Connect with us

Kultura i vjera

Regularizacija i potpuno opravdanje nadbiskupa Lefebvrea

Objavljeno

- datum

Napomena urednika Remnant Newspapera: Ovo je proširena verzija članka koji je bio objavljen u nedavnom tiskanom izdanju „Remnanta“. Ovdje ga reproduciramo da bismo potakli konstruktivnu raspravu o tome što bi se moglo dogoditi (ako se ostvari) najznačajnija promjena u Crkvi od Summorum Pontificuma.

Te rasprave prije realizacije čine mi se prikladnima, ali one ne smiju biti napad na one koji su za regularizaciju. Postoje dobri ljudi s obje strane ovog problema, a ono što slijedi, samo je mišljenje jednog čovjeka koji možda griješi. Tako ja to vidim – kao autsajder – a čitatelj slobodno može odbaciti moje brige i ostati mi prijatelj i brat u oružju.

The Remnant se ne bavi glasinama. Ali posljednjih mjeseci sve vrvi glasinama o neizbježnoj regularizaciji Bratstva sv. Pija X., a i generalni poglavar, biskup Bernard Fellay, konačno potvrđuje da su to i više nego samo glasine, iako je stvar još daleko od riješene.

Zbog poslanja pape Franje da potkopa sve katoličko, svaka „regularizacija“ od Vatikana – bez obzira na uvjete – može uzrokovati prijateljima FSSPX-a razlog za brigu. Biskup Fellay to, vjerujem, razumije, i zna da takva briga potječe od zabrinutosti za FSSPX. On, zapravo, i sam dijeli tu brigu. Preuzvišeni je nedavno primjetio u intervjuu o kojemu se naširoko izvještavalo da iako Rim, čini se, teži regularizaciji, „da to ne znači da ćemo mi ići dalje, jer moramo ići s velikom razboritošću te osigurati svoju budućnost da možemo spriječiti svaku mogućnost zamke. Stoga, ne srljamo u tu situaciju.“

Zaista mudre riječi. U ovome trenutku, zbog svih nepravda kojima papa Franjo i njegovi crkveni plaćeni ubojice podvrgavaju Franjevce Bezgrješne, na primjer, zbog njihove tendencije prema Tradiciji – neki od nas odmah zamišljamo da jebilo kakva regularizacija od Vatikana vrlo vjerojatno zamka. Napokon, Papa koji je našao način kako potkopati tisućljećima stari Red malteških vitezova, vjerojatno bi imao pouzdanja u svoju sposobnost da nađe put oko FSSPX-ove nedavno izmišljene osobne prelature.

Teško je pod bilo kojim okolnostima – s obzirom da je Crkva hijerarhijska – zamisliti da bi Papa bio vezan uvjetima prelature jednog običnog bratstva katoličkih svećenika. Radilo se, konačno, o vatikanskoj zloupotrebi moći – a ne FSSPX-ovoj kritici Drugog vatikanskog sabora i nove Mise – zbog koje je uopće i došlo do FSSPX-ovog „raskola“. A raspravljati da se, ako će se dogoditi slična kršenja pravila nakon „regularizacije“ FSSPX uvijek može „vratiti tamo gdje je bio“ je, vjerujem, previdjeti silnu djelotvornost dosadašnje vatikanske strategije ‘podijeli pa vladaj’.

Osim toga, ako papa Franjo zaista želi dati regularizaciju bez ikakvih obaveza – što ga sprječava? Potezom svoje papinske olovke FSSPX može regularizirati još večeras i stvar riješena. Zbog činjenice da on to nije učinio mnogi od nas se pitaju o njegovim namjerama.

Postoji jednostavna stvar naravne pravde koju ovdje treba imati na umu: je li se Vatikan spreman posthumno ispričati nadbiskupu Lefebvfreu za veliku nepravdu koja mu je učinjena, najvjernijem sinu Crkve dvadesetog stoljeća? Je li Vatikan spreman zahvaliti FSSPX-u što je sačuvalo tradiciju Crkve zadnjih četvrt stoljeća? Ili Vatikan pod svaku cijenu želi razvijati turbo-modernističku agendu koja će imati koristi da stekne kontrolu nad svojom najmoćnijom tradicionalističkom opozicijom?

Da, argumentira se ovako: ali FSSPX bi imao osobnu prelaturu koja bi mu dopuštala da nastave biti točno kakav je! Zaista? Od kada Crkva tako djeluje? Govorimo o hijerarhijskoj instituciji u kojoj bi FSSPX, tako mi se čini, moglo „nastaviti točno kakav je“ toliko dugo dok onaj koji ima nadzor kaže da može. Čak i s prelaturom, ono bi još uvijek bilo podložno hirovima pape Franje, čije će općenito dopuštenje biti potrebno da mogu „kritizirati II. vatikanski i novu Misu“. Ali otkada proturevolucionari dobivaju dopuštenje revolucionara da bi se suprotstavili Revoluciji? To izgleda na prvi pogled apsurdno.

U svojoj propovijedi prilikom biskupskih ređenja 1988. u Econeu, u Švicarskoj, nadbiskup Lefebvre je vrlo jasno rekao da je njegova odluka da djeluje bez vatikanskog mandata nije samo razborit trud da spasi svoje Bratstvo. Stari vojnik slomljena srca otišao je u rat toga dana i sigurno nije lobirao za svoje malo pravo da smije kritizirati određene elemente Drugog vatikanskog koncila. Nadbiskup je razumio da je đavao izveo puč u Rimu, zbog čega je on bio obvezan donijeti svjesnu odluku da stane protiv Vatikana koji je izdao Crkvu.

“Obratimo se Presvetoj Djevici Mariji,” rekao je nadbiskup tog sudbonosnog dana. „Draga moja braćo, znate da je Lav XIII. na temelju proročkog viđenja rekao: „Petrova će stolica jednog dana biti sjedištem bezboštva.“… Vrijedi li to već danas? Hoće li to biti tek sutra? Ja to ne znam. U svakom slučaju to je nagoviješteno. Bezboštvo može također posve jednostavno biti i krivi nauk. Krivi nauk je također bezboštvo. To je teška zabluda neispovijedanja vjere svih vremena, katoličke vjere. Ako postoji bezboštvo, onda je to današnje bezboštvo koje se širi! Mislim da u Crkvi nikada ranije nije bilo većeg bezboštva od susreta u Asizu. Ovaj se susret ogriješio o prvu Božju zapovijed kao i o prvi članak Vjerovanja!”

Nadbiskup je tada usmjerio svoje misli k Gospi od Dobrog Uspjeha: “Nedavno sam od jednog od naših svećenika, od priora našeg priorata u Bogoti/Kolumbija, dobio knjigu o ukazanjima naše Gospe od Dobrog Uspjeha … Presveta je Djevica ovoj časnoj sestri dosta toga predskazala za XX. stoljeće i kod toga izričito rekla: u tijeku XIX. i najvećim dijelom u tijeku XX. stoljeća u svetoj će se Crkvi u velikoj mjeri proširiti kriva učenja. Crkva će se strmoglaviti u apsolutno katastrofalnu situaciju. Ćudoređe će propasti, vjera će se ugasiti, a da to i ne zamijetimo.“

A zatim još dramatičniji osobni osvrt: “Oprostite da sada nastavljam s ovim ukazanjem. Ono govori o jednom prelatu koji će se posvema suprotstaviti ovoj nahrupi otpadništva i bezboštva i koji će sačuvati svećeništvo odgajajući dobre svećenike. Možete imati prigovore ako želite. Ja to neću učiniti. Ne mogu zanijekati da sam bio iznenađen kada sam pročitao ove retke. To je pak činjenica. Ovi su redci napisati, tiskani i pohranjeni na čuvanje u arhivima o ovom ukazanju.“

Nadbiskup Lefebvre ovdje ne djeluje pretjerano zabrinut oko toga da mu se samo dopusti da „nastavi s eksperimentom tradicije.“ On ne moli samo za mirnu koegzistenciju s ekumenskom „katoličkom kršćanskom zajednicom.“ Radije, on priznaje svoju svetu dužnost pred Bogom da se javno suprotstavi smrtonosnom zlu u Crkvi – zlu na koje nas je upozorila sama Gospa.

“Zacijelo poznajete i ukazanja u La Salette. U tijeku ovih ukazanja kaže naša Gospa da će Rim izgubiti vjeru. Ondje će vladati tama! Tama! Zamislite što može značiti kad Presveta Djevica tako govori“, nadbiskup je podsjetio svoje slušatelje tog kobnog dana. I Gospa Fatimska bila mu je na pameti: „Na koncu, postoji još i Fatimska tajna koja nam je vremenski još i bliža. Treća Fatimska tajna nesumnjivo mora sadržavati upozorenja o ovim tminama koje su potamnile Rim. Ove se tmine nakon Drugog vatikanskog sabora šire po cijelom svijetu.“Tome mogu dodati, te tmine samo su sve sumornije od kada je papa Franjo u Rimu.

Nadbiskup je postavljao temelje svoje potpune suprotstavljenosti Vatikanu i njegovoj modernističkog revoluciji – ne samo određenim problematičnim aspektima jednog ili dva koncilska dokumenta. A skoro 30 godina kasnije, situacija je postala od loše još puno gorom, a već i mnogi „neokatolički“ komentatori oglašavaju uzbunu koju je nadbiskup Lefebvre oglasio prije trideset godina. Potpuno opravdanje nadbiskupovog povijesnog stajališta o katoličkoj tradiciji je pred nama. Možda je to ono što sad brine papu Franju?

A što bih ja učinio na mjestu biskupa Fellaya? Ja sam laik tako da je to pitanje sporno. Za mene bi to bilo puno lakše, pukog laika, da s poštovanjem informiram progresivne izdajnike koji upravljaju Vatikanom upravo da, dok god nastavljaju s ratom protiv Kristove Crkve, da ću ja nastaviti ratovati protiv njih.

Zatim bih objasnio svojoj braći da jednostavno ne mogu shvatiti kako bih mogao nastaviti biti protiv najopasnijeg pontifikata u povijesti, jednom kada taj isti pontifikat pruži ruku prijateljstva i regularizacije, samo što me sada proglašava „prihvatljivim“ za Vatikan za koji vjerujem da je Bogu neprihvatljiv.

Ali opet, ja nisam biskup. Poznajem i poštujem biskupa Fellaya, za kojeg sam uvjeren da čini upravo ono za što on vjeruje da je najbolje za Crkvu. On je dobar i sveti svećenik. Ali on mora biti strpljiv sa svojim tvrdoglavim sinovima – i unutar Bratstva i izvan njega – koji se boje da će bez „osiguranja“ koje je FSSPX, budućnost katoličke proturevolucije kao cjelina biti u opasnosti. Bratstvo sv. Petra nije jedina institucija koja je napredovala s protutežom FSSPX-a (neki to možda zovu „policom osiguranja“). Kroz godine smo svi mi bili ohrabreni i nadahnuti čuvati vjeru i boriti se za nju, znajući da 600 svećenika i milijun vjernika stoji čvrsto protiv dijabolički dezorijentiranog Vatikana.

Ne vjerujem da Bratstvo sv. Pija X. treba „regularizaciju“ da bi postiglo potpuno zajedništvo unutar Kristove Crkve… ali bojim se da Vatikan pati zbog nedostatka dužne regularizacije.

Što bi biskup Fellay trebao učiniti? Iskreno ne znam. Molim da ga Bog vodi i da ga učini neprobojnim za rimsko zavođenje. Možda je upravo Božja volja da FSSPX postigne dogovor s Vatikanom i tako nas uvede u potpuno novu eru tradicionalne obnove iznutra. Uistinu, to izgleda teško za zamisliti, ali mi ne znamo putove Providnosti niti joj se smijemo postaviti na put. Možda je došlo vrijeme. Moramo moliti da jest tako i da će Bog korisititi regularizirani FSSPX (ako glasine postanu stvarnost) da vrati Tradiciju u srce Crkve i da potakne pravu obnovu Crkve po uzoru na klinijevske reforme iz 11. stoljeća.

S druge strane, suradnja katoličke proturevolucije najvećeg svećeničkog bratstva  koju vodi Vatikan uoči samog utemeljenja bezbožnog novog poretka možda je sve samo ne Božja volja. Svaki student ljudske prirode bez sumnje će smatrati teško shvatljivim zašto bi modernisti unutar Vatikana htjeli odobriti svjetski red tradicionalnih svećenika koji će se onda nastaviti žestoko suprotstavljati vatikanskoj vlastitoj agendi u svijetu. To se čini neprirodno s njihove strane, u najmanju ruku, a ostavlja mnoge od nas s pitanjem: zašto to čine, osim ako namjere Vatikana nisu sumnjive.

Moramo se sjetiti da je Vatikan postigao nevjerojatan uspjeh u potkopavanju Crkve, čak i kada je tradicionalna latinska Misa bila JEDINA u rimskom obredu prije pedeset godina. Oni znaju kako zaobići staru Misu, oni su to već dokazali. Ono što ih sada brine je principijelni, organizirani i javni otpor njihovoj agendi. Oni će nam dati Misu dok god začepimo svoja usta i stavimo sa strane žestoku proturevoluciju.

I dok razmatramo budućnost tradicionalnog katoličkog pokreta i molimo da Duh Sveti vodi vodstvo FSSPX-a, pogledajmo njegovu prošlost i prisjetimo se kako je sve započelo – s neviđenom revolucijom u Crkvi zbog koje su dobri ljudi slijedili Pavla koji su suprotstavlja Petru u lice. Ovdje je otvoreno pismo svetom Ocu od nadbiskupa Lefebvrea i biskupa de Castro Mayera od prije 35 godina. Nemojmo nikada zaboraviti žrtve tih plemenitih ljudi, koji su postali odmetnici od ljudskog elementa Kristove Crkve radi samog Krista.

Michael Matt  izvor: Remnantnewspaper.com

 

 

Otvoreno pismo Papi (biskupski proglas)

Rio de Janeiro, 21. studenog 1983.
Sveti Oče,

Neka nam Vaša Svetost dopusti izložiti Vam sljedeća razmišljanja s potpunom sinovskom otvorenošću. Tijekom posljednjih dvadeset godina stanje u Crkvi je takvo da ona izgleda kao okupirani grad.

Tisuće pripadnika klera i milijuni vjernika žive u stanju tjeskobe i zbunjenosti zbog „samouništenja Crkve“. Njihovo stanje zbrke i nereda prouzročeno je zabludama sadržanim u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, pokoncilskim reformama i osobito liturgijskim reformama, krivim pojmovima raširenim po službenim dokumentima i zlouporabama ovlasti koje je počinila hijerarhija.

U tim uznemiravajućim okolnostima, mnogi gube vjeru, ljubav se hladi, a pojam pravog jedinstva Crkve u vremenu i prostoru nestaje.

U našem svojstvu biskupa Svete Katoličke Crkve, nasljednika apostola, naša srca su skrhana onim što se vidi diljem svijeta, tolikim dušama koje su zbunjene, ali žele nastaviti u vjeri i moralu koje je definiralo Učiteljstvo Crkve, a koje je Crkva stalno i posvuda naučavala.

Čini nam se da bi šutjeti u takvim okolnostima značilo postati suučesnicima u tim zlim djelima (usp. 2 Iv 11).

To je razlog zašto se smatramo dužnima intervenirati u javnosti pred Vašom Svetošću (uzimajući u obzir da su sve mjere koje smo poduzeli u četiri oka tijekom posljednjih petnaestak godina ostale neuspješne), kako bi se obznanili glavni uzroci ove dramatične situacije, te molimo Vašu Svetost da primijeni svoju vlast kao Petrov nasljednik te ,,utvrdi svoju braću u vjeri” (Lk 22, 32), koju nam je vjerno prenijela apostolska Tradicija.

U tom smislu priložili smo ovome pismu dodatak koji sadrži glavne zablude koje su uzrok ove tragične situacije i koje su, štoviše, već osudili Vaši prethodnici. Sljedeći popis navodi te zablude, ali on nije iscrpan:

1. Slobodoumni i ekumenski pojam Crkve, podijeljene u svojoj vjeri, osudio je posebice Syllabus, br. 18 (DH 2918).

2. Kolegijalna vlast i demokratska orijentacija u Crkvi, koju je osudio posebno I. vatikanski sabor (DH 3055).

3. Krivi pojam prirodnih prava čovjeka koji se jasno pojavljuje u dokumentu o vjerskoj slobodi, osuđen posebno u Quanta Cura (Pio IX.) i Libertas praestantissimum (Lav XIII.).

4. Pogrešna predodžba o vlasti pape (usp. DH 3115).

5. Protestantski pojam svete Misne Žrtve i sakramenata, koje je osudio Tridentski sabor, XXII. zasjedanje.

6. Na kraju, i na općeniti način, slobodno širenje krivovjerja, obilježeno ukidanjem Svetoga Oficija.

Dokumenti koji sadrže ove zablude izazivaju nelagodu i zbrku, tim dublju što dolaze iz toliko visokog izvora. Kler i vjernici najviše dirnuti ovom situacijom su, štoviše, oni koji su najviše vezani za Crkvu, za autoritet Petrovog nasljednika, za tradicionalno Učiteljstvo Crkve.

Sveti Oče, prijeko je potrebno okončati ovu zbrku, jer je jato raspršeno i napuštene ovce slijede najamnike. Mi vas preklinjemo, za dobro katoličke vjere i za spas duša, da potvrdite istine, oprečne tim zabludama, istine koje su se poučavale dvadeset stoljeća u Crkvi.

Obraćamo vam se s osjećajima sv. Pavla pred sv. Petrom, kada ga je prekorio jer ne slijedi „istinu Evanđelja“ (Gal 2, 11-14). Njegov cilj nije bilo ništa drugo nego zaštititi vjeru stada.

Sv. Robert Bellarmin, izražavajući o ovoj prigodi opće moralno načelo, navodi da se moramo oduprijeti papi čija bi djela bila štetna za spas duša (De Romano Pontifice, I.2, C.29).

Sa željom da priteknemo u pomoć Vašoj Svetosti izričemo ovaj krik za uzbunu, koji postaje to hitniji zbog zabluda, da ne kažemo krivovjerja, novog Zakonika kanonskoga prava, i zbog ceremonija i govora u povodu petstote obljetnice rođenja Luthera. Uistinu, to je vrhunac!

Neka vam Bog pritekne u pomoć, Sveti Oče. Mi se molimo bez prestanka za vas Blaženoj Djevici Mariji.

Udostojte se primiti osjećaje naše sinovske odanosti,

Nadbiskup Marcel Lefebvre,
Međunarodna bogoslovija sv. Pija X.
Econe, Švicarska

Biskup Antonio de Castro-Mayer
Riachuelo 169, C.P. 255
28100 Campos (RJ) Brazil

 

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

PO UKAZANJU ISUSOVU   Posveti se Srcu Isusovu onako kako je to činila  sv. Margareta Marija Alacoque

Objavljeno

- datum

Isus je dao i 12 obećanja onima koji budu širili ovu pobožnost!

Sveta Margareta Marija Alacoque rodila se u Francuskoj 1647. U dobi od 24. godine stupila je u Red Sestara Pohođenja Marijina. Već je i prije stupanja u samostan imala više nadnaravnih viđenja a u narednom razdoblju ekstaze su postale i učestalije radi čega je pretrpjela mnoge neugodnosti od strane susestara.

Ostala je čvrsta u vjeri i njezina je ljubav prema Isusu sve više rasla. 1675. godine, u vrijeme tijelovske osmine, došlo je do važnog ukazanja u Kapeli Pohođenja. Margareta je ugledala Isusa koji joj je naredio da se zauzme da se na petak nakon tijelovske osmine uvede Petak Srca Isusova. Usprkos najvećim protivljenjima i okrivljavanjima kojima je bila izložena, svim se žarom posvetila širenju pobožnosti u čast Srcu Isusovu. Drugom je prigodom Isus zatražio od Margarete da se svakog prvog petka u mjesecu pričesti te je tako nastala pobožnost Prvih petaka. Potporu i pomoć dobila je od poglavara mjesne isusovačke redovničke zajednice. Na njega ju je za vrijeme jednog viđenja uputio sam Isus. Najvažnije što je Isus želio prenijeti njoj, a onda i svim ljudima, je istina o njegovoj silnoj ljubavi prema čovjeku i istina o njegovu Srcu kao simbolu te ljubavi. Svetica je umrla 16. listopada 1690. godine a tijelo joj se nalazi u kapeli gdje joj se ukazao Isus. Sredinom 19. stoljeća papa Pio IX. službeno je uveo u Crkvu blagdan Srca Isusova koji se slavi prvi petak nakon blagdana Tijelovo.

Posveta Isusovu srcu sv. Margarete Marije Alacoque

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega, što bi njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti.

O predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote.

Uništi, dakle, u meni sve, što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću, da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob.

Amen.

Isus svetoj Margareti obećava da oni koji budu štovali njegovo Presveto Srce daje ove duhovne i vremenite blagodati:

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grješnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da taknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

Autor: Vjera

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Brašančevo (Tijelovo)

Objavljeno

- datum

BLAGDAN je Tijelova. Za Katoličku crkvu, Tijelovo se obilježava u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.

Svetkovina se pojavljuje u 13. stoljeću, no zapadno kršćanstvo počelo ga je obilježavati tek u 14. stoljeću. Postoji legenda prema kojoj je augustinska redovnica Julijana iz samostana u Belgiji, imala viđenje punog Mjeseca, na kojem je opazila mrlju.

Mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju nedostatkom blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament. Mjesni biskup je na njezinu molbu uspostavio blagdan, koji se u početku zvao blagdan Euharistije.

Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom je taj blagdan htio proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila smrt. Tek u 14. stoljeću, blagdan se proširio na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Tijelovo je katolički blagdan koji se slavi u četvrtak poslije nedjelje Presvetog Trojstva.

U nekim hrvatskim krajevima ovaj blagdan se zove i  Brašančevo  a potječe iz 18. stoljeća.

Riječ Brašančevo dolazi od riječi  brašno, od čega se pravi kruh a kruh u pretvorbi u sv. Misi postaje Kristovo Tijelo. Ovaj blagdan je ujedno i spomen na ustanovljenje Euharistije na Posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak.

Blagdan se pojavljuje u 13. stoljeću kada se augustinskoj redovnici sv. Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji u jednom viđenju punog mjeseca, na mjesecu pokazala mrlja.Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao jednu svetkovinu koja Crkvi nedostaje  a kojom bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na zamolbu sv. Julijane mjesni biskup Robert de Thorote u svojoj biskupiji dao uvesti blagdan Presvetog Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije.Sv.Julijana i njeni suvremenici širili su ideju toga blagdana  ucijeloj Crkvi.

Drugi događaj koji je snažno utjecao na čašćenje Tijela i Krvi Kristove povezan je uz euharistijsko čudo koje se zbilo godine 1263. u mjestu Bolseni u Italiji. Jedan je svećenik slaveći svetu misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv.Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru.

Nakon ova dva događaja tadašnji papa Urban IV.  08.09.1264. objavljuje bulu kojom ustanovljuje blagdan Tjelova (Euharistije)  želeći tu svetkovinu  proširiti na cijelu Crkvu.

No brza smrt ga je spriječila u tome.Tek u 14. st. papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Događaj, sličan onome u Bolseni, zbio se god. 1411. i u Hrvatskoj, u Ludbregu: Za najvažnijeg dijela sv.mise –pretvorbe-  kada se na svećenikove riječi i djelovanje Duha Svetoga kruh pretvara u Tijelo a vino u Krv Isusovu, svećenik je posumnjao u ovo čudo.

Tada je ugledao da se u kaležu nalazi prava svježa krv. Silno zbunjen i prestrašen neočekivanim događajem, brzo je spremio kalež sa svetom Krvlju iza oltara i završio misu. Taj događaj temeljito je ispitivao papa Julije II. (1503-1513.).Zbog duljine istrage i ispitivanja čudesnih događaja nije uspio završiti istragu ali je dozvolio javno štovanje relikvije što čini i njegov nasljednik papa Leon X.

Svetkovina Tjelova je povezana sa procesijama. Prva Tjelovska procesija  održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća. Taj običaj se u 14. st. raširio po mnogim katoličkim zemljama. U procesiji svećenik u monstranci (pokaznici) nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi cvijeće.

Svojim sudjelovanjem u procesiji krenimo za Kristom,posvjedočimo svoju vjeru, sačuvajmo našu lijepu kršćansku tradiciju i običaje.(kamenjar.com)

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Proslava blagdana Sv. Trojstva u jednoj od nastarijih crkvica u Hrvatskoj

Objavljeno

- datum

Danas nje u Splitu u predromaničkoj crkvici sv. Trojice proslavljen blagdan Sv. Trojstva. Misu je predvodio župnik fra Tomislav Hrstić, koji je u vrlo nadahnutoj propovijedi povezao korijene i izvorište hrvatske kulture i identiteta s ovim blagdanom.

U svojoj propovijedi fra Tomislav se zapitao: Koji smo mi to, Hrvati, imali izvor? Dobro se je prisjetiti najstarije naše europske povijesti. Prvi pisani izvor gdje se spominje riječ ‘Hrvati’ je  Bijačka povelja koju knez Trpimir ovako započinje: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Amen… Ja Trpimir, iako grešnik, Božjom milošću knez Hrvata“. Dakle, put se ovdje spominje riječ Hrvat u znaku Presvetog Trojstva.

Drugi važan dokument za naš narod je Bašćanska ploča iz 1100. g. u Juran-dvoru kod Baške u crkvi sv. Lucije. Spominje se knez Zvonimir i njegova Darovnica ledine koju daje Sv. Luciji… prvi put na hrvatskom pismu, na glagoljici, koje počinje u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Tih davnih godina jedan prvi pisani, povijesni dokument započinje u ime Presvetoga Trojstva našega naroda; slično je i u Zagrebačkoj katedrali, povodom osnutka biskupije. Ovaj proces pokrštavanja Hrvata u znaku Presvetog Trojstva, znači veliku milost i znak velikog sjećanja naše povijesti. To nemaju ni Nijemci ni Francuzi, ni Englezi ni druge poznate zemlje; ono što mi imamo – Presveto Trojstvo na početku naše kulture, naše pismenosti, naših izvora, našeg identitet, našega ostvarenja, rekao je fra Tomislav Hrstić i nastavio: „ali, kako to osobno čuvam, kako se s tim nosim?

Predromanička crkva Sv. Trojice – više liči na katakombu nego na kasnije romaničke/gotičke crkve

Danas kad se susrećemo s ljudima, jedva da se i pozdravljamo, … ispred crkva jednostavan je pozdrav ‘dobar dan, zdravo, ciao, alo, adio i sl., a gotovo da smo zaboravili pozdrav Hvaljen Isus i Marija… i potom polako gubimo ono što je prvotno nas kao ljude označavalo… da ne govorimo za društvo, Sabor, ljude koje nas vode, … braćo i sestre slabo svjedočimo našu vjeru, Božju prisutnost, a idemo svaki dan sve bliže Bogu… koliko čuvamo to dostojanstvo i što je tajna našega života pred Bogom i pred ljudima – zapitao se gvardijan Župe sv. Trojice.

Moramo biti zato svjedoci, jer kako je rečeno u prvom čitanju, Bog poziva svoj narod da će usaditi u njihovo srce svoje ime, da ga se sjećaju iz dana u dan, da znaju tko je njihov Stvoritelj, da svojega Boga i svoje vjere ne zaborave.”

Zato je ova svetkovina ustanovljena 800-te godine a papa Ivan XXII… je u četrnaestom stoljeću ovo odredio za cijeli svijet.

Božena Grgić, prva s desna…

Fra Tomislav Hrstić je istaknuo i gdju. Boženu Grgić koja je kao animatorica kroz organiziranja susreta i višednevni/noćnih bdijenja pred Presvetim, jako puno pridonjela reafirmaciji jedne od najstarijih ‘živih’ crkava u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe.

Ova proslava blagdana Presvetog Trojstva je nakon Mise nastavljena uz piće i kolače koje je jedan dio župljana pripremio.

Pripremio: P.R./Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno