Connect with us

Zlatko Pinter

PUPOVAC PONOVNO PLJUNUO U LICE HRVATIMA

Objavljeno

- datum

Bezobrazluk Milorada Pupovca kraja ni mjere nema. To je već odavno poznata činjenica, koju on svako malo potvrdi i potkrijepi svojim istupima.

I ove godine na tradicionalnom domjenku SNV-a u povodu pravoslavnog Božića, nakon što je svoje uvodno „ekumensko“ slovo održao Porfirije Perić – inače poznat vascijeloj Hrvatskoj po onoj snimci na kojoj s nekoliko kolega (srpskih episkopa) pjeva u slavu četničkog koljača i zločinca iz Drugoga svjetskog rata vojvode Momčila Đujića – Pupovac je ravnodušno i drsko, kako to samo on zna, opet gurnuo Plenkoviću pod nos „srpsku ugroženost“ i „hrvatsku mržnju“ upakiranu u traktat o pjesniku pravoslavcu Petru Preradoviću.

„Kada bi se mjerili po Petru Preradoviću ne bi mržnja prema Srbima bila mjera hrvatske slobode“ – među ostalim je rekao popularni Pupi, dok je Plenković smjerno gledao preda se i premještao se s noge na nogu. (Vidi: ovdje)
Dakle, tradicionalno, kako je to kod Pupija oduvijek bilo, za Srbe je rezerviran „humanizam“, „bogoljublje“, „čovjekoljublje“, za Hrvate „mržnja“ koja je po njemu „MJERA HRVATSKE SLOBODE“.

Bezobrazluk? Drskost? Pokvarenost?

Više i gore od toga.

Umjesto bilo kakve polemike s Pupovcem i njegovim bolesnim stavovima kojima smišljeno i na perfidan način truje političku klimu i hrvatsko-srpske odnose već više od 25 godina, ipak bih rekao, kako bi mu bolje bilo DA SVOJE SUNARODNJAKE  POUČI TOLERANCIJI I MIRU, A NE NAS HRVATE. I DA POČNE OD PORFIRIJA. I ONDA PROBLEMA BITI NEĆE. GARANT.

U Hrvatskoj će biti mir kad srpsku manjinu budu predstavljali normalni i civilizirani ljudi, a ne huškači poput Milorada Pupovca.

I kad jednom ti isti Srbi prestanu moliti Boga da u Hrvatskoj zavlada suša, a u Srbiji padne kiša.
 
Zlatko Pinter

Komentari

Oglasi
Komentari

Zlatko Pinter

BERNARDIĆU, MOŽE LI SE ISTO VRIJEME BITI FRLJIĆEV FAN I KATOLIK-VJERNIK?

Objavljeno

- datum

(http://hr.n1info.com/a170427/Vijesti/SDP-u-katedrali-sjedio-na-rezerviranim-klupama.html)

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

ACO, POPTISUJEM TVOJ TRAKTAT PROTIV MRŽNJE U MEDIJIMA, ALI…

Objavljeno

- datum

Nikad mi nije napamet palo da ću se u bilo čemu složiti s voditeljem emisije Nedjeljom u 2 Aleksandrom Stankovićem, ali, eto, uvijek postoji prvi put.

A sad, ako dopustiš, Aco, prelazim na osobno obraćanje (lično i personalno – kako bi rekli naši istočni susjedi, odrastao sam tamo pa mi takvi izričaji nisu strani).

Najprije Ti želim reći da ovo „Aco“ nema nikakve negativne konotacije: Nije izraz mog (ne daj Bože) podcjenjivačkog odnosa prema Tebi kao osobi, još manje želje za intimom i zbližavanjem, nego jednostavno, djeluje mi simpatičnije. Kod nas u Vojvodini (u kojoj sam odrastao) nikoga tko se zvao Aleksandar nisu zvali tako, nego skraćeno: „Aleksa“ ili „Aca“, a ja eto odabrao ovo drugo.

Nadam se da se ne ljutiš što ja kao anonimus sebi dopuštam Tebe etabliranog voditelja javne TV oslovljavati malo „intimnije“ i da ne zamjeraš na tomu.

Od riječi do riječi POTPISUJEM sve što si izgovorio u onom monologu na kraju svoje emisije danas dne 14. siječnja 2018., na temu mržnje u medijima. Apel je bio UBITAČAN (u pozitivnom smislu) i uvjeren sam (do panja) da će kod svih razumnih ljudi naići na odobravanje. Posebno je simpatičan bio onaj transparent koji si se potrudio ispisati na papir (čini mi se A3 format, flomasterom crnim – ako se ne varam) i podignuo ga na kraju monologa onako visoko iznad glave, da svi vidimo.

Bravo, bravissimo, Aco! To se traži! Tako se ponaša novinar javne TV. Moja potpora svakom (eventualnom) projektu koji će biti na tom tragu!

Možda se pitaš Aco, zašto no „ALI“ (uz tri točke) u naslovu teksta ovog „Otvorenog pisma“?

Pa da objasnim.

Razlog je (po meni) itekako opravdan, a Ti procjeni stoji li to ili ne.

Aco, kod nas se mržnja u medijima prosipa oduvijek, samo što je ona do 1990. godine bila monopol komunista i njihovog Agitpropa i širila se pod njihovom dirigentskom palicom, a nakon toga je (pod okriljem novostečene slobode i demokracije) postala „svojina“ i „običnih“ građana, pogotovu od vremena uporabe Interneta.

Ja sam Aco, protiv mržnje uopće, pa shodno tomu i protiv one u medijima. I nikad javno nikomu nisam psovao majku (ili druge članove obitelji), rodbinu, čak ni stranku, partiju ili stranačakog vođu, aktivista, člana itd., itd. Najkraće rečeno: nikad nikomu ništa ne psujem (javno), ne pozivam na mržnju, uporabu sile, nisam rasist, šovinist i sl. (ako vjeruješ na riječ), tako da se nikako, ama baš nikako ne mogu naći pogođen time što si rek’o, dapače, ISTOMIŠLJENICI SMO (kako već rekoh, da se ne ponavljam) po ovom pitanju.

Možda se još uvijek pitaš Aco, kojim povodom Ti pišem.

E, pa evo, da ti kažem.

Meni se Aco čini da si pomalo zakasnio sa svojim apelom. Nikad u više od 15 godina (koliko vodiš ovu emisiju, čini mi se), nešto slično nisi rekao – ako griješim ispravi me, ali takvim tonom, tako odlučno, rezolutno, u macho stilu baš nikad!

A bilo je prigoda, Aco, itekakvih je prigoda bilo da se oglasiš!

Spomenut ću samo neke slučajeve – onako zbrda-zdola, po sjećanju, jer mi se ne da sad tragati za kronologijom (iako imam to zapisano) i to samo one koji su imali medijskog odjeka.

Sjećaš li se Aco, onog referenduma o braku koji je inicirala „Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’“ u proljeće 2013. godine?

Legitimne inicijative udruge civilnog društva, koja je na koncu završila tako što je 66% građana glasovalo ZA USTAVNU ZAŠTITU BRAKA KAO ZAJEDNICE ŽENE I MUŠKARCA.

Sjećaš se, naravno.

E, ako se toga sjećaš, onda se sigurno sjećaš i fizičkih napada na volontere koji su prikupljali potpise za referendum i njihova ozljeđivanja na javnim mjestima, paljenja i prevrtanja štandova, otimanja i cijepanja listova s potpisima…itd., itd. Bilo je u medijima (sporadično doduše, ali bilo je). Otrovna i bolesna mržnja koja se širila ulicama Zagreba od ljeta do jeseni te 2013. godine, a koja je svojski poticana u medijima (u čemu ni tvoja kuća – HTV nije bila bezgrješna), vjerovao Ti ili ne, bilo je nešto najgore što sam ja doživio u Hrvatskoj od 1990. godine do danas.

Ta patološka mržnja Aco (ljevičarsko-liberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i javnih osoba, LGBT udruga itd.) bila je prešutno poticana (elegantno i ispod žita) od strane tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, dok su konkretni „izvođači radova“ bili tadašnji ministri (Vesna Pusić, Milanka Opačić), potpredsjednik  Hrvatskog Sabora (Nenad Stazić), savjetnik SDP-ovog EU parlamentarca Olega Valjeva, Nikša Spremić, vodeći novinari iz najutjecajnijih medija – spomenuo sam samo neke, po sjećanju – a među njima je, nažalost, bio i dr sc Tvrtko Jakovina sa FF Zagreb.

Željku Markić nazivalo se „Mengeleom“, „Eichmannom“, uspoređivalo ju se s Hitlerom, govorilo se kako „planira ponovno otvoriti Jasenovac za djecu samohranih roditelja“ itd., itd.

Dr sc Tvrtko Jakovina napisao je pamflet sa školskim primjerom prikrivenog govora mržnje pod naslovom: „I Hitler je referendumom ušao na nacionalnu političku scenu“ (objavljeno na Tportalu; dostupno na: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/i-hitler-je-referendumom-usao-na-nacionalnu-politicku-scenu-20131125) i naravno, potpisao ga svojim imenom (i titulom).

Nisam čuo, Aco, da si se oglasio u to vrijeme s pozivom protiv mržnje u medijima – ili sam, dopuštam, propustio možda kakav Tvoj apel. Nisi se (koliko znam) oglasio nikad do sada, a od 2000 godine do danas prilika je itekako bilo.

Nemoj da Ti sad nabrajam sve (kako se na Trgu Bana Jelačića javno pozivalo na paljenje naših Katoličkih crkvi, nazivalo nas se „talibanima“, „teroristima“, „ustašama“, katolibanima, prijetilo se kako će „padati glave i biti krvi do koljena ako se skine ploča s Trga Maršala Tita“, da ne spominjem javne žalopojke ljevičara i anarhista koji žale „što na Bleiburgu nije bilo dvostruko više mrtvih“ ili što „Goli otok nije nastavio s radom“ et cet., et cet. Ponavljam, imam kronologiju događanja – ako treba pošaljem Ti na e-mail.

Nije Te žuljalo Aco do sada. Do sada Te nije bilo briga za mržnju u medijima? A sad, kad se radi o tvojoj koži, skičiš, je li?

No, nemoj zaboraviti da su TI DAO POVOD ZA OVO. To naravno, ne opravdava mržnju koja je usmjerena prema Tebi ili bilo komu drugome, ALI, ACO STOTINU PUTA DO SADA SI OVOM NARODU PLJUNUO U LICE, što jest, jest. I to zato (po mom dubokom uvjerenju) da bi izazvao incident, na sebe skrenuo pozornost i učinio svoje emisiju gledanijom.

„Tko sije vjetar…“, dalje znaš Aco.

I još nešto. Nema jednosmjerne demokracije i ljudskih sloboda rezerviranih za određene ideološke ili svjetonazorske skupine. Vi koji ste lijevo-liberalnog ili ateističkog svjetonazora nemate monopol na istinu, humanizam, ljudska prava. A ponašate se kao da imate. U tomu je veliki problem.

„Zašto gledaš trun u oku brata svoga, a u svome balvan ne vidiš?“ (i to znaš, garant, ali ne bi bilo loše da zapamtiš).

Ne može se šutjeti kao riba kad se vrijeđaju katolici i Hrvati, a zinuti samo kad se kolo obrne. Ne može se ovaj narod provocirati do te mjere da mu se na državnoj televiziji prekraja povijest tezama o „građanskom ratu“, a da to ostane bez reakcija. Je l’ tako Aco?

Ja primitivce ne dijelim na „vaše“ i „naše“. Ni jedan primitivac nije moj. A kod vas je ta podjela bogme jako uočljiva.

I još nešto. Ne brinem ja za tebe. Kod vas ljevičara i ateista svaki čas prijetnje, a nikomu dlaka nikad falila nije. I hvala Bogu da je tako. Nas kršćane takvi kao Ti ne moraju učiti toleranciji, pa ne bi bilo loše da s vremena na vrijeme svoju branšu i ideološke istomišljenike podsjetiš na ono što si danas izgovorio na kraju emisije.

Ja o tebi ne mislim ništa dobro. Znam da si uhljeb, provokator, beskrupulozni materijalist, hipohondar, narcis, sklon vrijeđanju onih koji drugačije misle i provokacijama, da nisi sposoban novinar i da na HTV-u uživaš mnogo bolji status nego zaslužuješ, ali, nikad Ti u životu ne bih ništa opsovao niti učinio nažao.

I ne brini, Aco, i Tatjani Jurić su „prijetili“, Šerbedžiji, Miri Furlan, Frljiću, nema komu iz vašeg miljea nisu i hvala Bogu, nikad se nikomu ništa nije dogodilo. Nek tako i ostane. I ostat će, znate vi to jako dobro. Samo malo dižete graju. Gledanost Tvoje emisije će opet skočiti – provjeri sljedeće nedjelje popodne, budeš vidio.

Ali, zapamti: Ako se pljuje u lice čitavom narodu, u tom narodu će se uvijek naći skupina onih koji bi pljuvaču razbili gubicu. To je, nažalost, tako. Vidiš, ja imam 63 godine i nikad mi nitko u životu nije prijetio. NIKAD. Možda zato što ne tražim vraga.

Da Te na kraju malo nasmijem.

Prije nego sam sjeo pisati ovaj tekst, moja stara (mama) me pita što radim.

-Prijete Aci Stankoviću, pa da mu napišem pismo potpore, velim joj ja.

-Aha, na to će ona – eno, puna su groblja ljevičara, koliko smo ih pobili.

Živ i zdrav mi bio, Aco!

I na kraju samo čestitka na izračunu (ono: 20% građanski rat, 80% agresija) tu računicu ni Einstein riješio ne bi. Daj, prijavi patent dok ti nisu ukrali intelektualno vlasništvo.

Adio!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

BITKA ZA GVOZDANSKO HRVATSKO JE JUNAŠTVO BEZ PREMCA U EUROPSKOJ POVIJESTI

Objavljeno

- datum

Rijetko koji narod u Europi ima tako bogatu i burnu povjesnicu kao Hrvati. I rijetko koji narod u Europi tako lako i brzo zaboravlja slavne trenutke svoje prošlosti.

Gvozdansko, koje se nalazi podno Zrinske gore (u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji između Gline i Dvora) starohrvatska je utvrda koju su podigli hrvatski plemići iz loze Zrinskih i u njoj je Nikola III Zrinski imao ljevaonicu, topionicu i kovnicu novca. U vrijeme osmanlijskih prodora i nakon teškog i tragičnog poraza hrvatsko-ugarske vojske na Mohačkom polju (29. kolovoza 1526. godine), Hrvatska se našla u vrlo teškom položaju, izložena žestokim i učestalim atacima Osmanlija i njihovih plaćenika s istoka – vlaških Martologa.

U samo 6 godina (od 1571 do 1577.), Gvozdansko je napadano četiri puta, budući da je bilo od velikog strateškog značenja za obranu „mekog trbuha“ Hrvatske Kraljevine i sprječavanje prodora osvajača dalje u smjeru zapada.

Svoj peti pohod i opsadu utvrde Turci su poduzeli krajem 1577. godine. Bitka je trajala više od stotinu dana (od 3. listopada 1577 do 13. siječnja 1578. godine).

Prema zapisima, osvajači su raspolagali s oko 10.000 uvježbanih vojnika koje su vodili Ferhad-paša Sokolović i Kapidži-paša, dok su nasuprot njima bili branitelji utvrde: 300 vojnika među kojima samo 50 iskusnih vojnika posade Zrinskih i 250 rudara koji su se pred turskom najezdom tu sklonili sa ženama i djecom. Zapovjednici obrane bili su kapetan Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.

Odsječeni od ostatka Hrvatske i prepušteni sami sebi, izmoreni glađu i strašnom zimom (od koje su kako kronike kažu „ugibali konji“ i „pucala stabla“), branitelji su odolijevali nadčovječanskim snagama i odbijali sve ultimatume za predaju utvrde – mada su im Turci obećavali slobodu. Dugotrajna opsada uz sve spomenute nevolje, na kraju je malobrojnu posadu Gvozdanskog dovela u bezizlazan položaj.

Osvajači su u ranu zoru 13. siječnja krenuli na juriš, ali iz utvrde na njih nije opalila ni jedna puška, iako su branitelji stajali na bedemima s oružjem u rukama. Unutar zidina zatekli su strašan prizor: smrznuta, nepomična tijela posade, žena i djece koji su radije izabrali smrt od zime i gladi nego da se predaju i postanu roblje. Branitelji su i dalje držali svoju mrtvu stražu na mjestima bojnog rasporeda, kao du su i tim posljednjim činom htjeli dati do znanja kako ne pristaju na predaju i ropstvo.

Budući da na takvo što u svojim pohodima do tada nisu naišli, turski zapovjednici bili su iznenađeni ali i zadivljeni besprimjernom hrabrošću i žrtvom Hrvata. Ferhad-paša zapovjedio je da se dovede katolički svećenik i mrtvi pokopaju po kršćanskom obredu, uz vojne počasti.

U znak poštovanja prema braniteljima Gvozdanskog, malobrojne preostale kršćanske žitelje ovoga kraja oslobodio je teških nameta i poreza kakvi su bili raspisani za druge krajeve. Vidi: 

Sve do 1990. godine, za ovu epopeju junačke borbe naših predaka gotovo se nije znalo.

No, to ne treba čuditi, budući da su komunisti i velikosrpski ideolozi (koji su među njima vodili glavnu riječ), potiskivali sve ono što je bilo značajno i afirmativno za hrvatski narod, njegovu povijest i identitet.

Kad je u pitanju Gvozdansko, imali su još jedan motiv više za skrivanje istine i krivotvorenje prošlosti.

U ovome su mjestu, naime, na drugi dan Božića (26. prosinca) 1941. godine partizani počinili masakr u vrijeme podnevne Mise, kada su poklali 55 Hrvata (imena žrtava danas se nalaze na spomeniku u selu – fotografija dolje). Kako je vidljivo iz prezimena žrtava, tu je izvršeno istrebljenje čitavih obitelji (Borić, Brkljačić, Bunjevac, Grabarević, Paležac, Turujlija, Vukorep).

Srpski teroristi nastavili su tradiciju svojih prethodnika, pa su u agresiji na Hrvatsku 1991. godine u Gvozdanskom ubili troje ljudi i zapalili katoličku crkvu koja je nedugo prije toga obnovljena.

Gvozdansko: spomenik s popisom hrvatskih žrtava pobijenih od partizana za Božić (26. prosinca) 1941. izvor: HKV.hr

Od 2010. godine, započeli su redoviti Hodočasnički spomen pohodi na Gvozdansko (zadnjih godina pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske), kojom prigodom našim junacima iz daleke prošlosti, hrabrim braniteljima hrvatske Masade, poštivatelji njihove žrtve odaju počast i podsjećaju na te dane slave i mučeništva.

Hrvatski branitelji, članovi stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, svećenici i građani Sisačko-moslavačke županije, biskup Sisačko-moslavačke biskupije i predstavnici županijske i lokalne vlasti kao i gosti s područja cijele Hrvatske upriličuju skup na lokalitetu same utvrde, svečanu procesiju i Svetu Misu u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova za sve žrtve koje su kroz povijest u Gvozdanskom stradale za Domovinu.

Hrvatska Masada – utvrda Zrinskih, Gvozdansko, oteta je zaboravu i očišćena od korova, trnja i šiblja.

Ne smijemo dopustiti da nam je ponovno otmu.

„Narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost“, govorio je Otac Domovine.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno