Connect with us

Društvo

PREMIJER BROJI ZADNJE DANE: ‘Karamarko JE PAO zbog puno manjeg grijeha!’

Objavljeno

- datum

 PRESIJA I IZNUTRA     ”Između onoga koji bere voćku i onoga koji mu pri tome drži ljestve, nema bitne razlike. To je moja poruka svima koji ovih dana brane ono što je neobranjivo. Ako su objavljene e-mail poruke autentične, svi oni koji u njima ne nalaze baš ništa sporno, i nisu ih u stanju nedvosmisleno osuditi, na javnoj sceni broje svoje zadnje dane. Pa bilo to dva dana, dva mjeseca ili dvije godine, mandat će im trajati kratko, i sumnjam da će se ponoviti”, napisala je na svom Facebook profilu Dalija Orešković, pravnica i bivša predsjednica Povjerenstva za sukob interesa, žena koja je, praktički, srušila Tomislava Karamarka i HDZ-ovu Vladu.

Zanimljivo je da je Orešković u naknadnoj izjavi usporedila ‘Karamakov slučaj’, s ‘aferom mailovi‘, poručivši da je aktualna afera mnogo ozbiljnija i veća od skandala u koji se zapetljao bivši šef  Hrvatske demokratske zajednice (koji je zbog presuđenog sukoba interesa zbog afere ‘Konzultantica‘ morao napustiti Vladu i čelnu poziciju u HDZ-u).

”Ne može se opravdati predsjednik Vlade da nije imao sve informacije na vrijeme. Ovo što sada polako izbija u javnost samo su posljedice jedne od najvećih korupcijskih afera koje Hrvatska trenutno ima’, poručila je Orešković te dodala: ‘Iz, kako ga zovem, Karamarkovog poučka proizlazi jasno da se svakako može govoriti o povredi osnovnog načela da građani imaju pravo biti upoznati s ponašanjem dužnosnika. Ovaj je slučaj otišao kudikamo dalje, moguće u sferu počinjenja protuzakonskih djelovanja”, zaključila je pravnica koja je vodila Povjerenstvo za sukob interesa.

Svoju zgroženost istupima hrvatskog premijera, koji je do zadnje sekunde branio Martinu Dalić, odnosno činjenicu da je potpredsjednica Vlade omogućila organiziranoj skupini da si sama skroji zakon preko kojega će se kasnije svi zajedno obogatiti za pola milijarde kuna ne skriva ni ugledna profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Jasna Garašić.

Ona je za N1 televiziju komentirala izjavu Plenkovića ‘da nije problem to što je lex Agrokor rađen bez formalne radne skupine’.:

”Meni je je to bilo jako teško slušati. Jer s najvišeg mjesta u državi dobijete poruku: ‘U redu je da bez formalne radne skupine, ako imate poznanstvo s ministricom, možete stvoriti ‘svoj pravni okvir’ na temelju kojeg ćete kasnije zaraditi novac. To su svi isti ljudi koji su sudjelovali i kasnije bili financijski angažirani.

Profesorica Garašić: Je li Plenković svjestan što je rekao?!

Ja smatram da su ovdje povrijeđeni neki najosnovniji demokratski principi koje moramo poštovati u jednoj pravnoj državi. Ne znam je li gospodin Plenković uopće svjestan što je rekao?! Uzalud sve demografske mjere, ako ovakve poruke šalju. Što će onaj radnik koji od svojih ruku živi, ako nema nikakvih doticaja sa ministrima?  Kako će on sebi stvoriti pravni okvir da može dobiti financijska sredstva? Kakav je to odnos prema inteligenciji ove države? Da se sve to blagoslovi, da se kaže da je to u redu i da gospođa Dalić kaže da bi to još jednom sve ponovila?! Bez formalne radne skupine! Pa znamo kako se pišu zakoni u demokratskoj pravnoj državi. Mora postojati radna skupina da izbalansira interese različitih subjekata u društvu, da zakon bude odraz tih primjerenih pravnih interesa”, izjavila je ugledna profesorica prije nekoliko dana, te je potom žestoko kritizirala odluku Ustavnog suda, koji je većinom glasova odlučio da je lex Agrokor u skladu s hrvatskim Ustavom?!

”Većinska odluka je prepuna političkih poruka, što jedna odluka Ustavnog suda nikako ne bi smjela biti, dok je manjinska odluka (odluka sudaca koji su imali izdvojeno mišljenje) onakva kakva bi trebala biti. Suci Lovorka Kušan, Andrej Abramović i Goran Selanac odlično su obrazložili svoju odluku. Tu se vidi da su razmišljali i odvagali, dok se u većinskoj odluci vidi prilična pristranost Ustavnog suda prema onome što je izjavljivala Vlada”, kazala je profesorica Garašić.

Objave mailova Martine Dalić potvrdili su, pak, i da je sudac Mislav Kolakušić bio u pravu kada je upozoravao da je Hrvatska opljačkana po zakonima, odnosno da se zakoni pišu za točno određene lobije, koji onda enormno zarađuju kroz te zakone.

U tišini promatramo pretvaranje imovine građana u imovinu pojedinaca

”Dva desetljeća se u RH propisi donose u ekonomskom interesu unaprijed određenih pojedinaca. Kada znate tko piše pojedini zakon i kojem interesnom lobiju pripada vrlo je jednostavno zaključiti kome se tim zakonom pogoduje. S obzirom na to da je državnom tajnom proglašeno tko je pisao taj „zakon“ do sada se nije moglo sa sigurnošću zaključiti u čijem financijskom interesu je on pisan.

Sada je sve puno jasnije.

Ovo što se trenutno događa nije ništa novo u odnosu na sve što u tišini promatramo već dva desetljeća. Pretvaranje imovine građana u imovinu domaćih i stranih pojedinaca je jedini konstantni proces u RH. Poklanjanje banaka, telekoma, Ine, desetina milijuna metara kvadratnih poljoprivrednog i turističkog zemljišta po načelu kvazi prodaje za iznos mjesečnog ili tromjesečnog prihoda, je teško opisati drugim riječima”, istaknuo je Kolakušić prije nekoliko dana.

A na svoje prošlogodišnje upozorenje, odnosno predviđanje nastanka afere ”Agrokor II”, podsjetio je ovih dana i profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, zastupnik Ivan Lovrinović, koji je zatražio i ostavku premijera Plenkovića.

”Prije skoro godinu dana sam u Saboru rekao da pored afere Agrokor I počinje afera Agrokor II na čelu s Martinom Dalić. Dok se Agrokor gušio u dugovima, a trebale su mu 2,5 milijarde kuna za likvidnost, putem lex Agrokora Vlada je zadužila koncern za 8 milijardi kuna. Pitao sam javno zašto, ali bez odgovora. No, konzultantima je osigurano 500 milijuna kuna i sad se pokazuje da je to bila konzultantska hobotnica.

Ovo je samo jedan u nizu skandala koji govori da Hrvatsku moraju voditi novi, bolji i odgovorniji ljudi”, napisao je Lovrinović 10. svibnja, da bi se na istu aferu nadovezao par dana kasnije.

”Jedna ostavka ne spašava Vladu i Agrokor.  Očito je da interesne grupacije nisu zadovoljne u kojem smjeru ide nagodba oko Agrokora. Oni koji su dali mailove ili ih i dalje daju pojedinim portalima, rade to planski, čekaju krivu ili lošu javnu reakciju premijera i onda ga pokapaju s ovim činjenicama – koje ga dovode u bezizlaznu situaciju. Tako je bilo s Dalićkom, a tako bi moglo biti i sa samim predsjednikom vlade Plenkovićem.”

Lovrinović: Nitko ne brani interese Hrvatske

”Da je on radio restrukturiranje i plan za Agrokor u korist vlastite zemlje i ljudi, sigurno ne bi bio u ovoj situaciji. No, kada povlađuje tuđim interesima uvijek je jedna strana zakinuta i brani svoje interese, pa zbog toga imamo ovakav rasplet. Tko radi u interesu svoje zemlje i naroda, uvijek će ga narod braniti i uživat će povjerenje bez obzira na pritisak medija i interesa njihovih vlasnika.

Ponavljam, u geopolitičkim razračunavanjima i borbi za interese Istoka i Zapada nitko iz izvršne vlasti glede Agrokora ne brani hrvatske interese. Vlada obmanjuje kada kaže da je spasila radnike i naše interese.

Hrvatska ostaje bez najvrijednijih poljoprivrednih površina i pitke vode

Kada Plenković traži od Martine Dalić da podnese ostavku – a morao ju je odmah smijeniti – onda je jasno da i on mora otići jer je sve znao, tolerirao i štitio!”, zaključio je Lovrinović, koji je prvi u Saboru upozorio da je ‘slučaj Agrokor’ najveći sigurnosni problem u državi, jer bi zbog prezaduženosti Agrokora Hrvatska mogla ostati bez najvrijednijih poljoprivrednih površina i pitke vode te jer se iza svega valjaju oprečni geopolitički interesi velikih sila.

Profesora Lovrinovića upitali smo o mogućoj pozadini cijelog slučaja, odnosno o sigurnosnim i geostrateškim aspektima, a zamolili smo ga i da usporedi aferu zbog koje je otišao Karamarko, sa skandalom u koji je upetljan i Andrej Plenković.

”Mislim da je ‘Afera mailovi’, odnosno ‘Agrokor 2’ neusporedivo veća i opasnija za Hrvatsku od ‘afere Konuzltatnica’ zbog kojega je otišao Karamarko. Ovo u što su upetljani Martina Dalić i premijer Plenković je afera bez premca, prestrašan i grozan skandal. No, valja naglasiti i to da ovi mailovi nisu mogli iscuriti posve slučajno. Jasno je da je riječ o organiziranom sustavu, odnosno da su mailovi procurili u javnost zato jer jedna ili druga strana nije bila zadovoljna nagodbom, zbog čega je i pokrenula ovu priču. Na Agrokoru se prelamaju interesi ruskih banaka i američkog fonda, što znači da je afera izbila kao rezultat geopolitičkih borbi i različitih interesa”, smatra dr. Lovrinović.

Dodaje potom da smo mogli vidjeti da se ni nakon donošenja Lex Agrokor ništa nije riješilo u odnosu na stanje prije donošenja tog zakona.

”Ruske su banke bile spremne Agrokoru dati kredit, no to se nije dogodilo, već je Agrokor zadužen roll up kreditom od 8 milijardi kuna, a time je američki  fond ušao u igru oko najveće hrvatske tvrtke. No, kasnije su ruske banke ponovno vraćene u priču. Tada se otvorila afera s mailovima. I bez obzira na štetu koju je nanijela, dobro je da se otvorila priča o tome kako funkcionira Hrvatska vlada. Jasno je da je riječ o klijentelizmu i pogodovanju najgore vrste. Vlada je omogućila pojedincima bliskim Martini Dalić da zarade 500 milijuna kuna za konzultacije! Zato i govorim da je ovdje riječ aferi svih afera”, podvlači ekonomist koji je od početka kritizirao Lex Agrokor i način na koji je donešen.

”Sada imamo i dokaze da je to doista tako. Vrijeme je, stoga, za nove ljude i nove politike u Hrvatskoj”, zaključio je Lovrinović.

Cijeli članka pročitajte ovdje

Komentari

Komentari

Društvo

NEPOZNATO O NAŠIMA U SVIJETU Hrvat u vrhu najvećega svjetskog naftnog diva

Objavljeno

- datum

U Rosnjeftu će razvijati duboka podmorska nalazišta nafte i plina, pogotovo na jugoistoku Rusije

U golemoj i kompleksnoj transakciji od 60 milijardi dolara prije tri dana stvorena je najveća svjetska naftna kompanija. Najveći ruski proizvođač nafte Rosnjeft preuzeo je tamošnju treću po veličini naftnu kompaniju TNK-BP i nastao je div koji proizvodi pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte i plina – prisjetimo se jednog starijeg napisa iz Vecernjeg i našeg slabog korištenja, top pozicioniranih Hrvata u svijetu.

Najkompleksnije na svijetu

A usporedo sa stvaranjem te naftne megakompanije, na njezino čelo imenovan je Hrvat. Riječ je o 59-godišnjem Sinjaninu Željku Runji, koji je prije tjedan dana postao potpredsjednik Rosnjefta za offshore projekte (odnosno nalazišta na moru) i jedan od samo 10 članova upravnog odbora Rosnjefta, na čijem čelu odnedavno sjedi Igor Sečin, bivši zamjenik i jedan od najbližih suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina. Na novu poziciju Runje je došao s mjesta potpredsjednika ruske podružnice američke naftne kompanije ExxonMobile, u kojoj je od 1997. do danas obnašao brojne zadaće u razvoju nalazišta Sakhalin 1. To su bogata podmorska nalazišta nafte kod otoka Sahalina, na jugoistoku Rusije, te pripadaju najkompleksnijim na svijetu, a važnu ulogu u njihovu razvoju odigrao je upravo Runje, koji slovi za jednog od vodećih stručnjaka za razvoj dubokih podmorskih nalazišta nafte i plina. Upravo će taj segment za Rosnjeft biti važan.

Kako je istaknuto u kompanijinom priopćenju nakon imenovanja Runje na potpredsjedničku poziciju, razvoj podmorskih nalazišta bit će jedan od ključnih smjerova razvoja kompanije, koji bi dugoročno trebao postati ključni generator kompanijinog rasta proizvodnje. Taj razvoj vodit će upravo Runje, a s obzirom na važnost tog posla i veličinu kompanije, može se zaključiti kako je on dolaskom u Rosnjeft postao i najviše pozicionirani Hrvat u povijesti svjetske naftne industrije.

Velika očekivanja

Željko Runje rođen je u Splitu 1954. godine, a djetinjstvo je proveo u Sinju gdje je završio osnovnu školu i prva tri razreda gimnazije. Kako je igrao košarku u lokalnom klubu, njegov talent prepoznali su treneri zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone, pa se preselio u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Tada, uz pomoć Kreše Ćosića, dobiva stipendiju za studij na Sveučilištu Aljaske, gdje je završio školovanje i zaposlio se u jednoj lokalnoj naftnoj kompaniji. Tu kompaniju preuzeo je ExxonMobile, a Runje je 18 godina proveo radeći na poslovima vezanim uz razvoj i proizvodnju nalazišta u arktičkom dijelu Aljaske, Alžiru, Nigeriji, Angoli, Tajlandu i Australiji, prije nego što je preuzeo poziciju u Exxonovoj ruskoj ispostavi. Igrom slučaja, Runje će iz ExxonMobilea u Rosnjeft prijeći u trenutku kad je ruska kompanija svrgnula američku s pozicije najveće svjetske naftne kompanije kojom se trguje na burzi.

Preuzimanje TNK-BP-a najveća je svjetska poslovna transakcija od veljače 2009. i najveći posao te vrste u svjetskom energetskom sektoru u 13 godina. U skladu s tim, očekivanja od nove megakompanije su velika, a jedan od ključnih ljudi u njihovom ostvarenju bit će Runje. Iako je karijeru potpuno razvijao izvan domovine, za malu naciju poput Hrvatske činjenica da je jedan njezin pripadnik dosegnuo tako važnu poziciju u globalnom biznisu kao što je naftni biznis neosporno je velika i važna vijest.

Nakon što je došao na aktualnu poziciju pokazivao je zanimanje za ulaganje u Hrvatsku. Neki mediji su pisali da je Runje bio u delegaciji predvođenoj Sečinom koja je svojedobno došla pregovarati s Milanovićem i Vrdoljakom oko suradnje u istraživanju, preradi, skladištenju i transportu nafte između INA-e i ruske kompanije, no hrvatska je strana tada tvrdila kako MOL ne želi prodati dionice. Je li baš bilo tako, ili su mozda ‘hrvaski’ lobby-i procjenili da im iz džepa klizi zlatno jaje…

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dn

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dnevno bit će proizvodnja Rosnjefta nakon preuzimanja TNK/BP-a. Radi se o 5 posto ukupne svjetske proizvodnje ugljikovodika, dominantni dio otpada na naftu, a tek manji na prirodni plin

156.000 zaposlenih imat će Rosnjeft nakon preuzimanja TNK-BP-a. Tvrtka će samo u Rusiji imati otprilike 2600 benzinskih postaja

150 milijardi američkih dolara bili su kumulativni prihodi Rosnjefta i TNK-BP-a u 2011. godini. Očekuje se kako bi kroz sinergijske učinke i razvoj novih nalazišta ti prihodi tijekom idućih godina mogli biti i uvećani.

AUTOR MARKO BIOČINA

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DR SJEPAN ŠTERC: U OVOME JE TAJNA Samo ovako Hrvati mogu opstati

Objavljeno

- datum

Refleksije  političkog sustava i funkcioniranja u njemu danas su vidljive praktički u svim djelatnostima u Hrvatskoj, a opća je neuređenost države, društva i javne scene dosegla gornju granicu prihvatljivosti s kojom se teško mladoj populaciji ostaje u Hrvatskoj.

Malo je toga pozitivnog i vrijednog što se događa i bilježi bitno uz takvo totalno dominiranje političkih zbivanja, djelovanje političkih aktera, političko obračunavanje s neistomišljenicima, pojavljivanje prosječnih aktera, besmisleno izjavljivanje i uopće, političko selektiranje i kontroliranje apsolutno svega u Hrvatskoj.

Politička dominacija nad racionalnim potrebama stanovništva i stranački diktat nad stručno-znanstvenim logičkim promišljanjima, preplavili su Hrvatsku do razine amortizacije svih ključnih aktivnosti, poteza i odluka, gotovo potpunog zaustavljanja reformi, blokiranja ozbiljnijih promjena potrebnih Hrvatskoj i negiranja višestranačke razlikovnosti. Ništa više od toga nije bitno osim priklanjanja jednoj i jedinoj ideji koju zagovara i izgovara predsjednik stranke, a podanici bez vlastitog stava ili najčešće njegovog osobnog negiranja u javnosti (misli se na negaciju stava), natjecateljski  se potvrđuju kao poželjni sljedbenici – piše dr. Stjepan Šterc u dnevno.hr.

Negacija suvremene Hrvatske

Uspostava takvog obrasca upravljanja Hrvatskom i jednosmjernog kanaliziranja odlučivanja prema samom političkom vrhu i praktički jednoj osobi, dovodi do blokiranja cjelokupnog sustava upravljanja i koncentriranja moći, u kojem su dopušteni i poželjni samo namješteni izljevi divljenja i potvrđivanja. Kao otprilike – njegova misao – naš put – iz poznatih i u knjizi objavljenih znanstvenih tumačenja izgovorenih misli koje same po sebi nisu ništa posebno značile, ali su narodu (masama) njihovo značenje imali potrebu pojašnjavati formalni znanstvenici partijske pripadnosti, negirajući pritom znanost, osobni integritet i elementarnu pamet.

Negacija je danas po istom obrascu još dodatno proširena na hrvatske nacionalne interese, hrvatski identitet i vrijednosti, očekivanja hrvatske mladosti, agresiju na Hrvatsku, vojnu pobjedu i oslobađanje zemlje, hrvatsko iseljeništvo i još puno toga što bi u suvremenoj Hrvatskoj trebalo biti neupitno svom njezinom stanovništvu, nezavisno od njegove različitosti po više osnova. Sužavanje političkog vrha i usmjeravanje prema njemu apsolutne moći, još veće posljedice ima u gospodarstvu, financijama, školstvu, znanosti, zdravstvu, kulturi, sudstvu i u brojnim drugim djelatnostima, koje sve više poprimaju oblike političkog funkcioniranja i prosuđivanja, umjesto stručno-znanstvenog.

Početna faza koncentracije moći u kojoj smo sada, zaista izgleda kao stvarna vladavina nad svime, a svjesnim se i planskim korištenjem prosječnih i uglavnom neobrazovanih kadrova iz spomenutog obrasca, nastoji učvrstiti. Problemi su hrvatske populacije pritom apsolutno irelevantni, odlazak mladih iz Hrvatske nebitan, stručnost samo dodatni teret, a glas razuma – neprijateljska propaganda. Silni raskorak između političke iluzije moći i objektivne svakodnevne stvarnosti vrlo nas brzo uvodi u sekundarnu fazu izgubljene realnosti u kojoj  postoje samo dva svijeta: njihov irealan svijet bezgrešnog vladanja s prosječnima, inače imunim na bilo kakve reakcije stručno-znanstvene javnosti i realan svijet s doživljajem složene svakodnevnice.

Razdvajanjem i raslojavanjem hrvatskog društva na taj se način stvara samo iluzija moći vladajućih, koja kao i svaka druga iluzija, ne može duže potrajati u sukobu sa stvarnošću, bez obzira na formalnu pozicijsku i kadrovsku pokrivenost i premreženost u državi i stranci. Privid hrvatske zbilje, slobode i dolazeće budućnosti, te ukupnog razvoja, opstanka i optimizma koji, neosporno, izravno i bez imalo osjećaja odgovornosti vladajućih za njegov ustroj usmjerava hrvatsku populaciju prema imigracijskim zemljama njihovih iseljenih predaka.

Irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti

Najjednostavnije rečeno, politička i ukupna moć generirana iz stranačkog vrha, hrvatska je suvremena zbilja i obični ju promatrači političkih prilika, a pogotovo mlađa hrvatska populacija, doživljavaju kao pokoravanje hrvatskog društva i njegovo svođenje u okvire potrebne samo i isključivo stranačkim interesima i pojedinačnim potrebama dokazivanja vlastite snage, moći, pravovjernosti, opstanka i nepogrešivosti. Priklanjanjem, pak, formiranoj iluziji moći, moguće je osigurati pozicioniranje, uključivanje u kontrolu proračunskih financija i apsolutnu političku zaštićenost, a uvjerenost u ispravnost svih njihovih postupaka na javnoj je političkoj sceni dokaziva i samo retoričkim potvrđivanjem s dovoljno osmijeha upućenih stranačkom vrhu koji se vide. Dovoljno za stabilnost, osobnu mirnoću i osjećaj moći, nedodirljivosti, ispravnosti i nezamijenjivosti.

Iracionalno građenje nepogrešivosti političkih odluka i postupaka odvodi pojedince, namještene željom i procjenom političkog vrha, u irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti u kojem nema odgovornosti, prihvaćanja dobronamjernih i stručno zasnovanih procjena i savjeta te ukupnog razumijevanja u najmanju ruku za većinu stanovništva složene hrvatske zbilje. Razdvajanje upravljačke elite od običnog puka u takvim je okolnostima očekivana posljedica, a stagnacija i razvojno zaostajanje samo su nastavak kontroliranog procesa nad Hrvatskom. Slučajnost? Teško razumljiva nakon svih zbivanja.

Utrošak je energije pritom prevelik, pa za djelovanje u općem interesu ponestaje vremena, snage, ljudi i volje, a procesi se oko nas odvijaju čistom inercijom, bez potrebnog planskog usmjeravanja. Opća je slika Hrvatske u takvim uvjetima poprimila obrise političkog mentoriranja o svemu, pa nije nikakvo čudo što Hrvatsku zaobilaze ozbiljnije strane investicije i što je visina financijskih doznaka hrvatskog iseljeništva na godišnjoj razina veća i vrjednija od njih.

Trajnost takvog modela vladanja ne može dugo potrajati, ali može ostaviti, i vjerojatno hoće, velike negativne posljedice po demografsku sliku Hrvatske, društvene vrijednosti, hrvatski identitet, vjerovanje u politički sustav i povjerenje u političke stranke, a na koncu i pojedince uključene u formalno političko djelovanje. Optimizam koji se traži od svih ostalih izvan stranačkog organizacijskog dohvata i posebno razumijevanje iluzije moći, uvijek je u osnovi opravdan, no ne može doći sam po sebi, već se uvijek treba poticati prepoznatljivim odlukama s vrha, postupanjima u kojima se vidi širi interes, izborom ljudi prema univerzalnim vrijednosnim kriterijima i uključivanjem stručne sposobnosti izvan vrlo često limitiranog stranačkog potencijala.

Nije  nemoguća misija kad se to želi…

Procjenjuje se kako bi se samo s nekoliko ključnih, strateških i prema ukupnoj hrvatskoj populaciji usmjerenih odluka, mogao vratiti toliko traženi optimizam, prekinuti gospodarska stagnacija, pokrenuti ukupni hrvatski društveni i prostorni potencijal, osloboditi građane bankarsko-financijskog stiska i vratiti vjerovanje u Hrvatsku kao zemlju u kojoj ima smisla ostati, boriti se i razvijati odnose sukladne uloženom trudu, obrazovnoj razini, odgovornosti, širini razumijevanja drugih (posebno slabijih i onih koji pomoć trebaju), altruizmu i uopće elementarnom ljudskom razumijevanju i postupanju. Nije to nemoguća misija kad se želi, Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju i kad ti vlastita iluzija moći ne prekriva obzor ili kad ne slijediš interese drugih u stranačkom i regionalnom okruženju sasvim suprotne od idealizma utemeljenog na hrvatskim tradicijskim i civilizacijskim vrijednostima.

Međutim, uvijek ostaje isto pitanje i ista pomisao: Želi li se to uopće i kakvu to Hrvatsku zamišljaju nositelji zatvorene misli u isključivim stranačkim okvirima? Ne misle li, valjda, s vlastitom iluzijom moći kontrolirati i pokoriti vječnu ideju o hrvatskoj samostalnosti i slobodi, koju nikad u svom okruženju nisu mogli doživjeti, razumjeti, slijediti, zamisliti i za nju se u najtežim uvjetima i okolnostima boriti? Dajući pritom važnu ulogu u odlučivanju, tumačenju i javnom negiranju pojedincima sasvim suprotnih načela, s kojima je javni izazov hrvatskom puku prevelika negacija temelja nove hrvatske državnosti. Ne bi to bila u dugoj povijesti hrvatske borbe za samostalnost prva zabluda, niti prvo podcjenjivanje hrvatskog identiteta i ukupne snage, ali će vjerojatno biti zadnja u gospodarskim, društvenim i demografskim okolnostima u kojima se danas Hrvatska nalazi.

Može se kontrolirati stranku i izvršnu vlast podanicima i nagrađenim pripadnicima suprotnih političkih i svjetonazorskih načela u istim stranačkim redovima, može se postaviti čvrstu mrežu odlučivanja, može se sužavati krug ljudi koji odlučuju, može se sve usmjeriti prema samo jednom čovjeku i njegovom osjećaju, može se slijediti naputke zainteresiranih pojedinaca, grupa i organizacija, može se nesmiljeno obračunavati s drukčijim zamišljajem i u osnovi se puno toga može u iluziji moći. Privid svega toga što se može, ipak, postoji u dubini njihovih misli i osjećaja, a krajnje nezadovoljstvo ne mogu prekriti niti javni osmjesi, namještena mirnoća ili, pak, ushit okruženja koji postoji samo dok zadržavaš iluziju moći.

Previše je iskustva u strankama bilo upravo s takvim okruženjem, koje u konačnici prvo osjeti silazak i nestaje brzinom vjetra, slijedeći svoj sebični interes s drukčijom najavom. Uvijek, nažalost, ta nova najava ili nova pojava iz nekih glupih, interesnih i sebičnih razloga prihvaća takvo okruženje kao nastavak, nadgradnju i temelj vlastitog uspona. Zatvaranje začaranog hrvatskog kruga, rekli bi mnogi, koje ostavlja velike tragove.

Za naše koji dolaze…

Složili bismo se, puno se toga može u kratkom roku provoditi uspostavom moći, ali nikad to ne možeš prenijeti u cijelosti na većinsku populaciju i zadržavati kao dugoročno rješenje ili pak trajno, a naročito ne možeš pokoriti pozitivnu ideju koja kroz cijelu povijest postoji u većinskoj hrvatskoj populaciji. Pogotovo kad nisi dio nje. Prihvati li se to nezavisno od razloga potvrđivanja i formiranja iluzije moći jednostavnije je donositi ključne odluke, uvažiti racionalna rješenja utemeljena na stručnoj prosudbi i prihvatiti realnost. Povijest nas uči, pa čak i ova novija hrvatska, kako su se prihvaćanja nužnih promjena uvijek odvijala kroz političke sukobe uz nevjerojatnu strpljivost i tolerantnost hrvatske populacije koja cijelo vrijeme podnosi sve moguće zablude i sebičnosti, odlaske  i podcjenjivanja.

Uglavnom, strateške bi odluke trebale biti vezane za usmjeravanje akumuliranih sredstava u mirovinskim fondovima vezanim za drugi mirovinski stup, bogatstvo i idealizam hrvatskog iseljeništva, prostorni i društveni potencijal hrvatskog naroda, njegove znanstvene dosege, tradicijske vrijednosti i civilizacijske pomake, te redistribuciju državne uprave, ublažavanje birokratske stege i slično. Iluzija moći pritom neće biti od prevelike koristi. Želimo li Hrvatsku ostaviti našima koji dolaze…

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Mađarska masovno počela kupovati zlato, a gdje je tu Hrvatska?

Objavljeno

- datum

Mađarska je iznenadila europske analitičare: po prvi put nakon 30 godina središnja banka te zemlje objavila je vijest o naglom porastu svojih zlatnih rezervi.

Mađarska središnja banka, poznata kao Magyar Nemzeti Bank, zlato nije kupovala još od 1986.g., ali sada je odlučila prekinuti s tom praksom i u svega dva tjedna u listopadu kupila je čak 28,4 tona tog dragocjenog, plemenitog metala. Cijena kupnje procjenjuje se na 1,25 milijardi dolara.

Zerohedge

Tim je potezom količina zlata u mađarskim međunarodnim rezervama skočila čak 10 puta. U mađarskoj središnjoj banci, koja je već ranije izvršila repatrizaciju svojih zlatnih rezervi, uvjereni su, kako njihovo čuvanje unutar države odgovara međunarodnim tendencijama, podupire financijsku stabilnost zemlje i učvršćuje povjerenje prema mađarskom tržištu. Osim toga, regulator navodi, kako je zlato ostalo jedan od najsigurnijih instrumenata u svijetu, i da čak i u uvjetima normalnih tržišnih odnosa (a oni danas nisu takvi) osigurava stabilnost i povjerenje.

Ovaj posao mađarske središnje banke sa zlatom pozicionirao ju je na drugo mjesto u svijetu po količini kvartalne kupnje zlata. Lider kvartalnog kupovanja zlata, u prosječnoj količini  od 50-70 tona, u zadnje četiri godine ostaje ruska središnja banka – donosi Geopolitika.

Naglašavamo, kako je mađarski regulator odbio ovaj posao smatrati investicijskim, već navodi kako je zlato kupljeno zbog stabilnosti, poglavito u slučaju oživotvorenja negativnih scenarija na svjetskom tržištu.

Međutim, kupnja zlata može se pokazati i profitabilnom jer je, tehnički gledano, njegova cijena dosegnula svoj lokalni minimum i već je u tijeku iščekivanje njezinog rasta, iako još uvijek relativno sporom dinamikom. Općenito, zlato je složen aktiv za davanje prognoza i njegova cijena ne odražava uvijek ravnotežu ponude i potražnje i u mnogome ovisi o manipulacijama s burzovnim fjučersima. Osim toga, cijena zlata ima snažnu korelaciju s dolarom: što je američka valuta jača, zlato izgleda slabije i obratno.

Ali neovisno o svemu, većina financijskih stručnjaka zlato uvijek smatra sigurnim utočištem i ključnim elementom osiguranja financijske stabilnosti.

A gdje je u svemu ovom naša Hrvatska? Hrvatska narodna banks se svojih zlatnih rezervi već davno odrekla, valjda u ime sigurne zaštite od strane financijskih institucija Europske unije. One iste, koja upravo proživljava duboku krizu identiteta, a da ne govorimo o tamnim oblacima i rizicima sigurnosne i gospodarske prirode u nikad nestabilnijem svijetu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno