Connect with us

Društvo

Prof. emeritus Matko Marušić: HOĆE LI PLENKOVIĆ PASTI ZBOG ISTAMBULSKE KONVENCIJE?…

Objavljeno

- datum

Andrej Plenković NIŠTA NE ĆE BITI NAPRAVLJENO AKO TO MI SAMI NE NAPRAVIMO. Plenković se jest dužan boriti za nas, jer smo ga mi izabrali i na mjesto predvodnika i osobe odgovorne za našu sudbinu postavili, ali – ŠTO AKO SUMNJAMO, ŠTO AKO NAS IZDA???

Budući da sam stari i vjerni član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), imam pravo otvoreno i kritički govoriti o sadašnjem trenutku te stranke.

Ona se nalazi pred raspadom.

HDZ je jedina jaka hrvatska državotvorna stranka i njezin raspad, a i njeno značajno slabljenje, znači i ozbiljnu opasnost za slobodnu, samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.

Raspad se može dogoditi oko saborskoga glasovanja o ratifikaciji Istambulske konvencije.

ISTAMBULSKA KONVENCIJA

Istambulska konvencija je u svakom svojemu detalju protivna zdravom razumu i trenutnom znanju čovječanstva:

a) protuprirodna, protuznanstvena, protuobiteljska, protuvjerska, protucivilizacijska i protuhrvatska. Ona je neprijatelj svih ljudi, a napose žena i djece (vidi ovdje).
b) Istambulska konvencija je toliko zla i štetna da se slobodno može smatrati đavoljim djelom – za one koji iole vjeruju da postoji i Sotona, kao pali anđeo, koji na svijetu radi nezamisliva zla (vidi ovdje).
c) Istambulska konvencija nije uopće napisana zbog zaštite žena, nego je „zaštita žena“ zlouporabljena da bi se svijetu nametnula rodna teorija, kao pravosudna praksa i neupitno školsko gradivo, dakle kao životna praksa, nova kultura u kojoj vlada Sotonino Zlo (četiri laži Istambulske konvencije).
d) Tko god glasuje za Istambulsku konvenciju, glasovao je protiv svoje obitelji, svoje djece, svoje Vjere, Domovine, države i naroda (Braniteljski: Puh i Sarnavka lagale o Istambulskoj…).

Ovo sam napisao oštro i otvoreno, jer moj um i dostojanstvo, osjećaj za potrebom pristojnosti razgovora i dijaloga, moje znanje i profesiju, vrijeđaju bezočne i bezobrazne laži da je Istambulska konvencija napisana ili potrebna da bi se dodatno zaštitile žene. Ustrajem da se prekine s lažima i da se jasno vidi i kaže: radi se o pokušaju rušenja civilizacije koju živimo, radi se o svjetskom sukobu i drugih argumenata nema: pobijedit će onaj tko bude jači i ustrajniji.

POLITIČKA SNAGA HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE

Što god tko rekao, neka je rekao, a koga god ovo vrijeđa, ja mu se ispričavam, ali – Hrvatska demokratska zajednica bila je ključna za stvaranje slobodne, samostalne i demokratske Hrvatsku, ona je čuva i bit će vrlo opasno kad i ako je prestane čuvati.

HDZ nema 30% glasača, nego barem 60%, što dokazuje referendum o samostalnosti i svi susljedni izbori. HDZ može dobiti izbore kad hoće i kad hoće, samo je pitanje kakav je. A o tome sâm odlučuje.

Ljudi koji su za HDZ glasovali u visini 60% nisu izumrli, nego su se u HDZ razočarali.

HDZ je dvaput gubio izbore od jugonostalgičara, ali ne zato što bi jugonostalgičari bili bolji, nego zato što je HDZ u oba slučaja toliko razočarao domoljubne birače da za njega više nisu glasovali.

A čim se popravio, čak i čim je pokazao da bi se mogao popraviti, čim od korupcije nije više smrdio do nebesa, odmah mu se narod vratio i pobijedio je.

HDZ može spriječiti ratifikaciju Istambulske konvencije.

HDZ I ISTAMBULSKA KONVENCIJA

HDZ s lakoćom može odbaciti Istambulsku konvenciji, čak i u današnjem Saboru! Ako svi zastupnici HDZ-a glasuju za odbacivanje Konvencije, a ne vidim ni jednoga koji bi mogao i trebao izdati (neka se takav ovdje javi, ako će glasovati za Konvenciju!), Konvencija će biti odbačena. To što će, ako se usude, možda HNS-ovi i manjinski zastupnici (iz vladajuće koalicije) glasovati za ratifikaciju Konvencije ne znači da će Konvencija proći. U Saboru ima dovoljno pametnih, poštenih i domoljubnih ljudi koji će glasovati protiv ratifikacije. Uvjeren sam da Most i Nezavisni ne bi zbog smiješnih sukoba s HDZ-om izdali svoju Majku, svoju Vjeru i svoju Domovinu. A ima i još poštenih i pametnih ljudi koji ne bi izdali svoju majku, da se više tako ne zove, ni svoju djecu, da je obeščaste Sotonini orkovi.

PLENKOVIĆ I ISTAMBULSKA KONVENCIJA

Andreja Plenkovića jako cijenim, a budući da sam stari, iskusan i učen nastavnik, znanstvenik i poznavatelj najviših kriterija vrsnoće, bolje je da mi vjeruje i on i oni koji ovo čitaju. Da ih ne nabrajam, g. Plenković ima sve vrline potrebne za funkciju koju obnaša. Ima i onu u koju neki moji sumnjaju, domoljublje. Promatram ga velikim očima, svaki dan, i nisam vidio ni izdaju, pa ni kolebanje.

Dakle, kao prvo, ne mogu vjerovati da bi njegova inteligencija i sposobnost procjene riskirala da izgubi jednu od najviših funkcija u državi i društvu da bi ugodio nekima koji nisu dostojni ni da mu auto operu. Drugo, ne mogu vjerovati da bi riskirao da uđe u hrvatsku povijest kao jedan od najvećih izdajica naroda kojemu pripada, i države koja mu je povjerena na upravljanje.

Zar je moguće da će i stranku žrtvovati, svoje kolege, prijatelje i braću, koji su ga izabrali, koji ga slušaju, dive mu se i vjeruju da ih vodi u bolji i mirniji život?

Ja to ne mogu vjerovati.

A ako g. Plenković, ili tko drugi, pomisli da sam pretjerao i da to ne bi bio tako strašan grijeh, neka malo promisli po komu i po čemu su u hrvatskoj povijesti zapamćeni, i zapamćeni će ostati, ona dvojica hadezeovaca koji su doveli do dvaju jedinih gubitaka izbora 2001. i 20011.

Može li takvu memoriju pametan čovjek riskirati svojoj djeci i unucima, jednako kao svojim pretcima, porodici i obitelji?

Ne može. To može samo duboko nepametan i duboko nemoralan čovjek i to u kombinaciji tih dviju strašnih mana.

TREBA LI SE PLENKOVIĆ BOJATI EUROPE?

Da, Plenković se boji Europe, i treba je se bojati. Mnogi koji ga kritiziraju to ne znaju ili pritisak podcjenjuju. Tko nije doživio što se tamo zbiva, ne može dobro ni shvatiti koliko je Zlo ovladalo Europom. Sjetite se samo lakomislenog bezobrazluka koji je ona zastupnica u EU parlamentu pitala Plenkovića za ratifikaciju Istambulske konvencije kad je nedavno tamo držao govor. To nije bio ispad, to je politika. Europa je puna i prepuna takvih osoba i ta je politika, politika lakomislenosti i bezobrazluka, drskosti i raskalašenosti, zavladala u Europi, i nitko joj se ne usudi suprotstaviti. (Jeste li ikad čuli za „Lunacek izvješće“? Takvih je bilo i ima ih mnogo. Neka su se probila kroz parlament EU, a kad se to dogodi, lavina se ne može zaustaviti.) Toj politici je podlegla i gđa Merkel i većina europskih intelektualaca i političara koji sami po sebi nisu ljevičari (v. dolje o ljevičarima).

To što neki u Europi mogu Plenkovića zbog odbijanja Istambulske konvencije gledati krivo i manje ga tapšati po ramenu nije bitno. Bitno je da mogu uskratiti novac, a to je velik novac, ekonomski pojas za spašavanje za hrvatski nerad, dezorganiziranost i korupciju.

Odgovor na tu opasnost ipak je dosta jednostavan. Sastoji se od dva dijela: a) ništa se još nije dogodilo članicama EU koje nisu ratificirale Istambulsku konvenciju, pa ne će ni nama. b) Kad zbog odbijanja ratifikacije počnu teške kazne i svi popuste, ništa nas ne priječi da budemo zadnji koji će to Zlo ratificirati. Ali ZADNJI. U tom slučaju ne ćemo biti kažnjeni sve do tada, a onda ni tada uskratom potpora, nego samo Zlom. Ali ako se nitko na svijetu ne može od toga Zla spasiti, ne možemo ni mi.

Primijetite da sam dao kompromisni prijedlog.

Tek onda se može razmišljati o istupanju iz EU, ali tu pak ne smijemo biti ni prvi ni peti. Poslije petoga.

MOŽE LI PLENKOVIĆ PREVARITI HRVATSKI NAROD?

Ne može, ali može pokušati. Bojim da to i sprema. Tu su također dva scenarija.

Prvi je da nam „floćaje“ i da nas „manta“ i dopusti ratifikaciju Konvencije, a mi ga ne kaznimo. U Splitu je „floćavanje“ varanje i laganje lijepim riječima. To je, čini se, Plenković već počeo (v. https://direktno.hr/direkt/lokalni-hdz-ovac-upozorio-plenkovica-kako-istanbulska-konvencija-protuprirodna-te-da-su-demokrscansk-115773/), ali još se nadam da je ta njegova diplomacija upućena zagovornicima rodne teorije. „Mantanje“ je kad te netko pravi ludim, opet izmišljanjem praznih obećanja i netočnih objašnjenja. Ni jedno ni drugo mu ne može uspjeti, nego će, ako dopusti ratifikaciju, u povijest ući kao izdajica koji je svojemu narodu „floćavao“ i poštene ljude „mantao“. A to nitko ne oprašta.

Drugi scenarij je isti kao prvi, samo što bi za ratifikaciju Konvencije Plenković upotrijebio promjene nekih zakona (o zaštiti žena) ili stvorio neki dokument koji bi nazivao „zaštitom od rodne ideologije“. No, ne vjerujem da se takav dokument može napraviti koji će stvarno biti zaštita od rodne ideologije i koji će braniti da ona prodre u pravosuđe i škole. Ako se takvo što pojavi, treba tražiti tumačenje dobrih pravnika (npr., Hodak, Vojvodić, Olujić). Budu li oni imali i najmanju dvojbu oko sigurnosti zaštite, Plenkovićev postupak treba smatrati prevarom.

MI ODBIJAMO ISTAMBULSKU KONVENCIJU

Mi to ne ćemo prihvatiti. Mi tražimo da se ratifikacija Istambulska konvencija, pristojno i demokratski, ali nedvojbeno i odlučno, ODBIJE.

Plenković i HDZ je mogu odbiti ratifikaciju Istambulske konvencije, kao što rekoh, i usprkos blefiranju HNS i M. Pupovca. Da se HNS ljulja govori nedavna izjava Ivana Vrdoljaka da „ne će rušiti Vladu zbog Istambulske konvencije“. Pa i ne bi je trebali rušiti, jer – gdje će onda plaću PRIMATI, a nove izbore ne mogu dobiti? Ne će, valjda, ići raditi?

DUBINA IZDAJE NARODA I DRŽAVE: RADI SE O KOMUNISTIČKOJ REVOLUCIJI

Za one koji ne znaju, i za one koji mi ne će vjerovati, ali će doći dan kad će to i sami vidjeti, moram javno reći da su rodna teorija i njezina Istambulska konvencija zapravo suvremena komunistička revolucija. Prvo, F. Engels je pisao da je „žena zarobljena u obitelji, ropkinja, i da se njezino oslobađanje može postići samo razaranjem obitelji“. Treba se prisjetiti i njegovih, Marxovih i Lenjinovih (i svih komunista) riječi da radnike treba osloboditi ropstva uništenjem postojećeg (kapitalističkog) društvenog i ekonomskog poretka. Oko sto godina bili su se posvetili oslobađanju radnika (seljake su ubijali) i „oslobađanje radnika od eksploatacije“ nije uspjelo. Pa su se, uporni i bez drugoga posla, posvetili – oslobađanju žena od (muške) eksploatacije. Tzv. LGBTIQA ih uopće ne zanimaju; oni im služe samo za rušenje pojmova „muškarac, žena, obitelj“, jer, na primjer, „transrodna“ osoba je žena koja tvrdi (prema rodnom konceptu ima pravo izabrati) da je muškarac, ali budući da je žena može roditi, a budući da se smatra muškarcem, ježi ga – ne može se zvati majkom; dakle treba ukinuti pojam „majka“, i pojam „trudna žena“ – jer i „muškarac može biti trudan, a ne smijemo ga diskriminirati“!

Engelsovu ideju razaranja obitelji „radi oslobađanja žena“ razradili su „marksistički“ mislioci, napose oni iz tzv. „Frankfurtske škole“, a među njima najugledniji profesionalni filozof komunističke revolucije Herbert Marcuse. Marcuse se za svjetsku revoluciju najviše nadao od feministica, a poznat je po tome što je uspio dignuti studentski bunt 1968.

Danas su feministice na čelu toga pokreta. Slušajte ih što govore: da ne žele biti majke ako to ne žele. (Pa neka ne budu, tko im to brani? Ali neka naše ljubljene, divne žene ne huškaju na nas i na našu djecu.)

Ukratko, onaj tko glasuje, omogući, ili na drugi način podupire ratifikaciju Istambulske konvencije, zapravo je ork komunističke revolucije koja upravo osvaja svijet. Drugim sredstvima, s drugim izgovorom i pod drugim simbolima (nabrojite sadašnje, znate ih).

Znate li nekog zagovornika/icu Istambulske konvencije koji/a nije ljevičar? (Ne znate.)

ŠTO, BRAĆO I SESTRE, TREBATE RADITI

Molim vas da ne organizirate prosvjede nakon što Istambulska konvencija bude prihvaćena. Ne ćete time ništa postići, nego ćete samo ljevičarima dati priliku da vas nazivaju katolibanima i povećati im trijumf pobjede.

Procjenjujem da prosvjedi ne bi bili učinkoviti ni da se održe prije saborskoga glasovanja o ratifikaciji. To bi komunistima dalo priliku da dignu još veću galamu (ugroženost, klerofašizam, ustaštvo, znate njihove trikove), a Plenkovića to ne bi ganulo. U njemu je tajna!

Treba raditi pojedinačno, tako da se, kao prvo, sebi daju (osvijeste) ISTA LJUDSKA PRAVA koja sebi daju Pupovčevi, transrodni, frfljićevci i feministice i takva „ugrožena“ bratija. Ovo je demokratska država i svi imamo ista prava.

Tu svijest treba konkretizirati u pisanju i nazivanju Plenkovića i saborskih zastupnika izabranih u Vašoj izbornoj jedinici. Pisma šaljite s povratnicom. Mogu zatrebati kad povijest bude brojila izdajice.

A što ako sve ne uspije?

Prvo, zašto ne bi uspjelo? Mi smo brojniji, jači, hrabriji, pametniji, učeniji, plemenitiji i ljepši i – zašto bi nas pobijedili orkovi Zla i izdajnički uhljebi? Pa nije vas/nas pobijedila srpska armada 1991., kako će danas Ponosni Paraderi? Treba se boriti.

Nitko se ne će boriti umjesto vas. Sjetite se kako se i danas jadate da nas je 1991. Europa „ostavila na cjedilu“; pa naravno da nas je ostavila na cjedilu! Ali to je samo prvi dio istine, a drugi je važniji i poučniji: onda smo se mi digli i SAMI SE OBRANILI. Tako je sve u životu.

NIŠTA NE ĆE BITI NAPRAVLJENO AKO TO MI SAMI NE NAPRAVIMO. Plenković se jest dužan boriti za nas, jer smo ga mi izabrali i na mjesto predvodnika i osobe odgovorne za našu sudbinu postavili, ali – ŠTO AKO SUMNJAMO, ŠTO AKO NAS IZDA???

Moramo se sami izboriti. Nikome ne smijete vjerovati. A nikako ne smijete vjerovati da će vaš posao obaviti netko drugi.

A što ako ipak izgubimo?

Rekli smo: ako ipak izgubimo, kriv je Andrej Plenković, koji zapovijeda saborskom većinom, a navlastito zastupnicima HDZ. Ako saborski zastupnici HDZ-a glasuju za ratifikaciju, i oni su izdajnici.

Pa, ako se to dogodi, PREDLOŽIT ću Vam da NIKAD VIŠE NE GLASUJETE ZA HDZ.

Imat ćete za koga glasovati i kad HDZ počini samoubojstvo. Sjetite se samo kako ste pobijedili 1991. Vi ste pobijedili, a ne HDZ. Vi možete pobijediti i bez HDZ-a. Srce mi se cijepa što to moram reći, ali moram. Istambulska konvencija je prag koji se ne smije prijeći.

Ako nas HDZ ne može voditi kuda mi želimo, onda nas i ne treba voditi.

Za Braniteljski portal/ Matko Marušić, profesor emeritus

Komentari

Društvo

TITO I DRAŽA NA JOVANKINOJ SLAMARICI: NAS DVA BRATA OBA RATUJEMO…

Objavljeno

- datum

(Izvor slike: bastbalkana)

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

Cure i dalje dokumenti NKVD-/KGB i Kominterne ili kako je pravog JBT ‘pojeo mrak’

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Kako je Tile svoje ženske slao pred streljački vod ili Gulag?

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Ni Jovanka se nije usrećila, ali je ipak odigrala vrhunsku obavještajnu rolu…

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Dva sastanka u II Svj. ratu između Draže i Broza organizirala Jovanka

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa.

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Brozova cijela pratnja likvidirana, a on (kao i više puta) ostao neokrznut, čudno!?

“Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame”, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Čolaković i drugi… nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Danas (Srbin, a) potpredsjednik Sabora žali što nije ubijeno više Hrvata… A DORH šuti!

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) Igor Štimac: ‘U Splitu je skupina mladih orjunaša došla do pozicije da može odlučivati o instituciji kakva je Hajduk’

Objavljeno

- datum

“Ugrožen je hrvatski identitet Hajduka, klubom vladaju neznalice i nepotizam, krši se zakon i pere novac”, izjavio je u Bujici na Z1 Igor Štimac, kapetan Hajduka i bivši izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije.

“Vidimo da se nalazimo u krugu onih spartanskih zemalja gdje još prolazi galama, gdje sila caruje, a oni koji znaju, umiju i mogu – budu sklonjeni sa strane,“ započeo je nastup u Bujici Igor Štimac.

“Ono što se događa danas u Osijeku, a što se već dugi niz godina događa s Rijekom, evidentan je pokazatelj kako privatni kapital i uređeni sustav daje rezultate. Drago mi je radi svih klubova poput Osijeka, Rijeke i Dinama, ali koliko god mi je drago radi njih – sto puta više sam tužan radi onoga što se događa mom Hajduku. Kada vidim kako njime upravljaju neznalice… Nisam u startu bio protivnik ovakvog načina upravljanja, nisam se svrstano ni za ni protiv, rekao sam – dajmo svakoj novoj ideji vremena. Ako je u nju uključen veliki broj navijača Hajduka, pa dajmo joj vremena, ali evo, sedam godina je prošlo…. Od kluba koji je bio rado viđen i slavljen u svakom kutku Domovine, napravili su klub koji malo tko želi vidjeti i koji sada nije dobrodošao, čiji su pojedinci napravili to da se nalazi gdje je…“, smatra Štimac.

O udruzi Naš Hajduk

“Udruga ‘Naš Hajduk’ se non stop hvali velikim brojem članova, kojih je 37 tisuća, ali Hajduk u ovom trenutku ima više od milijun navijača samo u Hrvatskoj. To je ta tiha većina koja šuti i trpi, koja želi Hajduk na starim stazama slave, koja želi uspjehe i to su normalni navijači kojima nije bitno tko i kako upravlja klubom, nego im je bitno samo da njihov klub postiže rezultate na zelenom travnjaku”, istaknuo je.

“U Splitu imamo jednu posebnu situaciju, gdje je skupina mladih orjunaša došla do pozicije da može odlučivati o instituciji kakva je Hajduk. Mene to toliko ne brine, nego me brine što su oni kroz trač i laž zaveli veliki dio hrvatske mladosti. Mi danas na utakmicama imamo 5 ili 6 tisuća pripadnika Torcide, koji slijede pet-šest vođa i rade sve kako im oni kažu. To je mladost koja ide krivim putem, koja se u adolescentskoj dobi počinje devijantno ponašati i nije im cilj europski Hajduk, nego im je cilj sve razrušiti”, rekao je Štimac u Bujici.

M.P.T.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) PRIJELOMNO Stampedo u talijanskom noćnom klubu odnio 6 života i preko 100 ranjenih

Objavljeno

- datum

izvor za foto: © Vigili del Fuoco / Twitter

Šest ih je mrtvih i 120 ih je ozlijeđeno zbog otmičara tijekom rap koncerta u noćnom klubu u Italiji, izvijestili su lokalni mediji. Svjedoci kažu da je panika uzrokovana sprejom.

Incident se dogodio oko 1:00 po lokalnom vremenu u popularnom Lanterna Azzura klubu u gradu Corinaldo u istočnoj provinciji Ancona. Oko 1.000 ljudi došlo je vidjeti Sferu Ebbasta, poznatog hip hop umjetnika – javlja RT.

Uzrok panike nije bio odmah jasan, ali kako su svjedoci izvijestili, sve je počelo nakon što je vatreni sprej bio ispaljen unutar krcatog kluba. Rezultat masovne panike doveo je ljude da se međusobno ‘sagužvaju’ dok su pokušavali pobjeći iz zgrade.

 

“Plesali smo dok smo čekali nastup, kad smo osjetili miris vatre. Trčali smo prema jednom od hitnih izlaza, ali je bio blokiran. Redari kluba rekli su nam da se vratimo “, rekao je za Republiccu 16-godišnji posjetitelj.

Nekoliko drugih ozlijeđenih također je reklo da su primijetili oštar miris prije panike.

Prema lokalnim medijima tvrdi se, da je tragedija odnijela najmanje šest života, uključujući i majku koja je pratila kćer na događaj. Druge žrtve su tinejdžeri – tri djevojke i dva dječaka. Više od 120 ljudi je ozlijeđeno, od kojih je najmanje 10 hospitalizirano u teškom stanju.

Sličan je događaj dogodio u Piazzi San Carlo u Torinu 2017. godine, kada je ovakav sprej bio ispaljen u pokušaju pljačke na masovnom praćenju nogometne utakmice, ostavljajući 1.500 ljudi ozlijeđenih, s jednim poginulim, dok je rulja u panici pokušala napustit prostor.

M.S./Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno