Connect with us

Istaknuto

(RADIO CROATIVE) IVICA URSIĆ: RADOVI NA PUTU

Published

on

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

Riječ Gospodnja.

(Marko 1,1-8)

Putovi, ceste, brze ceste, autoceste od pamtivijeka su od životne važnosti za čovječanstvo. Putovanja, trgovina, komunikacija bez dobrih cesta život čine frustrirajućim. Barem smo se mi Hrvati načekali dobrih cesta, a autoceste ne želim ni spominjati. I neki od nas još uvijek čekaju.

Projektiranje, priprema, izgradnja, korištenje, održavanje, benzin, cestarina, vinjete, monetizacija, sve su to pojmovi kojima baratamo kao vrsni stručnjaci. Zanima nas sve oko naših cesta, jer osjećamo njihovu blagodat, znamo koliko su važne za kvalitetu našeg svakodnevnog života i prosperitet naše domovine. Brinemo da nam ih nesposobna politika ne pretvori u još jednu rasprodaju vitalnih resursa. Nadamo se, vjerujemo u zdrav razum, domoljublje i dobar poslovni duh, onih koje biramo, ali ipak tražimo referendum i da sami odlučujemo.

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Ali postoji jedna cesta o kojoj jako malo i slabo vodimo računa. Zapuštena je, izlokana, neravna. Ne, nije to neka sporedna cesta kojom se ne putuje. To je najprometnija cesta, kojom svi mi, htjeli to ili ne htjeli, moramo putovati. I putujemo. Ali kao da nas uopće ne zanima u kakvom je stanju.

To je cesta našeg života.

To je cesta na kojoj nam je svakog dana biti i putovati. Tom cestom neki od nas putuju dugo, a neki jako kratko. Nekima je putovanje ugodno i udobno, a nekima je neugodno, pa čak i mučno. Kao i za one ceste od asfalta i betona, i za ovu cestu od života, bitne su dvije stvari. Stanje te ceste i kamo ona vodi, njezina krajnja destinacija. I kao kod svakog putovanja, tako i kod životnog, potrebno je pripremiti i sebe i cestu, ukoliko želimo sretno doći do željenog cilja, do konačnog odredišta.

radoviPut1

Današnje čitanje iz Evanđelja po Marku u Advent uvodi lik Ivana Krstitelja.

Znamo Ivana. Bučan je. Izravan. Brutalno iskren. Njegova tvrda, teška riječ koja nas poziva na pokajanje ni malo nije ugodna, poglavito ne u ovo vrijeme kada se bježi od takvih tema.

„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“

Ali što bismo mi to trebali činiti?

Pa mi smo dobri i pravi vjernici. I ove ćemo godine uresiti svoje domove i gradove. Otići ćemo na polnoćku. Za blagdanski ručak ne ćemo voditi računa o dijeti. Ni na poklonima ne ćemo štedjeti. Pa jednom je Božić u godini.

Reče netko da bi trebalo Ivanu Krstitelju u Adventu pronaći neku drugu ulogu, jer se jednostavno ne ponaša onako kako se danas ponaša većina. Nije, kako se to danas voli reći, “politički korektan”. Ivan Krstitelj se jednostavno ne uklapa u ovaj današnji kulturološki Božić. On nije ni skrojen da bi se uklopio u ovo moderno adventsko vrijeme, jer Advent je vrijeme nabijeno žurbom. Domjenci, kuhanje, pečenje, kupovanje, uređivanje. Advent je najstresnije vrijeme u godini. Povećava se broj provala, depresija je u porastu, raste broj samoubojstava kao i nasilje u obiteljima.

Ne bih želio da me se krivo shvati, jer kulturološki Božić i kulturološki Advent uopće nisu loša stvar. Ima tu i jako lijepih stvari. Mir među ljudima, obitelj na okupu, osmjesi, pokloni, pa što bi bilo loše u svemu tome, zar ne? Ne, nema ničeg lošeg, ali ja imam jedan drugi problem.

Moj problem je što kulturološki Božić besramno drsko pokušava ukrasti našu kršćansku proslavu Utjelovljenja, koja s kulturološkim Božićem veze nema. I što je najgore to mu iz godine u godinu sve više i više polazi za rukom. Uz našu šutnju, koja je ili kukavičluk ili odobravanje ili nebriga.

Eto, to je ta jedna od neravnina na našem životnom putu na koje nas Ivan upozorava. I opominje, a o kojoj mi ne vodimo računa. Ni najmanje. Poput zombija participiramo u ovoj sve otvorenijoj anti-kršćanskoj kulturi. Nasilje prema kršćanskom uvjerenju više se niti ne prikriva, a mi samo sliježemo ramenima. I okrećemo glavu na drugu stranu.

Katastrofalnom stanju još se samo čude oni kršćani koji žive svoje živote pod staklenim zvonom, koji oblikuju svoje stavove temeljem anacionalnih i protubožjih medija i koji anestezirane savjesti na izborima svoje povjerenje daju deklariranim agnosticima i ateistima.

Ovo stanje egzistira tijekom čitave godine samo metastazira u Adventu i za Božić. Ta gorka realnost o Božiću je samo bliža našim domovima i našem srcu. Poruka „Sretan i blagoslovljen Božić!“ sve je manje, jer polako njihovo mjesto zauzimaju slogani „Sretni blagdani!“ Nas se još uvijek testira. Žele vidjeti do koje smo granice samoponiženja spremni ići. Ispituju prag našeg dostojanstva, ali uvijek primjenjujući pravilo – skuhane žabe. Ništa naglo.

U SAD je, najpopularniji lik ovih adventskih dana, lik koji dominira TV reklamama, a koji nije Santa Claus, ne (naravno) to nije ni mali Isus, nego je to Snješko! Snješko prodaje sve. Od dragog kamenja do posuđa, od športskih automobila do tenisica. Snješko je savršen. On je veseo, pristojan, blag. Nekako je neutralan, prihvatljiv svima. Nije nametljiv, a kamo li agresivan prema bilo kome. Politički je korektan i nadasve je tolerantan.

Zamislite Ivana Krstitelja kako ide trgovačkim centrom. Obučen u haljinu od devine dlake s pojasom od kože oko struka. Hrani se skakavcima i divljim medom. Ne, ne bi on takav nikome smetao, jer bi mislili da je pripadnik neke alternativne skupine. Ali čim bi progovorio odmah bi na njega poslali zaštitare neka ga izbace, jer Ivan Krstitelj se ne uklapa u Advent, a niti u Božić, u Hrvatskoj 21. stoljeća.

Baš kao što se u njega ne uklapaju ni mali Isus, Josip i Marija, pa ih zato i jesu deložirali iz javnih prostora, kako se mi, putujući cestom života, s njima ne bi susreli.

Reći će neki kako su danas neka druga vremena i kako su stvari danas jako drugačije nego što su bile u ono vrijeme kada je mnoštvo pohrlilo Ivanu Krstitelju u pustinju da se pokaje i da ga Ivan krsti.

Točno, ali ipak postoji poveznica onog i ovog vremena.

Tada je to bilo vrijeme duboke molitve i pokajanja za neke.

Baš kao što je Advent za mnoge i danas.

Tada je to bilo vrijeme sebičnosti, pohlepe i trivijalizacije Božje poruke od strane nekih.

Baš kao što je to za mnoge i danas.

Tada je masa hrlila Ivanu, jer je postojao netko dovoljno hrabar da ih povede na pravi put. Netko dovoljno hrabar da im se suprotstavi u njihovom grijehu s pripravom koju Bog zahtjeva za nadolazećeg Mesiju.

A što bi se to trebalo dogoditi da mi danas pohrlimo u pustinju do Ivana Krstitelja?

Trebala bi se dogoditi jedna stvar. A to je pokajanje. Mi bismo trebali učiniti radikalan zaokret u svojem životu. Morali bismo konačno poravnati taj naš životni put na kojem ćemo se susresti s utjelovljenim Bogom.

Kada će se to dogoditi?

Onda kada netko kome je dovoljno do nas stalo kaže grubu istinu o nama. A to čini samo pravi prijatelj. Netko kao Ivan Krstitelj. Netko tko je voljan platiti visoku cijenu da bi nama rekao istinu o nama.

Ivan Krstitelj je prijatelj koji se usuđuje reći nam istinu u svezi naše priprave za susret s Isusom, s utjelovljenim Bogom. Nama treba zaokret. Mi se trebamo pokajati. I kao pojedinci i kao narod. Kako se narod ne kaje kolektivno, onda kada mi raskajana srca krenemo, svaki od nas osobno, ravnati „staze Gospodnje“ onda će i naš narod izaći iz ove pustinje kroz koju besciljno luta.

Mi trebamo nekoga tko je hrabar, tko je nesebičan, nekoga kome je dovoljno stalo do nas, nekoga tko će nas uhvatiti za ramena i okrenuti nas od trivijalnog prema transcendentnom, od materijalnog prema duhovnom, od zla prema dobru. Jer ukoliko ne poravnamo svoje životne pute od izbočina i neravnina ne ćemo vidjeti Mesiju koji dolazi. Božić će doći i proći, a mi ćemo propustiti susret s Isusom.

Bez Ivana mi bismo i dalje birali puteve koji su popločani dobrim namjerama, a za njih znamo kamo vode.

Bez Ivanovog nepopustljivog i izravnog poziva na pokajanje, na pripravu životnog puta, mi ne bismo bili spremni kada Krist dođe.

Bez Ivanovog upozorenja još bi jedan Božić u našem životu prošao bez Boga.

Ivica Ursić/croative.net

 

 

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno