Connect with us

Društvo

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

Objavljeno

- datum

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generalaSimovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božiceKlio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Piše Snježana Šetka/S.Dalmacija

Komentari

Komentari

Društvo

Svi “Bannonovi ljudi” u Hrvatskoj – na koga “Trumpov alter-ego” može računati u borbi protiv globalista

Objavljeno

- datum

Bivši bliski suradnik i strateg američkog predsjednika Donalda Trumpa Steve Bannon pripisao je sebi dio zasluga za najnovija događanja koja potresaju Francusku i Europu, mijenjajući njezinu političku kartu. Bannon je još jednom pozvao suvereniste u europskim državama da se suprotstave “globalistima” koji žele ukinuti nacionalnu i suverenu državu kakvu poznajemo.

Jedan od oblika otpora na koji Bannon računa je i protivljenje Marakeškom sporazumu koji utvrđuje “kako bolje upravljati migrantskim valovima”, a u stvari je, kaže Bannon, “dio prijevare koju UN provodi desetljećima i desetljećima kad govori da ti globalni sporazumi ništa ne znače, samo trebate doći i potpisati ih”.

Za komentar Bannonovog poticanja “konzervativnog pokreta” u Europi i proglašavanje Marakeškog sporazuma mrtvim pitali smo dio istaknutih hrvatskih predstavnika suverenista i konzervativaca koji dijele Bannonova stajališta o neotuđivom pravu nacionalne države na suverenitet i u njegovom djelovanju vide dobrodošlu potporu u svojoj  političkoj borbi protiv “globalista” u hrvatskoj politici, osobito u pitanju rješavanja migrantske krize i Marakeškog sporazuma.

Saborski zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović, koji je u ponedjeljak prosvjedovao u Marakešu kao aktivist građanske inicijative Hrvatski bedem, u izjavi hrvatskim novinarima osudio je premijera Plenkovića i Vladu jer nisu dopustili raspravu o “spornom dokumentu”. “Ovdje sam da kažem ne Marakeškom sporazumu, ne spornom dokumentu o migracijama i ne liberalizaciji migracija”, rekao je Zekanović. Dodao je i da nije čudno da je jedini prosvjednik jer je u zemljama gdje se razvilo kritičko mišljenje ovaj dokument odbijen. “Zemlje koje su nama uzor uglavnom su odbile  usvojiti ovaj dokument, a u drugim zemljama ne znam zašto nije odbijen. Mislim da će se o ovom dokumentu govoriti i u sljedećem periodu i da će netko primijetiti da je Hrvoje Zekanović bio jedini ovdje u ovo vrijeme i bio protiv”, kazao je Zekanović.

U izjavi za Teleskop.hr, po povratku iz Marakeša Hrvoje Zekanović rekao je da je upoznat s Bannonovim djelovanjem i da bi mu se rado ponudio u okupljanju europskih snaga protiv globalista. “Moram naglasiti da Hrast osim suverenističke ima i kršćansku komponentu”, koju je Bannon također istaknuo kao važan segment borbe protiv globalista.

“Ja sam u Marakešu bio ispred koalicije HKS-Hrast i ispred Građanske inicijative Hrvatski bedem koja nas je i objedinila. “Hrvatski bedem podržava sve što propagira gospodin Bannon, pa i njegovu izjavu da se u ovom stoljeću neće voditi bitke ljevice i desnice nego suverenista protiv globalista. Ljevica i desnica su davno izgubili smisao, danas se vidi da postoje političke snage koje se bore za suvernost naroda, a s druge strane su globalisti koji se bore za interese krupnog kapitala i društvo bez identiteta. Želim biti na strani suverenista koji se bore za nacionalne države i narod”, rekao je Zekanović.

Dodao je da Plenkovića ne brinu Bannonove riječi jer on je globalist i čovjek koji gleda prema Bruxellesu. Na pitanje ima li nakon odlaska u Marakeš još planova za ostale akcije, rekao je kako planova ima, kao i ideja. “Tek smo počeli, Marakeš neće ispasti iz fokusa, obrađivat ćemo suverenističke teme, ali za sada ne bih otkrivao detalje”, rekao je Zekanović. Globalnom kompaktu o sigurnim, uređenim i regularnim migracijama Zekanović se protivi jer vjeruje da će značajno liberalizirati migracije i prouzročiti ekonomske obveze koje će se morati preuzeti.

Vukovarski dogradonačelnik, predsjednik Hrvatske konzervativne stranke koji je na toj funkciji naslijedio europarlamentarku Ružu Tomašić i jedan od utemeljitelja građanske inicijative Hrvatski bedem Marijan Pavliček ne slaže se u potpunosti s Bannonovm ocjenom da je Marakeški sporazum “mrtav”. “Na žalost, što se tiče hrvatskog društva on nije mrtav jer je Vlada u Marakešu prihvatila Sporazum i bojim se da će provodeći odluke Sporazuma dovesti hrvatsko društvo u nezgodnu situaciju. Izgubit ćemo dio suvereniteta i dodatno izdvajati sredstva za migrante koji danonoćno prolaze hrvatsku granicu. Veseli me činjenica da su velike sile kao Sjedinjene Države odbacile potvrditi sporazum”, rekao je predsjednik HKS-a koji je u srpnju ove godine s predsjednikom Hrasta Ladislavom Ilčićem potpisao Deklaraciju o političkoj suradnji dviju stranaka.

Ilčić i Pavliček vodili su se pri tome primjerima Mađarske, Slovenije, Austrije i Italije, gdje jačaju političke opcije koje se temelje na jakom nacionalnom identitetu i suverenitetu i koje vjeruju da Europa može biti snažna samo uz snažne nacionalne države. Uvjereni su da trend jačanja takvih političkih snaga neće mimoići ni Hrvatsku.

I Pavliček smatra da između ljevice i desnice danas nema razlike. “Ljevica i desnica u Hrvatskoj mogu se staviti pod znak jednakosti, a najbolji primjer bio je njihova zajednička potpora Istanbulskoj konvenciji i Marakeškom sporazumu. Danas postoji samo razlika između onih koji štite nacionalni suverenitet i globalista”, ističe predsjednik HKS-a. “Plenković je tipičan primjer globalista koji sluša centre moći u Bruxellesu, a ne interese hrvatskog naroda, što se vidjelo u slučaju Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, rekao je za Teleskop.hr Marijan Pavliček, dodajući kako premijer “ideološki pripada globalistima i tzv. Europljanima” i teško će razumjeti poruke koje je ovih dana izgovorio Steve Bannon. Rekao je kako se HKS prepoznao u Bannonovim najavama dolaska snaga koje će se suprotstaviti globalistima. “Vjerujemo da će se to pokazati i na europarlamentarnim izborima sljedeće godine jer su zemlje u kojima su suverenisti na vlasti gospodarski i u svakom smislu napredovale”, zaključio je Pavliček.

Doktor političke filozofije i profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu Stjepo Bartulica uvjeren je da se Marakeški sporazum neće moći provesti ako ga nisu potvrdili SAD i Australija. “Hrvatska je okružena zemljama koje ne pristaju na taj kompakt i pitanje je što to onda znači. Bannon je u pravu, to je mrtvo slovo na papiru”, rekao je za Teleskop.hr. Stjepo Bartulica. Za Bannonovu najavu kako će se u ovom stoljeću voditi bitke između suverenista i globalista Bartulica kaže kako se te bitke već vode u mnogim zemljama, pa i prije dolaska Trumpa na čelo SAD-a, kao u Mađarskoj gdje postoji svjesno odbacivanje agende globalista. Premijer Orban smatra da su nacionalne države suverene i odluke se moraju donositi na nacionalnoj razini, a ne od strane globalista, rekao je prof. Bartulica.

Ilustrirao je to primjerom jednog filozofa koji je razliku između suverenista i globalista opisao riječima ‘anywheres’ i ‘somewheres’, pri čemu su anywheres ljudi koji se mogu zaposliti bilo gdje, ovdje i ondje, kojima je cijeli svijet okruženje. Većina ljudskog roda su ‘somewheres’, ljudi koji žive u određenom geografskom prostoru i brinu se za taj svijet. Taj sukob svjetonazora upravo se događa”, objasnio je dr. Bartulica dodajući kako Orban to izražava eksplicitno, dok drugi to osjećaju, ali ne izražavaju se tako eksplicitno. “Mislim da se s pojavom Donalda Trumpa to više ne može ignorirati”, dodao je.

Gostovanje zastupnika Zekanovića u TV Bujici, nakon njegovog prosvjednog puta u Marakesh

Prema njegovom mišljenju, Plenković svojim djelovanjem spada u “tabor globalista”. To mu je nekako prirodno okruženje vidi se da je dugo boravio vani, da se ugodno osjeća vani, primjerice u Bruxellesu, možda ugodnije nego u Hrvatskoj. Ali, mora voditi računa o našem okruženju, upozorava Bartulica, jer ako susjedi odbacuju Sporazum, pitanje je koliko se on može primijeniti u Hrvatskoj. “Stvarnost je drukčija od onoga što piše u Globalnom kompaktu”, rekao je Bartulica. Prognozira kako će “ovdje kod nas biti vrlo zanimljivo” jer se Hrvatska vani promatra kroz izjave Predsjednice, dok je “pitanje koliko je Plenković razmatran kao neki faktor u krugovima izvan Hrvatske”, smatra Bartulica dodajući da to što je Plenković poslao Božinovića u Marakeš “nitko vani nije primijetio” te previđa da će to “više imati implikacija na domaćoj političkoj sceni”.

Predsjednika udruge Vigilare dr. sc. Vicu Batarela ne čudi Bannonova retorika i borba protiv elite iz Davosa koju smatra opravdanom. “Ljudi koji su za nacionalne države protive se politici elite iz Davosa. Čovjek se najprije mora pobrinuti za vlastitu kuću, a tek onda susjedovu”, rekao je Batarelo dodajući kako “mora priznati da skida kapu” saborskom zastupniku Hrasta Hrvoju Zekanoviću koji je otišao u Maroko prosvjedovati protiv hrvatskog potvrđivanja Marakeškog sporazuma.

“Neka je bar jedan zastupnik dignuo glas protiv toga. Hrvatska to ne bi smjela potvrditi jer mi i ne znamo o čemu se tu zapravo radi. Znamo, a ne znamo. Ako su SAD i Australija protiv, onda bismo se i mi u Hrvatskoj trebali malo zapitati i bolje štititi svoje granice”, rekao je za Teleskop.hr Vice Batarelo dodajući kako se slaže s kolumnistom Ivicom Šolom da na hrvatskim granicama trebaju biti “žica, zid i vojska”.

Voditelj ureda za odnose s javnošću i član predsjedništva Hrvatske stranke prava Drago Marković slaže se s Bannonovim izjavom da je “Marakeš mrtav”. Podsjetio je kako je HSP među prvima u Hrvatskoj upozoravao na štetne posljedice Marakeškog sporazuma, no tada novinarima to pitanje “nije bilo u fokusu političkog interesa”. “HSP i ja osobno apsolutno smo protiv toga da Hrvatska bude dio te priče, ali na žalost, vladajuća koalicija je za to, a ima i potporu oporbenih stranaka u Saboru”, rekao je Marković koji smatra da se Plenković svrstao uz globaliste kada je pristao potvrditi Globalni kompakt.

O Bannonovoj najavi kako se bitka u ovom stoljeću neće voditi između lijevih i desnih nego između suverenista i globalista, Marković je rekao kako se “izgubila ta podjela lijevo – desno. “U Saboru između HDZ-a i SDP-a ne vidim razliku u svjetonazorskim pitanjima koji su do sada definirali ljevicu i desnicu, a to se vidi na slučaju Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma. Oni su isti, vidjela se jedino mala razlika u raspravi oko posvajanja djece”, rekao je Marković istaknuvši kako je HSP čvrsto na suverenističkim pozicijama, te da prva stranka koja se na stranačkoj konvenciji u veljači ove godine definirala kao suverenistička.

Ističe kako će Bannonovo djelovanje u Europi dati “vjetar u leđa svim suverenističkim strankama na prostoru EU-a” kojeg vidi kao “bojno polje za širenje utjecaja u američko-ruskim odnosima”. Marković ne želi spekulirati o tome treba li se premijer Andrej Plenković zabrinuti zbog Bannonovih riječi o ratu suverenista i globalista, ali smatra “simptomatičnom” priču o američkoj blokadi prodaje izraelskih zrakoplova Hrvatskoj. “Možda je pretenciozno reći, ali način na koji je to odrađeno budi mi sumnju da je, u najmanju ruku, naša Vlada dobila po prstima. Je li riječ o LNG terminalu ili nešto drugo, vidjet ćemo”, rekao je HSP-ov Drago Marković.

Ovom krugu simpatizera Bannonove “konzervativnog pokreta” treba pridodati i stranku Neovisni za Hrvatsku – Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović i udrugu U ime obitelji koja Željke Markić koja je učinila velik posao u organiziranju prikupljanju potpisa za važna referendumska pitanja o braku, Istanbulkoj konvenciji i izmjenama izbornog zakona. U borbi protiv pokušaja vladajućih da ponište rezultate referenduma posljednjih tjedana vrlo su aktivni članovi Građanske inicijative Narod odlučuje koji također predstavljaju suverenističku struju na hrvatskoj političkoj sceni.

Dodajmo još da je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i danas u Marakešu, nakon što je svojom nazočnošću potvrdio Globalni kompakt u ime Hrvatske, dodao kako je to bilo nužno jer “Hrvatska ne može sama” riješiti migrantsku krizu. Na pitanje što će onda Hrvatska usvojiti iz tog dokumenta, ministar je rekao kako je pred međunarodnom zajednicom kazao da će Hrvatska nastaviti štititi svoju granicu, neće dopustiti ilegalne migracije te će se oštro suprotstaviti svakom pokušaju i djelima povezanima s krijumčarenjem ljudi. Izbjegavao je odgovoriti na ponovljeno pitanje zašto se o Sporazumu nije raspravljalo u Saboru ponavljajući kako će “o tome razgovarati gdje god da ga pozovu”.

MARINKO BOBANOVIĆ/Teleskop.hr  foto: screnshot

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ORBAN: “Tuđman je veliki državnik koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti”

Objavljeno

- datum

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina. (Kamenjar.com Foto: TucsonNewsNow)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Predstavljena knjiga Zlatka Dalića ‘Rusija naših snova’

Objavljeno

- datum

Foto: Hina

Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić predstavio je u srijedu u prepunoj dvorani kina Europa svoju knjigu “Rusija naših snova” u kojoj otkriva pozadinu veličanstvenog pohoda kroz Rusiju i na intrigantan način opisuje put hrvatske reprezentacije do srebra na Svjetskom prvenstvu.

“Ponosan sam na ovu knjigu koja je poklon našim navijačima, ne samo u Hrvatskoj i BiH, nego i onima širom svijeta jer je u njoj dokaz da se zajedništvom i poniznošću mogu napraviti velike stvari”, kazao je Dalić i zahvalio igračima koji su najzaslužniji za povijesni uspjeh Hrvatske na SP u Rusiji te naglasio kako mu je bila čast biti izbornikom takvim igračima.

“Dalićeva knjiga namijenjena je hrvatskome čovjeku koji je od 16. lipnja do 15. srpnja 2018. uživao kao nikada. Knjiga o događaju koji je na nogama držao cijelu Hrvatsku je odlična jer ona iz dubine izbornikova srca iskreno opisuje brojne ključne događaje i otkriva mnoge tajne pa i o tome je li njemu netko nešto nametao ili pokušavao nametnuti”, kazao je na predstavljanju knjige poznati sportski novinar Anton Samovojska.

Po riječima dugogodišnjeg novinara Sportskih novosti Dražena Antolića koji je na temelju kazivanja Zlatka Dalića uobličio knjigu, nije bilo teško napisati knjigu.

“Knjiga ima sedam poglavlja i bilo ju je lako pisati jer je Dalić iskreno iznosio kako je pripremao ekipu, donosio odluke i vodio Hrvatsku do povijesnog pothvata. U samo devet mjeseci Dalić je izborio doigravanje za SP u Rusiji, prošao doigravanje s Grčkom, da bi u ludom ruskom ljetu s Hrvatskom izborio čudesno svjetsko srebro”, rekao je Antolić.

Bivši izbornik “Vatrenih” i osvajač bronce na SP-u 1998. Miroslav Blažević kazao je da su igrači i izbornik svakako najzaslužniji za povijesni uspjeh Hrvatske ali da se nepravedno zanemaruje uloga predsjednika HNS a Davora Šukera u ovom uspjehu.

“Šuker je imao instinkt najboljeg strijelca SP u Francuskoj kada je kormilo hrvatske nogometne reprezentacije dao u ruke Zlatku Daliću, a time je i on postao najuspješniji predsjednik HNS-a u povijesti”.

“Nadam se da će knjiga ‘Rusija naših snova’ pomoći da srebro sa Svjetskog prvenstva za nas živi vječno i to je glavni razlog zbog kojeg sam pristao izdati knjigu za koju sam tražio da u podnaslovu stoji ‘Kako smo Hrvatsku učinili najsretnijom zemljom na svijetu’”, rekao je Dalić koji će svu zaradu od knjige, koja je objavljena u izdanju Sportskih novosti darovati u humanitarne svrhe, odnosno zakladi Vatreno srce za pomoć potrebitoj djeci.

Glavni urednik Sportskih novosti Mario Zorko najavio je da će knjiga uskoro izići na engleskom i arapskom jeziku dok je predsjednik uprave Podravke Marin Pucar najavio da će njegova kompanija u cijelosti sponzorirati knjigu na ruskom kao zahvala ruskom narodu za gostoprimstvo koje su ovog ljeta iskazali našim igračima i navijačima te zahvalu za 50. godina vjernosti proizvodima Podravke na velikom ruskom tržištu .

Predstavljanju knjige nazočila je i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, ministri Zdravko Marić i Goran Marić, te brojni uglednici iz gospodarstva i sporta posebno nogometa donosto Hina.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno