Connect with us

Istaknuto

PROBLEM ILI MISTERIJ?

Published

on

Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:

»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«

U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«

Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Riječ Gospodnja.

(Mk 10, 2-16)

Još jedan susret Isusa s farizejima.

Još jedan od brojnih pokušaja u kojem farizeji žele uvući Isusa u zamku i tako uništiti njegovu vjerodostojnost. Ovaj put je kontroverzna tema – je li po zakonu da se muž rastavi od svoje supruge?

Autoriteti su se razmimoilazili na ovom pitanju. Jedni su dopuštali rastavu samo kod preljuba. Drugi su je dopuštali i za najmanji razlog. Ali jeste li opazili kako je pitanje Isusu bilo postavljeno? “Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?”

Ni riječi o tome da bi žena mogla otpustiti svojega muža. To ne dolazi u obzir. Ovdje muškarci imaju svu moć.

Isus zna da ovo pitanje nije fer. Farizeje ne zanima njegovo mišljenje. Njih zanima testirati ga i poraziti ga. Isus na pitanje odgovara pitanjem –  “Što vam zapovjedi Mojsije?”

Isus naravno zna odgovor, a znaju ga i farizeji.

CIJELU EMISIJU MOŽETE PREUZETI OVDJE!

Odgovor leži u 24. poglavlju Ponovljenog zakona i u najmanju je ruku diskutabilno da Mojsije daje dopuštenje za rastavu. Ono što Mojsije čini jest da priznaje da se rastave događaju i on uspostavlja norme – pravila kada je riječ o novom braku. To Mojsijevo priznanje, onoga što se zbiva u svijetu, farizeji koriste kao dozvolu za rastavu.

Ovdje treba voditi računa o vremenu u kojem se sve to zbiva i u kojem muškarac posjeduje svu moć i gdje ne postoji ravnopravnost spolova i gdje rastavljena žena nema baš nekakvu budućnost.

Rastava je bila problem svih vremena i svih kultura, a danas je problem koji se neprestano povećava. Neki među nama osjetili su bol rastave braka osobno, a svi mi poznajemo neke koji su se rastali. Nitko nije imun kada je ova tema u pitanju.

Statistike su porazne. U SAD pola brakova završava rastavom.

U Hrvatskoj preko 30%.

A gdje su parovi koji su se rastali a da se nisu ni vjenčali?

Mladi ljudi koji se odluče na izvanbračnu zajednicu to opravdavaju riječima: „Naš će brak vjerojatno završiti rastavom, zašto se onda vjenčavati?“

Oni pretpostavljaju da je prirodno da brak propadne.

Umjesto što su Isusa htjeli uvući u zamku farizeji su mogli nešto naučiti od Isusa. Umjesto pitanja o rastavi mogli su potražiti savjet kako živjeti vjerno i sretno u braku. Bila je to prigoda koju su definitivno propustili.

bracnevode

Umjesto toga oni se hvataju formalnosti, a bježe od onog bitnog.

A Isus? Isus nas uzima za obje ruke i gleda nas pogledom punim suosjećanja, nade i sjećanja. Poziva nas natrag u vrijeme prije nego smo mi ljudi izmislili sve te igre moći i dominacije jednih nad drugima u kojima uvijek netko nastrada.

Isus nas gleda i poziva nas natrag u vrijeme kada je naš dom bio Rajski vrt, natrag u vrijeme kada je Stvoritelj stvorio muškarca i ženu. Tako različite, a opet tako predivno jednake. S namjerom da budu jedno. Bez srca tvrda. Bez igara, bez tajni.

Čitamo u knjizi Postanka da je žena načinjena od muškarčeva rebra. Židovska tradicija govori da je razlog za ovu čudnu proceduru bio taj da muškarac i žena mogu biti jednaki. Žena nije načinjena iz muškarčeve glave kako bi bila superiornija od njega, niti od njegove noge kako bi bila inferiornija, nego od rebra koje je najbliže srcu kako bi njih dvoje bili bliski i jednaki.

Ima  nekih brakova koji su mrtvi već na samom svojem početku i ima brakova koji putem umru. Ima ljudi koji jednostavno uzmu krivog partnera, a ima i onih koji imaju pravo pobjeći iz onoga što je brak postao – ugroza njihove sigurnosti.

Ali u drugim slučajevima do rastave dolazi jer ljudi vide brak kao što su ga farizeji vidjeli – kao odnos moći, kao problem kojeg rastava rješava.

Ova suluda potrošačka kultura navodi ljude da se odnose prema braku, prema svojem bračnom drugu i prema obitelji, baš onako kako se odnosimo prema potrošnim i zamjenjivim dobrima – automobilu, namještaju, odjeći …

A to nije to.

Brak nije problem kojeg treba rješavati.

Brak je misterij kojeg treba živjeti.

Brak nije poslovni projekt podložan analizi isplativosti.

Brak je način po kojem žena i muškarac, supruga i suprug mogu participirati u kraljevstvu Božjem – i to u udobnosti svojega doma.

Sjećate li se filma „STAR WARS“?

Ako se sjećate filma možda se sjećate ključne scene u kojoj Obi-Wan Kenobi (Alec Guiness) pokušava naučiti Luke Skywalkera (Mark Hamill) kako koristiti „force“ – silu.

I on mu govori:

„Tvoje te oči mogu prevariti, Luke. Ne vjeruj im. Osloni se na svoje osjećaje.“

Bio sam tih 70-tih još mlađahan i lako sam se slagao s tom filozofijom.

Osjećaji!

Super!

Ali kako čovjek biva zreliji, da ne kažem stariji, sve mu je nekako nepojmljivo to što mudri Obi-Wan Kenobi zagovara.

Osjećaji?

Pa zar osjećaji nisu danas ponajveći problem kada mnogi u brakovima imaju problem držati se onih obećanja koja su dali na svojem vjenčanju?

Mi živimo, bez imalo sumnje, u kulturi koja obožava govoriti o osjećajima.

Upalite televiziju.

Hoćete sapunice.

Domaće ili strane.

Razgovori u studiju.

Sve je to pretrpano emocijama. Koliko se samo knjiga tiska koje se prodavaju i to zahvaljujući isključivo potrebi ljudi da potraže pomoć kada su njihovi osjećaji u pitanju. Pa i carstvo promičbe počiva na goloj eksploataciji naših najdubljih osjećaja, zar ne?!

I onda je najlogičnije, u kulturi koja bračni zavjet tretira kao nešto potrošno, to što se događa, a događa se da se svi problemi raspada braka svaljuju na – osjećaje.

„A, mi nismo imali ništa više zajedničkoga.“ – „Ostali smo mi i dalje u dobrim odnosima ali više se ne volimo.“ – „Nestalo je žara i ljubavi.“

Vjerojatno ste čuli ovakva „tumačenja“ ili neka njima slična kada se dvoje rastave.

Ali ja sam uvjeren da da pravi razlog što se nečiji brak raspao baš taj što su ljudi pobrkali odnosno poistovjetili svoje osjećaje sa svojim obvezama. Ljudi su pobrkali svoje osjećaje s obećanjem koje su dali jedno drugom kao supružnici. Jer ako ja ne osjećam više onu „ludu i strastvenu“ ljubavnu vatru onda ja ne moram više ni biti odan svojem bračnom drugu, tvrde mnogi.

Ali nas nikad nisu u crkvi, „prid oltarom“, pitali da kažemo „Da!“ ili „Uzimam!“.

Ne, Crkva nas je pitala i pita nas dajemo li mi svoje obećanje da ćemo onog drugog voljeti, častiti, čuvati sve dok nas smrt ne rastavi.

A taj je odgovor puno drugačiji od onog „Da!“ kojeg dajemo na pitanje: „Uzimaš li ti …?“

Mi čujemo pitanje: „Jeste li spremni u braku za cijeloga svog života jedno drugo ljubiti i poštovati?“, a naši odgovori na to i na druga pitanju nisu „Da!“ nego su: “Uzimam!“ – „Obećavam!“ i – „Hoću!“. 

To zanči da se ja zaklinjem na cjelokupnost svojega života, moje duše, mojega uma i mojega tijela i da sve to posvećujem onoj drugoj osobi. To moje obvezivanje postoji odvojeno od nekih mojih možebitnih osjećaja u nekom trenutku mojega života. Ta moja prisega nema veze s danima kada mi se možda ne iznosi smeće ili kada mi se ne vodi djecu na kupanje.

Biti oženjen nema veze s mojim trenutačnim raspoloženjem u svezi kućnih poslova koji čine moju svakodnevicu. Ne, bračni odnos u svojoj dubini daje nam uvid u stvaralački i u otkupiteljski aspekt Božje ljubavi, a to nema baš veze s kuhanjem, pranjem, usisavanjem …

Prisjetimo se što su farizeji rekli Isusu: „Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.”

Dakle ako nam žena postane neprivlačna, bolesna, nezgodna – otkaz.

Slijediti ovakovo razmišljanje značilo bi obeščastiti sliku Stvoritelja koja je u svakome od nas i značilo bi narugati se sa svojim bračnim zavjetom kojeg smo dali jedno drugoma na vjenčanju.

Jedna mlada žena jednom je rekla anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38)

Njezino obećanje Bogu promijenilo je tijek ljudske povijesti.

Kroz zavjet poput bračnog i mi imamo sličnu prigodu, sjediniti Božju ljubav i milosrđe u odnosu jedni prema drugima i tako svaki od dana naših života učiniti nezaboravnima.

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno