Connect with us

Ivica Ursić

PONOVNO ROĐENI

Published

on

Danas ćemo malo o iznenađenju.

Volite li filmove s naglim preokretima? S puno uzbuđenja? Pa takvi filmovi i pune kino dvorane i nakon gledanja ljudi komentiraju kako se je radnja na kraju pretvorila u pravo iznenađenje.

Još uvijek pamtim film iz svoje mladosti „Pogodi tko dolazi na večeru?“ Šokirani roditelji nisu očekivali zeta – crnca. Ali to se je zbivalo 60-tih godina kada je položaj afroamerikanaca bio u SAD poražavajući.

Meni se je film svidio ali ne radi teme nego radi glazbene teme.

Pjesmu „To Sir with Love“ i dan danas volim poslušati.

U to vrijeme mene je jedino moglo iznenaditi kada su u kinima dopustili prikazivanje filma Cecile B. De Mila „10 zapovijedi“. To je bio šok. Iako sam napamet znao sve što će se dogoditi svaki put bih se šokirao, jer sam sada vidio ono u što sam vjerovao.

Tako je to s filmovima ali što je s osobama?

Gledate neku osobu na fotografijama, na filmu, televiziji ili slušate neku osobu na radiju i onda susretnete tu osobu – „u živo“. E to su prava iznenađenja. Uglavnom su takve osobe drugačije nego što smo mi to očekivali.

To isto se je dogodilo davno, jako davno, Ivanu Krstitelju.

Ivan je bio vatreni propovjednik i pripravljao je put novom Kralju koji dolazi iskupiti Izrael. Kao i velika većina Izraelaca Ivan je vjerojatno zamišljao Mesiju onako kako ga opisuje Psalam 2.

A Bog reče:

“Ti si sin moj, danas te rodih.

Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu,

i u posjed krajeve zemaljske.

Vladat ćeš njima palicom gvozdenom

i razbit ih kao sud lončarski.”

Opametite se sada, vi kraljevi,

Urazumite se, suci zemaljski.

Služite Jahvi sa strahom,

s trepetom se pokorite njemu,

da se ne razgnjevi

te ne propadnete na putu,

kad uskoro plane srdžba njegova.

Blago svima koji se njemu utječu!

Većina Židova očekivala je Mesiju da dođe na ovaj način: plamteći srdžbom i lomeći pobunjene narode. Vjerojatno da je i Ivan bio dio te tradicije razmišljanja. Pozivao je svakoga neka se pokaje i da se pripremi za dolazak ovakvog Mesije.

Ivan Krstitelj nije vodio računa jeste li vi svećenik ili ste kralj. Ako ste bili u grijehu i ako ste se trebali promijeniti, on bio vam to bez ustezanja sasuo u lice. Kada su vjerske vođe došle do rijeke Jordan kako bi vidjeli o čemu se tu radi, Ivan ih je nazvao „gnijezda gujinja“.

Kada je Herod Antipa, kralj Galileje, oženio bivšu snahu, Ivan je vikao po ulicama: „Kralj je grešnik! Božji zakon kaže da se to ne smije raditi!“

Ivan je želio pripremiti ljude za Mesijin dolazak i ništa mu se nije moglo ispriječiti što bi ga zaustavilo. Ali pojavljuje se Isus.

Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?”

Ivan se prepire i sa samim Mesijom. Ivan je proveo godine života u divljini, hraneći se skakavcima i divljim medom, zaogrnut grubom odjećom, ponašajući se kao čovjek na rubu pameti. I što je tamo radio? U divljini? U pustinji? Pripremao se je kako bi pripremio ljude za Mesiju.

I kada je Ivan susreo Mesiju što je bilo prvo što je rekao: „Ti nisi u pravu!“ Tipični Ivan. Svakome kaže što misli. Bez ustručavanja. Ivan je bio spreman suprotstaviti se svakome tko bi stao na put dolaska Mesije, pa čak i samom Mesiji.

Pokušajmo dokučiti što se je sve Ivanu tada motalo po glavi.

Krstiti Isusa je besmisleno. I gore od toga. To je krivo. To bi moglo ljudima poslati krivu poruku. Mogli bi dobiti krivu ideju o tome tko je Isus. Mogli bi pomisliti da je Isus griješnik. Mogli bi ljudi pomisliti da je manje vrijedan od njih. Još jedan tip koji dolazi pripremiti nas za Mesiju, ali Mesija definitivno nije. Ivan sigurno misli – da ako nije vrijedan „obuće mu nositi“ onda nije vrijedan ni krstiti ga. Dakle Isus nije u pravu i Ivan to ne će učiniti.

Ivan je sigurno šapnuo Isusu: „Oprosti Mesijo, ali nisi u pravu. Ti mene moraš krstiti. I onda će svi razumjeti tko si ti. Svima će tada biti jasno da ti nisi jedan od nas gubitnika. Dođi ovamo i zaroni me u rijeku i pokaži svima da si netko poseban.“

Ali Isus odgovara: „Ivane. Žao mi je što te moram razočarati ali ovaj put nemaš pravo. U krivu si. Ti mene moraš krstiti, jer će taj čin poniznosti ispuniti glavninu Božjeg plana kojim će sve učiniti onakvim kakvim treba i biti.“

 

Ivan možda i nije sve razumio ali je poslušao.

Uronio je Isusa u Jordan, baš kao svakog drugog grešnika.

I tada se je nebo rastvorilo.

Duh sveti je s neba sišao na Isusa. Duh Sveti nije došao uz munje i gromove, uz vjetra i potrese, ne… tu ničega super moćnog nije bilo. Ničega dramatičnog što bi se možda Ivanu svidjelo. Duh Sveti je došao u obliku obične, nježne ptice.

Golubice. Bijele.

I onda je Bog progovorio s nebesa. Kroz stotine godina nebesa su šutila. Sada se je nebo rastvorilo i Bog je progovorio. Možda je Ivan opet bio razočaran s onim što je čuo. Možda je očekivao čuti nešto kao: „Hej vi ljudi! Ja vam šaljem Mesiju! Kralja! On će vas spržiti vatrom ako se ne obratite i ne budete li ga slušali!“

Ali Bog izgovara samo dvije male rečenice.

“Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”

Bog u biti navodi riječi iz Starog Zavjeta.

„Obznanjujem odluku Jahvinu:

Gospodin mi reče:

“Ti si sin moj, danas te rodih.“ (Psalam 2,7)

„Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje.“

(Izaija 42,1)

Ali pogledajmo što dalje stoji:

„Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.“

(Izaija 42, 1-4)

Ne će vikati?

Ne će glasa podizati?

Ne će lomiti?

Pa tko je taj?

Je li jak ili nije?

Je li Kralj ili nije?

Kako može netko takav pomoći bilo kome?

Kako netko takav može doći poslije Ivana?

Sve je to još teže za razumjeti kada pogledamo slijedeće riječi:

„Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.“ (Izaija 50, 6)

Kakav je to Mesija?

„Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“

(Izaija 53,7)

Kakav je to Kralj?

I Isus izlazi iz Jordana i slijedi Duha Svetoga kako bi počeo svoju misiju – kao Božji Mesija. A Ivan još uvijek stoji tu u rijeci i pita se što se je dogodilo.

U jednom trenutku Ivan je gledao u lice Kralja Svemira.

Narednog trenutka Kralj Svemira se je podčinio krštenju Ivanovom rukom, krštenju kao svaki drugi grešnik. A Bog je rekao da će Mesija, da će Kralj, postati „sluga pravedni“ i da će patiti kao što nitko nikada nije patio.

I naravno da se Ivan pita tko je on?

Tko je Isus? Kakav je to Mesija?

Ponekad osoba koju susretnemo u potpunosti je drugačija od onoga što smo mi očekivali?

Na neki poseban način svi mi stojimo zajedno s Ivanom u vodama rijeke Jordan. I mi imamo svoja očekivanja kada je Isus u pitanju.

Mi želimo Mesiju koji će nam učiniti život boljim, nekog tko će pomoći nam prebroditi naredni dan, naredni tjedan, naredni mjesec, narednu godinu.

Mi želimo nekoga tko će nas podučiti kako uspjeti u poslu, kako podignuti obitelj, kako ostvariti svoje snove.

Mi želimo baš takvog Mesiju.

Ali umjesto takvog Mesije mi dobivamo nekog koji nas ponekad dovodi u situaciju da nam se čini kako nam ništa više nije jasno. I da nam nije bolje nego možda čak i gore nego što nam je bilo.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da mi možda sanjamo o krivim stvarima ili da možda radimo krive stvari.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da je bolje biti prijatelj s griješnicima nego dobro izgledati.

Mi dobivamo nekoga koji kaže da je bolje pomoći siromahu nego izgraditi velebnu crkvu.

 

Tko je taj Isus?

Tko je taj Mesija?

Što on to želi od nas?

Što to znači slijediti ga?

To znači, nakon što nas iznenadi (a hoće, vjerujte mi) poslušati ga i slijediti ga i zaboraviti sve ono što smo do tada o njemu pretpostavljali i nagađali.

To znači uroniti u novi život – uroniti u Krista.

To znači ponovno se roditi – roditi se u Kristu.

Ponekad osoba koju susretnemo je potpuno drugačija od osobe koju očekujemo.

Sreća naša da je Krist potpuno drugačiji nego što to mi očekujemo.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić 

 

Komentari

Ivica Ursić

TREĆA REVOLUCIJA U Katoličkoj crkvi

Published

on

Svaki katolik koji je proučavao povijest Crkve od 1960-ih zna da se revolucija dogodila. “Revolucija” je važna riječ, jer opisuje točke u povijesti kada se je dogodila promjena, često nasilno, ali ponekad pod pokrićem “napretka”.

Francuska je trebala tri revolucije kako bi se konačno riješila kralja. Došlo je do revolucije iz 1789. godine, o čemu svi znamo, ali koja je bila samo početak. Kasnije revolucije 1830. i 1848. zapečatile su sudbinu francuske monarhije, a nijedan kralj nije od tada sjedio na prijestolju Francuske.

Katolička crkva poznaje i previše dobro te višestruke revolucije. Zapravo, treća revolucija u Crkvi odvija se dok govorimo, a katolička tradicija gubi iz dana u dan sve više tlo pod nogama.

Prva revolucija bila je II. Vatikanski koncil koji ništa nije promijenio i koje je, u isto vrijeme, sve promijenio. 16 dokumenata Vatikana II dali su nam dvosmislen i neshvatljiv jezik kojeg su modernisti koristili s ciljem provođenja hereze lijevo, desno i u središtu – piše Ivica Ursić na svom fb profilu.

Naša se je liturgija deformirala, naši su biskupi prigrlili svoju novu ulogu kao političari, a Krist je djelotvorno degradiran sa pozicije Gospodara svemira na poziciju vojvode Njegova posjeda. Također, najveće zlo na svijetu u to vrijeme i najstrašniji progonitelj katolika bio je komunizam. To uopće nije osuđeno na koncilu, ostavivši biskupe Istočne Europe da se sami bore u vlastitim bitkama. Ovo je bila prva revolucija.

Druga revolucija sadržavala je svećenike Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Tu su nadmašeni dokumenti Vatikan II. Nisu bili dovoljni, pa je Duh Vatikanskog II morao preuzeti tamo gdje su oni zastali. U ovoj revoluciji vidjeli smo novost djevojčica – ministrantica koje su dobile papinsko odobrenje pod vladavinom poljskog pape.

Pored toga, međuvjerski molitveni susreti s predstavnicima lažnih religija postali su normom, bilo u Asizu ili u sinagogi u Rimu. Nikada ne zaboravimo da je to bilo tijekom ovog pontifikata kada su svećenički seksualni skandali dosegli svoju zenit. Dok su svećenici sramotili svoj bijeli kolar, mnogi u crvenim i ljubičastim haljinama nisu ih samo štitili, nego su se uspinjali na više pozicije dok su to radili. Benedikt XVI je nastavio stazom Ivana Pavla II. Naposljetku, bio je njegova desna ruka tijekom pontifikata. Kad je izabran u konklavama 2005., svi smo znali da će to biti nastavak papinstva Ivana Pavla.

Dolazi Jorge Mario Bergoglio i početak treće revolucije. Papa Franjo posjeduje sve loše kvalitete svojih dvaju prethodnika i gotovo nijednu od onih dobrih. Katoličke vrijednosti za koje se je Ivan Pavao II zalagao sada se bacaju među vukove. Čvrsto učenje „Familiaris Consortio“ zamijenilo je trusno tlo „Amoris Laetitia“ dok se je Crkva približavala pričesti za nepokajane preljubnike.

Homoseksualnost se gotovo nikada ne osuđuje u doba u kojem se seksualna revolucija suočava s malo ili bez ikakvog protivljenja. Sredstva u ovoj revoluciji imaju konačni cilj pretvaranja Kristova tijela u crkvu koja uopće ne izgleda drugačije od bilo koje glavne protestantske denominacije čiji su brojevi u strmom padu i najvjerojatnije će prestati postojati unutar nekoliko generacija.

Sve je to bilo moguće postići u tim crkvama putem – sinoda. Ista vrsta sinoda se koristi u Katoličkoj crkvi da revolucionarima pruži podlogu koju im Vatikan II nije dao. Osim toga, oni traže crkvu koja nema apsolutno nikakvu političku moć i koja daje kulturnim elitama „odriješene ruke“ za širenje svoje agende na štetu ljudskog života i biblijskog morala.

Nakon tri revolucije, Francuska monarhija je prestala postojati. Hoće li Crkva biti žrtva te iste sudbine nakon što završi ova treća revolucija?

Crkva ima nešto što Francuska nikad nije učinila, a to je obećanje našeg Gospodina Isusa Krista. Mi ćemo na kraju pobijediti, a pobjeda će biti potpuna. Međutim, to ne znači da neprijatelj neće učiniti štetu. Neprijatelj će uzrokovati gubitak duša, zatvaranje crkava i zvanja koja će biti uništena. Krist je obećao da vrata pakla ne će nadvladati Crkvu ali nikada nije rekao da Crkva tijekom tog procesa ne će biti povrijeđena.

Nadbiskup Viganò nam je pomogao identificirajući naše neprijatelje. Svaki visoki član homoseksualne kabale u američkoj crkvi bio je izložen. Ono što je Viganò učinio zasigurno će ih usporiti sada kada su svijetla reflektora na njima. Bez obzira na to, oni nisu poraženi. McCarrick i Wuerl su otišli ali Cupich i Tobin i dalje drže svoje urede. Fra James Martin još uvijek nosi svoj svećenički ovratnik dok promovira seksualnu subverziju i sramoti nekada veliki red kojeg je utemeljio Sv. Ignacije Lojolski. Ti svećenici još uvijek djeluju i uporno rade kako bi ukrali vjeru od katolika, baš kao što su je engleski Tudori iz 16. stoljeća ukrali engleskom narodu.

Treća revolucija uklonila je posljednjeg kralja Francuske s njegovog prijestolja. Kao katolicima, ovo je naša prilika da skršimo revoluciju i vratimo našeg vladara. Ne će biti lako baš kao što nije bilo lako hrabrim katoličkim ratnicima poput Sv. Ivane Arške i Don Ivana od Austrije.

Mi možda ne ćemo poživjeti kako bi vidjeli pobjedu ali to ne isključuje bilo koga od nas da obavi svoju dužnost.

Ivica Ursić    foto Slideplayer

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Bez iluzija

Published

on

Iz knjige ‘Sva moja sidra’, prenosimo, uz dopuštenje autora Ivice Ursića, tekst Bez iluzija

Ja vam nemam iluzija i ja vam samo mogu reći što ja vjerujem:

Ja vjerujem da me ne može spasiti politika
Ni unutarnja ni vanjska
Ni ovogodišnja ni lanjska
Ni Europska Unija ni NATO
Ni predsjednica a premijer nikako

Ja vjerujem da me ne može spasiti ekonomija
Ni uvozna ni izvozna
Ni domaća ni strana
Ni burze ni dionice
Ni banke ni mjenjačnice

Ja vjerujem da me ne može spasiti tehnologija
Ni digitalna ni analogna
Ni japanska ni švicarska
Ni pametna ni glupa
Ni jeftina ni skupa

Ja vjerujem da me ne može spasiti znanost
Ni naša ni njihova
Ni teorijska ni primijenjena
Ni ona koja klonira
Ni ona koja genetski manipulira

Ja vjerujem da me ne može spasiti ni seksualna revolucija
Ni pravednija nafte i vode distribucija
Ni visoki bruto nacionalni dohodak
Ni Donald Trump koji živi u Bijeloj kući kraj rijeke Potomac
Ni akademici ni nogometaši
Ni strani ni naši

Ja vjerujem da me ne mogu spasiti
Ni pjevači ni pjevačice
Ni starlete ni TV najavljivačice
Ni vodoinstalateri ni urbanistički planeri
Ni svećenici ni liječnici
Ni anđeli ni arkanđeli

Ali ja vjerujem da mene jedino može spasiti Isus Krist.

„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev,
Kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu.“
(Psalam 146, 5)

(Ivica Ursić, “Sva moja Sidra”)

Komentari

Continue Reading

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Published

on

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno