Connect with us

Kornelija Pejčinović

PRIRUČNIK ZA PREŽIVLJAVANJE U DOBA TEORIJE GENDER / RODNE TEORIJE

Published

on

 ODUPRITE SE!    Assuntina Morresi je profesorica fizike i kemije na sveučilištu u Perugi. Kao istraživač je radila u Madridu u Cosejo Superiore de Investigaciones Scientificas – Visoki Savjet za Znanstvena Istraživanja. Radila kao istraživač i u Njemačkoj: Technische Universitaet Braunschweig. Član je nacionalnog komiteta za bioetiku i suradnik brojnih časopisa. /Priručnik ima 7 poglavlja. Ovdje su prevedena dva./

 

SPRIJEČITE NAMETANJE RODNE IDEOLOGIJE UOBRAZOVNOM SUSTAVU I DRUŠTVU!

GENDER – RODNA TEORIJA JE UTOPISTIČKI GOTOVO REALIZIRANI PROGRAM ANTROPOLOŠKE DEKOSTRUKCIJE LJUDSKOG DRUŠTVAUTEMELJENOG NA BINARNOM -DUALNOM OBLIKU  MUŠKARAC  – ŽENA

NE RADI SE O PITANJU MORALA NEGO O OPSTANKU LJUDSKE VRSTE, LJUDSKOG RODA

ONOG TRENUTKA KAD UĐE U ZAKONODAVNU PROCEDURU BRAK IZMEĐU OSOBA ISTOGA SPOLA  ANTROPOLOŠKA REVOLUCIJA JE ZAVRŠENA JER SU STVORENA SVA SREDSTVA ZA STVARANJE JEDOG NOVOG ČOVJEČANSTVA UTEMELJENOG NA NOVIM PARADIGMAMA:

1.     DA ZA SEKSUALNI IDENTITET NIJE PRESUDNA SEKSUALNA TJELESNA RAZLIKA, ONA DVOSPOLNA  MUŠKARAC – ŽENA

2.     DA DJECA NE PRIPADAJU ONIMA KOJI SU IH FIZIČKI ZAČELI I RODILI NEGO SE DO NJIH DOŠLO PUTEM RAZLIČITIH LABORATORISKIH POSTUPAKA, UGOVORIMA, NA TAJ NAČIN SE KOMPLETIRA ONO ŠTO JE JOŠ BIOLOLOŠKI NEDOSTAJALO NOVOM GLOBALNOM TRŽIŠTU LJUDSKIH TJELESA.

 

PRIRUČNIK ZA PREŽIVLJAVANJE U VREMENU TEORIJE GENDER /RODNE TEORIJE/

 

Autor: Assuntina Morresi/loccidentale.it

Izabrala i s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Tko piše o „teoriji gender – rodnoj teoriji“ pod tim izrazom misli na kulturnu orijentaciju, na smjerove razmišljanja prema kojima biti muškarac ili žena nije temeljni identitet svakog ljudskog bića koje je već određeno u embrionu i otkriveno u trenutku rođenja je li dječak ili djevojčica, nego je nešto što se može mijenjati bilo na fizički način kiruškim zahvatom bilo s motrišta osobnog društvenog osjećaja i percepcije, tj. osobnog uvjerenja. Tako mogu biti – ja sam žena – ali se osjećam kao muškarac.

U toj optici ne postoji više binarni, dvospolni model „muškarc – žena“, seksualni identitet ne ovisi više samo o tijelu: muškarac sam – žena sam nego od tzv. „seksualne orijentacije“ koja može biti: ja sam homoseksualna žena tj. lezbika, muškarac sam homoseksualac, dakle gay, privlače me muškarci i žene znači biseksualac sam itd. Svi ovi nepostojani identiteti mogu se mijenjati tokom života.

Ovo je polazna točka ukidanja seksualne razlike kao konstituitivne karakteristike čovječanstva dosada isključive i univerzalno priznate kao muškarci ižene potpuno neovisno o osobnim seksualnim odnosima.

U optici „teorije gender“ mi smo svi individui, pojedinci kojima uz spol jednaku važnost ima tjelesni izgled, boja kose i druge karakteristike koje služe pri opisu jedne osobe ali koje se ne definiraju kao jedinstven identitet kojemu pripada oznaka muško – žensko.

25 srpnja 1978 rođena je Louse Brown, prvo dijete začeto u epruveti i to je početak i polazište.

S tehnikama vještačke oplodnje-in vitro- po prvi puta u povijesti čovječanstva postaje moguće da jedna žena rodi dijete koje nije njeno s genetskog motrišta, koje se nije dogodilo hetero oplodnjom muškarca i žene. Oblikovani embrion je prenesen u tijelo druge žene koja nije ona koja je donator jajne stanice.

RASCJEP MATERINSTVA je prvi polazni stupanj antropološke revolucije koja označava naše vrijeme. Od Louise Brown i kasnije nastaju pridjevi kojima određujemo različite tipove majki: genetička majka je majka koja je davatelj jajne stanice i daje svoje genetsko naslijeđe djetetu koje se ima roditi. Zatim dolazi majka koja nosi dijete tokom trudnože i rađa ga, zatim dolazi socijalna majka – društvena koja odgaja dijete i koje nju prepoznaje.

Tako ne postoji kriterij za utvrđivanje koja je „više majka“ od druge nego postoji ugovorni put koji određuje koja je „zakonita“ majka a koja nužno nije jedna od dviju prethodnih nego je treći oblik materinstva.

Ali prije svega na ovaj način i s ovim tehnikama moguće je krivotvoriti kako dva muškarca i dvije žene mogu imati vlastito dijete. Dovoljno je otići u centar za vještačku oplodnju. Dvije žene trebaju samo sjemensku tekužinu a da i ne znaju tko je davatelj. Isto tako dvojica muškaraca mogu nabaviti jajne stanice i platiti treću ženu za nošenje embriona tokom trudnoće i poroda, to je tzv. postupak „maternica u najam“. Ako začeće nastane u laboratoriju muškarac koji prodaje sjemenu tekućinu i žena koja prodaje jajnu stanicu postju nevažni. Oni su samo donositelji nekoliko bioloških stanica, skupocjenih i važnih, ali samo stanica. Što se tiče žene koja daje „maternicu u najam“ ona je određena da nakon poroda nestane. Najčešće od nje ne ostaje trag, čak ni podaci iz njenih osobnih dokumenata.

Uzmimo mentalni pokus: Jedna žena i jedan muškarac su se sastali samo radi seksualnog čina a da se nisu opoznali i ne znaju ime jedan drugome i više se nikada nisu vidjeli. Žena ostaje trudna i rađa. Ona neće moći reći svome djetetu da nema oca s obzirom na fizičku stranu odnosa koji je proživjela. Objektivnost koju je proživjela priječi je u tom.

 Ali kad seksualni odnos ne postoji i podržan je medicinski i zakonski, za jednu ženu muški doprinos, ako nije od njenog partnera, može potpuno biti zanemaren, zaboravljen, određen samo anonimnom epruvetom, sperme koja je kupljena internim dogovorom. Ovo je dijete onoga koji ga je htio, u slučaju dvije žene, nje i njene partnerice, „dviju mama“, a ne onoga koji ga je stvarno stvorio, dao sjemensku tekućinu. Isto tako se događa kod muških parova i u tom slučaju kontakt sa ženom koja iznajmljuje svoju maternicu za trudnoću mora biti silom osobnih razloga.

ODVAJANJE SEKSUALNOSTI OD RAĐANJA je započelo kontracepcijom, seksom bez djece, i dovršava se vještačkom, asistiranom oplodnjom, tako djeca postaju djeca onih koji ih žele a ne onoga koji ih stvarno, fizički začinje.

Pri tome se moramo podsjetiti da je plodnost najveći izraz seksualne razlike jer se dijete može začeti jedino od muške i ženske spolne stanice. Sjemene stanice dolaze od muškarca a ženske od žene. Ma što se radilo u laboratoriju, sviđalo se to nekomu ili ne, djeca se rađaju od muškarca i žene.

Kako je s novim tehnikama vještačke oplodnje moguće praviti privid kako dvojica muškaraca ili dvije žene mogu imati dijete, jedan muškarac sam ili jedna žena sama zato što to služi samo njihovoj volji da ga imaju, ali i jednom i drugom nedostaje pomoć laboratorija koja je neophodna.

ETO TO JE OPRAVDANJE ZA „TEORIJU GENDER“ u tome je njena potvrda i njeno širenje s tehnikama vještačke oplodnje heterološkog tipa /od muškarca i žene /. I upravo to je razlog što se upravo sada diskutira o ozakonjenju homoseksualnih brakova.

Sedamdesetih godina prošlog vijeka nastali su homoseksualni pokreti. Njihovi motivi su se ticali seksualne slobode, slobode da imaju odnose s onima koje vole a da ne moraju zbog toga u zatvor kako je bilo u Engleskoj ili da se ne moraju skrivati. O tome govoriti tih 70-tih godina da su željeli stvoriti obitelj i ženiti se da bi imali djecu s drugim homoseksualcem držalo bi vas se ludim.

S tehnikama vještačke oplodnje potvrđena je ideja o „pravu na dijete“ /tal. Ustavni sud je presudio u slučaju heteroseksualke/ da u slučaju homoseksualnih parova to „pravo na dijete“ postaje legitimacija za brak dviju osoba koje su legalno roditelji djeteta neovisno o činjenici da li su muškarac ili žena, dvojica muškaraca ili dvije žene. Seksualna razlika se više ne računa.

Zbog toga se insistira na zahtijevu priznanja homoseksualnih zajednica i k tomu  još na homoseksualnom braku, jer se brakom stječe pravo na djecu tj. na adopciju djece. Ukoliko se zajednica stabilizira izjednačuje se homoseksualne i heeroseksualne parove tako se ideja po kojoj postoji razlika među ljudskim bićima, ako je ima, svodi na razliku između homoseksualaca i heteroseksualaca a ne na razliku između muškarca i žene.

Konačni rezultat toga je jedna majka i jedan otac, dvije majke, dva oca, sve međusobno izjednačeni.

STOP GENDER! TO ZNAČI ODBITI OVU VERZIJU ČOVJEČANSTVA KOJA NEMA NIKAKVE VEZE S PITANJIMA MORALA I SEKSUALNIH ODNOSA.

Nije u igri osobna sloboda živjeti vlastitu seksualnost i osjećaje kako se hoće među odraslim koji su svjesni i suglasni. Radi se od diskusiji o običajima i sklonostima pojedinaca koji pripadaju i moraju pripadati u privatnu sferu osobnih izbora koji se tiču savjesti i intimnog života svakog pojedinca.

Ako bi imao sina homoseksualca postao bi tigar da ga obraniš ukoliko bi mu netko zbog toga odbio pravo na rad ili kuću ili još goe, ako bi ga fizički napao.

Reći NE „TEORIJI GENDER“ ne znači donositi moralno negativni sud o homoseksualcima nego znači reći NE onima koji žele poništiti seksualne razlike kada se govori o načinu kako imati djecu. To znači NE poricanju prava djeteta da ima oca i majku i da živi s onim tko ga je rodio.

Zbog toga reći NE „Teoriji gender“ uključuje i NE istospolnim brakovima. Zbog toga TO ZNAČI NE ŠIRENJU PROJEKATA, INICIJATIVA NA PODRUČJE ŠKOLSTVA, ODGOJA, MEDIJA, U JAVNIM INSTITUCIJAMA KOJE IMAJU BILO KAKVU ODGOJNU ULOGU. NA PRVOM MJESTU u MINISTARSTVU OBRAZOVANJA, ALI I ŽUPANIJAMA I OPĆINAMA.

MORA SE REĆI NE ONIMA KOJI ZASTUPAJU TAKVU VERZIJU ČOVJEČANSTVA U KOJOJ DIJETE MOŽE IMATI DVA OCA I DVIJE MAJKE JER TO JEDNOSTAVNO NIJE ISTINA.

ŠIRITI „TEOROKI GENDER“ ZNAČI ŠIRITI JEDNU VERZIJU ČOVJEČANSTVA KOJA JE SEKSUALNO NEIZDIFERENCIRANA S OBZIROM NA DOSADAŠNJE RAZLIKE I STANJE I SLUŽI SAMO TOME DA SE OMOGUĆI I PRIHVATI HOMOSEKSUALNI BRAK.

TO JE DRUGI STUP U ANTROPOLOŠKOJ REVOLUCIJI KOJA JE NA DJELU.

ONOG TRENUTKA KAD UĐE U ZAKONODAVNU PROCEDURU BRAK IZMEĐU OSOBA ISTOGA SPOLA  ANTROPOLOŠKA REVOLUCIJA JE ZAVRŠENA JER SU STVORENA SVA SREDSTVA ZA STVARANJE JEDOG NOVOG ČOVJEČANSTVA UTEMELJENOG NA NOVIM PARADIGMAMA:

3.     DA ZA SEKSUALNI IDENTITET NIJE PRESUDNA SEKSUALNA TJELESNA RAZLIKA, ONA DVOSPOLNA MUŠKARAC – ŽENA

4.     DA DJECA NE PRIPADAJU ONIMA KOJI SU IH FIZIČKI ZAČELI I RODILI NEGO SE DO NJIH DOŠLO PUTEM RAZLIČITIH LABORATORISKIH POSTUPAKA, UGOVORIMA, NA TAJ NAČIN SE KOMPLETIRA ONO ŠTO JE JOŠ BIOLOLOŠKI NEDOSTAJALO NOVOM GLOBALNOM TRŽIŠTU LJUDSKIH TJELESA.

Komentari

Kornelija Pejčinović

GDJE JE NESTALO SUKCESIJSKIH 589 MILIJUNA DOLARA?

Published

on

IZ MOG RATNOG ARHIVA – INDIVIDUALCA IZ “POZADINSKE FRONTE”

Kako su nestali novci depozita Narodne Banke Jugoslavije deponirani u stranim bankama?

Jednostavno. „Međunarodna zajednica“ nakon odluke Badinterove komisije o raspadu SFR Jugoslavija i priznanja novonastalih država bivše SFRJ nije stavila zabranu na korištenje tog novca iz saveznog deviznog depozita do okončanja sukcesije. Ona je pravo potpisa, upravljanja tim novcem prepustila Slobodanu Miloševiću, predsjedniku „Nove Jugoslavije“ u nadi da će ovaj brzo obnoviti staru SFR Jugoslaviju. A on je tim novcem sve do 1995 vodio rat protiv novonastalih država, bivših republika SFRJ, a kasnije ga koristio u ratnim operacijama na Kosovu.

Zar se nitko više ne sjeća kako je 1992 za predsjednika vlade Srbije doveden iz SAD-a Milan Panić, američki državljanin, za čijeg se upravljanja Srbijom vodio najkrvaviji rat u Bosni i Hercegovini i počinjena su najveća zlodjela na okupiranim područjima Hrvatske i BiH.  Time je ratu dat svojevrstan legitimitet.

Kada je 1991 bilo govora da bi Rudy Perpich, bivši guverner Minessote, došao u Hrvatsku za ministra vanjskih poslova vlada Georgea Busha seniora mu je zaprijetila da će istog časa izgubiti američko državljanstvo. Otkud tolika razlika u tretmanu Rudya Perpicha i Milana Panića? Pa valjda u tome što je Rudy Perpich uspješan Hrvat i nije smio doprinijeti svojim zalaganjem za Hrvatsku u vrijeme globalizacije kad nitko neovisnu Hrvatsku nije htio.

I danas, nitko da bi se sjetio Milana Panica, američkog državljanina, ratnog srpskog predsjednika i etničkog čistača Hrvata i muslimana. Pa za njegovog predsjednikovanja Srbijom opsjedani su Foča, Goražde, Žepa, Višegrad, Jajce, Sarajevo, Mostar, a s Trebinja i iz Crne Gore su slani topovski pozdravi Dubrovniku. Kada se govori o zločinu u Srebrenici, nitko da bi se prisjetio koordinirane uloge francuskih generala Maurillona i Bertrand de la Presla koji su prisilili Hrvate i muslimane, koji su se uspješno suprostavljali srpskoj agresiji i branili Foču i Goražde, da se razoružaju i da UNPROFOR-u predaju oružje, zauzvrat im je UNPROFOR trebao garantirati sigurnost.

Muslimani i Hrvati su razoružani a Foča i Goražde su pale u srpske ruke a onda je nastao egzodus razoružanog naroda i pokolj u Srebrenici. Na Međunarodnom sudu u Haagu sudi se najviše Hrvatima, malo Srbima, a gotovo nimalo muslimanima, a na ulogu francuskih generala i Milana Panica su i“međunarodna zajednica“i žrtve i mediji potpuno zaboravili. Ni njima, francuskim generalim, ni britanskim i francuskim snagama za brzo djelovanje, nitko ne sudi.

Britanci u hrvatskim odorama poklaše i zapališe Ahmiće a Hrvati završiše u Haagu na Sudu.

„Međunarodna zajednica“ koja je bila tako striktna u primjeni svake restriktivne mjere prema Hrvatskoj, blagoslovila je srpsko=jugoslavensko trošenje zajedničkog novca bivših republika u svrhu vođenja rata protiv istih. Na ovaj su način narodi bivše SFRJ doista financirali rat protiv samih sebe, a farsa je i čitavo natezanje oko sukcesije s praznom kasom.

Prema međunarodnom pravu ta se sukcesija morala obaviti nakon objavljivanja odluka Badinterove komisije. 1992 Jugoslavija se raspala i tada je trebalo sazvati mirovnu konferenciju, utvrditi granice i međusobne obveze novih država. Trebalo je raspustiti saveznu – SFRJ – vojsku, JNA, koja je ostala naoružana banda bez države i ravnomjerno prema uplati u saveznu blagajnu Federacije raspodijeliti ratnu opremu i sav novac iz deviznog depozita Narodne Banke Jugoslavije. I sva ratna oprema i taj novac spadaju u sukcesiju.

Međutim, to se nije dogodilo. Da se dogodilo, u tom slučaju bili bi ukinuti i efekti embarga na uvoz oružja žrtvi, a to bi, uz pravovremeno diplomatsko priznanje značilo i brzi kraj rata.

Ovaj rat je ustvari bio stavljanje nenaoružanog naroda u laboratorijske posebne uvjete, u arenu, s do zuba naoružanom vojskom, isto onako kako se to s kršćanima činilo u antičko rimsko vrijeme, kada su se gladijatori ili nenaoružani kršćani borili goloruki s divljim zvjerima  na opće veselje i delirij krvožedne publike /u ovom ratu
 „krvožedne publike međunarodnih zajednice“ i njezinih diplomatskih emisara/.. Time se unaprijed planirao željeni ishod sukoba.

„Međunarodna je zajednica“ svjesno gurnula narode bivše države u ovaj rat ostavivši Slobodanu Miloševiću i vojsku i savezni devizni depozit za ratovanje. A danas smo prisiljeni od te iste „Međunarodne zajednice“ tražiti kredite s lihvarskim kamatama za obnovu kuća, gospodarstva, čišćenje mina i spaljivanje ogromnih količina starih lijekova i sanitetskog materijala kojima je još 1940-te istekao rok korištenja a koje su nam „humanitarno“ slali kao pomoć i pri tome su se  oslobodili otpada, a  kao „humanitarci“ su bili oslobođeni od poreza u svojim državama.

Zar to nije sjajan posao bez rizika?

Radi se o tome da preživjela žrtva  mora od „međunarodne zajednice“ koja ju je izložila ratnom razaranju i ubijanju tražiti kredita s visokim kamatama za obnovu a ti lihvarski krediti garantiraju veliku dobit oligarhiji koja najprije natjera žrtvu da financira sama rušenje i zločin nad sobom a onda ju, kad je sve strahote preživjela i iznenadila svojim opstankom, prisiljava na lihvarske kredite s okrutnim uvjetima.

Trgovački putnici ove krvave, od pamtivijeka uspješne multinacionalne kompanije su bili: Gianni de Michelis, Hans van den Broek, Lord Owen, lord Carrington, Tornwald Stoltenberg, Cyrus Vace, Richard Holbrook, Madeleine Albright, Carl Bildt i ostali predstavnici ove međunarodne menažerije.

Za njih je rat odličan posao, a žrtve oni gledaju s visoka, i  preziru i one stvarne žrtve i počinitelji zločina nad njima.

Najviše se dobra svome narodu može učiniti ako se pri svakom diplomatskom susretu, sastanku i pri potpisivanju međunarodnih ugovora sve ove činjenice ima neprekidno na umu. To se mora znati u svim razgovorima, ali ne spominjati. Ako se „međunarodnoj zajednici“ tako pristupa onda se i drugačije gleda na ponude iz kataloga bjelosvjetskih „programa visokih idealističkih humanističkih proizvoda“.

Abolicijom svojih 85 000 četničkih izvedbenih subjekata „međunarodna je zajednica“ zaštitila svoje saveznike. A naši nisu njihovi pa im se zato sudi u Hrvatskoj i u Haagu. Svi koraci koje čini financijska oligarhija  iza scene pod imenom „međunarodne zajednice“ odvijaju se uvijek pod egidom „visokomoralnih ciljeva, civilizacijskih tečevina, demokratskih vrijednosti, pravde, istine, poštenja, ljudskih prava i transparentnosti“. A to je Prokrustova postelja na kojoj se može bespomoćnu žrtvu mučiti bez sankcija, vremenski neograničeno, izduživati, skraćivati, istezati, rezati sve dok pri tome diše, a pri tome još uspjeti ucjenama izvući velike financijske i ine koristi na koje žrtva silom pristaje sve da bi prekratila muke. Tako se čini dok žrtva ne bude po mjeri postelje kojoj se neprekidno mijenjaju dimenzije. Žrtva može i podleći tom „tretmanu ljudskih prava“, ali s obzirom na  korist koju je međunarodna lihvarska gospoda izvukla to više nije ni važno.

Takve Prokrustrove postelje i njihovi obslužitelji su razne misije poput OESS-a, EU-a, UN-a nadzori i stalne packe velepolsanstava, većina nevladinih „humanitarnih“ udruga – obavještajnih ekspozitura velikih sila u kriznim područjima. I Sud u Haagu je organiziran za žrtve agresije. Međunarodni protektori „urođeničkih“ naroda majstorskom izvedbom višestoljetne kolonijalne prakse velikih sila zavadi pa vladaj ugrožavaju sve stanovnike područja kojima su postavljeni kao „zaštitnici – protektori.“

Tako su Hrvati i Muslimani kao žrtve agresije stjerani u Federaciju BiH da se mrze i svađaju oko udjela u vlasti,  oko teritorija, oko broja optužnica za ratne zločine i tretmana u Haagu, jednom rječju oko svega, dok strani grabežljivci uništavaju njihovu baštinu, zemlju, zakapaju opasne tehnološke otpade na njihovom teritoriju, na pr. Francuzi na Vrelu Bosne, pljačkaju i trže njihova kulturna i ina dobra. S druge pak strane ta gospoda nema zamjerki i štiti najstrašnijim zločinima osvojenu, od domicilnog stanovništva, hrvatskog i muslimanskog, poput Izraela, očišćenu, etnički čistu, srpsku zajednicu u republici srpskoj dok istovremeno na sav glas propovjeda toleranciju i multietničnost u Federaciji BiH, Hrvatskoj i Makedoniji.

Pri tomu i oni i žrtve neprekidno optužuju pokojnog predsjednika dr. Franju Tuđmana da je djelio Bosnu a što većina žrtava prihvaća i hrani se tom otrovnom gljivom da utoli glad.

Može li netko odgovoriti: Zašto je Sloveniji nekažnjeno dopušteno da bude čista etnička država!!!??? A u Hrvatskoj se zahtijeva veća prava za nacionalne manjine nego za većinsko stanovništvo.? Pa nisu Hrvati u agresiji 1991-1995 ugrozili, ubijali, izgonili, protjerivali Srbe, Muslimane, Rusine, Madžare, Ukrajince i sami sebe nego je to činila srpska manjina uz pomoć JNA i Jugoslavije Slobodana Miloševića.

Žrtvama se sudi, a u nametnutom nepravednom miru im je dato da se iživljavaju i iscrpljuju u vanjskim efektima sudskih, pravnih smicalica sa Slobodanom Miloševićem u Haagu, što je jedna manipulacija više da se počasti žrtve lažnom katarzom „pobjede pravičnosti“ kakvu mogu jedino smisliti direktni sotonini poslenici.

Eto „poštenja, pravde i humanizma“ imperijalnih sila G-7 sve u ime „bolje budućnosti“ svih. Tko ima oči nek vidi! Tko ima uši nek čuje! Tko ima mozga nek razmisli!

I na kraju pitam se: Hoće li se ikada naći nekolicina Hrvata dovoljno inteligentna, stručna, hrabra, a uz to nesebična i bogata, pa sve ove činjenice, i one druge koje sam iznijela u svojoj optužnici protiv „međunarodne zajednice“ J accuse – Optužujem, uobličiti u pravu tužbu i predati Sudu pravde u Haagu, Sudu za ljudska prava u Strasbourgu ili sudu u Bruxellesu koji prima svakojake tužbe.

Ovo su sve neoborive činjenice koje ne zastarjevaju a skinule bi povijesnu hipoteku s čitavog hrvatskog naroda, Države Hrvatske i oslobodile sve naše zatočene u Haagu.

Neka se ne zaboravi da javnost država koje sva ova zla čine ne zna što njihovi službeni predstavnici čine u inozemstvu. Ti počinitelji se svoje javnosti boje. Svakojake zločine oni mogu činiti dok istina ne postane bjelodana. U trenutku kada se vješto zaobiđu njihova Orwelijanska „ministarstva istine“ padaju njihove vlade.

Srpska propaganda radi dan i noć. Dovoljno je pogledati niz web stranica na kojima su aktivni. Promislite, čak i američki Quecker rade za Srbe! Možda im i treba nagraditi toliki trud i zauzetost! Što rade Hrvati? Ništa. Ono što rade političke stranke i njihovi članovi je čisti politički analfebetizam, diletantizam, sramota i njihova osobna i hrvatska.  Njihovi istupi na domaćoj i međunarodnoj sceni su ljudski nedolični, neiskusni, nedaroviti, bez dubljih i širih znanja, bez osobnog dostojastva i svijesti da predstavljaju narod i državu i svode se na dodvoravanje strancima i moljakanje.

Mi imamo argumente i oni su neoborivi. Oni mogu izdržati svaku provjeru. Zašto se nema hrabrosti iči pravom protiv silnika. Bitka nije uvijek unaprijed izgubljena. Put prava i istina su nam jedini pravi način u postizanju naših nacionalnih ciljeva. Ništarije i mlitavci se svima gade u životu, u politici i međunarodnim predstavnicicma.. Dobro obrazloženi argumenti iza kojih osoba koja ih izlaže čvrsto stoji,  diplomatski se ponaša s dostojanstvom, sviješću, da  predstavlja svoj narod i državu a ne sebe, izazivaju poštovanje i kod onih nesklonih. Takvo ponašanje je lijek protiv kompleksa manje vrijednosti. To je jedna olimpijska vještina  u kojoj se moramo trenirati i izboriti medalje. I ne zaboravimo: Ono što mi kao narod za sebe i one koji će doći poslije nas moramo učiniti sami, neće učiniti nitko drugi. Bez našeg zalaganja i vjere u Boga neće ni Bog učiniti ništa za nas. On će nam pripomoći, ali se zalagati uz njegovu pomoć moramo sami. Bog među ljudima traži suradnike za svoje veliko djelo. Jesmo li istinski božji suradnici?

U ratno vrijeme napisala i slala na sve strane prof. Kornelija Pejčinović

Komentari

Continue Reading

Kornelija Pejčinović

OVERTONOV PROZOR JE NAJVAŽNIJE OTKRIĆE VAŠEG ŽIVOTA: KAKO SE KORAK PO KORAK UVODE U DRUŠTVO, MORALNO NEPRIHVATLJIVI STAVOVI?

Published

on

Jeste li dobro shvatili što je rod-gender? Jeste li sigurni da je marihuana korisna? Je li SSSR bio osovina zla? Jesu li talibani napredni ratnici koji u Afganistanu ubijaju komunističko zlo? Je li Asad diktator? Želi li Rusija okupirati svijet? Zar se ne čudite što još nisu dječje oči servirane u restoranima?

Najvjerojatnije se ne slažete sa svakim od ovih stavova u nekim od ovih pitanja. Pa onda što ih povezuje? Umjesto uvoda ovoj veoma opasnoj priči i strašnoj tehnici utjecanja na ljudsku svijest postavili smo pitanja. Svi smo mi žrtve ove tehnike i prema kraju ovog teksta sagledat ćete svijet u pogledu ovih i mnogih mnogih drugih pitanja u posve drugom svijetlu.

Biti ili ne biti homoseksualac, pušiti ili ne pušiti marihuanu, je osobni izbor svakog pojedinca. Autori ovog članka ne raspravljaju o osobnim izborima i poštivaju ih. Ali kako se dogodilo da su u mnogim zemljama obadvije ove činjenice uključene u sustav pravila, normi i zaštićene zakonom. Zašto je i komu to bilo potrebno?

Joseph Overton je američki sociolog koji je ovu tehniku opisao kao promjenu društvenih stavova, normi, koje su prije toga bile ukorijenjene, fundamentalističke. On je u svojim djelima odbacivao  prirodni slijed stvari kao neistinit, lažan. Svoju tehniku opisao je kao tzv. „Prozor za raspravu“, ili „Prozor mogućnosti“ ili kako je poslije smrti ovog znanstvenika nazvan „Overtonov prozor.“ Prvotno ovaj prozor opisuje granice moralnosti  i sliku svijeta koja je vladajuća u društvu unutar koje političari mogu djelovati a da se ne bi iznenada sukobili sa stavovima izbornog tijela. Međutim, ove se granice postupno mogu mijenjati što omogućuje da se ucijepi svaka ideja u svijest čak i izuzetno moralnog društva.

OVERTONOV PROZOR JE JEDNOSTAVNA I UČINKOVITA TEHNIKA KOJA OMOGUĆAVA UCJEPLJIVANJE SVAKE IDEJE U SVIJEST ČAK I VISOKO MORALNOG DRUŠTVA.

Pročitajte ovaj članak i postat će vam jasno na koji su način homoseksualnost i istospolni brakovi legalizirani. Postat će vam jasno kako će se u skoroj budućnosti u Europi potpuno legalizirati pedofilija i incest  jednako kao i eutanazija djece.

Što se može postići korištenjem ove tehnike koju je opisao Overton?

Moguće je stvarati neprijatelje i robove od vlastitog naroda, legalizirati istospolne brakove, razoriti instituciju obitelji i još mnogo toga. Jednostavno SVE.

METODOLOGIJA JE TAKO RAZRAĐENA DA JE NEUSPJEH NEMOGUĆ.

Joseph Overton je opisao kako se neke ideje potpuno strane našem društvu mogu izvaditi iz smeća i odbačenosti, oprati ih i ako treba pretvoriti ih u zakon.

Prema teoriji Overtonovog prozora svaka ideja ili predmet društvenog života ima svoj tzv. PROZOR MOGUĆNOSTI. Unutar tog prozora o ideji se može ili ne može naširoko javno raspravljati, popularizirati je ili ozakoniti je. Prozor se pokreće promijenom raspona mogućnosti od jednostavnog stava do „nezamišljivog“ – potpuno stranog suvremenom moralu ili čak potpuno neprihvatljivog stava koji se dovodi do pozicije „ozakonjene politike“.  Na taj način ideja postaje naširoko raspravljena i prihvaćena od moderne svijesti i čak ozakonjena.

SVAKA IDEJA IMA SVOJ TZV. PROZOR MOGUĆNOSTI. UNUTAR TOG PROZORA O IDEJI SE MOŽE NAŠIROKO RASPRAVLJATI, PODRŽAVATI JE, POPULARIZIRATI ILI OZAKONITI JE. TAJ SE PROZOR KREĆE MIJENJAJUĆI RASPON MOGUĆNOSTI OD STAVA DA JE „NEZAMISLIVA“ DO PRIHVAĆANJA KAO „LEGALNE POLITIKE“ I ČAK OZAKONJENE POLITIKE.

To nije ispiranje mozga nego je daleko profinjenija tehnika. Njena je učinkovitost osigurana korak po korak tako da postepeno utječe na sustav koji dopušta tom procesu da ostane neprimijenćen od društva koje postaje siguran plijen.

Evo primjera kako se polako i postepeno započinje proces:

Najprije se započne diskusija o nečemu što je bilo neprihvatljivo u prošlosti a onda se počne smatrati prikladnim i u konačnici drušvo se podvrgne, podčini novom zakonu koji cementira i štiti jednu pojavu koja je ranije u prošlosti bila „nezamisliva“.

Evo uzmimo nešto što je sasvim nezamislivo u civiliziranom svijetu danas. UZMIMO KANIBALIZAM kao ideja da građani jedu jedni druge. Je li ovaj primjer dovoljno strašan?

Do danas je očito da se kanibalizam ne može smatrati prihvatljivim ili legalnim načinom života. Nema govora o tome ! Moderno društvo bi se žestoko usprotivilo svakom pokušaju otvorenog zastupanja takve ideje. Tako u pojmovnom slijedu Overtonovog prozorautvrđujemo da je mogućnost legalizacije ove teorije u prozoru mogućnosti ravna nuli. Prema Overtonovoj teoriji to bi se nazvalo „nezamislivim.“ Sada iskušajmo model u procesu kako se „nezamislivo“ može ostvariti u životu nakon što prođe kroz sve stupnjeve Prozora mogućnosti.

SUSTAV

Ponovimo: Overton opisuje metodu kao sustav a tehnika omogućuje legalizaciju ideje. SVAKE IDEJE.

Upozorenje! On nije ponudio recept. On nije oblikovao svoje misli na određeni način. On je opisao radnu metodu – sustav koraka, slijeda radnji koje neizbježno dovode do željenog ishoda, cilja. Korištena kao oružje ova tehnika može biti učinkovitija od atomske bombe u razaranju ljudske zajednice.

STUPANJ Br. 1: KOLIKO RADIKALNO!

Ideja kanibalizma je doista grozna i neprihvatljiva u modernom društvu. O tomu se ne raspravlja u tisku a još manje u „pristojnom društvu“. Na toj točci je kanibalizam „nezamišljiv.“ Kanibalizam je grozan i zabranjen. Stoga onaj prvi pokret Overtonovog prozora je da kanibalizam prenese s područja NEZAMISLIVOG na područje RADIKALNOG.

S obzirom da imamo slobodu govora ….. zašto nebismo o tome razgovarali?

Na koncu predpostavlja se da i znanstvenici o svemu razgovaraju i sve proučavaju. Za znanost nema tabu tema. Kad je tomu tako zašto ne bismo organizirali jedan etnološki simpozij pod naslovom: EGZOTIČNA TRADICIJA POLINEZIJSKIH PLEMENA. Tu će se raspravljati o povijesti tog predmeta – kanibalizma – kao o dijelu današnje znanosti. Kao rezultat takvog simpozija dobit ćemo kao činjenicu autoritativno mišljenje o kanibalizmu.

Eto vidite kako smo došli do toga da možemo raspravljati o kanibalizmu a da ostanemo u granicama ugledne znanosti.

Overtonov prozor se pokrenuo. Već imamo početak novoga stava koji omogučuje prijelaz od nepomirljivo negativnog društvenog stava k pozitivnijem stavu. Istovremeno uz održavanje znanstvenog skupa pokreće se i DRUŠTVO RADIKALNIH KANIBALA. Potpuno je nevažna činjenica da ono može postojati samo na internetu. Važno je da će se ono spominjati i citirati u određenim masovnim medijima.

Najvažnije je da Drušvo radikalnih kanibala stvara presedan. Zatim ovi su ekstremisti potrebni za stvaranje novog društvenog pojma – radikalnog strašila ili „loših kanibala“ a o drugim strašilima kasnije. U početku je dovoljno objaviti priče o tome što britanski znanstvenici i radikalni ekstremisti misle o jedenju ljudskog mesa.

Kao rezultat ovog prvog pokretanja Overtonovog prozora tema koja je donedavno bila tabu postala je predmet rasprave i nije više zastrašujuća, nije više sveta. Monolit je rascjepljen i stvorena „siva sjena“.

STUPANJ br. 2: A ZAŠTO NE?

Kako se prozor kreće kreće se i kanibalizam od radikalne paradigme u prostor MOGUĆEG.Na tom stupnju nastavljamo citirati „znanstvenike“. Ne smijemo se ne obzirati na znanost, zar ne? Radi se o spoznaji, o znanju o kanibalizmu, zar ne? Svatko tko odbija raspravu može se etiketirati kao čistunac, cjepidlaka ili hipokrit. A kako je hipokrizija za osudu kanibalizmu se može elegantno pridati novo ime, naprosto takvo da se nitko se nitko ne usudi etiketirati one koji „misle različito“.

PAŽNJA! Ovdje je vrlo važan trenutak STVARANJE EUFEMIZAMA. Da bi de legalizirala nezamisliva ideja nužno joj je promijeniti ime. Tako se više uopće neće govoriti o kanibalizmu. To se odsada zove antropologija. Ovaj pojam će također biti uskoro potrošen i zamijenjen novim.

Novo ime odvodi od bitnog značenja. Riječ se udaljuje od značenja i smisla koji je oprečan običnom jeziku. Kanibalizam se pretvara u antropologiju, a onda u anthropophila slično načinu kako  kriminalac mijenja svoje ime u putovnici.

ZA LEGALIZACIJU NEZAMISLIVE IDEJE NUŽNA JE PROMJENA IMENA

Usporedno s igrom imena stvaraju se povijesni, mitološki, stvarni ili izmišljeni pojmovi, to je ovdje nevažno. Važno je da je postupak valjan i utvrdit će se ili će se izmisliti „dokazi“ ili činjenice da se anthropophila u principu može legalizirati.

–        „Sjećaš li se legende o majci koja žrtvuje sebe i daje svoju krv piti djetetu koje umire od žeđi?“

–        „Što reći o pričama o antičkim bogovima koji su … – što je rimljanima bilo normalno!“

–        A onda kršćani nama bliski ritualno piju krv i jedu meso svoga boga. Nećete valjda kriviti kršćansku crkvu da čini nešto nedolično? Tko ste vi da to činite?

Glavni cilj svih ovih točaka – bar djelimično – udaljiti jedenje ljudskog mesa izvan granica zločinačkog. Ako se to dogodilo ma i samo jedamput u cijeloj povijesti.

STUPANJ br. 3: PRETPOSTAVLJA SE DA ĆE BITI OVAKO

Jedamput kad je ozakonjen presedan je presedan. Sad se otvara mogućnost da se Overtonov prozor pokrene od PRIHVATLJIVOG prema RAZUMNOM.

To je treći stupanj koji je završni u raspodjeli monolitnog problema koji je bio prije bio TABU.

·      „Pobuda, želja da se jede ljude je genetska crta, to je dio ljudske naravi.“

·      „Ponekad morate jesti ljudsko meso u nekim neizbježnim okolnostima.“

·      „Ima ljudi koji žele biti pojedeni.“

·      „Antrhropophilisti su izazvani.“

·      „Zabranjeno voće je najslađe.“

·      „Slobodna osoba ima slobodu da odlući što će jesti.“

·      „Nemojte pridržavati informacije. Dajte da svi znaju je li jedna osoba anthropophilist ili je antropofob.“

·      „Je li anthropophilia štetna? To zacijelo nije bilo dokazano.“

Bojno polje za vještački stvorenu društvenu svijest je stvoreno. Postavljena su dva strašila na kraju niza: Namjerno stvorene radikalne strane po pitanju kanibalizma. Poduzimaju se napori da se krivo predstavi većina ljudi (onih normalnih koji ne žele ostati ravnodušni po pitanju skidanja tabua s kanibalizma) i povezati ih sa strašilima koji predstavljaju krajnost i prikazati ih kao mrske radikale. Strašila igraju veoma važnu ulogu u podsticanju psihičke ludosti: agresivni fašist mrzi antropofagiju i želi spaliti žive kanibale, židove, komniste i crnce. Prisutnost u masovnim medijima naći će svi gore nabrojeni osim onih normalnih koji se prirodnu suprostavljaju legalizaciji kanibalizma.

Takva okolnost osigurava da tzv. „anthropophilist“ ostane negdje u sredini u sferi zdravog dok su sada oni strastveno suprostavljeni osuđuju kao „radikali“ na obadvije strane.

„Znanstvenici“ i novinari na toj točci su zauzeti dokazivanjem da su jednom u svoje vrijeme ljudi jeli jedni druge otkad postoji čovječanstvo i da je to po prirodi normalno. Sada predmet anthropophilie može biti pokrenut s područja RAZUMNOG u kategoriju POPULARNOG. Overtonov prozor se kreće dalje

ČETVRTI STUPANJ: IDEMO U PRAVOM SMJERU

Predmet kanibalizma je zadobio novu potporu. Podržan je upadom u područje koje povezuje predmet s povjesnim i mitološkim likovima i moguće sa suvremenim medijskim ličnostima.

Anthropophilia postaje naširoko prisutna u novostima i u govornim emisijama talk – show. Ljude jedu na ekranima kazališta, u pjesmama i video iscječcima …. Jedan od načina na koji se postaje u zaletu i popularan zove se „Pogledaj oko sebe“:

·      „Zar niste znali da je onaj slavni kompozitor bio … kako se ono kaže … anthropophil?

·      Onaj dobro poznati poljski scenarist je bio anthropophil čitavog života. Čak je bio diskriminiran zbog toga!“

·      „Ma pogledaj koliko je njih bilo strpano u ludnicu! Koliko je milijuna moralo u progonstvo i kolikim je oduzeto državljenstvo! Usput rečeno, kako Vam se sviđa novi hit Lady Ga-Ga, Pojedi me luče moje?“

Na tom stupnju predmet je doveden do vrha i počinje se ubacivati u masovne medije, show business i politiku.

Druga učinkovita strategija: Bit ideje se snažno uvukla među novinare, goste u govornim emisijama, u lokalnom vodstvu itd. Ovi su ljudi nesposobni  za dubinsku analizu jer imaju pred sobom samo date informacije a specijalisti su izvan rasprave i ostaju izvan krugova javnog mnijenja.

Tek kad dokazivanje postane dosadno i iscrpi sebe dolaze posebno pripremljeni profesionalci i kažu: Dame i gospodo, u stvarnosti su stvari drugačije. Koga je briga što se to i to, treba činiti tako i tako.“ I ova osoba daje raspravi konačni smjer. Taj novi smjer je predodređen od strane glavnog manipulatora PROZORA.

Kanibale se predstavlja kao ljudsku vrstu u brižljivo ojačanoj pozitivnoj slici. Da bi se opravdala leglizacija kanibalizma oni kriminalci koji je provode predstavljeni su tako da to predstavljanje nema nikakve veze s biti stvari:

·      „Oni su kreativne duše. Pa dobro, on je pojeo svoju  ženu, pa šta?!!“

·      „Oni stvarno vole ono što jedu. Jesti znači voljeti!“

·      „Anthropophilisti imaju u prosjeku viši stupanj inteligencije. Nastranu anthropophilia oni se drže visokih moralni vrijednosti.“

·      „Anthropophilisti su sami svoje žrtve. Njihov život je od njih učinio to što jesu.“

·      „Oni su tako odgojeni.“

Ovakvo preskakivanje je začin popularnih govornih emisija.

·      „Ispričat ćemo vam priču o tragičnoj ljubavi! On ju je htio pojesti! A jedino što je ona željela je da bude pojedena! Tko tu može presuditi? Tko ste vi da stanete na put toj ljubavi?!“

PETI STUPANJ: OVDJE SMO MI MOĆ

Peti stupanj Overtonovog prozora postignut je kada je predmet dovoljno zagrijan da se pokrene s točke kategorije POPULARNOG u sferu zakonodavne politike. Tu je na djelu legalna osnova. Lobističke stranke na vlasti konsolidiraju korak po korak u sjeni. Prevarantska „sociološka ispitivanja javnog mnijenja“ se objavljuju I pokazuju visoki postotak onih u korist laegalizacije kanibalizma. Političari počinju govore kojima ispituju izglede za legalizaciju. Novo je pravilo „zabranjuje se zabranjivati jedenje ljudi“  koje se usađuje u društvenu svijest.

To je posebna „poslastica liberalizma“ – tolerancija kao sredstvo zabrane tabua – zabrana je razorna za stremljenja čovječanstva.

Za vrijeme ovog konačnog micanja Prozora iz kategorije POPULARNO u polje ZAKONSKE POLITIKE društvo je već blokirano i razbijeno. Najzdraviji dio društva će se i dalje boriti protiv legalizacije one stvari koja je donedavna bila NEZAMISLIVA. Ali kao cjelina društvo je več potčinjeno i prihvatilo je poraz.

Zakoni su stupili na snagu, norme ljudske egzistencije su promijenjene – razorene, predmet će se širiti u škole i predškolske ustanove što znači da će iduće generacije rasti u svijetu u kojem neće imati mogućnosti preživljavanja.
OVO SE DOGODILO PRI LEGALIZACIJI PEDERASTIJE. ONI SADA TRAŽE DA SE ZOVU „GAYS“. UPRAVO SE SADA PRED NAŠIM OČIMA U EUROPI LEGALIZIRA INCEST I EUTANAZIJA DJECE.

KAKO SE OVA TEHNIKA MOŽE RAZBITI

Overton opisuje kako se prozor MOGUĆNOSTI kreće najbrže i najlakše u tolerantnom društvu. U društvu bez ideala i prema tome bez definiranih granica DOBRA I ZLA.

Biste li o svojoj majci govorili kao o torti? Biste li htjeli o tome napisati jedan članak? Biste li o tome ispjevali jednu pjesmu? Biste li dokazali da je biti torta normalno i čak nužno? To je ono što opisuje gore opisan tehnika. Ona ima svoje korijene u mentalitetu „ZNAM DA NEMA GRANICA.“

TAMO GDJE NEMA TABUA NIŠTA NIJE SVETO.

Nema svetih tema o kojima je zabranjemo raspravljati. Rasprava o važnim stvarima odmah se žestoko prekida. Što vi tu hoćete?

Imamo tzv. „slobodu govora“, koja je izokrenuta u slobodu dehumaniziranja pred našim očima. Pred našim očima miče se jedna granica za drugom a te granice služe za zaštitu našeg društva one su nas je čuvale od samouništenja. Put u konačno uništenje je sad več otvoren.

Mislite li da ne možete ništa sami učiniti?

Sasvim ste u pravu. Pojedinac ne može učiniti ništa. Ali vi osobno možete ostati ljudsko biće. Možete biti ljudsko biče. Kao ljudsko biće možete naći rješenje za svaki problem. Ono što je nemoguće pojedincu  može učiniti mnoštvo ujedinjenih u zajedničku ideju.

Osvrnite se oko sebe. Doveli su nas do toga da vjerujemo da je za svo napredno čovječanstvo gotovo normalno da prihvate homoseksualce i seksualne manjine: da prihvatimo njihovu podkulturu, njihove brakove, njihova prava da usvajaju djecu i da populariziraju svoje seksualne orijentacije u školama i predškolskim ustanovama. Govore nam da je to normalan način života.

Razmislite o sebi mislite li vi koristeći Overtonovu tehniku voditi društvo da postigne slijedeće ciljeve:

·      Smanjiti svjetsko stanovništvo ili usporiti njegov rast da se spase postojeće zalihe sirovina;

·      Iskrvariti određene jake države da ostane na vlasti samo jedna velesila;

·      Učiniti stanovništvo vlastite zemlje bezobličnim i nesposobnim da preuzme odgovornost u upravljanju u privido demokratskoj državi;

·      Stvarati kult potrošnje u kojem su potrebe građana uvijek veće od onoga što si mogu dopustiti;

·      Preseliti se na prirodna bogatstva druge države;

·      Stvoriti uvjete za nepošteno natjecanje, na primjer, nametanjem sankcija drugim državama.

Ako govorimo o cilju ograničenja demografskog rasta svjetskog stanovniđtva sasvim je logično da prisiljavamo ljude da obezvrijede instituciju obitelji i razvijaju homoseksualizam i sebičnost.

Poraz jedne zemlje može se pripremiti razvijanjem kulta neprijateljstvaprikazom nepredvidivosti i neljudskosti njenih stanovnika u očima drugih.

Hoćemo li pomagati udaljavanje građana od upravljanja prividno demokratskom državom promicanjem legalizacije marihuane imajući na pameti prvotni cilj ograničavanje rasta stanovništva.

Hoćemo li u tu svrhu uvlačiti  ljude u dugove namećući im kult potrošnje. Nudeći im da kupuju i kupuju ono što im nije uopće potrebno i to za onaj novac kojeg nemaju. Na taj način oni neće moći preuzeti odgovornost obrane svojih građanskih prava na ulici u strahu da ne ostanu bez ijedne pare i s obitelji na ulici.
Onda, dragi čitatelju, kakva ti je slika svijeta nakon ovog predloška? Razmišljaj o ovome članku, proslijedi ga. Ako sve ovo uzmeš u obzir sve što donose mediji gledajući kroz prizmu ove – Overtonove – tehnike – uskoro ćeš imati mnoga, jasna i nezaboravna otkrića.

Joseph P. Overton (1960 – 2003) bio je dopredsjednik Mackinac Center for Public Policy – Mackinac centra za javnu politiku. Poginuo je u avionskoj nesreći. On je zamislio i razradio teorijski model kako promijeniti društvenu percepciju o jednoj pojavi ili predmetu. Taj se model zove OVERTONOV PROZOR.

Temeljeno na članku Eugena Grzhaltsana

S engl. prevela i pripremila: Kornelija Pejčinović/antiterror.one

Komentari

Continue Reading

Kornelija Pejčinović

ZAŠTO SE UN UGOVOR O MIGRACIJAMA – MARAKEŠKI SPORAZUM – NE SVIĐA TRUMPU I ORBANU

Published

on

Dok je u inozemstvu već dugo u središtu rasprave Marakeški sporazum, u Italiji se vrlo malo govori o njemu. Riječ je o Ugovoru o migracijama UN-a. Njegovo puno ime je „Global Compact for safe, orderly and regular migration“ – kratica GCM ili Globalni ugovor o sigurnim, urednim i redovnim migracijama. Ugovor je još poznat kao New York Declaration – New York Deklaracija koju je jednoglasno potvrdila s 193 glasa Generalne skupština UN-a 19. rujna 2016 godine. Začetnik ideje je bio američki predsjednik Barack Obama.

“U Staklenoj palači  imaju vremena za gubljenje za retoričke vježbe?”

(ili hrvatski: Besposlen pop i jariče krsti…)

Ugovor je usmjeren na 23 područja /djelatnosti/ u 54 točke na 34 stranice i trebao bi stupiti na snagu u prosincu ove godine nakon potpisivanja u marokanskom Marakešu. Sporazum predviđa globalno i usklađeno upravljanje migracijskim smjerovima i ima za cilj jačanje„prava migranata“. Prepun je humanitarne retorike i jamči da potpisivanje dokumenta ni na koji način neće oštetiti suverenitet država članica. Na koji se to način, potpisuje sporazum o namjerama koji ne bi bio obvezatan u smislu međunarodnog prava? U Staklenoj palači vjerojatno imaju vremena za gubljenje za retoričke vježbe?

Međutim nije tako. Ne mali broj je onih koji u ovom Ugovoru UN-a vide Trojanskog konja koji će ograničiti državni suverenitet i najoštrijom kontrolom usporavati neregulirane migracije. Dovoljno je pročitati principe koje sadrži ovaj dokument koji tvrdi da „da su migracije uvijek bile dio ljudskog povijesnog iskustva i „vrjednujemo ih kao izvor prosperiteta, inovacije i održivog razvoja našeg globaliziranog svijeta.“U suštini se govori o istinskom i pravom „pravu na migracije“ koje moraju podržati sve države članice UN-a.

U dokumentu se kaže da „moramo svim našim građanima pružiti pristup objektivnim, jasnim i potkrijepljenim činjenicama o „prednostima i izazovima migracija, da bismo izbjegli priče koje stvaraju negativna mišljenja o migrantima.“ Ustvari iza lijepih riječi borbe protiv rasizma i ksenofobije skrivaju se propagandni ciljevi indoktrinacije s aluzijama na smrtonosne namjere. S druge strane govori se u istoj kampanji UN-a za migracije i o   nevladinim udrugama  (koje su nama Talijanima poslali inspekciju za procjenu stupnja rasizma.)

Nije slučajno da je Trump pregledao Ugovor o imigracijama prošlog prosinca. Američka veleposlanica u UN-u Nikki Haley u svoje vrijeme je rekla da „Deklaracija sadrži namjere koje nisu u skladu s američkom politikom. Zbog toga je predsjednik Trump odlučio da će Sjedinjene države odustati od sudjelovanja u procesu.“ Američku migracijsku politiku odlučuju Amerikanci a ne stranci. Nakon Trumpa isto je učinio i Orban. Ovo su riječi madžarskog ministra, Petera Szijjarta, izgovorene u srpnju:“Ujedinjeni narodi smatraju da je imigracija fundamentalno ljudsko pravo no za Madžarsku ona je svjetska opasnost, posebno za Europu.“ Isto je izjavio i Sebastijan Kurz koji je najavio da Austrija neće potpisati ugovor:“Migracija nije fundamentalno ljudsko pravo,“ rekao je rekao mladi austrijski premijer, dodajući da ovako sročeni Ugovor „Ograničava suverenitet naše države.“

Strahove suverenističkih političara dobro je sročila i Alice Weidel, vodeća političarka Afd – Alternative za Njemačku, koja je ovako komentirala izjavu austrijskog premijera: “Global Compact UN-a– Globalni ugovor – je otvoreni put za milijune afričkih migranata i legalizira neregularnu imigraciju. Ugovor UN-a, ustvari predviđa način za reguliranje – legaliziranje – ilegalnih imigranata i sadrži obvezu da im se osiguraju „dostojanstveni uvjeti rada“.

Sve u svemu svi se moramo potruditi da prihvatimo bilo koga unutar svojih granica i da mu garantiramo dobro plaćeni posao. Iza zavjese ljudskih prava sprema se prava invazija imigranata i kontrolnih službenika. Neophodno je da žuto – zelena – talijanska koalicijska vlada, ako je suverenisitčka kako tvrdi, hitno povuče svoj pristanak.

Autor: Valerio Benedetti Il Primato Nazionale           foto: tv21.tv

S tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno