Connect with us

Ivica Ursić

(Radio Croative) IVICA URSIĆ: IMATE LI NEŠTO SITNOGA?

Published

on

»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. I tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme na se svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko gleda da dobije svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zbog mene, dobit će ga.«
»Tko vas prima, mene prima. Tko prima mene, prima onoga koji me je poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će proročku plaću. Tko prima pravednika jer je pravednik, primit će pravedničku plaću. Tko jednome od ovih malenih pruži samo čašu hladne vode da se napije, jer je moj učenik, zaista kažem vam, on ne će izgubiti svoju plaću.«
(Matej 10, 37-42)

{loadposition fb}Srijeda. Osamnaesti lipnja. Javno parkiralište. U Splitu. Parkiram automobil. Prilazi 30-godišnjak. Bez pitanja počinje prati prednje vjetrobransko staklo mog automobila. Na sebi ima dres Hrvatske nogometne vrste.

Perući, onako kao usput, upita: „Gospodine, imate li nešto sitnoga?”

Prizor kojeg malo tko od nas ne doživi, skoro svakodnevno, na nekom od parkirališta. Stara priča. Svi smo mi bili u sličnoj situaciji. I ne samo na parkiralištima. Susrećemo ih na svakom koraku. Sve ih je više i više. Žicaju. Mole. Traže. Prose.
Prosjaci. Neke nama nepoznati ljudi traže od nas novac. Pomoć.

 CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE (preuzimanje 2 min.)

Pred vama je osoba, koja je po svemu sudeći, na društvenoj margini, ako ne i na samom društvenom dnu. Ali vi pojma nemate zašto on to radi, vi pojma nemate koji je odistinski, bilo društveni, bilo materijalni, bilo zdravstveni, status te osobe.

Ta osoba je za vas stranac. Da, on vama nalikuje beskućniku, čovjeku sa stotinu problema, ali on je za vas ipak čista nepoznanica, u svakom pogledu. Vi možete o njemu samo nagađati neke stvari.
„Gospodine, imate li nešto sitnoga?”

Rutinsko pitanje ništa vam o njemu ne govori, ali dres „vatrenih” (dok je navijačka euforija još bila na vrhuncu) otkriva da je taj čovjek dobar psiholog i da ima talenta za marketing. Ako naleti na nekoga tko je osjetljiv na nacionalne boje, moglo bi, ono „sitno”, barem malo okrupnjeti.
Možda mu treba novac za autobusnu kartu (dobro nisam baš toliko naivan), možda je gladan i skuplja za burek, a možda je alkoholičar ili ovisnik i hvata ga kriza?

Možda ima više od vas? I novca i zdravlja?

Ali vi to ne znate.

Pitanje je jednostavno i glasi: „Dati mu nešto novaca ili mu ne dati?”
„Gospodine, imate li nešto sitnoga?”

Vi pojma nemate na što će taj čovjek potrošiti primljeni novac. Vjerojatno na alkohol. Možda na drogu. I pitate se: „Pa pomažem li ja njemu ako mu to osiguram?”
„Tko jednome od ovih malenih pruži samo čašu hladne vode da se napije, jer je moj učenik, zaista kažem vam, on ne će izgubiti svoju plaću.”
Može li se jednostavnije reći?
Mislim da ne može.
Je li to stvarno tako jednostavno?
Mislim da jest.
Etika Kraljevstva Božjeg je koncizna, elegantna, čista i praktična.
Dotiče nas tu gdje jesmo. Na ulici. Na parkiralištu.
Ali tu ne staje. Ide dalje.
Daje nam odgovor na vječno pitanje: „Kako mi je dakle živjeti?”
Pa kaže: „Budi dobar. Budi osjećajan. Neka ti je stalo.”

Ali ako mi prihvatimo ovu jednostavnu, malenu instrukciju, onda nas ona dislocira. Ona nas deložira iz naših „kula bjelokosnih”. Izmješta nas, iz nama tako dragog i milog, intelektualnog filozofiranja i postavlja nas izravno – na parkiralište.
Na parkiralište s nama nepoznatom osobom. Sa strancem. Sa nepoznatim čije ti pitanje ne da mira.

„Gospodine, imate li nešto sitnoga?”

Ne kreće etika Kraljevstva Božjeg od vrha. Nije pompozna i silovita. Nije komplicirana i dvosmislena. Ne ona ti samo jednostavno kaže – podaj čašu hladne vode. Ponudi strancu najosnovniju brigu. Utaži njegovu žeđ.
Daj mu čašu vode.
Čašu hladne vode.
Isus, u današnjem čitanju, ne govori o situaciji u kojoj netko umire od žeđi. Ne. Sve je tako neformalno. Neusiljeno. Tako obično. Svakodnevno.

Isus nam govori da se ponašamo prema strancu na način na koji bi se ponašali prema nekome tko je gost u našem domu.
„Dobro mi došao, hoćeš li nešto popiti?”
To je način gledanja na svijet. Način gledanja na ljude. Na sve ljude. To je način gledanja na stranca kao na nekog svog. Tu je riječ o temeljnoj ljudskoj dobroti.

Etika Kraljevstva Božjeg sigurno ima dramatične implikacije i na globalno zatopljenje, na globalno siromaštvo, i na globalno nasilje koje je posvuda oko nas, ali ta etika na prvo mjesto stavlja naš međuljudski odnos. Traži od nas da budemo dobri jedni prema drugima.
Najprije gutljaj, dva vode, pa onda riječ, dvije. Najprije mu poviješ rane, pa mu onda mjeriš tlak i šećer u krvi. Najprije ga pitaš za zdravlje, za obitelj, ispričaš mu nešto o sebi, pomoliš se s njime, a onda kreneš u priču o zagađenju, o GMO hrani.
Ova kratka rečenica, iz današnjeg čitanja, nevjerojatna je u svojoj izravnosti. Gađa nas pravo u glavu.
Pruži čovjeku samo čašu hladne vode da se napije.

„Daj čovjeku nešto sitnoga!”

„Ali, što… ako on… ovaj… s tim… novcem…” (pokušavamo mi). Ma zaboravimo to! Ako ja tako postupim, ako počnem racionalizirati, pretpostavljati, špekulirati, nagađati, mudrovati kako će taj „perač šofer-šajbi” u dresu „vatrenih”, potrošiti (više ne moje, nego njegove) kune, ako ja počnem vagati i pametovati, hoće li on biti u stanju ispravno (?!) postupiti s mojim (?!) novcem, ako ja počnem suditi što je za njega najbolje… e pa onda to mene stavlja baš tamo gdje je sotona i rekla da bih trebao biti. Umjesto Boga ja bih trebao razlučivati što je dobro, a što je zlo.

Ali ta čaša hladne vode, na svu moju sreću, skida me s mog prijestolja.
Rruši me s mojih umišljenih visina i vraća me natrag.
Vraća me tu dolje. Na ulicu.
Na parkiralište.

„A, nešto sitnoga? Evo, prijatelju, uzmi. I idi u miru Božjem.”

Ivica Ursić

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno