane, uz poželjan veći europski angažman, da je osviješteno kako vojska ne može funkcionirati izvan okvira države niti imati pet različitih političkih zapovjednika, eto opet Merkel u padu i Macrona u opadanju – sanjaju zajedničku europsku vojsku. U Europskoj uniji podjeljenijoj nego ikad.

Kada bi mogli, sad bi je najradije poslali u boj protiv govora mržnje, populista i drugih fašista. Na Varšavu i Budimpeštu, preko Praga? Ili možda na Rim? Možda ojačanu specijalnim migrantskim postrojbama? Svakako uz burni pljesak hrvatske napredne elite.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno