Connect with us

Istaknuto

POSLJEDNJA VREMENA?

Published

on

Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.

Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.

A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«

Riječ Gospodnja.

Mk 13, 24-32

Trinaesto poglavlje Evanđelja po Marku može biti poprilično zastrašujuće. Sve počinje uništenjem Hrama u Jeruzalemu. Nastavlja se s prizorima rata, zemljotresa i gladi. Članovi obitelji međusobno izdaju jedni druge, na sceni je velika patnja.

Ali nikako ne smijemo zaboraviti da u stihovima 30-31 jasno stoji da te stvari nisu proročanstva propasti u nekoj dalekoj budućnosti. „Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude.“ I sve je to popraćeno izuzetno snažnim jamstvom. „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.”

Ali što je s nama koji čekamo Kristovo drugo Došašće?

Je li i nama čitati znakove vremena? Ili se ni našta ne trebamo obazirati?

Trebamo li pogledavati na smokvu i od nje se učiti?

Hoćemo li prepoznati znakove posljednjih vremena?

Pitanja su to koja golicaju ljudsku maštu i znatiželju više od 2,000 godina. Ljude je oduvijek fascinirala apokaliptička literatura, pa dovoljno je u Google upisati „the end of the world“ i pojaviti će se više od 2,000.000.000 (2 milijarde) adresa na kojima netko ima nešto kazati po tom pitanju.

Internet, ostali mediji, literatura, filmska industrija … tu kriza ne postoji kada je ova tematika na dnevnom redu. Prava je pomama na svijetu u predviđanju dana kada će sve završiti. Dovoljno se je sjetiti Nostradamusa pa sve do famozne „2012“ i kalendara Maya. Sjećate li se američkog predsjednika po imenu Ronald Wilson Reagan? Odmah su se javile teorije o famoznom broju „666“, jer svako njegovo ime ima 6 slova.

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Predaleko bi me odvelo nabrajati sva moguća predviđanja i proročanstva o danu kada će nastupiti kraj, pa skratimo priču i pozovimo se na ono što znamo, a znamo da u današnjem čitanju Isus „jasno i glasno“ kaže: “A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.”

Zar nije zapanjujuće kako brzo mi „dobri i pravi“ kršćani zaboravljamo ove tako konkretne i jasne Isusove riječi?

Naravno i mene jako zanima sve oko Otkrivenja, ali ako pozorno čovjek prostudira što u Svetom Pismu piše onda nas nikakvi detalji i nikakve pretpostavke ne bi trebale baš previše opterećivati.

Sve što trebamo znati – kako ono Oliver piva – „U dvi riči sve bi stalo!“

Isus ponovno dolazi !

i

Bolje nam je da smo spremni !

To su dvije temeljne i esencijalne poruke čitave (ozbiljne) apokaliptične literature.

Biblija je po ovoj temi jako jasna.

Isus će se jednog dana vratiti i zaklopiti će knjigu ljudske povijesti na ovome svijetu. Jednog dana Bog će intervenirati u ovome svijetu i izravnati će vagu pravde.

Svjedoci smo da Sotona vlada ovim svijetom i da mnogi ljudi, pod njezinim utjecajem, biraju život bez Boga. Svjesni smo činjenice da se loše stvari događaju dobrim ljudima. Ali Sveto Pismo nam govori neka ne brinemo. Bog će na kraju sve staviti na svoje mjesto.

Život nije fer – Bog će to popraviti.

Nepošteni prosperiraju – to će se promijeniti.

Nevini pate – oni će na kraju biti nagrađeni.

Vjernici ponekad i umiru radi svoje vjere – Bog ne će zaboraviti njihove žrtve.

Vapaji za Božjom pravdom dižu se sve glasnije put neba, a Biblija nas hrabri i jamči nam da će Bog jednog dana ispraviti sve nepravde, nagraditi sve one koji su mu bili vjerni i kazniti svako zlo.

Ali mi moramo biti za taj trenutak spremni. Moramo promatrati znakove vremena i moramo moliti. I jedno i drugo.

Biti spreman ne znači baviti se nagađanjima kada će „su’ svita“.

To znači biti duhovno spreman.

A kako se mi pripremamo? I jesmo li uopće pripravni?

I dok jesen boja prirodu predivnim bojama lišće neumitno otpada, zemlja ostaje bez trave, dani bivaju sve kraći, a i Crkva također promišlja o – kraju. I o početku. O kraju naših života u smrti tijela i o početku naših života u našem uskrsnuću.

Sama pomisao da će jednog dana doći naš kraj zastrašujuća je za one koji vode ugodne i udobne živote i koji imaju velike i ambiciozne planove za budućnost. Za one među nama čiji je život prepun padova i uspona (više padova nego uspona) ideja „o kraju svega“ možda je čak i utješna.

Oni među nama koji su nakupili brojna desetljeća ili koji dugo i teško boluju često promišljaju o kraju svojega života. Oni se pripremaju i sve stvari stavljaju na svoje mjesto. Oni među nama koji nisu bolesni ili stari žive ubrzano svoje živote i nemaju vremena misliti o ovim stvarima.

Ali što ako se svi mi, bez razlike, moramo pripremiti za kraj?

Što ako biste znali da vam je preostao samo jedan mjesec dana života?

Biste li dovršili neki važan posao kojim se sada bavite?

Biste li otputovali na neko mjesto koje ste oduvijek željeli posjetiti?

Biste li više molili, češće išli u crkvu, činili dobra dijela koja ste uvijek željeli učiniti ali „niste imali vremena“?

Biste li pronašli način kako ostaviti traga u ovome svijetu?

Biste li pomirbom zacijelili prekinuto prijateljstvo?

Odgovorivši pozitivno na jednu ili na više od ovih mogućnosti mi pokazujemo da bismo u svojim posljednjim danima bili bolji upravitelji svim stvarima koje nam je Bog podario u našem životu – bolji nego što smo to bili do sada.

Pritisnuti snagom posljednjih dana živjeli bi bolje i – bili bi bolji.

Bili bismo darežljiviji i više bi se fokusirali na one najvažnije stvari u svojem životu.

Pitanje glasi: „Zašto moramo biti pod prijetnjom smrti da bismo bili bolji upravitelji?“

Ali evo još jednog „Što ako?“

Što ako otkrijemo da naša uža obitelj, naša šira obitelj, naš krug prijatelja i poznanika, naša župna zajednica, što ako je nekima od njih preostalo još samo mjesec dana?

Vjerojatno bi željeli to vrijeme provesti zajedno. Što više od tih mjesec dana biti zajedno. Razgovarati, pričati, moliti se. Malo bi se tko od svih tih ljudi bunio. Takva je atmosfera kada je situacija dramatična. Ta posljednja vremena imaju u sebi tu nevjerojatnu moć okupljanja.

Što bismo učinili sa svojom imovinom? Sa svojom ušteđevinom?

Ono što je dobro to je činjenica da ne bi bilo baš puno vremena da se posvađamo oko onog materijalnog, jer morali bi donositi brze i razumne i poštene odluke. Morali bi odrediti svoje prioritete.

Kada bismo znali da nam je ostao samo mjesec dana života mi bismo zasigurno donijeli najbolje mnoguće odluke. Bili bismo najbolji mogući upravitelji svega onoga što nam je Bog podario – ali samo ako bismo imali taj jedan mjesec dana života.

Ako je to tako (a jest) onda je legitimno zapitati se, a zašto nismo u stanju donositi pravedne, poštene i pametne odluke u svojem upravljanju ako imamo narednih 100 godina života pred sobom?

Sveto Pismo u svom kazivanju o posljednjim vremenima nas podsjeća da smo propustili sagledati povijest iz Božje perspektive.

Jer definitivno postoji daleko veća slika nego što je ova slikica koja se zove – naš život. Mi ne živimo u trenutku – mi živimo u čitavoj povijesti.

Sigurno da nije baš zgodno živjeti kao da je kraj kada to u biti nije kraj.

Kada bih ja znao da će moj život uistinu završiti za mjesec dana ja bih vjerojatno – otišao još jednom u Barcelonu. Ali kada bih imao puno više od mjesec dana onda bih vjerojatno najprije poveo računa kako poplaćati sve račune i ostaviti stvari u redu iza sebe. Živjeti kao da je sam kraj bilo bi neodgovorno.

Ali zar odista naš „management“ mora biti najbolji samo kada se postavi dramatično pitanje: „Što ako?“

Poslušajmo zato što nam Isus govori.

Isus nas poziva da učinimo obje stvari. Da živimo intezitetom posljednjih dana živeći svoje redovite živote. Isus nas podsjeća da mi nismo „od ovoga svijeta“ i daje nam poticaj da živimo, radimo i nadamo se.

Posljednja vremena traže ogromnu nadu.

Posljednja vremena zovu na pozornost, mudrost, oprez. Prepuna su iščekivanja. To su vremena nesigurnosti i straha ali samo za one čija je vjera slaba.

I dok kraj svijeta može biti tisućama godina daleko (barem onoliko koliko mi znamo) i dok mi očekujemo da mi, naše obitelji i svi oni bliži i daljnji oko nas nastave svoje živote i u narednim desetljećima, posljednja vremena jesu oko nas.

Ovo su sigurno posljednja vremena jedne kulture, jedne civilizacije, jednog načina života, jedne filozofije života i mi definitivno jesmo na rubu jedne epohe i jedne ere.

Ali to ne znači da je to kraj.

Jedna moja kolumna nosi naziv „POSUĐENO VRIJEME“ – evo dijela:

„Pogledajmo na naše kalendare. Pogledajmo na dane koji odlijeću i prolijeću i priznajmo sami sebi – vrijeme nam prolazi. Mi starimo. Naša djeca rastu, a naši roditelji stare sve više. Dragi prijatelji odlaze sa ovoga svijeta. Sat otkucava. Budi li to otkucavanje u nama strah ili budi nadu? To je pitanje svih pitanja.

Da, ovo posuđeno vrijeme uistinu istječe. Pijeska u gornjem dijelu klepsidre sve je manje. Ali vrijeme istječe ovoj eri kojom vlada ljudska slabost, bol i tragedija. Vrijeme istječe ovom svijetu i njegovoj kulturi. Vrijeme istječe mržnji, istječe grijehu, nasilju, istječe vrijeme suzama, bolestima, istječe vrijeme smrti, ali ne istječe sve to po nama, po našoj znanosti i tehnologiji, nego istječe zato što smo iz dana u dan, iz sata u sat sve bliže i bliže onome koji je odistinski Gospodar vremena.

Zato, samo hrabro naprijed, okrenite još jedan list vašeg kalendara, pokušajte se nasmijati kada ugledate novu boru na svom licu ili novu sijedu u svojoj kosi. To nisu znakovi kraja koji se primiče. To su glasnici predstojećeg neminovnog početka, jer „sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.“ (Propovjednik 3:1)

Kao što Isus kaže:

Čuti ćemo za ratove i zemljotrese i gladi ali to ne znači da je kraj blizu.

Čuti ćemo za institucije koje dolaze i odlaze ali to ne znači da je kraj blizu.

Čuti ćemo za kulture koje dolaze i odlaze ali to ne znači da je kraj blizu.

To može samo biti, kaže Isus, početak onog što Bog planira.

Posljednja vremena su moćna vremena.

Vremena bremenita svrhom.

Svrhom za one koji su spremni čuti i vidjeti Došašće našega Boga.

Ivica Ursić

 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno