Connect with us

Dr. Marko Jukić

Povodom 100-te godišnjice Medicinskog fakulteta u Zagrebu

Objavljeno

- datum

Foto 1. 100 godina Medicinskog fakulteta

Moderno Hrvatsko sveučilište u Zagrebu je otvorio ban Ivan Mažuranić 19. listopada 1874. godine. Sastavnice tadašnjeg sveučilišta bila su 4 fakulteta:   Bogoslovni, Pravno-državoslovni, Mudroslovni i Liječnički fakultet (u osnivanju) koji će započeti s radom 40 godina kasnije (1917. godine). Hrvatskom saboru je prijedlog za osnivanje medicinskog fakulteta podnio narodni zastupnik Milan Rojc 25. siječnja 1917.,  a odluku o osnivanju medicinskog fakulteta Hrvatski sabor je donio 13. studenog 1917. godine.

Utemeljitelji fakulteta bili su  dr. Teodor Wickerhauser, dr. Miroslav plem. Čačković i dr. Dragutin Mašek. Danas,  17. prosinca slavim kao Dan Medicinskog fakulteta, na taj dan je Odjel za bogoštovlje i nastavu odredio saziv prve konferencije nastavnika u vezi s predavanjima za prvi semestar nastave na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Dana 20. prosinca 1917. održana  je prva sjednica nastavnika a prvo predavanje održao je 12. siječnja 1918. godine dr. Drago Perović. Za prvog dekana Medicinskog fakulteta izabran je prof. dr. Miroslav plem. Čačković. Tijekom godina popunjene su katedre i osnovane fakultetske klinike:  Interna klinika (1920), Klinika za ženske bolesti i porode (1920), Neuropsihijatrijska klinika (1921), Klinika za bolesti uha, nosa i grla (1921), Klinika za dječje bolesti (1922), Klinika za kožne i spolne bolesti (1922), Klinika za ortopediju (1922), Klinika za bolesti usta, zubi i čeljusti (1922), Zavod za rentgenologiju i radnu terapiju (1922).

Katolička crkva je dala svoje zgrade i zemlju na Šalati za izgradnju zavoda medicinskog fakulteta. U zgradi bivšega plemićkog konvikta na Šalati počeo je djelovati Patološko-anatomski zavod Medicinskog fakulteta 1918. godine  a 1922. dovršena je gradnja Patološko-anatomskog instituta. Kirurška klinika je utemeljena u bolnici u Draškovićevoj ulici 1920. godine. Klinička nastava se održavala u zagrebačkim bolnicama na Svetom Duhu, u bolnici u Vinogradskoj, Petrovoj, Šalati.  Gradnja Zakladne bolnice na Rebru započela je 1936. godine, uspostavom NDH je gradnja ubrzana i dovršena. Bolnica je svečano otvorena na Uskrs 12. travnja 1942. godine (neke činjenice se prešućuju kada se piše o Zakladnoj bolnici Rebro) a 1965. godine, postaje dijelom Kliničkog bolničkog centra Zagreb koji danas predstavlja najveću bolničku ustanovu u Hrvatskoj i jedinu bolnicu nulte kategorije s titulom Središnje nacionalne bolnice.

Slika 2.Spomen ploča Milanu Rojcu

Slika 3. Spomen bista Miroslava Čačkovića

Slika 4. Spomen bista Drage Perovića

Slika 5. Spomen bista Ante Šercera

Slika 6. Stara zgrada uprave fakulteta

Središnja zgrada, tj. dekanat Medicinskog fakulteta u Zagrebu nalazi se na Šalati, u novoj zgradi koja je otvorena 25. 5. 1981. godine. Na Šalati su smješteni zavodi općeobrazovnih i temeljnih medicinskih predmeta, te nekih pretkliničkih predmeta. Također je otvorena nova predavaonica, knjižnica, restoran i prostor za studente.

Slika 7. i 8. Nova zgrada Medicinskog fakulteta

U klinikama Kliničkog bolničkog centra Zagreb, kliničkoj bolnici „Sestre milosrdnice“, „Merkur“, „Dubrava“, Klinici za infektivne bolesti, Klinici za plućne bolesti, Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ i drugim ustanovama se provodi klinička nastava. 

Značenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu je od neprocjenjive važnosti za hrvatski narod, zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Medicinski fakultet je osnovao sve medicinske fakultete u državi (Rijeka, Split i Osijek), fakultet u Mostaru i pomogao osnivanje fakulteta u Sarajevu i Skoplju.  

Sjećanje na studij medicine

Studij medicine u Zagrebu sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije bio lak zbog trčanja s jednog brda na drugo brdo (Rebro, Merkur, Petrova, Vinogradska, Zvijezda). Studentski restoran je bio u Studentskom centru, a veći broj studenata je stanovao u studentskim domovima (Cvijetno, Šarengradska, Sava, Laščina). Studenti su koristili čitaonice u Studentskom centru, Nacionalnoj knjižnici na Marulićevu trgu (danas Državni arhiv) na klinikama i na fakultetu.  Današnjim studentima je lakše jer imaju restoran u sklopu fakulteta na Šalati, knjižnicu i uvjeti studiranja su bolji. Ono što je teže to je povećani obim znanja.

Imali smo dobre profesore, neki su bili sjajni, koji su nam prenosili znanje i iskustvo. Nažalost neki nisu bili na visini zadatka, oni su došli putem neke veze (najčešće političke) na fakultet, kliniku ali toga ima i danas i uvijek će biti.  Studenti su bili aktivno uključivani u nastavu, održavanje seminara i prikaza kliničkih slučajeva. Sjećam se da sam na Rebru pred nastavnicima i studentima Interne klinike imao prikaz slučaja sklerodermije kod jednog bolesnika.

Bili smo puni entuzijazma, energije, volje i željeli smo djelovati. Našu studentsku generaciju su obilježile prilike Hrvatskog proljeća, bili smo dio Pokreta hrvatskih sveučilištaraca koji se zalagao za društvene promjene, ravnopravniji položaj Hrvata u Jugoslaviji a nadasve gospodarske reforme da se našim novcem ne gradi pruga Beograd-Bar, Genex i Index. Bilo je to burno i teško vrijeme. Moja generacija se ponosi da smo mi dali svoj doprinos borbi hrvatskoga naroda. Cijena je bila velika a rezultat je bio ustav iz 1974. godine koji nam je kasnije omogućio raspisivanje referenduma i osamostaljenje, izdvajanje iz Jugoslavije. Naš poziv je medicina, mi smo se školovali da liječimo narod ali isto tako kao pripadnici naroda naša je dužnost da djelujemo u društvu promicanjem istine i naprednih ideja koje su važne za održanje i napredak.

Neki naši profesori su na naše zborove gledali blagonaklono, potiho su nas podržavali. Javno podržavanje nekih događaja moglo je rezultirati gubitkom posla, ugrožavanjem egzistencije. Partija je sve kontrolirala, među profesorima je bilo onih koji su bili protiv demokratskih promjena. Nakon jednog burnog studentskog zbora na fakultetu jedan profesor (koji je bio protiv promjena) je pokušao provocirati studente pa je kazao da je ono jučer bila samo dimna zavjesa (zalaganje studenata za čiste račune). Jedna kolegica ga je „srezala“ kazavši da se u dvorani pušilo, da je zaista bilo mnogo duhanskog dima pa se tako stvorila dimna zavjesa. 

Na slici su neke od knjiga kojima smo se služili početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Interna medicina od prof. Ivana Botterija je već odavno muzejski primjerak udžbenika. Pristup literaturi je bio otežan, nije bilo dovoljno domaćih udžbenika i nije bilo interneta. Danas studenti lakše dolaze do informacija, članaka, udžbenika nego što smo mi. Silni napredak prirodnih znanosti, tehnologije, tehničkih pomagala u medicini je omogućio nova znanja, otkrivanje novih mogućnosti dijagnostike i liječenja ali nažalost imamo i slučajeve dehumanizacije medicine.

Udžbenici iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća

Hrvatski institut za istraživanje mozga

Čestitam svim djelatnicima Medicinskog fakulteta u Zagrebu stotu godišnjicu djelovanja i želimo da i ubuduće Medicinski fakultet u Zagrebu bude perjanica hrvatske medicine i da služi svom narodu.

Doc. dr. sc. Marko Jukić

Bivši student  

 

Komentari

Dr. Marko Jukić

O granicama Republike Hrvatske

Objavljeno

- datum

Slika 1. Akademik Davorin Rudolf i ing. Sanjin Dumanić

Akademik Davorin Rudolf je u velikoj dvorani Zavoda HAZU-a u Splitu održao predavanje „O granicama Republike Hrvatske“ Organizator predavanja bila je Udruga pomorskih kapetana Split i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti-Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu.

Uvodno se prisutnima obratio predsjednik Udruge pomorskih kapetana Split – kap. Sanjin Dumanić dip. ing. te najavio akademika Davorina Rudolfa.

Akademik Davorin Rudolf je održao sjajno predavanje, pojasnio što je važno znati kada se govori o međunarodnim granicama Republike Hrvatske. Akademik je pojasnio na koje se način može odrediti granica. Kada se neka država osamostaljuje njene granice su one koje su zatečene na dan osamostaljenja pa tako za novonastale države raspadom Jugoslavije vrijedi pravilo da su međunarodne granice one koje su bile kod datuma osamostaljenja. Hrvatska je proglasila osamostaljenje, razdruživanje od bivših jugoslavenskih republika na dan 25. lipnja 1991. godine pa su međunarodne granice one koje su bile u trenutku osamostaljenja. To vrijedi za sve jugoslavenske republike. Badinterova komisija je prihvatilo to načelo da su međunarodno priznate granice novonastalih država granice kod osamostaljenja države. Primjenom navedenog međunarodnog načela određivanja granice novonastale države se izbjegavaju mnogobrojni konflikti koji se javljaju kod utvrđivanja povijesnih granica. To načelo je Republika Hrvatska prihvatila ali nažalost bivše republike nisu jer imaju teritorijalne pretenzije na hrvatski teritorij (Slovenija, BiH, Srbija i Crna Gora)

Slika – Tajni Londonski ugovor

Akademik Rudolf je pojasnio povijesni kontekst razgraničenja nakon raspada Austrougarske monarhije. Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine je Italiji dat hrvatski teritorij, nakon nastanka države Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) vođeni su mučni pregovori da se vrati oteti hrvatski teritorij. Doktor Ante Trumbić je bio pregovarač u ime novonastale države i on se silno borio da se otuđeni hrvatski teritorij vrati. Akademik Davorin Rudolf je naglasio da je američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson zaslužan za vraćanje hrvatskog teritorija jer nije prihvatio tajni Londonski ugovor. On je kazao da međunarodni ugovori ne mogu biti tajni pa je tako najveći dio teritorija vraćen i potpisan je Rapalski ugovor (1920) kojim je određena granica između Italije i novonastale države SHS. I tako Hrvati trebaju biti zahvalni Thomasu Woodrowu Wilsonu za poništenje tajnog Londonskog ugovora i vraćanje hrvatskog teritorija. Zanimljivo je da se predsjedniku T. W. Wilsonu nismo odužili ni imenovanjem ulice ili trga njegovim imenom!

Nakon Drugog svjetskog rata bilo je mnogo petljanja oko granice s Italijom i konačno je razgraničenje napravljeno 1954. godine. Opet se pokušalo trgovati s hrvatskim teritorijem.

Slika – Granica prema Rapalskom ugovoru (1920. godina)

Slika – Prijedlozi za razgraničenje nakon Drugog svjetskog rata

Slika – Hrvatsko more i gospodarski pojas

Nakon raspada komunističke Jugoslavije, 1991. godine, novonastale države (bivše republike) Slovenija, BiH, Crna Gora i Srbija imaju velike pretenzije na hrvatski teritorij i granice još nisu određene iako se to može rješiti za 5 minuta (kako je kazao akademik Rudolf) primjenom međunarodnog načela kojim se vodila i Badinterova komisija.

Slovenci traže izlaz na otvoreno more iako na to nemaju pravo ali imaju neškodljiv prolaz. Također traže cijelu ili 4/5 Savudrijske uvale iako im to po pravu mora ne pripada niti po Badinterovoj komisiji. Akademik Rudolf je pojasnio kako su tekli razgovori i što se sve događalo, pokazao je karte i prijedloge za razgraničenje. Ivica Račan je kao predsjednik vlade prilikom druženja (moguće i pušenja trave, napomena autora) dogovorio da se Slovencima da 160 četvornih kilometara hrvatskoga mora! Tadašnja vlada i drug Mesić su svjesno davali hrvatski teritorij. Nakon godinu dana drug Račan je poslao pismo drugu Drnovšeku da se njihov, nikad ratificirani, sporazum otkazuje. Taj sporazum je bio krajnje štetan za Hrvatsku, kasnije je korišten u svim kombinacijama za moguće sporazumno razgraničenje a bio je i osnova za arbitražnu odluku. Tim sporazumom je Hrvatska trebala izgubiti morsku granicu s Italijom.

Slika – Sporazum Račan- Drnovšek

Slika – Hrvatsko stajalište o crti razgraničenja

Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić je također napravila veliku štetu jer je crtu razgraničenja na kopnu, koja je osnova za povlačenje crte razgraničenja na moru, pomaknula s ušća rijeke Dragonje na kanal svetog Odorika. Pri dogovaranju crte razgraničenja sa susjedima hrvatski pregovarači su pokazali svoje neznanje (nisu htjeli uvažiti mišljenje stručnjaka), nezainteresiranost i izdajničke namjere. Bilo je slučajeva da pregovarači nisu znali što pripada Hrvatskoj! To se događa kada politika imenuje pregovarače a ne struka. Najveću štetu su napravile SDP-ove vlade (Račanova i Milanovićeva) ali nisu čisti ni drugovi iz HDZ-a.

Slika – Izdajnički potez hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova, pomicanje kopnene granice na kanal sv.Odorika

Akademik Rudolf je pokazao skice i karte te pojasnio kako je hrvatska diplomacija odradila sramotan posao jer nije štitila hrvatske interese (Savudrijska uvala, Klek, Prevlaka). .

Slika – Razgraničenje s BiH

Pelješki most se gradi na hrvatskom teritoriju i tu nema nikakvih dvojbi!

Slika – Razgraničenje s Crnom Gorom

Sramotan sporazum o razgraničenju s Crnom Gorom.

Hvala akademiku Davorinu Rudolfu na izvrsnom predavanju o granicama Republike Hrvatske. Predavanje je bilo za pomorske kapetana ali bi ovakva predavanja trebalo održavati po školama, fakultetima i za građanstvo jer mnogi ne znaju na koji način se određuje međunarodna granica i koje su međunarodne granice Republike Hrvatske.

Dr. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Referendum za izmjenu izbornog zakona!

Objavljeno

- datum

„Svijet ne će biti uništen od onih koji čine zlo, nego od onih koji su ih gledali bez da su išta učinili.“ (Albert Einstein)

Što nam je pokazao petak 13. travnja 2018. godine?

U Saboru se u petak, 13. travnja 2018. godine, glasovalo za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Za konvenciju je glasovalo 110 zastupnika, 30 ih je bilo protiv a dva su bila suzdržana. To glasovanje je pokazalo kako saborski zastupnici ne poštuju volju naroda, pokazalo je da je 110 saborskih zastupnika protiv suvereniteta Republike Hrvatske.

Treba istaknuti zastupnike koji su glasovali protiv ratifikacije konvencije: Ante Babić, Milijan Brkić, Stevo Culej, Ivan Čelić, Marija Jelkovac, Anton Kliman, Miro Kovač, Tomislav Lipoščak, Davor Lončar, Franjo Lucić, Davor Ivo Stier, Ivan Šipić, Petar Škorić, Miroslav Tuđman, Miro Bulj, Sonja Čikotić, Slaven Dobrović, Nikola Grmoja, Tomislav Panenić, Božo Petrov, Marko Sladoljev, Ivica Mišić, Bruna Esih, Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Goran Dodig, Branko Hrg, Ivan Lovrinović, Kažimir Varda te Hrvoje Zekanović.

Tog petka su uhljebi, izdajnici i neprijatelji Hrvatske digli ruku protiv suvereniteta RH, protiv samostalnosti RH, protiv Ustava RH. Oni su digli ruku za rodnu ideologiju, protiv naroda, protiv zdravog razuma, protiv naravnog zakona, protiv obitelji kao temeljne jedinke društva.

Očekivano protiv suvereniteta su glasali saborski zastupnici koji su inače protiv postojanja Republike Hrvatske (SDSS, HNS-GLAS, SDP,). Oni su bili protiv, ako se sjetimo devedesetih prošlog stoljeća, nastanka RH kao samostalne države.

HDZ je nekada bila domoljubna stranka koja je pod vodstvom dr. Franje Tuđmana izvojevala pobjedu na putu osamostaljenja RH. Sada je HDZ postala izdajnička stranka koja je protiv suvereniteta RH, koja negira naravne zakone, koja negira domoljublje i volju naroda.

Budući da Hrvatska nije morala ratificirati Istanbulsku konvenciju postavlja se pitanje zašto je toliko energije, laži, podmetanja i vrijeđanja uporabljeno za ratifikaciju! Rečeno nam je da nismo pročitali i da nismo razumjeli! Izdajnicima poručujem da smo pročitali i razumjeli da je usvajanje Istanbulske konvencije usvajanje rodne ideologije i čin veleizdaje jer ukida suverenitet Republike Hrvatske. Sramotno potcjenjivanje naroda i učenih pojedinaca koji su pisali i govorili zbog čega je IK neprihvatljiva. Svakom poluidiotu je jasno da Istanbulska konvencija ne štiti ženu od nasilja. Samo zakon, ako je dobar i ako se provodi u praksi, može zaštititi ženu od nasilja. Zakone imamo ali oni se ne provode! To premijeru i ministrima ne smeta, njima je normalno da imaju zakone koji su mrtvo slovo na papiru!?

Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ najavila je prikupljanje potpisa za održavanje referenduma, na kojem bi se građani izjasnili jesu li za to da Hrvatska otkaže Istanbulsku konvenciju (IK). Lijepo je rekao dr. Zlatko Hasanbegović: Ne treba nam referendumski egzibicionizam putem kojega će marginalne skupine tražiti svoj politički prostor.

Nije nam potreban referendum o otkazivanju IK! Pravni stručnjaci upozoravaju da je referendum upitan jer se radi o međunarodnom ugovoru. O međunarodnim ugovorima se ne može odlučivati na referendumu!

Potreban, nužan, nam je referendum o izmjeni izbornoga zakona tako da uhljebi koji su dobili 162 ili 300 glasova na izborima ne odlučuju o budućnosti Hrvatske. Apsurdno je i sramotno da saborski zastupnici s minornim brojem glasova ruše suverenitet RH. Potrebna je izmjena izbornog zakona tako da 8 pokvarenih manjinaca ne odlučuje o budućnosti Hrvatske!

Izmjenom izbornoga zakona, izborom onih koji će poštivati volju naroda koji ih je izabrao rješit će se pitanje IK. Jednostavno će biti otkazana!

Što je pokazalo preferencijalno glasovanje?

Preferencijalno glasovanje je pokazalo koliko je naš izborni sustav nepravedan i jadan pa je tako predsjednik Hrvatskog Sabora Gordan Jandroković dobio 808 preferencijalnih a ministar Božinović 472 preferencijalna glasa, dok su Bruna Esih (10.471) i Zlatko Hasanbegović (11.708) dobili više od 10 000 preferencijalnih glasova! Drugarica Marija Puh iz HNS-a, koja nas nastoji „podučiti“, je dobila čak 369 preferencijalnih glasova!

Gore navedeno je razlog da nam je nužno potrebna promjena izbornog zakona. Budući da uhljebi, izdajnici i neprijatelji Hrvatske ne će mijenjati izborni zakon nužno je da se raspiše referendum o izmjeni izbornog zakona.

Dosta nam je izbornih lista na kojima su uhljebi, poltroni, vazelinci i poslušnici. Dosta nam je takozvanih neprincipjelnih kalicija koje ruše smisao izbora te na sramotan način mijenjaju izborne rezultate.

Dr. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Predstavljanje knjige „Tko je ubio Zvonka Bušića“, u Splitu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt i Hrvatski časnički zbor grada Splita organizirali su predstavljanje knjige “Tko je ubio Zvonka Bušića”. U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, koja je bila puna, knjigu su predstavili novinar i publicist Josip Jović i autor Tihomir Dujmović.

Novinar i publicist Tihomir Dujmović je objavio manje poznate i nepoznate činjenice o događaju koji je obilježio život Zvonimira Bušića i njegove vjerne Julienne. Knjiga je pisana temeljem dokumenata, novinskih natpisa i mišljenja stručnjaka. Kronološki se navode: prva akcija Julienne Bušić (bacanje letaka u Zagrebu 1970. godine), otmica američkog zrakoplova, tragični događaj pri nestručnom pokušaju deaktivacija bombe, suđenje, bijeg iz zatvora iz kojega nitko nije pobjegao, intervencije za oslobađanje iz američkog zatvora, oslobađanje i dolazak u voljenu Hrvatsku. U knjizi su navedeni motivi koji su potakli Zvonka Bušića na akciju, tekst predavanja Julienne Bušić: Tko je terorist i zašto?, i osvrt autora Tihomira Dujmovića na našu hrvatsku stvarnost: Uspomene na idealizam kojeg više nema.  

Tihomir Dujmović ovom knjigom objavljuje istinu o životu Zvonka Bušića i njegove Julienne. Zvonko Bušić jest pogriješio ali nije bio terorist kao dobitnici Nobelove nagrade za mir: npr. Nelson Mandela, Jasef Arafat i drugi. Zvonko Bušić je postavio eksplozivnu napravu ali nije ubio policajca. Policajca je ubila nestručnost i nemar osobe (Terry McTigue) koja je vodila akciju deaktivacije bombe na poligonu, 35 kilometara dalje od mjesta gdje je bila postavljena. Nemar je prouzročio smrt jednog policajca i ranjavanje trojice (i samog voditelja akcije) 4 sata nakon što je bomba donesena na poligon gdje je trebala biti demontirana.

To je knjiga o Zvonku Bušiću – hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru, to je knjiga o činjenicama koje se prešućuju. Istinu o događajima, motivima akcije otimanja američkog zrakoplova prešućuju djeca i unuci komunističkih zločinaca kao i oni koji se dive njihovim zločinima. Oni pišu u današnjim tiskovinama, oni rade na televizijskim i radio postajama, oni uređuju portale i nameću svoju istinu, svoju ideologiju i sve one koji ne misle kao oni proglašavaju: fašistima, ustašama, teroristima itd.

Ta neprofesionalna, antihrvatska, antiljudska piskarala pišu da je Zvonko Bušić bio terorist što je netočno. Zvonko Bušić je bio borac za hrvatsku neovisnost, sanjar neovisne Hrvatske, čovjek koji je skrenuo pažnju svjetskoj javnosti na položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Sudac koji je vodio sudski postupak je prije izricanja presude kazao: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti… Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.

Kasnije se sudac John R. Bartels zalagao za otpust Zvonka Bušića iz zatvora. 

Zvonko Bušić je priznao svoju krivnju i odslužio 32 godine u američkom zatvoru, dulje no što je zakonski trebao. Julienne Bušić je bila 13 godina u zatvoru, također dulje no što je trebala. Za Zvonka i Julienne Bušića su vrijedila stroža pravila jer se svu krivnju za pogibelj policajca prebacilo na njih da se ne plati odšteta udovici poginulog policajca (izgubila je spor s gradom New Yorkom).

Godine 1976. otmice aviona nisu bile rijetkost, otmicama se htjelo skrenuti pažnju svjetskoj javnosti, bile su udarna vijest u svjetskim medijima pa je i Zvonko Bušić otmicom aviona htio skrenuti pažnju svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Zvonko Bušić, njegova supruga Julienne i prijatelji (Frane Pešut, Petar Matanić i Marko Vlašić) su tražili da svjetski mediji objave deklaraciju o hrvatskoj neovisnosti  (napisao ju je Bruno Bušić) i da bace letke iz aviona iznad europskih i američkih gradova te Solina i Zagreba. Deklaraciju su objavili New York Times, Chicago Tribuneu, Washington Post, Los Angeles Times.  Također su htjeli da vlasti u Londonu, Parizu, Montrealu, Chicagu i New Yorku izbace tisuće letaka s otisnutom deklaracijom. Njihovi zahtjevi su ispunjeni i oni su se predali vlastima u Parizu. Nitko od putnika nije bio ozlijeđen. Kasnije su putnici svjedočili o njihovom korektnom ponašanju. Bombe u zrakoplovu su bile lažne, nisu bili naoružani. Nažalost, jedina prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bušić je u poruci objasnio gdje je bomba skrivena i kako je sigurno demontirati. Bomba je odnesena 35 km dalje i tamo su je pirotehničari nestručno išli demontirati te je došlo do eksplozije i pogibelji policajca kao i ranjavanja trojice policajaca.

Kada se Hrvat bori za slobodu onda je to terorizam a kada se Židov bori za svoju državu tada je to normalno, kada se Palestinac Arafat bori za palestinsku državu onda je to herojstvo bez obzira na nevine žrtve koje su stradale.

Zvonko Bušić se nije mogao vratiti u normalan život, nakon 32 godine tamnice, nije mogao prihvatiti život u Platonovoj pećini (metafori ljudskog neznanja, neobrazovanosti, zabluda, privida), nije mogao prihvatiti uskogrudnost, laži, samodopadnost i pljačku „velikih“ Hrvata. On je sanjao drugačiju Hrvatsku, (kao i mnogi drugi). Zvonimira Bušića ubila je hrvatska besćutnost!

Da bi se shvatio čin Zvonimira Bušića i njegove skupine (Julienne Bušić, Frane Pešuta, Petra Matanića i Marka Vlašića) treba pročitati knjigu, treba znati u kakvim okolnostima (udbaška ubojstva emigranata u Europi i šire) je živio Zvonko Bušić i kakav je bio položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji.

Hvala gospodinu Tihomiru Dujmoviću za otkrivanje i širenje istine o Zvonku Bušiću hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru.

Dr. sc. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno