Connect with us

Ivica Ursić

(Radio croative) Ivica Ursić: ČUDOTVORCI

Published

on

Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.
(Matej 14, 13-21)

Ima ih posvuda. Okružili nas.

Postali smo njihovi taoci.

Govorim o onima koji tvrde kako su u stanju čuda činiti. Govorim o modernim čudotvorcima. Ima ih u svim područjima našeg života. U znanosti, gospodarstvu, financijama, kulturi, športu, ali najviše ih je u sferi politike. U politici njihov talent, obećavanja čuda koja se nikada ne ostvaruju, dolazi do punog izražaja.

{loadposition fb}Puno je znanstvenika u raznim domenama koji ne spadaju u kategoriju čudotvoraca, a čine stvari doslovno na granici čuda. Oni rade predano, vrijedno, mukotrpno i samozatajno i pridonose kvaliteti našeg svakodnevnog života, ali za njih nikada niste čuli. I ne ćete. Nisu zanimljivi. Ni medijima, a ni masama.

CIJELU EMISIJU MOŽETE POSLUŠATI (PREUZETI) OVDJE!

Međutim za neke njihove kolege čujete stalno. Mediji su od njih stvorili „celebrities” i prate ih u stopu, a kako smo mi kultura koju pokreću medijske senzacije onda mi takve „čudotvorce” neprestano i vjerno slijedimo, iako oni nisu ništa drugo nego najobičniji, trgovci snovima, prodavači magle, širitelji iluzija, torbari i vrsni opsjenari – lažni proroci.

Takvima se uvijek prikrpe politika i sekularna duhovnost („New Age”), pa onda taj „trijumvirat” lažne znanosti, korumpirane politike i sotonske duhovnosti, odrađuje posao „kontrole masa” za „princa ovoga svijeta”.

Laži i obmane o besmrtnosti i vječnoj mladosti, o nekoj novoj pravednosti i visokom standardu, o duševnom miru i sreći, koje nam danonoćno serviraju svi ti razno-razni „čudotvorci”, nisu ništa drugo nego „čuda” kojima nas zavode sluge Zloga, sluge onoga koji je „lažac i otac laži” (Ivan 8,44).

A mi?

Mi idemo za takvima, spremni žrtvovati sve kako bismo živjeli duže, bolje, ugodnije, bogatije, bezbrižnije i neodgovornije. Slijedimo ih na njihovom putu, upijamo svaku njihovu laž kao najveću istinu, nadajući se nekakvom čudu i boljem životu.

I Isusa je pratila masa ljudi. A Isus je u tuzi. Doznao je za smrt Ivana Krstitelja i želi se povući u osamu i tamo tugovati.

Međutim masa ima svoje prioritete. Možda nisu znali da je Isus u tuzi. Možda, a možda ih jednostavno nije bilo briga. Možda sve što su bili u stanju vidjeti jesu bile njihove potrebe. Možda sve što su bili u stanju osjetiti jesu bile njihove patnje i muke. Možda.

Pa i mi kad smo u nevolji, u problemima, kada nas savlada očaj, teško vidimo isti taj očaj, istu tu tugu i bol, u nekome tko možda stoji baš pokraj nas. Sve što smo mi u stanju vidjeti, u takvim trenutcima, jesu naše potrebe.

Ali to nije Isusov način postupanja. On ih je mogao jednostavno poslati neka idu od njega, mogao je isploviti na pučinu, mogao je plakati i kukati za svojim rođakom i tako svoju patnju staviti na prvo mjesto, mogao je što je htio, a htio je, sažalivši se nad njima, pomoći im.

Samilost ga je ostavila među njima. Jer Isus je milostiv. Uvijek.
Isus je bio u stanju nadići svoju bol i osjetiti njihovu bol.

I onda ih je liječio. A kada ih je izliječio onda ih je nahranio.
Pretvorio je pet kruhova i dvije ribe u hranu i više nego dovoljnu za nasititi masu od preko 10.000 ljudi.

„I jeli su svi i nasitili se.”

„Čudo! Čudo! Čudo!”
Ovo vičemo mi.

Ali nakon ovog čuda evanđelist Matej, za razliku od nekih drugih Isusovih čuda, ne bilježi nikakvu reakciju okupljenih. Matej na drugim mjestima govori kako su neki drugi ljudi, vidjevši neka druga Isusova čuda, bili ili zatečeni, ili začuđeni, ili zahvalni, ili su slavili Boga, ili su neki bili čak i ljuti, a neke je zahvatio – strah.

Ali u ovom današnjem svjedočenju čudu u kojem Isus s toliko malo hrani njih toliko puno – nema nikakve reakcije. Nikakva odgovora ni razgovora. Ništa. Muk i tišina. Učenicima je rečeno neka uđu u lađu, a okupljenima da se raziđu.

Zašto?

Zašto Matej ne spominje bilo kakvu reakciju, a na drugim mjestima to čini?

Zar ovo čudo nije dovoljno dojmljivo?

Ni govora. Ovo čudo nosi u sebi nekoliko razina pred kojima ostaje čovjek zadivljen. Kao prvo, Isus zatomljuje svoju bol kako bi pomogao ljudima u nevolji. Kao drugo, učenici, u početku skeptični, a suočeni s tolikim narodom, nagovaraju Isusa neka ih „otpusti”. „Kud koji mili moji.” prijedlog je učenika. Razumljivo, pa i učenici su i gladni i umorni, a nemaju ni hrane kojom bi nasitili toliko mnoštvo.

I onda čujemo onu Isusovu rečenicu koja odzvanja do dana današnjega.

„Ne treba da idu, dajte im vi jesti.”

Isus nam govori da ne čekamo skrštenih ruku kako bi ovaj svijet učinio neko svoje „čudo” i pomogao potrebnima, nego da njemu donesemo ono malo što imamo i on će svojim blagoslovom od toga malo učiniti dovoljno za sviju. I onda je na nama s tim Božjim blagoslovima, ne postupati sebično i selektivno kako to ovaj svijet čini, nego nam je ići među ljude i neselektivno dijeliti svima. Šakom i kapom.

„Ne treba da idu, dajte im vi jesti.”

Nakon ove rečenice čudo poprima jednu potpuno drugu dimenziju. Više ništa nije kao što je bilo prije. Mi ne vičemo: „Čudo! Čudo!”, jer nije ovdje riječ o masi ljudi i o njihovoj privremenoj gladi, a nije riječ ni o kruhu ni o ribama. Nije ovdje riječ o spektaklu, o show-programu, o nastupu Davida Copperfielda.

Ovdje je riječ o stalnoj gladi, o gladi koju svi mi osjećamo. To je glad za životom, odistinskim, ispunjenim, vječnim životom, kojega samo Krist može dati. Ovdje je riječ o Isusu.

Čudotvorci ovoga svijeta nam nude surogate pravog života, nude nam „duhovne lizalice”, kojima na trenutak zavaraju našu glad, nude nam duhovni „fast food” od kojega na kraju imamo samo mučninu. To su „čuda” ovoga svijeta i njegovih „čudotvoraca”.

Iza svakog istinskog čuda stoji sam Isus. Isus koji gleda na nas sa suosjećanjem za naše boli i za naše patnje, Isus koji čezne upotrijebiti nas da i mi činimo čuda za druge, Isus koji želi probuditi u nama glad za vječnim životom, za životom u njegovoj blizini.

A tu glad jedino Krist može utažiti.

Ivica Ursić

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno