Connect with us

Društvo

Prof. dr. sc. Artur Bagdasarov: Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u budućnosti postati bilo koji drugi, tzv. srpskohrvatski, zajednički ili štokavski jezik!

Published

on

Artur Bagdasarov hrvatskoj stručnoj javnosti nije nepoznat, osim objavljenih knjiga i  priručnika, posljednjih godina zapaženi su njegovi mnogi članci o pitanjima hrvatskoga jezikoslovlja (među ostalim, i u Školskim novinama), ali i znanstveno-popularni članci o povijesti i kulturi Armenije.

Bagdasarov je jedan od rijetkih inozemnih kroatista koji kontinuirano pišu i objavljuju tekstove na hrvatskom jeziku. Dobitnik je godišnje nagrade Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu (2009.), ponajviše zbog afirmacije hrvatskoga jezika u Rusiji. Surađuje u više hrvatskih časopisa, tjednika i portala. Živi i radi u Moskvi, gdje na više fakulteta predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku. Biografsko-bibliografsku natuknicu o njemu ima Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža”, hrvatska i armenska Wikipedija.

Zbog čega ste se posvetili kroatistici?

Obranio sam 1992. godine disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, sastavio 1998. godine kratki školski rusko-hrvatsko-srpski/hrvatsko-srpsko-ruski razlikovnik. Pisao sam disertaciju još do raspada druge Jugoslavije. Na koncu konca nakon obrane disertacije morao

 Jezici

Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima isto pravo barem se jednako jezično ophoditi. U jezikoslovlju nema općeprihvaćenoga kriterija što jejedan, a što su dva ili tri jezika. Prema mojemu mišljenju, riječ je o dvama srodnim, ali ipak različitim standardnim jezicima. Treba na to staviti točku i ići dalje prema svojemu izboru i vlastitomu razvoju.

sam odabrati što dalje, tj.u kojem smjeru moram ići dalje. Odabrao sam kroatistiku, jer nismo imali strukovnjaka za hrvatski jezik. Imali smo strukovnjaka za hrvatsku književnost, a baš za hrvatski jezik nije bilo. Godine 2004. napisao sam i objavio u Moskvi na ruskom jeziku monografiju Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća. Iza knjige slijedi nekoliko hrvatsko-ruskih rječnika, gramatika, udžbenik za početnike i slično, odnosno ono što je potrebno za samostalno izučavanje upravo hrvatskoga jezika. To posve ne znači da samo ja pišem priručnike za hrvatski, imamo i pišu još nekoliko autora: A. Ju. Kalinin, G. G. Tjapko.

Ako ste pak doktorirali na razlikama između hrvatskog i srpskog jezika, napisali razlikovnik, sigurno smatrate da je riječ o dvama različitim standardnim jezicima, a ne umjetno stvorenim razlikama kako to neki tvrde?

Neprijeporno je da su standardni jezici četiriju naroda srodni, bliski i izrađeni umnogome na novoštokavskoj  osnovici, ali su i dovoljno različiti što se tiče na primjer povijesti, ovladanosti… Je li sveučilištarac pa i profesor u inozemstvu jednako, primjerice, govori, piše ili prevodi na hrvatski, bošnjački, crnogorski ili srpski? Kažu nam neprestano o sporazumijevanju. Danci, Norvežani i Šveđani dobro se sporazumijevaju, isto možemo reći i o Česima i Slovacima. Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Zašto prema njima jedan kriterij i pristup, a prema hrvatskome drugi? Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto tih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima isto pravo barem se jednako jezično ophoditi. U jezikoslovlju nema općeprihvaćenoga kriterija što jejedan, a što su dva ili tri jezika. Prema mojemu mišljenju, riječ je o dvama srodnim, ali ipak različitim standardnim jezicima. Treba na to staviti točku i ići dalje prema svojemu izboru i vlastitomu razvoju.

Kakav je status kroatistike na ruskim sveučilištima?

U Rusiji se hrvatski jezik predaje odvojeno od srpskoga. To se može provjeriti i na internetu. Ne možete nigdje u Rusiji naći tečaj takozvanoga srpskohrvatskoga ili štokavskoga jezika, niti se igdje na moskovskim ili peterburškim  filološkim fakultetima može naći da danas još predaju takozvani srpskohrvatskiili štokavski. Prije je postojao, naravno, samo srpskohrvatski. Danas je u nas situacija bolja nego u nekim zemljama Europske unije, gdje se na fakultetima predaje takozvani štokavski, bhs ili bchs jezik kao nekakav suvremeni surogat srpskohrvatskoga.

Znači li to, drugim riječima, da se na ruskim sveučilištima hrvatski jezik izučava posebno?

Na Odsjeku za slavensku filologiju hrvatski i srpski izučavaju se odvojeno, ali profesora za hrvatski jezik jako je malo. Ima onih koji misle da, ako znaju srpski, mogu predavati i hrvatski, ali griješe.

Hrvatski jezik ima osebujan put. To se može vrlo lako dokazati primjerima iz hrvatske književnosti. No, svejedno se stalno nameće teza da je hrvatski književni jezik stvoren Vukovom intervencijom i bečkim dogovorom, 1850. godine. Zbog čega to krivotvorenje povijesnih činjenica, iz nepoznavanja razvojnog puta hrvatskog jezika ili zbog političkih razloga?

Hrvatski

Hrvatski je jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevoljena svojem putu razvoja uvijek je ostajao upravo hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik, jezik takozvanog regiona.

Sada je 2018. godina, a ne 1850.! Nemožemo živjeti i misliti znanstvenim spoznajama ili kriterijima 19. stoljeća, ali na veliku žalost ima onih i sada, često ili katkad hotimice, koji baš tako misle, govore i rade.

Hrvatska je 2013. godina ušla u EU, hrvatski jezik postao službeni. No, na katedrama u EU hrvatski se još predaje kao srpskohrvatski ili bosansko-crnogorsko-hrvatski-srpski (bchs). Je li to s političkog i znanstvenog motrišta paradoksalno?

To stanje nije iz bilo koje strane normalno i treba na različitim razinama reagirati, ali ne nasjedati provokacijama.  Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u budućnosti postati bilo koji drugi jezik, tzv. srpskohrvatski, zajednički, štokavski jezik. Hrvatski je jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevoljena svojem putu razvoja uvijek je ostajao upravo hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik, jezik takozvanog regiona.

Kome za status kroatistike u Rusiji ponajviše pripadaju zasluge?

Ne znam, valjda pragmatici, logici, životu…

Što bi hrvatska država trebala učiniti da hrvatski jezik i njegova književnost postanu još bliži ruskim stručnjacima i građanima?

Treba vjerojatno aktivnije promicati hrvatski jezik i kulturu, predlagati i slati što više profesora za hrvatski jezik.

Švicarki slavist Robert Hodel prije određenog je vremena izjavio kako na Sveučilištuu Hamburgu nisu podijelili štokavski jezik, jer je po njegovu mišljenju to jedan jezik. Znači li to da nam sada umjesto srpskohrvatskog guraju naziv štokavski kao zajednički jezik?

Što se tiče naziva jezika u pojedinim stranim obrazovnim ustanovama, riječ je zaista o vašem pravu na  etnolingvonim, dakle nacionalni naziv jezika, koji imate kao i sve druge države EU-a, osim možda Austrije. U zadnje vrijeme sve češće susrećemo različite nove nazive za takozvani srpskohrvatski: policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, bhs ili bchs jezik, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik… I to, nažalost, ne samo u inozemstvu nego i u Hrvatskoj. Svaki roditeljima pravo nazvati svoje dijete onako kako on to želi i svatko to mora poštivati. Svaki narod, tako i hrvatski, ima nepobitno pravo na vlastiti naziv jezika i samostalni razvoj i nitko mu ga ne može ničime uskratiti, preinačiti na svoj način ili bilo što uvjetovati. Poštujući druge, poštujemo i sebe!

Ali, na tragu Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku, zar od srbijanske politike nije iskorišten kolovoški Međunarodni kongres slavista u Beogradu, posvećen Aleksandru Beliću, da bi se oživjela njegova gledišta o jednom jeziku i tvrdilo da situaciju na prostoru Balkana dodatno komplicira „stalni proces fragmentacije srpskog jezika, stvaranje novih jezičnih varijeteta, koji se lingvistički ne razlikuju”?

Mogao bih samo kratko reći da su slavisti došli na međunarodni slavistički kongres, a pojedini dužnosnici rabe znanstveni skup u svoje svrhe.

Odgovaraju li hrvatski jezikoslovci dovoljno odlučno na takve podvale, ili se pomalo komotno ponašaju nakon što je hrvatski jezik u Ustavu definiran kao službeni jezik?

Već ste sami odgovorili na to pitanje.

Bivša je hrvatska vlast ukinula Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojem je bio ugledni hrvatski jezikoslovac Radoslav Katičić na čelu, a današnja vlast, osim što to nije ispravila, odugovlači s donošenjem zakona o hrvatskome jeziku. Kako gledate na te činjenice?

Prijedlozi

Ponajprije bih razradio i objavio teoriju standardnoga hrvatskoga jezika na svim razinama jezične strukture, usuglasio pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, razradio i uključio u funkcionalne stilove hrvatskoga standardnog jezika i crkveni stil koji je neopravdano izočan. Ne treba ovo pai našu subesjedu, razgovor shvaćati kao danekoga, ne daj, Bože, učim. Izražavam samoosobno mišljenje i ništa više.

Nekoliko sam puta u različitim prilozima pisao da je Hrvatskoj potrebno vijeće za hrvatski jezik pri Vladi Republike  Hrvatske, sastavljeno od predstavnika znanstvenih i kulturnih ustanova te javnih sredstava priopćavanja, medija, u kojem bi bio razrađen, a u Saboru prihvaćen zakon o državnom, hrvatskom jeziku i jezicima manjina u RH-u koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U sklopu toga vijeća moglo bi postojati povremeno pravopisno povjerenstvo za izradbu općeprihvaćenoga i jedinstvenoga pravopisa. Treba razmisliti i o osnivanju ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe, koja bi pratila jezično oblikovanje novih zakona i izmjena zakona koje Vlada predlaže, a Sabor prihvaća. Samo hrvatska jezična zajednica uz suglasje i poštivanje svih zainteresiranih čimbenika može riješiti pojedine moguće prijepore i nitko drugi.

Iz perspektive inozemnoga kroatista koji priručnici kroatistici ponajviše manjkaju?

Ponajprije bih razradio i objavio teoriju standardnoga hrvatskoga jezika na svim razinama jezične strukture, usuglasio pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, razradio i uključio u funkcionalne stilove hrvatskoga  standardnog jezika i crkveni stil koji je neopravdano izočan. Ne treba ovo pa i našu subesjedu, razgovor shvaćati kao da nekoga, ne daj, Bože, učim. Izražavam samo osobno mišljenje i ništa više.

Je li Hrvatski pravopis IHJJ (2013.) pridonio hrvatskom pravopisanju ili sve može ocijeniti kao politički pokušaj bez znatnih rezultata?

Ispada da je taj pravopis pisan pod utjecajem politike, nije prošao put znanstvene ocjene od strane većine znanstvenih ustanova i kulturnih udruga. Na veliku žalost, većina istraživačkih, strukovnih i kulturnih ustanova odazvala se šutnjom na institutsku zamolbu da sudjeluju u javnoj raspravi, a one malobrojne ustanove i udruge kao što su Razred za filološke znanosti HAZU-a, Predsjedništvo Matice hrvatske, Društvo profesora hrvatskoga jezika, Hrvatsko kulturno vijeće, koje su sudjelovale ili odazvale se raspravi, dale su pravopisu negativnu ocjenu ili ukore. Trebalo je prije, oprostite, jezikoslovno obrazložiti potrebu sastavljanja novoga pravopisa jer za to je trebalo proći određeno razdoblje i imati ozbiljne razloge. Pravopis bez opće strukovne sloge i volje ne rješava ništa. Objavljivanjem „jedinstvenoga pravopisa” nije došlo, nažalost, ni do pomirbe, ni do pravopisnoga jedinstva… Što se mene tiče, mislim da se politika ne treba miješati u jezikoslovlje.

Kritički ste pisali o rječniku toga pravopisa. Rječnik bi trebao biti srce pravopisa. Nije li i taj rječnik dokaz da je posao napravljen na brzinu?

Ispada da su već imali ili preuzeli neki nedovršen rječnik, ali nisu imali dovoljno vremena da ga dovedu do kraja, jer njihov sadašnji ima mnogo mana i nedostataka.

Koliko često dolazite u Hrvatsku?

Posljednji sam put bio u Hrvatskoj 2015. na predstavljanju knjige „Armenija – domovina svetoga Vlaha” u Dubrovniku i Stonu koju sam napisao s hrvatskim povjesničarom dr. sc. Vinicijem Lupisom. Drugim riječima, prije tri godine.

Koji su bili Vaši prvi kontakti i s kim najviše surađujete u Hrvatskoj?

Prvi je kontakt bio s kolegicama – prof. Dubravka Sesar, prof. Branka Tafra i prof. Željka Fink – na konferenciji u Sankt-Peterburgu, a zatim s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje dok je prof. dr. Marko Samardžija bio na čelu te institucije. Surađujem s kroatistima i prijateljima diljem Hrvatske, a članke objavljujem u različitim časopisima, novinama i na portalima: Crkva u svijetu, Croatica et Slavica Iadertina, Filologija, Fluminensia, Glas Koncila, HKV,  Hrvatska revija, Hrvatski tjednik, Hrvatsko slovo, Jezik, Kaj, Kolo, Lahor, Riječ, Školske novine, Zadarska smotra i drugim.

Dobitnik ste Inine godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu, s prof. dr. Leopoldom Auburgerom. Nekoliko posljednjih godina nije dodjeljivana. Kakvo je za Vas značenje te nagrade?

Bili smo, čini mi se, posljednji koji su dobili tu nagradu. U svojem govoru rekao sam tada na svečanoj dodjeli da moram još puno raditi da opravdam nagradu koju sam primio 2009. godine za promicanje hrvatske kulture u svijetu.

Na Interliberu će biti predstavljena Vaša nova knjiga „Armenija – Noina zemlja: povijest i kultura”, u izdanju Školske knjige. Koji su sljedeći planovi?

Nova je knjiga u izdavačkoj kući Školska knjiga „Armenija – Noina zemlja” peta knjiga na hrvatskom jeziku i treća o Armeniji. Knjiga je bogato likovno opremljena i sastoji se od četiriju poglavlja: Armenija – Hayastan, Kulturna baština, Duhovna baština, Poznati djelatnici kulture i povijesti. U njoj se mogu naći osnovni podatci o Armeniji, njezinoj Crkvi, znamenitostima, uglednim predstavnicima kulture i povijesti. Hrvatski čitatelj upoznat će se s armenskim jezikom i pismom, književnošću, mitologijom, narodnim običajima, slikarstvom, knjigotiskanjem, glazbom, filmom, minijaturama, hačkarima (kamenim križevima), također o pojedinim poslovicama armenskoga narod. Za izdavanje i pripremu knjige o Armeniji zahvaljujem predsjedniku Nadzornoga odbora Školske knjige dr. sc. Anti Žužulu i urednici knjige Snježani Bakarić Palički, ocjeniteljima prof. dr. sc. Milanu Nosiću, književniku Hrvoju Hitrecu te kolegama koji su preveli sažetke knjige na desetak jezika. Što se tiče budućih planova, moram ponajprije pričekati izlazak knjige, a zatim se malo odmoriti.

Marko Curać
Školske novine, br. 35, 13. studenoga 2018-

Artur Bagdasarov

Artur Rafaelovič Bagdasarov Bagdasarov (Baku, 2. prosinca 1958.) ruski je slavist i kroatist. Studirao je slavistiku u Sankt Peterburgu, od 1976. do 1981., a 1992. je doktorirao s temom o razlikama između hrvatskog i srpskog jezika, osobito onima na leksičkoj razini. U Moskvi predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku. Prvi u Rusiji objavljuje knjige o hrvatskome jeziku. Iz njegove bibliografije vrijedi izdvojiti: Rusko-hrvatsko-srpski/hrvatsko-srpsko-ruski rječnik razlika (1998.), Hrvatsko-ruski rječnik (1999., 2003., 2007.), Hrvatski razgovornik (2006.), Hrvatska slovnica (2006.), Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća (2004.), Kratki gramatički vodič (2006.), Hrvatski književni jezik i njegove norme (2010.), Hrvatski jezik (2011.), Elementarna gramatika hrvatskoga jezika (2012.), Hrvatsko-ruski rječnik (2013.), Pogled iz Rusije (2014.), Armenija – domovina svetoga Vlaha (2015., u suautortsvu s V. Lupisom), Armenske poslovice (2016.)..

Komentari

Društvo

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti

Published

on

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave (HRT)

Komentari

Continue Reading

Društvo

Robert Valdec o lobistima /narikačama u svezi (ne)kupnje F-16 koju moraju pročitati svi, posebno u MORH-u

Published

on

Propala, je izgleda, nabavka F 16 Barak višenamjenskih lovaca opremljenih onako kako su ponuđeni na natječaju. Ovo pišem jer imam što reći o HRZ i nabavci zrakoplova – piše Valdec na svom fb profilu.

Zanimljivo je da sada nad propalim poslom najviše nariču oni koji su do jučer F-16 Barak nazivali ‘starim kantama’, ‘otpadom’ i sl.

Dobar dio njih (govorim o ‘velikim stručnjacima’) nariče po inerciji, samo zato jer su ‘popušili’ čaščenje od SAAB-a za koji su gorljivo navijali, a koje im je obećano ako se HRZ opremi Gripenima. Šveđani su ih tijekom tendera vodali kao medvjede po Švedskoj, trpali im u torbe mobitele, laptope, kemijske, rokovnike, vodali ih po večerama…, a oni, ‘stručno’, objašnjavali Hrvatima kako je Gripen daleko najbolja opcija. Jer, ‘novo je novo’.

Oni vještiji su, umjesto mobitela, rokovnika i kemijskih olovki, na račune dobili i nešto konkretnije – neću o imenima, dovoljno je proguglati najstrastvenije ‘Gripenovce’. Među njima ima novinara, ‘vojnih analitičara’, umirovljenih pilota, političara…

I o tom sam tenderu davno pisao. Između onog što su nam odredili da ‘smijemo’ kupiti, F 16 Barak je, po meni, bio najbolja opcija. Na stranu što se za isti iznos može kupiti eskadrila, realno, boljih višenamjenskih lovaca. Ako ne boljih, a onda ne lošijih, no osjetno jeftinijih, pod boljim uvjetima.

Ali, opremanje ratnog (a i civilnog) zrakoplovstva je ionako više politička odluka. Otprilike slična onoj kada je, danas u terminalnoj fazi, Croatia Airlines, umjesto Boing-a odabrala Airbus. I tu su se provizijama napunili offshore računi, sagradili dvorci u okolici Zagreba, no to je neka druga priča.

I u njoj su obje opcije između kojih smo mogli birati bile podjednako kvalitetne (financijski, Boing je nešto jeftiniji), dakle osim toga koji će Tuđmanov savjetnički lobi ubrati proviziju, odabir je signalizirao i političku naklonjenost (EU – SAD).

No vojne nabavke su ipak nešto posve drugo. U jednom razdoblju novinarske karijere bavio sam se, između ostalog, i naoružanjem i vojnom opremom, nabavkama, međunarodnom trgovinom, tržištem oružja i vojne opreme i to crnim i bijelim, obišao dosta međunarodnih sajmova naoružanja i vojne opreme širom svijeta, ponešto tvornica (po svijetu), razgovarao i s trgovcima i s kupcima i s korisnicima. Pa si utvaram da ponešto o tome i znam.

Ako ostavimo po strani politiku pa čak i cijenu i uvjete (npr. održavanje, obuka, rezervni dijelovi, eventualne modernizacije, nadogradnje), najznačajnija stvar pri odluci o odabiru određenog ‘proizvoda’ (nebitno radi li se o jurišnoj pušci, streljivu, zrakoplovu, tenku ili oklopnom vozilu…) su reference.

Dakle, je li se (kada, gdje, kako, u kojim uvjetima i kojem obujmu, koliko efikasno itd.) određeni proizvod dokazao u operativnoj upotrebi i koje su oružane sile već njime opremljene, kakva su im iskustva itd. Jedan od najslikovitijih primjera je jurišna puška AK 47 (i njene inačice) koja je odavno planetarni brend. Postao je to i pištolj Glock, izraelski UZI…

Složeniji sustavi poput zrakoplova, protuzračnih borbenih sustava, raketnih, radarskih i sličnih sofisticiranih sustava druga su priča, no činjenica da je neko oružje, oruđe ili sustav dokazan u operativnoj upotrebi tu je najvažniji. Mislim da ne treba elaborirati zašto je tome tako, dovoljno je napomenuti kako za tako delikatnu namjenu poput oružanog sukoba, nitko pametan neće kupiti ‘mačka u vreći’ bez obzira na to koliko ta vreća bila lijepa i bez obzira na to koliko prodavač te vreće slatkorječivo i uvjerljivo hvalio svoju robu.

I za takve ‘mačke u vreći’ postoje brojni primjeri – jedan od ne tako davnih bio je i naš tender za nabavku borbenih oklopnih vozila. U finalu ostala su dva ponuđača: finska ‘Patria’ i austrijski (zapravo američki) ‘Pandur’. Rezultate znamo – na tenderu je pobijedila Patria. S pravom.

Naime, Patria je već bila u naoružanju nekoliko svjetskih oružanih snaga, u operativnoj upotrebi (tu je bio i offset program, a još se vuku i repovi korupcijskih afera) .

No ‘Pandur2’, tada zapravo, nije postojao – bila je riječ o prototipu čiji ga je proizvođač gurao HV-u kako bi si počeo sastavljati referentnu listu. No unatoč tome, naši su ‘stručnjaci’ po medijima ispisivali hvalospjeve, svako malo putujući u Austriju po ‘rokovnike i penkale’, vješto prešućujući činjenice.

Poput one da je tijekom jedne demonstracije na jednom austrijskom poligonu, kojoj su nazočili i hrvatski novinari (znam i poimence koji), došlo do incidenta – nezgode, u kojem su ozbiljno ranjeni austrijski vojnici (loše rješenje strojnice na kupoli – povratne eksplozije ozlijedile su posadu). O tome, naravno, nije bilo riječi u medijima. Jebi ga, rokovnici su ipak bili u kožnom uvezu. A i nova Motorola Rizr Z8 je bila baš sexy.

Tako nismo mogli u našim medijima, čiji su novinari, ‘investigativno’ analizirali Gripen na licu mjesta – u Švedskoj, u organizaciji proizvođača/prodavača, pročitati o korupcijskim aferama koje još uvijek drmaju i Brazil i Tajland, i Češku i Južnoafričku republiku (nakon tendera na kojem je Gripen pobijedio).

Nije nigdje bilo niti riječi o Gripenima koji su se srušili, incidentima, a još manje o tome da je jedino ‘vatreno krštenje’ taj zrakoplov imao za vrijeme uvođenja ‘demokracije i ljudskih prava’ u Libiju, gdje je uspješno uništio nekoliko meta – par beduinskih šatora i jednu karavanu na devama.

Da se vratimo našim nesuđenim F 16 Barak.

Prvo, hrvatska strana koja je raspisala tender i odlučila spizditi naših pola milijarde dolara, trebala se na vrijeme informirati – no VOA, MVP i slične organizacije su zacijelo imale drugog, pametnijeg posla.

Drugo, ako ništa, bar je nekom, nadam se, došlo iz dupeta u glavu koliko je našim ‘strateškim partnerima’ zapravo stalo do nas.

I treće – da netko na vlasti ima muda pa da kaže kako ćemo, kad već ne možemo kupiti F 16 Barak, tražiti i ponude za, recimo, KAI T-50 Golden Eagle, PAC JF-17 Thunder/CAC FC-1 Xiaolong, Su-35, Su-30MKK…

Mnijem da bi, u tom slučaju, naši ‘strateški partneri’ ekspresno promijenili odluku i isporučili nam odmah eskadrilu F 16 Barak-a sa svim nadogradnjama, uz akcijski popust. Još bi dobili i komplet kuhinjskih noževa na poklon.

Robert Valdec Foto: fb/Valdec

Komentari

Continue Reading

Društvo

PUTIN OBJAVIO OTVORENI RAT ILUMINATIMA: Ako Soros ikad uđe u Rusiju, nikad više iz nje neće izaći!

Published

on

Rusija je izdala službeno priopćenje da je George Soros tražen “živ ili mrtav”, navodeći da su i on i njegova organizacija “prijetnja za rusku nacionalnu sigurnost.”

Sorošu je zabranjen ulazak u Rusiju još od prošle godine, kada se saznalo da je on pomogao uništenje ruske ekonomije u ranim ’90 -im, izvještava Veteranstoday.com, a prenosi Webtribune.

Još prije šest godina objavljeno je:

“Prva stvar koju trebate znati o “Goldman Sachs” je da je to najmoćnija investicijska banka na svijetu, da je svuda, da je to veliki vampir koji sisa lice čovječanstva i nemilosrdno dosipa svoj lijevak krvi koji miriše na novac.”

“U stvari, povijest nedavne financijske krize potpisana je od strane ove banke i njenih pitomaca.”

Soros je kao ova banka. Fil Butler kaže: “George Soros je zamijesio svaku političku pitu koja postoji. Ako postoji kriza na svijetu, sigurna je oklada da on ima udjela u tome. “

Može se reći da su Soros i Goldman Sachs ideološki pripadnici istog bratstva. Njihova strategija je malo drugačija, ali je krajnji rezultat uništenje života putem ekonomskog sustava (bilo da je u pitanju kapitalizam ili socijalizam) i politička manipulacija.

Soros misli da je nepobjediv. Misli da može kretati u politici cijele planete u nekoliko treptaja oka i da nitko ne može mu kaže da prestane. On je tvorac financijske alkemije. Smatra da može ubiti političku stabilnost Europe i Amerike bez izazova.

Soros je star, ali nije zastario. Njegova organizacija je nedavno razotkrivena u obavljanju tajnih operacija osmišljenih da destabiliziraju Rusiju. Povodom toga zanimljiv je citat procurio iz dosjea “Soros fondacije”:

“Naš interes je da se uključimo u aktivnosti ruskih pokreta koji se bore protiv tradicionalnih vrijednosti. Ali imenovanje naše strane je problematično: mi smo u poslu kanaliziranja novca u drugim zemljama u političke svrhe. “

Sada se vidi pravo lice Soroša. Sve te priče o pomaganju sirijskim izbjeglicama, o spašavanju Ukrajine, o “građanskim pravima” i uvođenju “demokracije” u Rusiju su samo dimna zavjesa.

Prema Butleru, sve je to infekcija Soroša. Soros želi uništiti rusku tradicionalnu obitelj. On želi da Rusija bude kao zoološki vrt, a “demokracija” je termin kojim obmanjuje mase.

Soros je u veljači 2015.godine napisao da je “Putin veća prijetnja postojanju Europe od ISIS-a” i takvim izjavama je samo otpočeo svoj đavolji plan.

“Čelnici SAD-a i EU griješe kad misle da je Rusija potencijalni saveznik u borbi protiv islamske države. Dokazi ih osporavaju. Putinov cilj poticanje razgradnje EU, a najbolji način da to postigne je da poplavi Europu sirijskim izbjeglicama. “

“Ruski avioni su bombardirali civilno stanovništvo u južnoj Siriji i natjerali ih da pobjegnu u Jordan i Libanon. Sada je u pustinji 20 tisuća sirijskih izbjeglica koje čekaju prijam u Jordan. “

A dokazi ovakvih tvrdnji? Pa, dokazi su u samom Sorošu. Ono što on kaže je dovoljno. Nema potrebe za istragama. Soros je alfa i omega, početak i kraj. I ako dokazi slučajno ukazuju na nešto drugačije onda moraju biti odbijeni. Ako se Rusija zaista bori protiv terorista onda je takva informacija ipak lažna jer se Soros sa njom ne slaže.

Soros ne shvaća da je ranjiviji nego ikada ranije jer se ne ponaša praktično. Teži da dopuni ideološke dogme i zanemaruje istinu.

Vjerojatno je istina da je Soros protiv izraelskog režima, ali ono što on daje to s druge strane uzima.

Svidjelo se to njemu ili ne, Soros neizravno podupire izraelske zločine time što podržava organizacije za rušenje Asada. Ako zaista želi učiniti nešto dobro onda bi se trudio da stvari popravi a ne da podržava zločinačke ideologije koje vode uništavanju.

Soros je agent novog svjetskog poretka.

Rusiji je očito bilo dosta ovog čovjeka i na kraju su mu zabranili pristup državi. Soroša i njegovu subverzivnu organizaciju označili su kao “prijetnju nacionalnoj sigurnosti.”

“Soroš je špekulant i samoproglašeni filantrop, a njegove malverzacije oslobođene od poreza su sastavni dio ratne mašinerije” – riječi su Williama Engdahla.

On je očito u pravu. Ali Rusija je više nego spremna odstraniti Soroša. Ako se ikad Soros ohrabri ući u Rusiju, nikada više iz nje neće izaći.

Rusija potresa same temelje novog svjetskog poretka i političkog sotonizma.

Veteranstoday.com | Webtribune.rs | Croative.net

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno