Connect with us

Ivica Ursić

(Radio Croative) IVICA URSIĆ: PREKO SVAKE MJERE

Published

on

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«
»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
(Matej 11, 25-30)

{loadposition fb}U srcu smo još jedne turističke sezone. Putničke agencije, hoteli, privatni iznajmljivači soba i apartmana, države i njihove turističke destinacije, svi oni, na sav glas, pozivaju umorne i opterećene, neka dođu k njima, jer se tu, kod njih, mogu najbolje – odmoriti.

Čitava jedna industrija studiozno se bavi pitanjem naših briga, naših životnih tereta, našeg umora i našeg odmora. Ništa se ne prepušta slučaju. Najprije nas se dobro umori, a onda se čini sve, naravno uz uredno naše plaćanje, kako bi nas se što bolje odmorilo.

I tako u krug. Iz godine u godinu.

OVDJE PREUZMITE CIJELU RADIO EMISIJU (download 2 min)

A mi smo umorni. I opterećeni. Željni smo odmora.

Naša kultura je kultura pretjerivanja. Ona sama potiče i uzdiže sve ono što je „preko svake mjere”. Ciljano se pomiču granice u svakoj domeni ljudskog života. Pretjerivanje kao da je postalo sam smisao ljudskog života. Ako barem u nečemu ne pretjeruješ ili si bolestan ili si zaostao.

Ona Aristotelova „Budi umjeren u svemu. Ne pretjeruj ni u čemu.”, lijepo zvuči, ali nikoga ne zanima.

Svi smo opterećeni, na ovaj ili na onaj način, do granica, bilo tjelesnog bilo duševnog, puknuća. Svima nam je potreban jedan dobar odmor. Mi jednostavno ne možemo dalje, u ovakvom suludom ritmu, živjeti. Ne možemo ukoliko ne predahnemo.

Mnogi će u današnjem čitanju, i to poglavito u rečenici: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” pronaći pravi odgovor za svoje preopterećenje. I stvarno, što je bolje nego doći k Isusu, staviti sa strane svoje brige i probleme, barem za neko vrijeme? Napuniti baterije, ohladiti pregrijane strojeve i osvježiti svoj duh?

Ali jesmo li se ikada upitali kakav to „odmor” Isus nudi?

Tekst današnjeg čitanja nastaje usred Isusovog verbalnog boks-meča s Farizejima, koji uvijek i iznova žele Isusa etiketirati kao onog koji neprestano krši zakon. Za uzvrat Isus njih kritizira što se pretjerano fokusiraju na poslušnost zakonu, a ne vide ispunjenje zakona, koje se po samom Isusu, zbiva pred njihovim očima.

Isus za njih kaže: „Vežu teška i nesnosna bremena i stavljaju ih ljudima na pleća, a sami ih ne će ni prstom maknuti.” (Matej 23, 4)

Ta „teška i nesnosna bremena” bili su zakoni, njih 613, koji su postali sami sebi svrha i koji su bili ogroman teret vjerničkom životu.
Isusovi suvremenici nisu bili toliko opterećeni svojim poslom ili svojim društvenim životom (kao što su to današnje generacije), nego su primarno bili opterećeni vjerskim životom koji je bio uvjetovan diktatom bezbrojnih obaveza, a koje su od vjernika zahtijevale nemoguće.

Zato Isus nudi drugačiji način življenja, drugačiji način vjerovanja. Nije to vjera koja te opterećuje, koja te pritišće formom, nego je to vjera koja te snaži i koja te iscjeljuje.

Mi danas nismo opterećeni vjerskim obligacijama. Nas ne pritišću tolike silne regule kao Isusove suvremenike, a i one koje postoje neki bi najradije ukinuli (?!).

Nas zato opterećuje jedna druga vrsta tereta. Tereta kojeg nam je ovaj svijet širokogrudno ponudio, a mi smo ga objeručke prihvatili i natovarili ga sebi na pleća.

To je teret naše samodovoljnosti, uvjerenje da nama ne treba ničija pomoć na ovom putu kroz život, i da je traženje nečije pomoći znak slabosti.
To je teret naše sebičnosti, jer mislimo da naše potrebe i želje uvijek moraju imati prioritet.
To je teret naše opterećenosti s onim „imati”, pa stenjemo pod teretom iluzija da ćemo biti bolji ljudi ako nam automobil ima više konja.
Teški su to tereti. Nerijetko neizdrživi.

To su tereti koji idu „preko svake mjere”.

I kakvo olakšanje, kakav to odmor, Isus nama nudi?
Možda je bolje reći što nam to Isus – ne nudi.

Isus nam ne nudi nekakav „all inclusive” resort sa 5 zvjezdica, s uključenim povratnim letom, po diskontnoj cijeni, plativo u 36 obroka, bez kamata. U biti Isus nam ne nudi godišnji odmor u kojem ćemo nakon 48 tjedana robijanja, četiri tjedna živjeti u iluziji da smo kraljevi.
Isus nam nudi drugačiji način kako nam je živjeti i kako nam se je nositi s teretom života. Isus nigdje ne govori da će nas u cijelosti osloboditi tereta kojeg nosimo, pa bio to teret vjerskih normi ili teret golog preživljavanja. Bio to teret kojeg smo sami sebi naprtili na leđa ili nam ga je tamo svijet smjestio, jer mi ćemo uvijek, u životu, nekakav teret nositi.

I nije bit u tome hoćemo li mi biti opterećeni, nego je bit što će nas opterećivati i kako ćemo se mi nositi s tim opterećenjem.
I to nas sada dovodi do drugog dijela Isusovog poziva, koji se na prvu zna učiniti i proturječnim.
„Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”

Ali Isuse?! Pa to nema logike?!

Želiš li ti da se mi odmorimo ili ti želiš da se opteretimo novim jarmom?

Za ovo razumjeti potrebno je znati koncept jarma. Jaram je komad drveta koji povezuje, najčešće, dva vola u jedan skladni „duet” i koji zajedno vuče ili plug ili kola. Ali Isus govori o „slatkom” jarmu, što se može slobodno prevesti kao nešto što „dobro pristaje”, što je učinjeno „po mjeri”. Strogo se je vodilo računa da jaram ne žulja volove, pa bi se prije izrade volovi mjerili i sve bi se činilo kako jaram ne bi bio teret nego pomoć kada se teret vuče.

Isus zna što nas muči i što nas opterećuje. Isus vidi da smo se opteretili „preko svake mjere”. Isus zna naše tjeskobe i naše strahove, naše napasti i naše odgovornosti, naše propuste i naše krivice. Isus zna kakav mi teret nosimo. I zato nam nudi da će sa nas dignuti jaram kojeg nam je ovaj svijet „od oka” izdjeljao, jaram koji nas žulja i koji nam smeta, i da će ga zamijeniti svojim, „po mjeri” izdjeljanim, jarmom, koji će svaki teret u našem životu učiniti lakim.

Ali zašto bismo mi mijenjali jedan jaram s nekim drugim?

Zar nam ovaj svijet nije obećao „život bez muke”?

Da obećanja nam ne nedostaje. I to velikih. Ali zašto je onda nama iz dana u dan sve teže? Zašto smo onda tako umorni? Opterećeni? Satrveni? Zašto imamo dojam da na svojim plećima imamo nesnosan teret?

Zato jer smo ostavljeni sami.

Jaram je načinjen za dvoje. Isus nam ne nudi jaram u kojem ćemo sami tegliti svoje probleme, nego je to jaram kojeg Isus nosi zajedno s nama. Kada nam Isus nudi svoj jaram onda nudi i sebe. Nudi nam da od njega učimo kako se nositi s teretom života. Isus nam jamči da će naš teret biti lak ako ga s njim podijelimo.

Život postane nepodnošljiv kada se obećanja ovoga svijeta pokažu kao najobičnije laži i iluzije, i kada shvatimo da nas ovaj svijet, posrnule pod teretom života, odbacuje u stranu. Živeći iluziju da sve možemo sami ili uz pomoć svijeta, a bez Boga, mi dolazimo do ruba. Dalje nismo u stanju.

A tamo, s druge strane ponora, stoji Isus Krist.

Stoji pred nama. Polovicu jarma drži na sebi.

Druga polovica jarma je prazna.
I čeka na nas.

Ivica Ursić/croative.net

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno