Connect with us

Ivica Ursić

(RADIO CROATIVE) IVICA URSIĆ: KAMEN ZAGLAVNI

Published

on

»Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.«
»Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.«
»Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«
Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima:
Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo –
kakvo čudo u očima našim!
Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!
(Matej 21, 33-43)

Gdje si bio kad zemlju utemeljih?
Kazuj, ako ti je znanje sigurno.
Znaš li tko joj je mjere odredio
i nad njom uže mjerničko napeo?
                           (Job 38, 4-5) 

{loadposition fb}U jednom velikom gradu izgradili crkvu odmah do velikog trgovačkog centra. Kako crkva nije imala dovoljno velik prostor za parkiranje, a nedjeljom centar nije radio (odmah ste primijetili da ovo nije hrvatska priča, jer kod nas sve radi nedjeljom), župnik zamoli vlasnika trgovačkog centra bi li im dopustio korištenje parkinga nedjeljom.

Ovaj mu odgovori: „Dobro, parking možete koristiti 51 nedjelju u godini.” „Ali što je s onom 52-drugom, onom preostalom nedjeljom?” upita župnik. „Te nedjelje”, reče vlasnik parkinga, „ja ću postaviti lanac i zatvoriti parking kako biste uvijek imali na pameti da ovaj parking pripada meni, a ne vama.”

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Dobra, životna, priča.

Mi se čak i tamo gdje nismo vlasnici, nakon određenog vremena, uzoholimo i stanemo se ponašati kao vlasnici, a samo smo nešto unajmili, zakupili ili posudili. Samo smo zakupci, stanari ili upravitelji. Nikako vlasnici, pa opet…

Iz te naše iluzije budimo se tek kada nas na pravo stanje stvari podsjeti pravi vlasnik. Kada dođe i kada zaište ono što je njegovo, a ne naše.
Možda će vam djelovati apsurdnim, ali uvjeren sam da su najsretniji ljudi koji su shvatili da ništa ne posjeduju. Sve što čovjek posjeduje jednog dana, htio on to ili ne, mora ostaviti iza sebe.

„Zadnja košulja džepova nema.” reče netko mudar.

Sve što mi posjedujemo, pa makar za to imali i ispravan vlasnički list – u najmu je. Posuđeno nam je. Jednog dana, a pojma nemamo kojeg, sve ćemo to ostaviti nekom drugom. Bez obzira koliko mi bogati bili, ako ovo ne shvaćamo, mi smo sebe osudili na život ispunjen nesretnim danima.

Svi opisani događaji u današnjem čitanju posljedica su ljudske pohlepe, arogancije i svojatanja nečega što nekome ne pripada.
Vinograd u paraboli predstavlja Božju Crkvu na zemlji. Detaljan opis sadržaja u vinogradu govori nam kako je Bog mislio na sve što je ljudima potrebno za sretan život. I ljudi imaju od Boga dati cilj, a to je – stvarati plodove. Plodove dobra, milosrđa i pravednosti.

Kada gospodar vinograda šalje svoje sluge da preuzmu dio roda, onda te sluge predstavljaju gospodara, predstavljaju samoga Boga, koji kuca na vrata našeg srca i koji želi vidjeti jesmo li u njegovom vinogradu ostvarili plodove koje Bog od nas očekuje.
Ali mi smo zaboravili tko smo i čiji smo. Zaboravili smo čiji je vinograd. Zaboravili smo tko je vlasnik vinograda, i da smo ga samo dobili u najam.

Zašto se je to dogodilo? Pa zato što nas je ovaj svijet uvjerio da Boga nema i da smo mi gospodari svega. Iz dana u dan nama se poručuje: „Bog je mrtav i čovjek je nadasve.” I mi jadnici povjerovasmo.

Mi ne slušamo Božju riječ. Mi ne slušamo ni riječi Božjih proroka. Mi ne slušamo ni samoga Sina Božjega. Riječ Božju smo odbacili. Proroke Božje smo kamenovali. Sina Božjeg smo razapeli i ubili.

I počeli smo živjeti život bez Boga.

Život u čije smo središte stavili čovjeka. I ljudski ego.
Zašto Isus završava ovu parabolu citirajući Psalam?
Zato jer želi ukazati na uzrok svih naših problema.

Svih naših jada i nevolja.

Jeste li ikada promatrali majstore klesare kako rade? Okruženi su gomilom kamenja sa koje pažljivo biraju svaki naredni kamen kojeg će uzidati. Onaj kamen koji im ne odgovara – odbacuju.

Ali najbitniji je početak gradnje i izbor zaglavnog kamena. Taj kamen određuje dva ruba, dvije stane zida i postavka svega ostalog kamenja u zidu uvjetovana je zaglavnim kamenom.

Mi smo graditelji svojega života. Vrijednosti, ideje, uvjerenja, sve ono što nas vodi kroz život, poput kamenja su. Odabiri koje činimo i posljedice tih naših odabira određuju kvalitetu našeg života i naš utjecaj na ljude koji su oko nas.
Mi smo poput majstora klesara koji iz obilja kamenja oko sebe bira onaj pravi kamen. Ali ako na početku ne postavimo stvari na pravi način, ako na samom startu ne uglavimo pravi zaglavni kamen, uzalud nam sva kasnija i visina i širina. Sve izgrađeno s vremenom će se početi ljuljati, pa tresti dok se jednog dana kompletno ne uruši.

Što je zaglavni kamen našeg života?

To je temeljna istina o tome tko smo mi u odnosu na Boga.

Nažalost velika većina deklariranih kršćana jesu „funkcionalni ateisti”. Vjeruju u Boga, ali funkcioniraju, žive i rade, kao da Bog ne postoji. Dakle ponašaju se kao ateisti. U najboljem slučaju veliki broj kršćana svoju vjeru tretira kao – hobi.

Da, grijeh je činiti loše stvari, ali najveći je grijeh naš sebičan stav – da mi nemamo potrebe za Bogom. U prvom slučaju raskajana duša će se obratiti, ali u ovom drugom slučaju čovjek se ne kaje, jer nema ni kome ni zašto.

Nama je Bog postao smetnja koja nam stoji na putu ostvarenja naših sebičnih prohtjeva. Mi želimo biti vlasnici vinograda, pa je onda logično da želimo pravoga vlasnika eliminirati, kako bi to i ostvarili. Zato mi i ubijamo Božje glasnike i konačno samog Sina Božjega.

A Bog po svoju. Bog oprašta 70 puta 7.

Bog pozdravlja povratak sina razmetnoga.

Bog pravi gozbu za carinike i bludnice. Bog uskrsava mrtve u novi život.

Bog je strpljiv. I Bog nema namjeru od nas odustati. Iako smo njegovu riječ odbacili, proroke mu kamenovali i Sina na križ pribili i ubili, Bog će odbačeni zaglavni kamen staviti na njegovo pravo mjesto.

Mi sve to nikada ne bismo učinili.

Zato se ne uspoređujmo s Bogom. Ono što se je dogodilo i ono što će se dogoditi, isključivo je Božja stvar. Sve što možemo jest raditi u Božjem vinogradu i s povjerenjem čekati dolazak Gospodara vinograda.

Na čemu joj počivaju temelji?
Tko joj postavi kamen ugaoni
dok su klicale zvijezde jutarnje
dok su kliktali anđeli?
(Job 38, 6-7)

Ivica Ursić/croative

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno