Connect with us

Istaknuto

(RADIO CROATIVE) IVICA URSIĆ: POVRATAK NA POČETAK

Published

on

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina svojega Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom, i svom svojom misli. To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj jednaka: Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

(Matej 22, 24-40)

 Ljudi koji su preživjeli neku tešku nesreću ili bolest obično trebaju proći mukotrpno razdoblje rehabilitacije. Oporavak zahtjeva jako puno vremena i strpljenja, jer rekonvalescent treba najčešće početi od samog početka. Treba početi, poput malenog djeteta, od stvari koje je do jučer znao i prakticirao, a sada su mu, zbog bolesti ili nesreće, uskraćene.

I tako pacijent uči ispočetka hodati, govoriti, samostalno se hraniti…

Sve se vraća na početak.

Teško je to. Mukotrpno. Ali bez toga oporavka nema.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

A što je s onima čija je duša nastradala?

Što s onima koji su zaboravili na Boga i na Božje zapovijedi?

Što je s društvom ogrezlim u poroke i nepravdu?

Kakvi rehabilitaciju tu primijeniti?

Moliti se? Postiti? Činiti dobra djela? Proučavati Sveto Pismo?

Da, sve je to dobra terapija, ali nije cjelovita. Pomaže, ali nikada ne će našu ranjenu dušu iscijeliti u cijelosti. Nikada društvo ne će ozdraviti do kraja.

Molitva? Pa molitava je bezbroj. Koje moliti?

Post? Post je dobar, ali koliko ga dugo prakticirati?

Dobra djela? Pa ne mogu ja baš cijeli svoj život posvetiti karitativnom radu. Moram voditi računa i o drugim obvezama.

Sveto Pismo? Jeste li znali da je u Bibliji zapisano više od 700 različitih propisa, zakona i pravila?

I svega ovoga čovjek da se strogo drži opet je nedovoljno. Duša i društvo posrnuli pod teretom grijeha ne će se u cijelosti obratiti samo s ovim mjerama.

Ali Isus kao i uvijek za nas ima rješenje. Ima lijeka za naše duše.

A preko naših duša i za naše društvo.

U današnjem čitanju čini se da Isus, rekli bismo modernim gospodarskim rječnikom, racionalizira, sažima, reducira, ne samo onih 700 propisa, zakona i pravila, nego i samih 10 zapovijedi, sa dvije nove zapovijedi.

Ljubi Boga i ljubi bližnjega svoga!

Ovako se čini puno lakše, zar ne?! Ako svakog dana trebamo voditi računa da se ne ogriješimo o 10 zapovijedi onda mi tu imamo poprilično posla. Čini se da i nije loša ta Isusova „matematika“. Jednostavna je. Praktična. Puno nam je lakše voditi računa o dvije zapovijedi nego o njih 10, a da i ne spominjem onih 700, pa i više.

Ali samo malo. Samo malo. Možda to ni nije baš sve tako kako izgleda.

Isus je prije toga rekao: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon i Proroke.“ (Matej 5, 17) i „Tko dakle ukine jednu od ovih zapovijedi, pa bilo i najmanju, i tako uči ljude, zvat će se najmanji u nebu. “ (Matej 5, 19)

Dakle ništa od racionalizacije. Ništa od sažimanja, a poglavito ništa od ukidanja 10 zapovijedi Božjih. Sada mi se čini da imam 12 zapovijedi o kojima mi je svakog dana voditi računa. I brigu brinuti.

Jer zapovijedi su izazovne. Ponekad je lako jednu ili dvije „smetnuti“ s uma. Bez zle namjere, molim.

Ali evo Isusa koji govori o „najvećoj zapovijedi“ i logično je da se mi sada pitamo, a što to znači?

Zvuči jednostavno. Ne može jednostavnije.

„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.“

Trebali bismo ljubiti Boga posve/sasvim/potpuno/totalno/u cijelosti. „It’s OK!“, kažemo mi. Mogu ja to. Nema problema. Bog mi je dao sve. Život, svijet, svoju ljubav. Ja znam da ja trebam voljeti Boga. I ja to mogu. I hoću. To je najveća zapovijed. Ali…

Ali… što je ono Isus još rekao? Rekao je da je to „prva“ zapovijed. Znači ako postoji prva onda mora postojati barem još jedna, druga zapovijed. I za ne pogriješiti Isus kaže da ta druga je prvoj jednaka. I da glasi: „Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe.“

Ljubav prema bližnjemu, za pretpostaviti je, trebala bi biti poput naše ljubavi prema Bogu. A to je, morate priznati, već puno teže.

Lako je nama ljubiti Boga, jer je Bog drugačiji (i te kako drugačiji) od našeg bližnjeg. Bog nas ljubi bez obzira na sve. Bog nas ljubi iako jako dobro zna kako mi znamo uprskati stvari. Bog nas ljubi toliko da je u stanju oprostiti nam naše grijehe. I Bog je uvijek tu, za nas, čak i u tri sata ujutro, kada nismo u stanju od briga oči sklopiti.

A moj susjed vjerojatno ne bi bio presretan da ga nazovem u tri sata ujutro, zato što ja ne mogu spavati od pustih briga i problema. Moj bi se susjed mogao lako naljutiti na mene kada pogriješim na njegov račun i kada ga to iznervira. Moj me susjed i ne poznaje baš tako dobro i on ne shvaća da kada ja uprskam stvar da to nije zato što mu ja želim nanijeti bol, nego je to zato što ja pokušavam učiniti nešto dobro, a eto ispalo je po njega loše. Moj susjed se razljuti na mene, kako se meni čini, iz nekih potpuno glupih razloga, a povrh svega, on na izborima glasa za onu drugu političku opciju za koju ja ni mrtav ne bih dao svoj glas.

I, pazite sada, ja bih trebao ljubiti tog svog bližnjeg, tog svog susjeda, onoliko koliko ljubim samoga Boga?! Ja iskreno mislim da nema šanse.

Ali Isus kaže nešto drugo, a ja vjerujem Isusu i ja ljubim Isusa.

I što mi je onda činiti?

Sama bit sljedbeništava Isusa Krista jest baš ta ljubav. A to je radikalna ljubav. To je radikalno opredjeljenje temeljem baš te i takve ljubavi. Nije to neka lagana ljubav. Zaljubljenost. Flert.

Ta ljubav je prapočetak.

Jer mi smo stvoreni iz ljubavi.

Ljubav je i naše poslanje i mi ga očitujemo, ne samo onda kada ljubimo one koje nam nije problem ljubiti, nego kada ljubimo i one koji nas redovito naljute, kada ljubimo one koji su okrutni i nepravedni prema nama, kada ljubimo one koji nas podcjenjuju i koji nas drže zaostalima, primitivnima i glupima.

Mi smo otkupljeni ljubavlju i nas će kao Kristove svijet prepoznati po ljubavi za druge. Po ljubavi za one blizu nas i za one daleko od nas. Za one poput nas i za one potpuno različite od nas. Za one koji su nam dragi i za one koje smisliti ne možemo. Za one koji su fini prema nama i za one koji su nas jako povrijedili. Za one koji razmišljaju poput nas, koji glasuju poput nas, koji se mole poput nas i za one koji sve to čine suprotno i drugačije od nas.

Nažalost mnogu kršćani bi se najradije fokusirali samo na ljubav prema Bogu i najradije ne bi imali posla s bližnjim. Jer kada bi Isus barem mislio na našeg stvarnog susjeda, ajde da, to bi kod nas još nekako i prošlo.

Ali (na našu nevolju) sveto Pismo je više nego jasno i konkretno po pitanju tko su naši bližnji

A to su: siromasi, siročad, udovice, stranci, odbačeni, oni sa dna društvenog života, naši neprijatelji. Njima dodajmo: nezaposlene, samohrane majke, nevino zatvorene, bolesne i sve one koji se ovih dana i noći, pred Ministarstvom branitelja, izlažu vremenskoj hladnoći i bešćutnosti vladajuće oligarhije tražeći pravdu i poštovanje

Sada postaje već jasnije zašto mi imamo određenih problema s drugom Isusovom zapovijedi. Jer je previše stvarna. Previše je životna. Ljubiti bližnjeg zna nas dovesti u neugodnu situaciju. Možda se nekome zamjerimo, možda padnemo u nečiju nemilost, ako se zauzmemo za nekoga. Zna se to „oteti kontroli“ i otići predaleko. Teško je to za nas. Možda na prvu i zvuči jednostavno, ali je sve prije nego što je lako i bezbolno.

Mi kažemo: „Ma kako uopće mogu voljeti svog bližnjeg? Ne sviđa mi se. Ja ga čak i mrzim. Ne mogu podnijeti njegove glupe ideje. Previše priča. Ponaša se poput majmuna, a vjerujte mi i sliči na njega. I da budem iskren ono što najviše mrzim kod njega jest taj glupi šešir kojeg nosa svakog dana. I da još samo znate koju političku opciju zagovara. Pa da ja njega volim? Nema ljudi šanse! U najbolju ruku mogu navući nekakav osmjeh na lice kada ga sretnem u prolazu.“

Ali mi ne moramo voljeti ideje i političke opcije našeg bližnjeg, njegove stavove, a poglavito ne njegov šešir i stil odijevanja. Mi možemo čak i mrziti njegove ideje, i politiku koju zagovara, može nam ići na živce kako govori, kako hoda, ali i dalje možemo voljeti tu osobu.

„Rekne li tko: »Ljubim Boga«, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.“    (1 Ivanova 4, 20-21)

Ljubiti bližnjeg znak je autentične vjere.

Ako odlučimo slijediti Isusa onda nam socijalna pravda mora biti na srcu. Onda mi moramo govoriti i o ratu i o miru. O nevjerojatnom jazu između siromašnih i bogatih. O protu-Božjoj i protu-nacionalnoj politici i o korumpiranim političarima. Drugim riječima želimo li poštivati drugu Isusovu zapovijed mi se moramo konačno početi baviti i politikom.

Ne smije postojati neki naš diskretni popis „ovo da”/„ovo ne“.

To je preslaba terapija za ovo naše stanje društva, obitelji i pojedinca.

Loša je to rehabilitacija za ovo moralno i etički osakaćeno društvo.

Mi trebamo stvari postaviti radikalno. Dovesti ih do tvrdog. Do kosti.

Moramo se vratiti na početak. Na početak iz kojeg sve proizlazi.

I tek, tu na početku, na izvoru, na vrutku Božje ljubavi, točno ćemo znati što nam je činiti – da nam je ljubiti.

Ljubiti Boga i bližnjega.

Bez toga oporavka nema. Ni spasa.

Jednostavno je to i teško je.

Ali mi to stvarno možemo.

Naravno nikako sami.

Samo s Kristom.

Ivica Ursić/croative.net

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno