Connect with us

Istaknuto

PRAZNE MREŽE

Published

on

Isus je opet u Galileji, uz jezero pokraj kojeg se je često šetao i gdje je razgovarao sa svojim učenicima.

A gdje su oni? Učenici?

Oni su ribarili čitavu noć. Neuspješno.

I sada ih Isus zove i govori im neka bace mrežu s druge strane broda.

Oni bacaju i – „bingo“ – ulove 153 ribe.

Jedno tumačenje govori da je spomenut baš ovaj broj (153) jer su ljudi u ona vremena poznavali točno toliko vrsta ribe.

Mreže nisu popucale i možda nam to na neki simboličan način evanđelista govori kako Isus i njegovi učenici privlače u mrežu ljubavi Božje čitav svijet.

To bi bilo jedno uobičajeno tumačenje.

Ali pokušajmo ovaj događaj promatrati na malo manje uobičajen način.

Najprije samo jezero.

Jezero gdje učenici love ribu.

 CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Čitali vi bajke, vilinske priče, mitove ili legende, jezero je uvijek neko čudno mjesto prepuno simbolike. Uvijek je duboko, tajnovito, sadrži neke svoje tajne, tajne koje se ne mogu otkriti na njegovoj površini. U Jungovoj psihologiji jezero često predstavlja ono podsvjesno u čovjeku, prostor naših snova i naših maštanja.

I u ovoj današnjoj sceni ima nečeg bajkovitog. Nečeg što se nalazi negdje na granici sna i jave, mašte i stvarnosti. Negdje na pola puta između noći i dana. Magla kao da se diže nad jezerom. Nježan šum valova koji udaraju u bok ribarskih lađica. Mokre mreže koje izvlače žuljevite ribarske ruke. Duboki uzdasi umornih ribara čije mišiće razdire bol koja je posljedica bezuspješnog cijelo noćnog ribarenja.

I onda se pojavljuje – stranac.

Stoji na obali i javlja im se kroz maglu. Govori im da bi mogli nešto uloviti ukoliko bace mreže s druge strane broda.

S desne strane broda.

Oni su lovili bacajući mreže s lijeve strane broda.

Mi danas puno toga znamo o lijevoj i o desnoj strani našeg mozga, zar ne?

Lijeva strana našeg mozga je ona strana koja računa, kalkulira, uredna strana, strana koja analizira, zbraja, daje imena stvarima.

Desna strana je strana sanjarska, kreativna strana, umjetnička, strana koja korespondira sa slikama i prizorima. S prizorima kao što je ovaj kojeg opisuje Ivan.

U Evanđelju vidimo da je Isus imao puno posla s ljudima koji su se oslanjali lijevu stranu svojega mozga. Oni su bili legalisti, oni su mislili da je svijet stvorio neki računovođa i da se sve u ovome svijetu može svesti na odnos crno – bijelo.

Možda je Isus onoga dana na jezeru govorio učenicima da ne bi trebali biti kao računovođe koji uvijek pokušavaju izmjeriti stvari, nego da bi trebali živjeti i raditi po svojoj desnoj strani mozga, kao vizionari i kao umjetnici. Da bi trebali vjerovati Bogu i živjeti časno. Ako bi tako živjeli njihove bi mreže uvijek bile pune i živjeli bi u izobilju milosti Božje.

praznemrize

Ali što ako ova priča o ribarenju i nama šalje jednu posebnu poruku?

Što ako ona govori o nama i o našem višegodišnjem neuspješnom ribarenju?

Mnogi od nas već duže vrijeme ništa nisu ulovili, zar ne? Mnogi od nas neumorno rade na svojim radnim mjestima iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, bez imalo osjećaja zadovoljstva i bez ideje da uopće nekamo idu. Kako u poslu tako je i u našim međusobnim relacijama. O situaciji u domovini ne ću ni prozboriti. Previše je bolno.

Ali isto je tako i u našoj duhovnosti.

Molimo se, idemo u crkvu i ništa se ne zbiva.

Naše mreže izvlačimo i uvijek su – prazne.

Praznina.

Ispraznost.

Prazne mreže.

A mi smo umorni, baš kao što su i apostoli bili umorni nakon cijele noći ribolova i mreža očajnički praznih.

Umorni smo od života.

Umorni od uzaludnih pokušaja.

I čini se kao da nam se ništa ne događa. Svatko nešto dobroga i uzbudljivoga doživi ali mi ne. Naši životi nam djeluju prazni i neispunjeni.

„Bacite svoje mreže s desne strane lađe,“ kaže nam Isus, „i iznenaditi će vas ono što će vam se dogoditi.“

„Kako je to moguće?“, kažemo mi.

Ma tko to bolje od nas zna o životu?

Loviti ribu?

„Ne’š ti. Uostalom šta ima veze di ja bacam svoje mriže.

Zar riba nije tu, bilo livo, bilo desno?

Na koncu konca ja godinama tako lovim.“

Ali što ako je Isus u pravu?

Što ako me tamo, s druge, s desne strane, čeka nešto nevjerojatno uzbudljivo?

Što ako moram obaviti neke promjene?

Što ako moram promijeniti stranu?

Što ako moram promijeniti svoj način života i sve će onda biti drugačije?

Što ako je bit u mojoj promjeni?

I što bi to trebalo značiti u mojemu životu?

Možda je to novi posao?

Ili u novom načinu obavljanju starog posla?

Možda je riječ o redefiniranju moje pozicije?

Možda je riječ o mojoj vjeri?

O njezinim plićacima i njezinim dubinama?

Ma ne govorim ja što mora biti. I je li to novo ili je staro, ili je drugačije.

Ono što ja govorim jest da je život, da je jezero, da je ono nesvjesno, prepuno mogućnosti, da je bogato iznad svakog mojeg poimanja i da Bog želi da ja uživam, da živim uzbudljivim životom, kao da sam u Disneylandu i da vatromet pršti na sve strane.

Mi nismo stvoreni da se na nama plijesan nakuplja, da obljutavimo, da se ucrvamo. Nismo stvoreni za rutinu, da izgubimo misterij i sjaj uzbuđenja svojega postojanja.

Ali ako smo se duhovno usalili i ako smo se zadovoljili s jednom prskalicom umjesto s vatrometom, onda je došlo vrijeme poslušati glas Onoga koji nas zove s ruba jezera, s ruba našeg podsvjesnog, koji nam govori da bacimo mreže s druge strane lađe.

Jezero je duboko. Bogatije nego što mi uopće možemo i zamisliti.

Ono nikada nije u cijelosti izlovljeno i svatko od nas u njemu ima što uloviti. Samo trebamo naučiti kako se promijeniti, kako baciti svoje mreže s druge strane lađe, kako bi ih do vrha napunili.

I kada to napravimo kada izvučemo prepune svoje mreže, onda odjednom shvatimo nazočnost božanskog u svojem životu.

To se je dogodilo učenicima.

Kada su bacili svoje mreže s desne strane lađe i izvukli ih prepune, odjednom su prepoznali Krista na obali i shvatili da postoji veza između njega i onoga što se je dogodilo.

„Gospodin je!“ uzviknuo je Ivan i onda nisu mogli dočekati doći do obale i biti uz njega.

To je način na koji vjera uvijek djeluje. Nije to nešto što se stvara u nama. To se događa svaki put kada mi bacimo svoje mreže, koje su do tada bile prazne, i koje su sada prepune. Svaki put kada je naš život težak i bolan i kada nas sreća i radost ponovno dotaknu.

I onda, mi, baš kao i Petar, nismo u stanju čekati da lađa dotakne obalu. Skačemo i hrlimo prema Kristu i govorimo mu: „Hvala ti, hvala ti, hvala ti!“

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno