Connect with us

Kultura i vjera

Naša pradomovina Hvarèzm: Prahrvatska rana Uvarêzmya-Chorasmia prije Aleksandra Velikog

Objavljeno

- datum

Obratite pozornost na zemlju Hvarèzm/Chorasmii (Khwarism) između Kaspijskog (čakav. Gornemori) i Aralskog (starohrv. Sinjemori(= Modro more)) mora (izvor: ovdje)

 VEZE S PRED-TANAJSKIM HRVATIMA    Prahrvatski i novi Aral (Aralski Hrvati, sušenje Arala i sjevernog Kaspija): – Aralsko more (ruski Aralskoe more, čakav. Obremôri) ili Aralsko jezero je bivše nutarnje more (sad par jezera) u središnjoj Aziji. Nalazi se izmedju Kazakstana na sjeveru i Uzbekistana (pokrajina Karakalpakstan) na jugu.

Od 1960-tih godina se područje Aralskog mora počelo naglo smanjivati i dosad je većinom skoro i presušilo jer su Sovjeti zbog navodnjavanja u okolne pustinje kanalima preusmjerili glavne pritočne rijeke Amu-Darya i Sir-Darya. Cijeli članak možete pročitati OVDJE.

Aralsko jezero u nestanku je danas jedno od najzagadjenijih područja na svietu, jer su ga Sovjeti zlorabili za atomske probe i veće kemijsko odlagalište industrijskog odpada. Oko Kristovog doba su kroz par stoljeća uz Aral i deltu Amu-Darya boravili i rani Prahrvati, pri našoj preselidbi iz prapoviestnog Afganistana do antičkog Tanaisa. Samo na ovaj dio teksta o prahrvatskoj kulturi i njenim ostacima ovdje, smo obratili pozornost, a integralni tekst možete vidjeti na gornjoj poveznici.

Donedavno Aralsko more

Aralsko more (ranohrv. Sinyemori, čakav. Obremôri, kazački: Aral Tengizi, uzbečki: Orol Dengizi, ruski: Aralskoe more), nalazi se u srednjoj Aziji uz granicu Kazakstana na sjeveroiztoku i Uzbekistana (autonomni Karakalpakstan) na jugozapadu. Grubo prevedeno na hrvatski to ime znači„Otočno more“, zbog svojih (donedavnih) 230 otoka i još blizu 1.500 sitnijih otočića i školjeva.

Perzijski naziv antičkog Arala je bio Daryah Khorezm (Korizemsko more), a antičko-ranohrvatski Sinyemori i srednjovjeko-čakavski Obremôri (= ‘Tatarsko more’). Aral su odavna upoznali i naši rani Iranohrvati pod prahrvatskim imenom Sinyemori (= Modro more), koji smo taj isti naziv iz sjevernoiranske pradomovine prenesli i na novi Jadran, danas na umjetnom vukovskom prijevodu “Sinje more”, dok je dosad čakavski to i dalje ostalo naše izvorno Sinjemôri iz pradomovine (= novoskovani ‘Jadran’ tek od 20. stoljeća).

> Zarje Harwatye: prešućena hrvatska baština

Rana Uvarêzmya-Chorasmia

Horazmija (perz. Uvârazmiya, pračakav. Hvarizem) je bila klasična satrapija u okviru ranoga Perzijskog carstva Ahemenida, pa kasnije neovisno kraljevstvo koje je obuhvaćalo većinu današnjeg Uzbekistana uz rijeku Amu-Darja, s glavnim povijesnim središtem u plodnoj delti Amu-Darya na jugu Aralskog mora. To je vrlo plodna i bogata zemlja gdje se smatra kako je u antičko doba bila još plodnija, jer je tada Amu-Darya nosila veće obilje vode. Postoje još raniji pokazatelji, kako se jedan zapadni odvojak ove rijeke slievao i u Kaspijsko more. Arheonalazi pokazuju kako postoje ostatci pradavnih sustava za navodnjavanje koji datiraju iz 5. tisućljeća pr.Kr.

Postoje bar 2 pokazatelja kako su u Horazmiji postojala kraljevstva u kasnomu brončanom dobu tj. u 13. stoljeću pr.Kr. Prvo se u kronologiji spominje „horazmijski period“ koji datira od 1292. pr. Kr., a drugo su zapisi na avestanskom jeziku iz 14. ili 13. stoljeća pr. Kr. koji spominju Zaratustru kao zaštitnika horazmijskog kralja Histaspa. Iz tog doba ima malo poviesnih podataka, no poznato je kako je pradavna Horazmija imala dva glavna grada koja su dosad pronadjena i arheološkim iztraživanjima: današnji Toprak-Kale i Djanbas-Kale.

> Legenda o pomorskim Matanima i gradu Koryntija

Horazmija je do 522. pr. Kr. postala dielom Perzijskog Carstva, jer se spominje na Bagistanskim nadpisima kralja Darija Velikog (522.- 486. pr.Kr.) koji su uklesani 520. pr. Kr., što svjedoči kako je Darije nasliedio pokrajinu pri dolasku na vlast. Najvjerojatnije je Horazmiju osvojio već Kir Veliki, jer je njegov sin i Darijev predhodnik Kambiz II. uglavnom proširio carstvo na Afriku. Na Herodotovom popisu perzijskih satrapija gdje se pobliže spominju visine njihovih poreza ili trupe za Kserksovu vojsku, Horazmija je navedena zajedno s važnijom satrapijom Partijom, pa se stoga smatra kako je Horazmijom upravljao partski satrap. U doba Darija III. Kodomana je Horazmija opet postala neovisnim kraljevstvom koje je oko 327. pr.Kr. sklopilo mirovni sporazum s Aleksandrom Makedonskim. Malo kasnije horazmijski kraljevi su počeli kovati i vlastiti novac po uzoru na južnije seleucidske kraljeve, a njihove grobnice su nadjene kraj naselja Koj-Krylgan-Kale.

Naša pradomovina Hvarèzm

Još donedavna tj. krajem 20.st. do 1990tih je ostalo razmjerno nejasno i nesigurno skoro pola ranog tisućljeća naše antičke poviesti, kada su Prahrvati iz iranske Harauvatiye naizgled nestali nakon Aleksandrovog uništenja Ahemenidskog Carstva, a dotle su naši još jamačno boravili u istočnoiranskoj Harauvatiyi (potom grčka Arachosia). Nakon Aleksandra Makedonskog u doba helenističkih Seleucida i ponovo iranskih Arsakida, Prahrvati kao etnogrupa su prividno izgubljeni iz poviesne evidencije, sve do ponovne pismene pojave na azovskom Tanaisu u 2./3. st. po Kr.

Na antičkom Azovu ih već uzastopno navode 2 Tanajske ploče kao Horouathos/Horoathoi, pa Orosius Presbyter 418. (kao Horites), Zacharias Rhetor 559. (kao Hrwts), itd. Tek odnedavna je na prielomu tisućljeća konačno višestruko potvrdjena ova dosad manjkava poveznica (missing link), jer se prije nije znalo kako su i kuda rani Prahrvati iz dalekog Afganistana stigli do europskog Tanaisa, pa su iranisti često umišljali neke naše velebne selidbe posred Irana.

Stoga se danas može već smatrati dosta sigurnim kako su antički Prahrvati oko Kristovog doba tj. od 3.st. pr.Kr. do 1.st. po Kr. odselili iz helenističke Arachosije na sjeverozapad i tada podalje sa sjevera zaobišli helenističku Perziju pod Seleucidima. Odonda su većinom živili u starohrohrvatskom Hvarezmu, tj. oko donedavnog Aralskog mora s državnim centrom – priestolnicom na jugu u ranijoj močvarnoj delti Amu-Darya (= danas nova ljudska pustinja Aralkum).

Zbog učestalih nomadskih napada oko ravnog Arala, potom su odatle Prahrvati nakon Krista u 1.st. vjerojatno sa sjevera zaobišli Kaspi i uz donji Don sišli na Azov do Tanaisa. Zato je sada već manjeviše poznat selidbeni redoslied ranih Hrvata sliedeći: Afganska Harauvatiya/Arachosia(31.st.- 5.st. pr.Kr. >> aralski Hvarezm/Chorasmia (3.st. pr.Kr.- 1.st. po Kr.) >> azovski Tanais (2.- 4.st.) >> Velikaya Horvatiya u Ukrajini (4.- 6.st.) >> karpatska Bijela Hrvatska (6.- 9.st.), …itd. Na ovu ranohrvatsku prielaznu pradomovinu oko antičkog Arala i delte Amu-Darya, do danas već zajednički upućuje čak 7 raznih istosmjerno-neovisnih pokazatelja:

  1. Sovjetski arheonalazi: uz Aral i deltu Amu-Darya su ruski arheolozi iz SSSRa od sredine 20.st. našli zbog suše dobro očuvani niz osebujnih i znakovitih ruševina izduženo-velikih zgrada kakvih inače nema nigdje medju inim starim nomadima srednje Azije. Paleosociološki, oni smatraju da su to bile antičke zajedničke nastambe i spavaonice obiteljskih zadruga dinarskog tipa kao kod Južnih Slavena. Ovo su jedinstveni arheonalazi tog tipa za cielu golemu Aziju.
  2. Srednjovjeko ime Arala: Kada su carski Rusi u 17.st. osvojili Aral, zatekli su kod starosjedilaca osobiti stariji naziv Aralskog mora koji su preveli kao kalk na ruski “Sinye morje”(= Modro more). Ranohrvatski i staročakavski Sinyemôri dosad označuje naš ‘Jadran’ (= novi umjetni naziv), kamo su ga doseljeni Iranohrvati vjerojatno prenesli od prvotnoga ranohrvatskog Arala iz ranije sjevernoiranske pradomovine. Sam Aral se u kasnijemu čakavskom naziva Obremôri (= ‘Tatarsko more’).
  3. Toponim Kizyl-Arvat: Na jugozapadu klasičnog Hvarizema/Chorasmia u pustinji Kara-Kum južno od Arala i jugoiztočno od Kaspija (danas Tadjikistan) leži stari grad Kizyl’-Arvat čije je značenje “Crveni Hrvat”.
  4. Čakavski mjestopis: Naši jadranski pomorci koji su u prošlim stoljećima na drvenim jedrenjacima plovili svjetskim morima, razvili su naš posebni staročakavski mjestopis drugačiji od medjunarodnog, za dvjestotinjak prekomorskih toponima duž istočnih obala obje Amerike (vidi Staročakavska Amerika) i oko Azije (Hrvati u Aziji),- ali sve je to namjenski bio naš pomorski mjestopis primorja vidljivog iz brodova.
  5. Jedina iznimka toga izvan pomorstva je razmjerno bogat staročakavski mjestopis dvadesetak kontinentalnih toponima iz srednje Azije, što upućuje na drugu poviesnu baštinu mimo plovidbe, a ti primjeri su većinom iz širje okolice Aralskog mora: Seunubárška (Turkestan), Velaubárška (Kazakhstan), Meyubárška (Uzbekistan), Hlâmi-Ubárške (planina Alatau), Obraplâna (Ust-Urt: kraška zaravan Kaspi-Aral), Sypunôbrih (pustinje Karakum-Kyzilkum), Obrarýkva (rijeka Amu-Darya), Obrikukûr (močvarna delta Amu-Darya), Obreskôpje (otočje Aralskog mora), Obremôri (bivše Aralsko jezero), Zgornemôri (Kaspijsko more), Artubârška (istočnokaspijski poluotok Mangišlak), Obresolýne (istočnokaspijska laguna Kara-Bugaz), Ubârška-Valâda (sjevernokaspijski zaljev Kashagan (Northeast Caspian Gulf) …itd. – Vidi o tom još pobliže: Hrvati u Aziji.
  6. Srednjoazijske legende: Srednjoazijski stepski nomadi oko Arala iz iranskih i turkijskih etnogrupa svi imaju sličnu zajedničku legendu iz rane poviesti srednje Azije, a koju poredbeno navodi ruski etnogenetičar L.N. Gumilev (1967, 1989). Njezin je ukratko sadržaj: “… U pradavnim eonima vremena, odmah nakon stvaranja svieta i još prije početka poviesti, niz snježne su planine na krilatim nebeskim konjima sletjeli Bljedoglavci (svjetlokosi). Oni su tu stvorili veliko i bogato staro carstvo Arwatistân ili Hirvatistân. Kada je trebala započeti povijest i svijetu se objavio Veliki bog – Allâh, ovi su Bljedoglavci ponovo zajahali svoje leteće konje i odjezdili u nepoznate daljine. Nakon njih ostadoše samo konji i njihove ruševine prastarih gradina, koje se zato još dandanas po njima zovuarwât ili hirvât …”.
  7. Iste su legende Kvarnera: S ovim aralo-nomadskim legendama srednje Azije je vrlo slična i komplementarna naša najveća i najstarija pučka legenda iz ranohrvatske prapoviesti očuvane na kvarnerskoj čakavici, koja je tek nedavno pobliže prikazana za javnost (R. Žic 2011 – u tisku): “Harèzm naslêdu Sunca (Čarjèni bojovniki). Ova se velebna epska legenda uzajamno nadopunjuje i potvrdjuje sa spomenutim aralo-nomadskim legendama, a pobliže obširno opisuje našu iztočniju pradomovinu Horezm, Perziju i Mezopotamiu, ter niz pradavnih zbivanja, naših uzastopnih ratovanja i selidbi kroz ove zemlje Starog Iztoka. To je najvažnija pučka predaja za naš rani praizkon, pa je stilom i opsegom slična i ravnopravna nordijskoj Hervarsagi i starogrčkoj Ilijadi ili ranoindskoj Rigvedi, ali se korjenito razlikuje od inih skromnih slavenskih bajki o vilama, vukodlacima i sličnim seljačkim kreaturama kojima su nas kljukali jugoslavisti. U 20. st. pod Jugoslavijom je dogmatski bila dozvoljena samo objava naše staroslavenske predaje (Perun, Hej-Slaveni i slično), a sve ino u neskladu s tim iz domaće pučke tradicije je prešućeno i zapravo zabranjeno (zato se čak skidalo i glave: ubijen M. Yošamya).
  8. Genski Dinarci u Aziji: jednako kao ranija jugo-cenzura na hrvatsku povijest i predaju, tako odnedavna po vanjskoj jugo-direktivi još postoji i vrlo žestoka ideološka cenzura na genomski izkon i biosastav Hrvata i inih nepodobnih naroda (npr. Iranaca i sl.), pa tako uz krivotvorbe Hrvati opet postaju silom genskim Slavenima (a arijski Perzijanci arapskim semitima). Za naš posebni hrvatsko-dinarski haplotip Eu7/I1b, moćni ideološki cezori dopuštaju (tj. obmanjuju) kako se taj nalazi uglavnom samo na Balkanu, a navodno ga nikako nema u nepodobnoj jugozapadnoj Aziji tj. u Iranu i oko njega. Medjutim – ruski, gruzijski i ini slobodni genetičari izvan kontrole idejnih moćnika, objavljuju nam kako se naš dominantni dinarski haplotip Eu7/I1b itekako obilno nalazi po Kavkazu sa 30 – 90% (Dargyni i Swaneti), na sjeverozapadu Kurdistana 32% (Delamiti), u iranskom Teheranu 33%, pa u srednjoj Aziji oko Arala 3 – 7%. O svemu tome naši dodvorni antropo-genetičari uporno šute, pa taktički zaobilaze i izbjegavaju tu nepodobnu temu. Bez obzira na sve, ovi disidentski nalazi ipak nam dokazuju kako su naši genski Dinarci nekoć obilno putovali prednjom i srednjom Azijom i tamo seksualno sudjelovali u proizvodnji danas idejno nepodobnih potomaka.

Zaključno, na antičko postojanje ranih Hrvata u srednjoj Aziji oko Arala u klasičnom Hvarizemu (Chovaresmia), istodobno upućuje čak 7 raznih neovisnih pokazatelja: 1. Sovjetski arheonalazi naših zadruga; 2. Nalazi tamo dinarskog genotipa; 3. Turanski grad Kizyl-Arvat (Crveni Hrvat); 4. Legede nomada o Prahrvatima; 5. Slične kvarnerske legende o Harèzmu; 6. Isto staro ime Jadrana i Arala (= Sinjemori); 7. Bogati čakavski mjestopis za okružje Arala.

Srednjovjeka Horezmija

Horezm (ili Horezem i Kvarizem) je klasična zemlja uz donji tijek rijeke Amu-Daryah južno od Aralskog mora, koja obuhvaća sadanji Uzbekistan, Tadjikistan, Turkmenistan i sjeverni Iran. Na zapadu se preko visoravni Ust-Urt vjerovatno pružala do iztočne obale Kaspijskog mora. Prama jugu je graničila s Velikim Horasanom, pa na jugoiztoku sa Sogdijskom Transoksaniom, a na sjeverozapadu s Alanskim kraljevstvom i na sjeveroiztoku s kraljestvom Huna. Glavni srednjovjeki grad toga je bio Stari Urgenč (Kuhna Gurgandj). U 17. stoljeću se glavni grad premjestio u Hiva, kada je osnovana država poznata kao Hivski Kanat.

Horezmijsko Carstvo (perz. Khwārezm shāhīān) je iransko ime islamske države koja se od 11.- 13.st. pružala na Iransku visoravan i središnju Aziju, tj. preko ozemlja sadanjeg Irana, Azerbejdjana, Afganistana, Pakistana, Uzbekistana, Tadjikistana, Turkmenije i Kirgizije. Središte carstva je bilo Horezm, a glavni grad je bio Gurgandj čije su ruševine u današnjem Turkmenistanu. Kasnija Horezmijska dinastija je bila turkijsko-mamelučkog izkona, dok su većinu pučanstva ove države još tvorili iranski narodi i perzijski je bio službenim jezikom. Osnivačem tog carstva se smatra Anuš Tigin Garčaj koji je proširio granice od Horezma prama oslabljenoj državi Seldjuka na jugozapadu, a njegovi nasljednici vladali su još približno stoljeće i pol tj. sve dok im državu nisu uništili Mongoli pod Djingis-kanom.

Horezm je još bio poznat i pod imenima Horazmija (Chorasmia), Hvarezmija, Hvarizm, Hvarazm i Horasam. Arapski geograf al-Hamavi Jakut je u svom djelu al-Baladan Mu’jem napisao kako ime “Khwarezm” potječe iz perzijskoga “Khwar “(خور) i”-konv “(زم) u značenju kuhano riblje meso, koje je bilo glavna hrana tamošnjeg pučanstva uz Aral i Amu-Darya. C.E. Bosworth se s tim ne slaže, navodeći kako (خور) znači “sunce”, a (زم) “Zemlja”. Naziv zemlje bi trebao doslovno značiti “zemlja gdje izlazi sunce”. Drugi tvrde da je u pitanju spoj iranskih riječi “khwar / Khar,” što znači “niska” i “zam / zem“, što znači “zemlja, domovina”. Stoga bi naziv Horezm iz toga trebao značiti “nizina”, što odgovara opisu jer je Horezm doista najniži dio srednje Azije, nakon još nižeg okružja uz Kaspijsko jezero na daljem zapadu.

Razni slični oblici khwar/khar/khor/hor se često rabe u Perzijskom zaljevu za ravnice i zaljeve ili močvarna područja npr. Khor Musa, Khor Abdallah, Hor al-Azim, Hor al-Himar itd. Naziv se pojavljuje i u ahemenidskim nadpisima kao “Huvarazmiš” kao opis za dio Perzijskog Carstva. S ranom iznimkom seleucidskog i partskog doba, odnosno u doba kad su Horezmom vladali lokalni vladari do 1878., ter osvajanja od Ruskog Carstva u 17.st., Horezm je inače većinom bio dio Perzije – bilo kao rana satrapija, bilo kao kanat Velikog Horasana ili perzijska pokrajina i zato se tradicijski smatra dielom perzijske kulturne sfere. Na ozemlju nekadanjeg Horezma danas žive razni srednjoazijski narodi: Uzbeki, Karakalpaki, Turkmeni, Perzianci, Tadjiki i Kazaki…

Pripremio M.S./Croative.net

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

Nikola Tesla otkrio svom prijatelju: Ova tajna je skrivena u molitvi ‘Oče naš’….

Objavljeno

- datum

 MISAO SVIJETA i DUBINA GENIJA    Kada je Nikola Tesla bio na vrhuncu slave, početkom dvadesetog stoljeća, i kada su američke i svjetske novine pisale da je on najveći svjetski znanstvenik, Teslin prijatelj, američki pjesnik Johnson, zamolio ga je da sažeto izloži svoju životnu filozofiju.

Tesla je prihvatio ponudu i napisao divan esej o tome kako je čitavog života, od najranijeg djetinjstva, tragao za pitanjem povećanja ljudske energije. On navodi kako je bio duboko začuđen i oduševljen kada je poslije mnogo godina i desetljeća traganja konačno našao odgovor, koji se sve vrijeme nalazio tu pored njega – u kršćanstvu i to baš u molitvi Oče naš kao najboljem generatoru ljudske energije.

Molitva Oče naš može tumačiti na razne načine, i u svakom sloju molitve da se pronalazi uvijek neki nov i skriven smisao. Evo što sve možete otkriti u riječima molitve Oče naš!

Oče naš

Kad kažeš ove riječi, priznaješ da je on tvoj Otac nebeski, ali u isto vrijeme i otac tvoga sluge i nadničara, tvog bolesnog susjeda i samrtnika, jer ti je zapovjeđeno od Sina Božjega, vrhovnog donosioca istine o Bogu i o ljudima reći “Oče naš “, a ne” Oče moj “.

Međutim, postoji i drugo gledište, koje kaže ovako:

U molitvi “Oče naš” nije izraženo ništa drugo nego ljudska duša – kada se ona na ispravan način uzdigne toliko da se može tako nazivati ​​jer je njezino podrijetlo Božansko. Mi smo dio Božanstva. Molitvom čovjek treba da se u satima potrebe uzdigne do razvojnog smisla svoje sedmočlane prirode, a sedam molbi izražava duhovno-znanstveni utjecaj na ljudsku prirodu.

Koji si na nebesima

Znači da je tamo gdje je Otac naš, i Domovina (otadžbina)naša. Pogani koji vide svoga roditelja jedino u ovom materijalnom svijetu bilo kao čovjeka bilo kao rijeku ili kao Sunce i Mjesec, ne mogu ni vjerovati u neku drugu domovinu do u zemaljsku. Domovina je blago veliko, a Gospodin je rekao: “Gdje je blago, ondje je i srce vaše”.

Ali, može značiti i ovo:

Time ukazuje na najdublju osnovu ljudske prirode, na najskrivenije biće čovjekovo, koje po kršćanskoj ezoterici regiji duhovnom carstvu. Tri prve molbe odnose se na tri viša članka ljudske prirode, na čovjekovu božansku sadržinu: “Sveto nek Ime je tvoje, da priđe Kraljevstvo tvoje i Tvoja Volja neka bude”.

Zatim slijede prve tri molbe:

1. Nek se sveti ime tvoje

Neka se svi naši poslovi u ovom prolaznom životu osvešćuju imenom Božjim. Neka naše društveno uređenje bude naslovljeno i pokriveno imenom Božjim.

A tumače ga i ovako:

U kraljevstvu se pojavljuje Božanstvo u beskrajnoj raznolikosti, a pojedina bića se razlikuju po tome što im se daje ime, koje nije samo puko imenovanje već i suštinsko određivanje u smislu tajne znanosti.

2. Nek bude kraljevstvo (carstvo) tvoje

Kraljevstvo Božje ne može se razlučiti od kraljevanja Božjega. Kraljevstvo dolazi zajedno s kraljem. Bila bi besmislica iščekivati ​​carstvo, a odbaciti cara. U crkvenoj molitvi “Carju Nebesni Utjesitelja” vjernici mole Cara Duha da dođe: “Dođi i useli se u nas”. Smisao obje molitve je jasan: Kraljevstvo Božje doći će onda kada i Car Bog dođe. Moleći za Kraljevstvo Božje mi u stvari prosimo najsavršeniju vlast, a moleći za dolazak Cara Boga mi prosimo dolazak najsavršenijeg Vladara nad sobom.

ili:

Cijeli univerzum oživljava univerzalna volja, koja se izražava u beskonačnoj raznolikosti. Taj proces zbivanja beskonačne raznolikosti, to beskrajno umnogostručenje Božanstva – naziva se svuda u tajnoj ili duhovnoj znanosti kraljevstvom. Kraljevstvo prikazuje u beskonačnoj raznolikosti biće Božanstva.

3. Neka bude volja tvoja kako na nebesima tako i na zemlji

U nebeskom duhovnom svijetu vlada savršena volja Božja. No, ta vladavina volje Božje nije silom nametnuta nego nju duhovi svjetlosti dragovoljno usvajaju, pokoravajući svoju volju volji Božjoj kao jedinoj nepogrešnoj.

Kao i:

Život svemira potječe od Božanske emanacije. Cijeli univerzum oživljava univerzalna volja koja se izražava u beskonačnoj raznolikosti. Volja je, dakle, središte.

A zatim sljedeće četiri molbe govore ovo:

1. Kruh naš svagdašnji daj nam danas

Jer kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni kruh moj. Otac je zajednički svim sinovima Božjim i darovi Očevi su zajednički. Ovo je prvi moralno-ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo da je kruh od Boga, i ekonomski jer kruh što Bog daje pripada svima.

Ali, postoji i ovo gledište:

Odnosi se na fizičko tijelo koje možemo promatrati kao dio materijalnog dijela naše planete. Njegova je tvar uzeta iz dijelova planete i u nju se vraća. Također nas upozorava i da živimo u sadašnjem trenutku, jer tražimo hranu za sada, za danas.

2. I oprosti nam dugove naše kao što mi otpuštamo dužnicima svojim

Bog odlučno traži od nas tu obvezu. On će nama oprostiti onako kako mi budemo opraštali. No ludo je bojati se ove obveze i ovoga uvjeta. Jer mi beskrajno više dugujemo Bogu nego nama može sav svijet dugovati.

I:

Ova molba se odnosi na eterično tijelo i na njega moramo također gledati kao na dio onoga što nas okružuje. Trebalo bi znati da su u astralnom tijelu svi nagoni, požuda i strasti. Eteričko tijelo krije u sebi stalnije i trajnija duševna svojstva. Sve ono što se polagano razvija, trajne sklonosti, trajna svojstva temperamenta, trajne navike, sve je to usidreno u eteričnom ili životnom tijelu. Oduvijek su se svuda u tajnoj nauci označavale pogreške protiv zajednice koje potječu iz eteričkog tijela kao dug.

3. I ne uvedi nas u napast

Kušati znači ispitivati. Da nije grijeha, ne bi bilo ni kušanja. No mi se osjećamo slabi i molimo Boga da nas ne stavlja na ispit, jer ćemo pasti i propasti. Zemaljska vlast i tjelesna izbor čim se začnu u ljudima, ljudi izgube viziju sveopćeg Oca nebeskog i padaju u očajnu i ubitačnu sebičnost, počinju svetkovati ime svoje iznad Božjeg. I ne uvedi nas u iskušenje – u pozitivnom smislu rečeno znači spasi nas od iskušenja. To jest, spasi nas od nas samih.

I drugo gledište:

Sve što se mijenja lako i brzo, usidreno je astralnom tijelu, u njemu su svi nagoni, požuda i strasti. Tu su i sva veselja i jadi, sve radosti i boli, sve ono što se valova u ljudskoj duši. Grijesi više individualne prirode koje počini čovjek kao posebna ličnost, nastaju uslijed svojstava astralnog tijela. Mogućnost pogreške astralnog tijela naziva se napast (iskušenje). Uslijed iskušenja pojedinac prima na sebe neki osobni grijeh.

4. No izbavi nas od zloga

Molimo se Ocu nebeskom da nas izbavi od Sotone, koji je nositelj svakoga zla. On zasljepljuje ljude i zaslepljenje vodi od iluzije ka iluziji, kako u osobnom životu tako iu društvenom. Tako od pamtivijeka šapće ljudima Sotona. I ljudi su ga do tisuću puta poslušali, po tisuću puta prolili bratsku krv, pohulio na Oca svog nebeskog i po tisuću puta razočarani padali u očajanje.

I za kraj:

Preostaje još greška ljudskog “ja”, prave ličnosti. Samoljublje je ušlo u ljudsko tijelo i uslijed toga je čovjek postao egoistično biće, “ja” slijedi sve nagone i sklonosti tijela. Riječ zlo se nikad u tajnoj nauci ne upotrebljava ni za što drugo osim za neku pogrešku ljudskog “ja”, odnosno naše duše.

Izvor: oaza znanja

 
 

 

 
 
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

4,5 milijardi razloga protiv hrvatske zastave

Objavljeno

- datum

Imam dovoljno godina da bih se živo sjećao kako su udbaški cinkeri za Titov rođendan (Dan mladosti) ili Dan Republike u Jugoslaviji obilazili moju ulicu u Đakovu i pisali koja kuća nije istaknula jugoslavensku ili zastavu SR Hrvatske sa zvijezdom petokrakom.

Sjećam se koliko je novca Titova Jugoslavija ulupala u zastavice koje smo kao klinci morali nositi, milijuni nas, kada bismo išli na “hodočašće” u neko komunističko “svetište” sa spomenikom nekom narodnom heroju.

Sjećam se, kada je Tito umro, uz njegov vlak o državnom su trošku milijuni, kao danas u Sjevernoj Koreji, mahali jugoslavenskim zastavama. Sjećam se silnog novca koji smo, kao u Sjevernoj Koreji, trošili na plave titovke s petokrakom, koje smo na svaki komunistički “blagdan” morali nositi u školu. Ukratko, prošli je režim na zastave i komunističke simbole trošio ogromne pare, kao i na represivni aparat (koji je također puno koštao) što bi hapsio sve, kao u Sjevernoj Koreji, koji bi odbili mahati zastavicom, ili je zaboravili istaknuti na kući.

Demagogija

Sjećam se i Univerzijade u Zagrebu, gdje od komunističkih zastava nisi mogao vidjeti zgrade. I evo nas u 2017., u, za razliku od Jugoslavije, demokratskoj Hrvatskoj, s glavnim gradom Zagrebom, gdje se digoše djeca i unuci tog bivšeg režima razasuti po nevladinim udrugama i strankama, poput one Rade Borić, na gradonačelnika Zagreba Milana Bandića zato što glavni grad (!) ove države ide ukrasiti lijepom hrvatskom trobojnicom sa šahovnicom. Evo prigovora: to puno košta; koliko smo vrtića mogli izgraditi, i ustaljene demagoške bljuvotine djece komunista koji nisu pitali Tita i Partiju, kada su prisilno (!) nametali zastave s petokrakom koja je masakrirala Vukovar, koliko to košta, koliko vrtića, pardon, zatvora i Golih otoka je Maršal za taj novac mogao izgraditi, koliko je Đurekovića za taj novac po svijetu mogao pobiti, koliko vila po Hrvatskoj si sagraditi, koliko još aviona napraviti da bi efikasnije bombardirali Tuđmana i Banske dvore.

Ti što napadaju Bandića zbog zastava Republike Hrvatske u našem glavnom gradu, osim što pokazuju svoje pravo lice, totalitarnih umova koji se još uvijek ne mogu pomiriti što je Hrvatska, unatoč petokraci i Titu, postala država, pokazuju raskoš palanačkog primitivizma. Naime, upravo se vratih iz Švicarske i Francuske, zastave na svakom koraku, o glavnom gradu da i ne govorim. Dovoljno je skoknuti preko Atlantika i vidjeti, ne samo u Washingtonu, da je američka zastava dio svagdašnjice i kućnog “dekora”, posebno za važne državne praznike, svakog Amerikanca. To što radi gradonačelnik glavnog grada Hrvatske je, suprotno, ispravljanje nepravde i civilizacijski čin koji nije usmjeren ni protiv koga, pa ni gradnje vrtića, pogotovo, a to je njezino pravo koje poštujem, kada se za vrtiće i djecu zbog troškova zastava zabrinjava feministica koja niti ima, niti želi imati djecu.

Kada sam prošlog tjedna bio u Zagrebu i vozio se Slavonskom avenijom, vidjeh te “sporne” zastave i taj “skupi” projekt, djeluje uistinu lijepo, a svaki stranac jasno vidi da je u glavnom gradu Republike Hrvatske, a ne u Bangladešu.

Tko je tu lud?

Jad i bijeda ovih kritičara Bandića zbog ukrašavanja (!) glavnog grada zastavom iste zemlje posebno su vidljivi na sljedećem primjeru. Sjetite se kada su razne udruge, od “Ženske mreže”, koja se bavi zaštitom ženskih prava i bori protiv nasilja prema ženama, do gay udruga, koje se bave pravima homoseksualaca, protestirale protiv ukidanja Titova trga u Zagrebu i mahale zastavama Sovjetskog Saveza sa srpom i čekićem, te komunističkim, jugoslavenskim zastavama s petokrakom. To bi u mnogim ozbiljnim zemljama bilo kazneno djelo ili prekršaj. No stvar je tu ridikulozna. Naime, “Ženska mreža” maše Titovim zastavama, Tita koji je svoju prvu ženu razdjevičio s 14 godina (pedofil), a poslije ju, kao i drugu, izručio NKVD–u i dao ubiti. Koje sramoćenje “Ženske mreže”, koja slavi pedofila i ubojicu žena, kao i homoseksualaca koje je Tito ubijao ili slao na Goli otok kao relikte “iskvarenog buržujskog morala”. Tko je tu lud? Bandić jamačno nije, a njegov primjer trebali bi slijediti svi gradonačelnici.

Dakako, nije u zastavi sve, Hrvatima treba posla i kruha, trebaju joj političari koji ne kradu, koji ne zlorabe istu zastavu i prekriveni njome i busanjem u hrvatska prsa potkradaju ovaj narod. Ali nevladine udruge, kako je rekao bivši ministar financija Linić, koje godišnje dobiju 4,5 milijardi kuna, uglavnom od “dobronamjernih” inozemnih izvora, imaju 4,5 milijardi razloga protiv hrvatske zastave. Razumljivo, gledati hrvatske zastave u Zagrebu njima je traumatično. No tu ne pomaže protuhrvatska ideološka zabrijanost. Dovoljan je apaurin…
 
 Ivica Šola/Glas Slavonije

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

U posljednjih 25 godina broj obraćenika s islama na kršćanstvo veći nego u posljednjih trinaest stoljeća

Objavljeno

- datum

U vremenu kada je stanje na Bliskom istoku veoma neizvjesno i nestabilno posebno je pogođena jedna skupina na tome području, a to su kršćani. Nevladine organizacije upozoravaju kako je stanje posebno alarmantno u Egiptu te Siriji.

Prošloga je tjedna u Europskom parlamentu u Strasbourgu održana  konferencija na temu „2000 godina kršćanstva na Bliskome istoku. Njihova patnja. Njihova budućnost“ na kojoj su sudjelovala trojica istaknutih gostiju: Jean Benjamin Sleiman, nadbiskup Bagdada, Anba Damian, biskup koptske ortodoksne crkve Sjeverne Njemačke te Michael Varton, predsjednik neprofitne organizacije „Open Doors“ Francuska koja radi godišnja izvješća o progonjenim kršćanima u svijetu te im osigurava i humanitarnu pomoć.

Na širem prostoru Bliskog istoka nalazi se 15 milijuna kršćana. Prije sto godina na tom prostoru među cjelokupnom populacijom bilo je 20 % kršćana, a danas ih ima samo 5 % cjelokupne populacije.

Biskup Damian rekao je kako je situacija uistinu alarmantna jer su kršćani ugroženi u samoj kolijevci kršćanstva. Damian pojašnjava kako je danas u Egiptu samo oko 10 % Kopta, dok je Koptska crkva jedna od najstarijih u svijetu. „Kršćani se smatraju građanima drugog reda. Bolno je gledati da se crkve raznose bombama za vrijeme misa i službi, da civili umiru i nitko ne odgovara za to“, rekao je. Biskup Damian navodi kako je jedno od rješenja problema svakako obrazovanje s naglaskom na obrazovanje mladih muslimana kako bi stasali u ljude koji mogu samostalno odlučivati za sebe, a ne slijepo pratiti ekstremiste koji pozivaju na nasilje.

Nadbiskup Bagdada: ISIS nije mrtav! Baš suprotno!

Svi se govornici slažu kako budućnost kršćana u samoj kolijevci kršćanstva ne izgleda obećavajuće. Nadbiskup Bagdada upozorava kako ISIS nije mrtav, upravo suprotno – pritisak na kršćane svakim je danom sve veći upravo pod utjecajem ISIS-a. „No, ne treba gubiti nadu jer postoji jedan pozitivan pokazatelj, a taj je da je u posljednjih 25 godina najveći broj obraćenika s islama na kršćanstvo – veći nego u posljednjih trinaest stoljeća. Svakako, najugroženija i najrizičnija skupina upravo i jesu obraćenici s islama jer je kazna u većini država Bliskog istoka za prelazak na kršćanstvo – osuda na smrt“, upozorio je nadbiskup Sleiman.

U Iranu prešlo na kršćanstvo 675 000 ljudi

Na biskupa se nadovezao Michael Varton, predsjednik francuske podružnice organizacije „Open Doors“ rekavši kako je u Iranu 675 000 ljudi prešlo s islama na kršćanstvo u posljednjih 25 godina.

Govornici su pozvali okupljene da učine sve što je u njihovoj moći da pomognu progonjenim kršćanima te da ne zaborave da je i Europska unija osnovana na kršćanskim temeljima.  

Područje vjerskih sloboda, te posebno progone kršćana, zabrinuto prati i hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir, koja je krajem prošle godine organizirala i konferenciju o progonu kršćana na prostoru Bliskog istoka, na kojoj su prisustvovali i apostolski upravitelj Latinskog jeruzalemskog patrijarhata mons. Pierbattista Pizzaballa, nadbiskup Habib Hormuz Al-Naufali, nadbiskup katoličke kaldejske nadbiskupije Basra (Irak) te o. Ziad Hilal koji se nalazi na službi u Siriji.

Petir izražava zabrinutost novim prijetnjama prema kršćanima i mogućnosti daljnjeg jačanja ekstremističkih organizacija. “Iako je Daesh poražen, ne možemo se ne zapitati je li to zaista kraj i što slijedi dalje? Povijest nas podsjeća na žalosne lekcije iz kojih, nažalost, nismo ništa naučili te smo dopustili da kraj jedne ekstremističke grupacije zapravo označava početak nove. To ne smijemo dopustiti ovoga puta, posebice na izranjenom prostoru Bliskog istoka koji je kolijevka kršćanstva”, rekla je Petir.

Zastupnicu Petir zabrinjava jačanje rigoroznih zakona protiv preobraćenja s jedne vjere na drugu u pojedinim zemljama. “Vjerske slobode moraju u svakom vremenu, kulturi i civilizaciji biti temelj poštivanja drugih i drugačijih te jamac mirnog suživota”, kazala je Petir.

Izvor: hu-benedikt.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno