Connect with us

Ivica Ursić

POVJERENJE

Published

on

Kome se mogu povjeriti s tajnama mojim najdubljim?

Kome se mogu povjeriti kada se svijet moj raspada?

Kada svatko laže i vara

Kome ja srce svoje povjeriti mogu?

 (Jodie Phillips)

Što je povjerenje? Kako ga definirati? Je li to uistinu koncept koji djeluje? Imaj povjerenja u ovo, budi nepovjerljiv prema onomu, ova je osoba vrijedna povjerenja, a ova ni slučajno.

Zebru koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu i ta zebra je u biti povjerenje koje bi nas trebalo sigurno prevesti, odnosno provesti, kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko je vas doživjelo da ga skoro nasred zebre pokupi neki automobil? Nasred zebre povjerenja?

Čini mi se da čujem mnoštvo uzdaha. Skoro od svakog od vas. Daleko više potvrdnih nego odričnih glasova.

Pitamo se, zašto povjerenje, prije ili kasnije, ne uspije? Zašto uvijek netko iznevjeri naše povjerenje? Zašto uvijek netko izda? Malo je danas povjerenja među ljudima. Radilo se to o politici, biznisu ili medijima, čini se da nitko nije voljan ili nije u stanju bilo kome vjerovati na riječ, u nečije poštenje, u nečije domoljublje. Pa zar je onda ikome više čudno što živimo u maksimalno polariziranom ozračju, kada je atmosfera koja nas okružuje nabijena potencijalnim iskrenjem koje tjera na sukobljavanje?

Nema šanse za bilo kakvu suradnju tamo gdje ne vlada povjerenje. Nema šanse ni za kakvu zdravu diskusiju, za sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, među ljudima. Umjesto toga imamo skoro pa „ratno stanje“ u kojemu se svaki prljavi trik drži opravdanim.

Povjerenje, recimo u „leadershipu“ je temeljna stvar. Možda je baš zato toliko stresa na našim radnim mjestima, jer svjedoci smo da toga povjerenja ozbiljno nedostaje. Ako vođe ne vjeruju svojim podređenima, ili moraju čitav posao obavljati sami ili moraju neprestano provjeravati je li posao dobro i na vrijeme obavljen. I jedno i drugo povećava pritisak i opterećenje i lidere uvaljuje u aktivnosti na koje ne bi trebali trošiti svoje vrijeme.

Naravno podčinjeni jako brzo shvate da se u njih nema povjerenja. Ne samo što to stvara otrovnu atmosferu nego povećava pritisak također i na podređene. Šef koji vam rutinski ne vjeruje ne će vas poduprijeti ili vam doći u pomoć ako nešto krene naopako. Jedini način kako se možete zaštititi jest ne dati mu prigodu da vas uhvati u griješci.

Kako to učiniti?

Izbjegavajući rizik. Ne težiti za inovacijama. Ne iznositi svježe ideje.

Radi samo ono što ti se kaže, pa makar to bilo i krivo. Ne pokazuj inicijativu i uvijek štiti svoja leđa i to pod bilo koju cijenu.

Kažu da se povjerenje treba zaslužiti. Krivo.

Povjerenje najprije treba besplatno dati.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju čuvena je parabola o talentima.

Riječ talent ima dvojak smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku, koje pronalazimo u Novom Zavjetu, odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Bilo kako bilo, ili bilo koliko bilo, riječ je o izuzetno velikoj količini novca.

Drugo značenje riječi talent proizlazi iz jedne od interpretacija ove parabole. Baš kao što gospodar povjerava svojim slugama novac, tako Bog povjerava svakome od nas određene sposobnosti. Talente. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.

Ali današnja parabola ne govori o novcu. Današnja parabola ne govori ni o sposobnostima. Današnja parabola govori o nečemu puno važnijem. Ona govori o povjerenju.

Priča počinje činom povjerenja. Gospodar odlazi na putovanje. Povjerava svoje bogatstvo trojici slugu. Svakome daje drugačiji iznos novca, ali svaki od njih dobiva veliki iznos. Jedan ili dva ili pet talenata. Jasno je da gospodar vjeruje svakome od svojih slugu. On im novac daje čak i bez ikakvog naputka što im je s njim činiti. Daje im ga u povjerenju da će oni sami znati što bi s tim novcem bilo najbolje učiniti.

Nakon dugog izbivanja gospodar se vraća i dok dvojica slugu udvostručuju povjerene talente, treći kaže da je zakopao novac. Razlog? Strah od gospodara. Njegovo povjerenje u gospodara ravno je nuli, pa je on sveo i svoj financijski rizik na nulu. U isto vrijeme on je reducirao na nulu i samu mogućnost bilo kakvog dobitka.

Ono što gospodar naglašava u odnosu na svoje sluge nije njihov profit nego njihova vjernost. On ne hvali više onoga slugu koji je udvostručio 5 talenata od onog koji je udvostručio 2 talenta. Svaki od njih biva jednako pohvaljen.

“Valjaš, slugo dobri i vjerni!“

I svaki dobiva isti poziv.

„U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'”

Prema trećem slugi gospodar pokazuje da bi bio spreman prihvatiti bilo što, pa čak i ulaganje novčara, što bi gospodaru donijelo barem kamate, ali to je trebalo biti učinjeno iz vjere, a ne iz straha.

Dakle gospodar vjeruje svojim slugama, a sluge, barem prva dvojica, uzvraćaju povjerenje gospodaru i djeluju iz vjere, a ne iz straha. Treći sluga želi oslikati ružnu sliku svoga gospodara. Na toj slici je gospodar pohlepan i zahtjeva isključivo uspjeh. Ono što ovaj sluga dobiva za svoj trud jest odbacivanje, a on se toga baš i boji. On je u biti uskogrudan čovjek koji ustrajava na tome da je i njegov gospodar jednako tako uskogrudan.

Ona prva dvojica slugu su prepoznala velikodušnost gospodara. Ogroman novac kojeg im je povjerio otkriva čovjeka koji je velikodušan, koji preuzima rizik, koji ih prihvaća i koji ih poštuje. Kada su sebe prepoznali kao one kojima je toliko toga povjereno oni se osjećaju snažni i spremni i sami ući u rizik s novcem. Ljubav koju im je gospodar pokazao nadjačava strah od eventualnog neuspjeha.

Oni shvaćaju da gospodar koji se na taj način odnosi prema svojim, ajde nazovimo ih tako, financijskim managerima, u biti je više zainteresiran za njih, kao osobe, nego za eventualni profit.

Ova priča u biti naglavce okreće standarde našeg svijeta. Ona nam govori da nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar koja nam se može dogoditi jest da mi Boga držimo za nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni.

Priča nam govori da nije najgore izgubiti. Najgore je nikada ne riskirati. U Božjim očima, strah koji drži blago zakopanim u zemlji, jest u biti čisti čin nevjere. Sloboda koja stavlja to blago u rizik, koji čak može završiti gubitkom, čin je vjere.

Mi možemo učiti iz svojih neuspjeha i najčešće neuspjeh čovjeka najbolje i poduči ali strah nas nije u stanju ničemu podučiti. Sve dok ga ne ostavimo za sobom.

Radosna vijest Evanđelja daje potpuno novi smisao uspjehu i sigurnosti. Uspjeh se ne nalazi u gomilanju onoga što nikada ne ćemo moći iskoristiti, nego u sposobnosti preuzimanja rizika odgovarajući na Božji poziv.

Sigurnost se ne nalazi u potiskivanju bilo kakvog rizika nego u oslanjanju na Boga koji vjeruje više nama nego što mi sami sebi vjerujemo.

Parabola o talentima nije parabola o novcu ili o sposobnostima. To je priča o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno zapamtiti jest da Bog ne zahtjeva od nas uspješnost nego vjernost. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati.

Riskirati za Boga i vjerovati Bogu.

Mi nikada nismo tako ranjivi nego kada se nekom povjerimo.

Ali paradoksalno je da ako nemamo povjerenja

mi nismo u stanju pronaći ni ljubav ni radost.

Walter Anderson

Ivica Ursić

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno