Connect with us

Slaviša Lekić

Religija RPC: “Veliki osloboditelj našeg naroda”, Lenjin i “Bogom dani genije i nezaboravni vođa” Staljin (sa osvrtom na srpsku crkvu)

Published

on

Sveti Josip Staljin – ravnoapostolni svetac komunizma i pravoslavlja Foto: fakeoff.org

“Kršćanska duša”, “veliki osloboditelj našeg naroda” – tako Ruska pravoslavna crkva kaže o Lenjinu.

“Bogomdani genije i nezaboravni vođa”, “veliki graditelj nacionalne sreće” – govori Ruska pravoslavna crkva o Staljinu.

Neki pedantni novinari i blogeri, neovisni stručnjaci, redovito uspoređuju te izjave s činjenicama, što je Ruska pravoslavna crkva govorila kasnije, krajem 1980-ih, 90-ih ili sada: o ateističko-sovjetskim bezbožničkim godinama, progonima i novomučenicima, o Staljinu kao “tvorcu neljudskog režima” i Lenjinu – “ekstremistu, ciniku i zločincu”.

Postavlja se samo pitanje: u kojim je slučajevima RPC lagala i otstupala od suštine svoje vjere, neka nam odgovori?

Ali po mom mišljenju, RPC nikada nije odstupala od suštine vlastite vjere, u bilo kojem od ovih slučajeva, jer socijalna dimenzija ove vjere sastoji se isključivo u apsolutnoj radikalnoj lojalnosti.

Kako se nitko ne bi našao iziritiran RPC-u lojalnošću, potrebno je razumjeti tri stvari.

1. Misticizam. Bit vjere Ruske pravoslavne crkve – je predavanje blagodati, koju navodno ima. To je kao banka, ali u suptilnijem obliku kapitala – blagodat se daje onima koji vjeruju u milost, poštuju obrede, drže post i ispovijed.

Jedino pitanje je, mislite li da RPC ima tu nevidljivu blagodat koja će vas spasiti?

Nikakvih dokaza tu ne mogu biti, jer to je upravo pitanje vjere, a ne znanja, koje bi se moglo dokazati ili negirati.

Sve ostalo (politička i ekonomska strategija Ruske pravoslavne crkve), sve što je povezano s njenim nebeskim biznisom (razmjena vaše vjere za njenu blagodat), nije glavna stvar.

2. Lojalnost. U socio-etičkom smislu, religija RPC-a je kult odanosti bilo kojem državnom tijelu. Nije postojao nijedan imperator, glavni tajnik, predsjednik, koji bi bio kritiziran od strane Ruske pravoslavne crkve za vrijeme njegove vladavine.

Štoviše, Ruska pravoslavna crkva podržava i opravdava sve čelnike i svako državno uređenje u povijesti svog postojanja: velike knezove, vladare i Raspućina, privremenu vladu, komuniste, Treći rajh (na okupiranim teritorijima su aktivno otvarane nove crkve), pa onda opet komunizam, pa današnje “demokrate” s Putinom na čelu.

Neke političke fluktuacije, međutim, doista su bile u tijeku građanskog rata, ali to je povezano s neizvjesnošću njegovog ishoda.

Uzimajući u obzir stavak 1, to je optimalna strategija.

U tom smislu, najbliži analog religiji RPC-a može se naći u kineskom konfučijanstvu, to će reći, državno-militarističkom kultu lojalnosti i paternalističkoj servilnosti.

Da bi se bolje implementirao stavak 1., Ruska pravoslavna crkva uvijek slijedi vlast. Vlast uvodi kapitalizam, a Ruska pravoslavna crkva kaže: “Crkva ne bi trebala pružati usluge besplatno”.

Vlast se boji društva liberala, a Ruska pravoslavna crkva odmah kaže: “Crkva ne podržava agresivne ideje liberalizma”.

Vlast se stavlja na stranu ljevičara i nekako se ovdje nalazi ruska pravoslavna crkva i kaže: “Ne zatvaramo se ljevičarskog shvaćanja kršćanstva.”
Stoga su političke pretenzije prema RPC-u potpuno apsurdne, jednostavno zato što se trude diviti se vladajućoj političkoj garnituri na vlasti, kojoj će se prikloniti u vidu svog tradicionalno-mudrog naklona. Ali ne ranije.

Sposobnost da se privije partiji na vlasti, što je vrlo važno, u RPC-u, to pitanje neće biti istaknuto na njihovom arhijerejskom zasjedanju kako bi se o njemu raspravljalo, barem dok ta partija ne izgubi vlast.

Svrha zbog koje RPC primjenjuje svoje metode, u svakom slučaju i na svaki način, bit će opravdana, sve dok dotična partija egizstira u vidu aktualne vlasti.

Ovdje je važno imati na umu da je Ruska pravoslavna crkva, u strogom smislu svog imena, relativno mlada organizacija, koja datira od 1918. (a kasnije 1943. – prim. aut.).

Do tada je pravoslavna crkva bila državna služba (osobito kada je kao javni servis počela funkcionirati sredinom 15. stoljeća), da bi u vrijeme ruskog imperatora Petra njome upravljalo državno ministarstvo, te stoga nije se ni moglo postaviti pitanje njezine lojalnosti aktualnoj vlasti, to je implicitno, jer je dio činovničkog kodeksa ponašanja.

Uzimajući u obzir godinu rođenja (odvojenosti) RPC organizacije od države (1918), djeluje kao pravni apsurd, primjerice, takva formulacija kao “restitucija crkvene imovine”.

Bilo bi logičnije, povratak same Crkve u državni sastav u podređenom obliku šefu državnih specijalnih službi, koji uopće gledano de jure, ne postoji, ali je izraženo de facto.

Ikona “novomučenika svetog starca, Vladimira Iliča Lenjina” koji se 1919 god. ukazao Đeržinskom, nesuđenom rimokatoličkom svećeniku

3. Smirenje. Stavak 2. mogao bi vas zbuniti i zabrinuti, ako ne razumijete (njenu) apsolutnu odanost bilo kojem političkom režimu – vrlo ozbiljna duhovna praksa, dostiže se samovaspitavanjem, koji je jedinstveni oblik istočnog asketizma, zaboravljenim od zapadnog čovjeka.

Pokušajte, pregledavajući povijesni udžbenik, zamisliti sebe, kako opravdavate i priznajete svaki režim, a sve njegove postupke podržavate?

Vrlo je vjerojatno da će u vama progovoriti ogorčenje, iritacija, pa čak se pojaviti i želja za prosvjedom, odnosno, promjena političkih režima izazvat u vama napad grješne gordosti i arogantnu sekularnu pobunu, jer svaka vlast svojim brojnim postupcima uzrokuje poremećaj u površnim i lukavim ljudima, koja se zatim projavljuje u skupu grehovnih pobuda.

Sada se pokušajte pokloniti toj vlasti u obliku dubokog nagiba i za to vrijeme razmislite o prednostima, spasenju i o tome, da nismo ovdje zauvijek i stoga nema razloga za ljutnju.

Doista, nećete odmah imati uspjeha, tj. to zahtijeva ozbiljno samoodricanje i odricanje od himera takozvanih političkih prava, skupine društvenih interesa, općih ciljeva i tako dalje.

Sve to u religiji RPC-a zamjenjuje njezina mistična i neopisiva suština (milostivi dar), zahtijevajući apsolutnu lojalnost svakoj zemaljskoj vlasti.

I konačno, naravno da ne možete, a da ne prihvatite činjenicu da takav sustav od tri točke ima bilo kakve veze s kršćanstvom.

Moguće je da ste iz čitanja Evanđelja potpuno drugačije zaključili.
Neki vjeruju da je evanđeoski siže – priča o političkom zatvoreniku koji je optužen za vrijeđanje osjećaja vjernika, kao i za odbacivanje postojeće državne vlasti.
Možda se sjećate kršćanskih mučenika, radije su preferirali smrt od kompromisa sa zemaljskim vlastima ili kasnijih primjera, kada većina kršćana različitih denominacija i non-denominational (kršćana), kao što su Lav Tolstoj, osporavali prevladavajući sustav odnosa.

Nije isključeno da ste iz ljubavi prema kršćanskoj tradiciji stekli posve različite političke zaključke.

Ti zaključci mogu biti vaš inicijator “ideja agresivnog liberalizma” ili “ljevičarskog razumijevanja”.

Ali u ovom slučaju, nitko vas ne progoni da religiju RPC-a nazivate “kršćanstvom”.

Možete je nazvati njezinim imenom “religija Ruske pravoslavne crkve” ili “erpecejanstvom”, što znači da ako usvojite ove tri spomenute točke (da mističkom praksom svojoj pastvi osigurava blagodat i apsolutnu lojalnost bilo kojem političkom sustavu, shvaćenu kao asketizam samoodricanja), tada će sve doći na svoje mjesto i sve vaše dileme će nestati.

Još ako k tome za kraj dodamo, da je i slijepa sljedbenica RPC-a u liku Srpske pravoslavne crkve također usmjerena na kopiranje svoje starije “sestre”, pa i njezine velikodostojnike vidimo kako se dodvoravaju svakoj vlasti. 
Počevši od Kraljevine Jugoslavije, to zbog toga, što je tadanji kralj 1922 godine dao fomirati mutant-crkvu zvanu SPC, pa sve do Broza, a aktualnoj vlasti posebno.

Tako je bivši patrijarh srpske crkve, German, bio čest gost Broza, a pravoslavni velikodostojnik Crne Gore, Amfilohije, čak mu ni mrtvom ne daje odmora, već povremeno tajno odlazi na njegov grob u tkzv., “Kuću cvijeća” (http://arhiva.alo.rs/vesti/aktuelno/amfilohije-okadio-jovanku-i-tita/84886) , gdje izvodi samo njemu znanu neku vrstu rituala, sve da se i Brozova obitelj, pa i sam Titov unuk Joška Broz doznavši za takvu blasfemiju nedvojbeno usprotivili i izrazili protest – ali kome …?

image.png

Druže Tito, oprosti na uznemiravanju: Mitropolit Amfilohije

Autor: Slaviša Lekić teolog, analitičar i kolumnist

Komentari

Slaviša Lekić

(VIDEO) “Tomos u zamjenu za slatkiše” – Patrijarh Bartolomej odgovorio šalom na optužbe za podmićivanje

Published

on

“Nisam dobio nikakav novac, samo nešto Roshenovih bombona i čokolada – našalio se Patrijarh Bartolomej kao odgovor na optužbe za mito za davanje autokefalnosti Ukrajinskoj Crkvi”.  

Prema informacijama portala ORTHODOXIA.INFO Ekumenski Patrijarh Bartolomej je rekao da nije dobio novac od vlade za ukrajinsku autokefaliju, ali bombona i čokolada od Petra Porošenka – da!

“Iako me Ruska crkva optužuje da sam uzeo novac za tu autokefaliju, mogu reći da novac nisam uzeo, ali imam puno slatkiša i čokolada, i to slatkiša iz Poroshenkove tvornice…” – rekao je djeci koja su došla da Patrijarhu Bartolomeju čestitaju božićne blagdane.

Tako je patrijarh odgovorio na optužbe upućene na njegov račun od strane dijela moskovskog svećenstva, pa i samog predsjednika Putina. 
“Predsjednik Ukrajine povodom velike radosti što njegova zemlja dobiva autokefalnost poslao Ekumenskoj patrijaršiji slatkiša iz tvornice čokolade ‘Roshen'”, i objasnio da Porošenko ima tvornicu čokolade kao što je i američki predsjednik Donald Trump, poduzetnik, dajući slatkiše rekao djeci Ekumenski patrijarh Bartolomej, vrhovni poglavar Ekumenske carigradske patrijaršije i ‘prvi među jednakim’ patrijarsima Pravoslavne crkve.

Naime, službeni Kijev i sav Ukrajinski narod, nakon Ruske agresije na njihovu teritoriju i smrt desetaka tisuća ukrajinskih mladih vojnika u nepravednom ratu i sa snažnim agresorom i jakom vojnom silom, Rusijom, a također i aneksiranja Krima, odlučili se distancirati i u vjerskom pogledu od Moskve, tako što će zatražiti ‘Tomos’ (ukaz o autokefalnosti) od “Majke Crkve”, tj. Ekumenske patrijaršije u Carigradu (Istanbulu) koja je svim današnjim autokefalnim pravoslavnim crkvama, između ostalog, Srpskoj i Ruskoj, dodijelila autokefalni status (samostalnost) sličnim Tomosom.

Tim prije, kako smatraju u Ukrajini da je tadašnja Rus’ pokrštena u Kijevu, masovnim krštenjem u Dnjepru 988 po naređenju sv. Vladimira, kneza Kijevske Rus’i, koga pravoslavne crkve smatraju ravnoapostolom. Pa zato u starim ruskim ljetopisima za Kijev se kaže da je “majka ruskih gradova”, čime se naglašava njegov nadređeni status u odnosu na druge gradove Stare Rusije.

Poslije raskola 1054 ta je Crkva pristala uz Carigrad i time uz pravoslavlje. Poslije mongolske invazije sijelo metropolita preneseno je u Vladimir, a nedugo zatim u Moskvu, slijedeći baricentar državne vlasti. Za novac koji je Boris Godunov platio tadašnjem ekumenskom patrijarhu, moskovski mitropolit Job dobio je 1589 pravo na naslov patrijarha moskovskoga, ali je tadašnji mitropolit kijevski i sveruski ostao pod jurisdikcijom ekumenskog patrijarha sve do 1686, kada ga je ekumenski patrijarh Dionýsios IV (iz carske loze Komnena) predao u jurisdikciju moskovskog patrijarha Joakima (od tada i sveruskoga), a pod utjecajem mladog cara Petra Velikoga. Time je patrijarh u Moskvi, u ime “crkvene ekonomije”, stekao pravo imenovanja kijevskog mitropolita.

Pošto je crkvena transakcija bila nekanonska (nelegtimna), ukrajinske vlasti, Vrhovna Rada Ukrajine – Parlamenat, 19. travnja 2018 god. izglasala rješenje da zamole Ekumensku patrijaršiju i patrijarha Bartolomeja, kao onog koji dodjeljuje autokefalni status svim pravoslavnim crkvama, da ponovo preispita pitanje ukrajisnke crkve i vrati je pod okrilje Majke crkve, kako bi im ona dodijelila autokefaliju.

Budući da ruske, kako svjetovne tako i duhovne vlasti, ne žele izgubiti Ukrajinu niti njenu crkvu, dosjetili se optužiti Ekumenskog patrijarha da je zbog toga primio mito od ukrajinskog predsjednika i poduzetnika Petra Porošenka, što je ekumenski patrijarh i vrhovni pravoslavni vjerski poglavar demantirao na ovaj duhovit način.

Autor: Slaviša Lekić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno