Connect with us

Artur Bagdasarov

Prvi kršćanski propovjednici i ustanovitelji armenske crkve bili su apostoli Bartolomej i Juda Tadej

Objavljeno

- datum

 ARMENIJA DANAS SLAVI BOŽIĆ I BOGOJAVLJANJE   Prvi kršćanski propovjednici i ustanovitelji armenske crkve bili su apostoli Bartolomej i Juda Tadej, a prvi imenovani biskup – Zakarija (68.-72.). Prema  predaji apostol Bartolomej nakon pothvata u Indiji i Perziji došao je u Armeniju, gdje je sagradio mnoštvo crkava duž rijeke Araks i utemeljio samostan blizu naselja Van te mučenički preminuo (godine 68.) u jugoistočnoj Armeniji.

O širenju kršćanstva u Armeniji svjedoče Tertulijan, blaženi Augustin, Faust Bizantski (4. st.) u svojoj knjizi Povijesna knjižnica, Agafangel, armenski pisac iz 5. stoljeća, u svojoj knjizi Povijest carevanja Trdata, Grgur Prosvjetitelj u svojim propovijedima i drugi. Armenci svojim  apostolom smatraju i sv. Grgura Prosvjetitelja (arm. Surb Grigor Lusavorič, 239.-325./6.), koji je pokrstio kralja Trdata (Tiridata) III. (286. – 342.), a s njim i armenski narod. Armenija je prva zemlja na svijetu koja je prihvatila  301. godine kršćanstvo kao državnu religiju.

Jedna je od osnovnih osebujnosti i posebnosti euharistije u Armenskoj apostolskoj crkvi u tom je da u kaležu za euharistijsku žrtvu rabe cijelo vino bez miješanja s vodom, a vjerski blagdan Krštenja Gospodinova (Bogojavljenje, Sveta tri kralja, Poklonstvo kraljeva)  i Božić slave se u isti dan 6. siječnja prema staroj kršćanskoj tradiciji iz 3. – 4. st. Božić se slavio isprva u svim kršćanskim crkvama upravo 6. siječnja, a početkom 4.st. uvedeno je svetkovanje Božića na 25. prosinca, kada su Rimljani svetkovali rođenje nepobjediva sunca. Armenska katolička crkva za razliku od Armenske apostolske crkve slavi Božić 25. prosinca prema rimokatoličkomu obredu, a Bogojavljenje – 6. siječnja.

Toros Roslin, Bozić i Poklonstvo kraljeva, armenska sitnoslika 1268., Cilicija

Toros Roslin, Bozić i Poklonstvo kraljeva, armenska sitnoslika 1268., Cilicija

Toros Roslin, Krštenja Gospodinova, armenska sitnoslika, 1268., Cilicija

Toros Roslin, Krštenja Gospodinova, armenska sitnoslika, 1268., Cilicija

Navečer uoči blagdana svetoga Božića u svim crkvama služe liturgiju, koja se naziva armenski Črakalujc (liturgija Badnjaka). U ovaj dan vjernici pale svijeće i nose ih kući  za blagoslivljanje doma i pripravi za Božić. Idućega jutra, 6.siječnja, održava se Božićna liturgija. Dalje počinje blagdan Krštenja Gospodinova i crkveni obred blagoslivljanje vode (arm. Džurornek) u koju dodaju sveto ulje. Prema tradiciji, nakon crkvenoga bogoslužja vjernici nose doma malo blagoslivljane vode. Voda se naziva bogojavljenska i smatra se ljekovita za bolesnike, čuva se doma. Na božićnom će se stolu najčešće naći ponajprije riba, pilav sa suhim grožđem i sušenom marelicom, crno vino i slatka gata iz lisnata tijesta. Riba je još od davnine u kršćanstvu bila tajni znak raspoznavanja, simbol kršćana. Riža simbolizira narod, suho grožđe i marelica – Gospodnjih izabranika, a crno vino – Kristovu krv. Nakon Božića u Armeniji obilježavaju Dušni dan (arm. Mereloc).

armenbizjelo

U jednoj je subesjedi za portal Katolik mons. dr. Juraj Kolarić među ostalim rekao o armenskom narodu i njegovoj Crkvi :”Malo je naroda na svijetu kojima je povijest isprepletena takvim i tolikim stradanjima, patnjama i tragedijama kao Armencima. Zbog svojega povoljnoga zemljopisnoga položaja, kao najpogodnija veza između Istoka i Zapada, Armenija je postala pozornica na kojoj su se odigravale velike vojne predstave. Prema armenskoj predaji prvi navjestitelji evanđelja u Armeniji bili su apostoli, koje je sam Krist poslao u Armeniju. Prema jednoj legendi apostol Armenije bio je sv. Juda Tadej, a prema drugoj sv. Bartol. Kralj Abgar je, navodno, čuo za Isusa i poslao mu pismo u Jeruzalem s molbom da dođe u Armeniju, jer ga Židovi proganjaju. Krist je, prema legendi, odgovorio kralju pismom u kojem obećava da će poslati Judu Tadeja, koji je doista i došao u Armeniju, ozdravio bolesnoga Abgara i ostao u Armeniji. Prvi apostol Armenije Grgur Prosvjetitelj (240. – 332.) obratio je i pokrstio kralja Trdata, koji je godine 295. proglasio kršćanstvo državnom vjerom Armenije, dakle davno prije nego što je to na Zapadu učinio Konstantin Veliki. Tako su Armenci postali prvi kršćanski narod u povijesti svijeta. Međutim, svoju vjernost kršćanstvu morali su krvavo platiti ostavši dugi niz stoljeća narod bez domovine. Za Prvoga svjetskoga rata Turci su započeli uništavanjem Armenaca. Europa je na taj genocid gledala skrštenih ruku. Bježeći pred ubojicama i napuštajući svoja ognjišta, Armenci su iskopavali kosti svojih preminulih i nosili ih sa sobom u nove neizvjesnosti.”

armenski-krscani

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo uz blagdan Bogojavljenja!

Artur Bagdasarov

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Hrvatski jezik na maturi

Objavljeno

- datum

U Ispitnom katalogu za državnu maturu iz Hrvatskoga jezika u školskoj godini 2016./17., pročitali smo i sljedeće:

“Jezik

Od pristupnika se očekuje da može:

• poznavati i primjenjivati pravopisnu normu hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.)”
(Ispitni katalog za državnu maturu školskoj godini 2016./2017.)

Navedena rečenica znači da postoji nekoliko pravopisnih norma u hrvatskom standardnom jeziku, a od pristupnika ispitivač očekuje poznavanje i porabu pravopisnih norma upravo iz Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Postavlja se nekoliko pitanja u svezi s tim. Ponajprije treba reći da u standardnom jeziku postoje norme na svim razinama jezične strukture. U standardnom jeziku također može postojati nekoliko normativnih inačica koje su ravnopravne ili se pak stilski razlikuju.

U Institutovu pravopisu, prema normativnoj hijerarhiji, postoji tzv. preporučena, dopuštena i istovrijedna inačica. Navedene inačice pripadaju hrvatskomu standardnomu jeziku. Pravopis daje normativnu prednost preporučenoj inačici što ne zabranjuje porabu dopuštene. Koju pravopisnu normu mora “poznavati i primjenjivati” pristupnik na državnoj maturi ako su u porabi i jedna i druga? Pravopis je sastavljen na osnovi drugih pravopisa i nije jasno što posebno ima u usporedbi s drugim pravopisima osim sitnih dodataka kao npr. istovrijedno pisanje izvornih ukrajinskih imena: Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv i sl.

Uzgred budi rečeno da i sada npr. većina općila (medija) i službenih ustanova rabi češće Kijev i Lavov nego Kijiv i Ljviv. Osim toga, za hrvatski standardni jezik postoji i nekoliko školskih gramatika, treba li i njih navoditi u Ispitnom katalogu za državnu maturu i koju gramatiku navesti? Zanimljivo je uočiti, a što ako školarac na državnoj maturi iz predmeta Hrvatski jezik rabi tzv. dopuštene pravopisne norme drugoga hrvatskoga pravopisa koji u katalogu nije naveden. Čini li on tako pogrješke ili pogreške? Zar drugi pravopisi ne poštuju hrvatske pravopisne norme? Znači li to da će se tretirati kao pogrješka ako pristupnik na državnoj maturi napiše ne će umjesto neće? Je li doista važno za školski ispit (!) koju pravopisnu normu primjenjuje pristupnik iz ovoga ili onoga pravopisa?

Na istoj poveznici čitamo:

“Ispitni katalog iz Glazbene umjetnosti

Napomena:

Ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani su sukladno pravopisnoj normi hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.).” Zašto treba naglašavati da su ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani prema Hrvatskomu pravopisu IHJJ-a? Treba li tada i uz druge ispitne predmete navoditi napomene o konkretnom pravopisu. Što je važno: naziv pravopisa ili kako se pristupnik pismeno izražava? Što se od pristupnika očekuje: da pokaže dobro poznavanje hrvatskoga standardnoga jezika ili koji pravopis rabi u svojem ispitnom radu?

Artur Bagdasarov/HKV

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Je li materinski jezik isto što i standardni?

Objavljeno

- datum

 PRIGODOM MEĐUNARODNOG DANA MATERINJSKOG JEZIKA     U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama.

Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.

Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.

1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.

2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).

3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.

4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.

5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.

6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.

Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.

Zatiranje naziva ‘hrvatski jezik’

Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“?

Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!

Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

PISMO IZ RUSIJE Prof Bagdasarov: Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

Objavljeno

- datum

  Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”  U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno