Connect with us

Ivica Ursić

(RADIO CROATIVE) Ivica Ursić: NA ČEKANJU

Published

on

Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
(Matej 15, 21-28)

„Ako te Bog stavi na čekanje,

Ne prekidaj vezu!”

„Vaš poziv je na čekanju. Ostanite na liniji ili nazovite – kasnije.”

{loadposition fb}Pune su nam uši, rekao bih jednog te istog (kloniranog?) ženskog glasa, koji isforsirano glumi suosjećajnost i ljubaznost, a biti govori kako netko drugi ima prednost pred nama.

Život je to. Ovaj naš svagdašnji. Uvijek netko ima pred nekim nekakvu prednost. Možemo mi gubiti živce, nervirati se, poklapati slušalicu, prekidati vezu, ali to je ta naša kultura i jedan od načina kako se u njoj komunicira.

Biti „na čekanju” uvijek je frustrirajuće, ali poglavito kada želiš s nekim obaviti važan telefonski razgovor, kada su bitne stvari u pitanju, a netko te stavi sa strane i kaže ti: „Čekaj! Ima netko ispred tebe.”

Zašto je iritantno biti „na čekanju”?

CIJELU RADIO EMISIJU MOŽETE PREUZET  OVDJE!

Vjerojatno zato što se tada ništa ne događa. Dobro, neki vas uveseljavaju glazbom, uglavnom do boli neinventivnom, ali uzalud svi njihovi pokušaji, jer mi smo i dalje nervozni. Zašto?

Pa valjda zato što se, dok smo „na čekanju”, nalazimo u svojevrsnom limbu, ni na nebu ni na zemlji. Nalazimo se u neugodnom položaju, kada se nismo u stanju pomaknuti ni naprijed ni natrag, jer – čekamo.

I nije naravno čekanje ekskluziva telefonskih razgovora, čitav naš život prolazi u nekakvom čekanju i iščekivanju, ali stanje kada te netko stavi „na čekanje” i kada ti je važno čuti „onoga s druge strane”, e to je posebno frustrirajuće, pa ponekad čak i traumatično.
Možda čekamo rezultate nekih važnih medicinskih pretraga, presudan poslovni odgovor, odavna obećano odobrenje stambenog kredita, konačnu sudsku presudu, sudbonosno „da” ili „ne” voljene osobe… međutim imaš dojam da svi nešto odugovlače, da se nikome ne žuri, da nikoga nije briga, da su te svi zaboravili… a tvoje strpljenje je na apsolutnom minimumu.

Postoji pjesma, u različitim izvedbama, koja se zove „Jesus On The Mainline” i koja te potiče da nazoveš Isusa i kažeš mu što želiš. „Ako si bolestan i želiš ozdraviti, reci mu to. Njegova linija nikada nije zauzeta. Nazovi ga i reci mu što želiš.” To je uglavnom čitav tekst ali se ustrajno i dugo ponavlja.
Ali što ako te, usprkos ovom poetskom uvjeravanju „da njegova linija nikada nije zauzeta” Bog ipak stavi „na čekanje”?

U današnjem čitanju nalazimo Isusa u prilično neuobičajenom raspoloženju. Kao da je riječ o jednom od onih dana kada ti svi već pomalo idu na živce i najradije bi bio negdje sam, daleko od svih. Ne sumnjam da je Isus, iako u potpunosti Bog i Čovjek, bio bezgrješan, ali isto tako ne sumnjam da je i on imao dane kada, kao čovjek, pomisliš da bi bilo najbolje da se toga jutra nisi ni ustao.

Sve je počelo s Farizejima koji su po običaju kritizirali svaki postupak Isusa i njegovih učenika. Ovaj put su se dohvatili pitanja zašto učenici ne umivaju ruke prije jela. I Isus ih je, bez i malo ustručavanja, nazvao „licemjerima” i „lupio” ih je izravno „u glavu” riječima proroka Izaije: „Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.” (Izaija 29,13)
Ne možemo ovo nazvati akademskom raspravom, zar ne?!

I baš kada se je nakon ovoga verbalnog okršaja odlučio povući i odmoriti dolazi Kanaanka s problemom opsjednute kćerke. Ona želi Isusa čuti, s njim razgovarati. Želi ga izravno „na liniji”. I viče. Nikome ne da mira.

„Ali on joj ne uzvrati ni riječi.”

Isus ovu ženu ignorira. Stavlja „na čekanje”.

Jeste li ikada bili u situaciji kada ste očajnički trebali Boga? Molili ste ali vam Bog nije odgovarao. Niste čuli ni „da” ni „ne”, nego samo „čekaj”.
Bog vas je stavio „na čekanje”.

U komunikaciji s ovim svijetom mi to uglavnom rješavamo tako da – prekinemo vezu. Imaš loš dan, nervozan si, tvoje je strpljenje došlo kraju i ti jednostavno – poklopiš slušalicu.

Ali treba biti više nego oprezan i ne prekidati vezu kada te Bog stavi „na čekanje”. Ako si već neko vrijeme u teškoj situaciji i čini ti se da se u tvom životu ništa ne mijenja, a ti vjerno i usrdno tražiš pomoć od Boga, a Bog ne mijenja na bolje tvoju situaciju, onda to nikako ne znači da je Bog ne će promijeniti.
To jednostavno znači da naša ljudska pravila u tom „telefoniranju” ne vrijede i da Bog želi da ti još neko vrijeme budeš „na čekanju” sve dok ne budeš spreman. Moraš biti strpljiv, ne prekidati vezu, ne poklapati slušalicu, trebaš čekati kako bi neke stvari najprije kod sebe promijenio.

Mi ljudi nazivamo Boga kao „joker zovi” i tražimo pomoć za određeni problem. Nismo mi nezahvalni, i ako Bog riješi naše nevolje, mi ćemo se Bogu adekvatno odužiti. Molitvom, milodarom, hodočašćem, zavjetom. Ne će Bog s nama ostati „kratkih rukava”.
Mi ljudi nazivamo Boga baš kao što razmažena djeca nazivaju svojega oca, koji bi trebao udovoljavati njihovim zahtjevima i prohtjevima. Žicamo, glumatamo, pretvaramo se, dajemo pusta obećanja. Sve što treba.

Oba načina govore koliko smo bahati, koliko smo oholi i zašto nas ta pozicija „na čekanju”, u koju nas Bog ponekad stavlja, tako frustrira. Povrijeđen je naš ego. A to nama nije ni malo drago.

Isto kao što nam nije drago, i što nam tako rijetko pada na pamet, a to je doći svome Gospodaru kao ponizni sluga govoreći: „Gospodaru, Bože moj, ja ništa ne tražim. Ja jednostavno želim znati kako mi je bolje služiti tebi.”

To je vjera.

Isus je samo dva puta ostao zatečen nečijom vjerom. Prvi put vjerom rimskog satnika u Kafarnaumu – „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.” (Matej 8,10) i vjerom ove strankinje, Kanaanke iz područja Tira i Sidona – „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” (Matej 15,28)
Što su ti ljudi promijenili u sebi? Što je to puklo u njima da su se uspjeli povezati s Isusom?

Ne znam. Nitko to ne zna. Osim samog Isusa.

Mi pojma nemamo koliko ćemo dugo biti kod Boga „na čekanju”. Kod ljudi, ako i poklopiš, ako prekineš vezu, nazvat će te uskoro. A ako i ne nazove… uvijek netko nazove.

Ako Isusa imaš na liniji budi na čekanju sve dok ti se ne javi i ne kaže što to traži od tebe. Budi strpljiv. Ne prekidaj vezu. Bog nikada ne prekida vezu.

Ali što činiti „na čekanju”?

Moli. Oprosti. Voli.

Kada konačno dobiješ Isusa ne koristi taj trenutak da bi nešto tražio nego ponudi sebe Isusu i tvoj će se život promijeniti. Samo na bolje.
Ako te u međuvremenu ovaj svijet nazove, jednu stvar nikada nemoj učiniti.

Ne stavljaj ti Boga „na čekanje”.

Ivica Ursić/croative.net

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno