Connect with us

Društvo

Pogledajte veliki intervju sa Slobodanom Praljkom koji je nestao s YouTubea

Objavljeno

- datum

Davne 2001. Praljak, gostujući kod Bolkovića u emisiji “2 u devet”, u razgovoru koji je trajao preko dva sata, iznio je svoju verziju događaja u BiH devedesetih godina, opisao ulogu HVO-a i HV-a, sukobe s Armijom BiH i slično. Zanimljivo, dio ovog intervjua prije nekoliko dana uklonjen je s YouTubea.

Slobodan Praljak u Haag je izručen početkom travnja 2004. godine. Krajem 2001. godine dao je poznatom novinaru Romanu Bolkoviću veliki intervju u kojem je iznio svoje viđenje situacije u BiH. Suđenje Praljku počelo je nedugo nakon izručenja, a trajalo je više od 12 godina.

Prošlog tjedna Praljak, nakon što je nakon žalbe proglašen krivim, u sudnici, pred očima cijelog svijeta, popio je otrov i ubrzo umro.

Davne 2001. Praljak, gostujući kod Bolkovića u emisiji “2 u devet”, u razgovoru koji je trajao preko dva sata, iznio je svoju verziju događaja u BiH devedesetih godina, opisao ulogu HVO-a i HV-a, sukobe s Armijom BiH i slično. Zanimljivo, dio ovog intervjua prije nekoliko dana uklonjen je s YouTubea, piše Index.hr.

“Pitali ste me imam li drugi dio razgovora s Praljkom.

Imao sam. Na Tubi.

No iako sam ja vlasnik materijala i nikada zbog vlasničkih prava nisam tražio da se išta skida s YT, očito je da je nekome Praljkova verzija smetala nepodnošljivo, do ušutkavanja.

To je to smeće kojemu su puna usta demokracije, Drugog, sloboda, Voltairea i onog sranja o obrani prava na tuđu istinu itd itd.

Gledam i danas hrvatsku javnost: četvrt stoljeća jedni te isti profesionalni su humanisti, etalonski pravednici među narodima i narodnostima.

Ovdje neće na dobro. Ne može”, napisao je Romano Bolković na svom Facebooku prije nekoliko dana, nakon što je dio razgovora koji objavljujemo u nastavku nestao s YouTubea.

 

Praljak: “Probajmo se ponašati kao u sudnici”

“Danas nam je cilj samo jedno. Ostavit ćemo svu politiku po strani, bavit ćemo se isključivo rekonstrukcijom sukoba u BiH”, rekao je u uvodu urednik i voditelj Romano Bolković. Intervju je rađen u vrijeme kad je bilo očito da će Praljak svakog časa biti izručen Haagu, a s današnjeg aspekta predstavlja interesantan uvid u ulogu Hrvatske i HV-a u ratu u BiH iz perspektive Slobodana Praljka.

“Ja sam se otvoreno govoreći pripremao za ovu emisiju jer je boj političkih interpretacija o tom ratu tako velik da je nužno zbog velikog broja mrtvih, zbog groznog rata ponašati se upravo ovako. Probajmo se dakle ponašati kao u sudnici. Ja ću iznijeti argumente, hladno koliko je to moguće.

Moja temeljna pretpostavka je da niti je Franjo Tuđman dijelio BiH, niti je Hrvatska vojska bila u BiH, niti je HVO napao Armiju BiH.

Druga osnovna teza, Hrvatska je učinila sve da pomogne održanju, konstituiranju BiH, da obuči i naoruža muslimane do one granice kad su oni koncem 1993. godine, u potpunoj nemogućnosti da se bilo gdje odupru Srbima, napali hrvatski narod, odnosno hrvatsku vojsku u BiH”, rekao je Praljak u uvodu i potom se vratio na početak, na raspad Jugoslavije odakle je, kako je smatrao Praljak, sve krenulo.

Spomenuo je Muslimansku deklaraciju, dokument prema kojem su, smatrao je Praljak, Bošnjaci željeli postati temeljni narod u BiH.

“Nikada se Izetbegović nije odrekao teze o temeljnom narodu, niti se odrekao teze o onome što je u Muslimanskoj deklaraciji napisano”, govorio je Praljak.

“Islamska deklaracija i temeljni narod s jedne strane, Srbi s druge strane i strahoviti napad na Hrvatsku pokazao je hrvatskom narodu jasno što se događa. Onda se pokazalo da su one teze o bratstvu i jedinstvu pale u vodu”, objašnjavao je Praljak dodajući da su se narodi okupili oko stranaka. U hrvatskom slučaju to je bio HDZ.

 

Praljak o početku rata

“Prvi spor koji se tamo događao je da je muslimansko vodstvo proglasilo 6. travnja napadom na BiH, što naprosto ne odgovara istini. Za hrvatski narod početak rata seže daleko prije, a to je napad crnogorskih rezervista, kad su sravnili selo Ravno koji se nalazi u BiH. Koji narod može mirno gledati kako se odvija rušenje jednog njihova sela? Kako narod onda može beskrajno vjerovati rukovodstvu u Sarajevu da nema nikakvog rata, da nije počeo rat napadom na teritorijalni dio BiH samo zato što je to hrvatski dio, a ne muslimanski dio. Dakle, rat u BiH nije počeo u travnju 1992. godine, nego je počeo napadom na selo Ravno koji se dogodio 1991. godine”, rekao je Praljak.

“Institucije hrvatskog naroda koje su se tada stvarale u BiH potpuno su legalne”, rekao je Praljak u emisiji. Kao glavni argument tim tezama Praljak navodi činjenicu što je u trenutku nastanka takvih institucija 2/3 teritorija BiH bilo pod srpskom okupacijom.

“Općine uređuju i organiziraju narodnu obranu, a u slučaju rata organiziraju upravljanje oružanim snagama”, pročitao je Praljak dio ustava BiH.

“Vrlo je jasno da je bitno pravo naroda da se brani, a i ustavne odredbe omogućuju pravo općina da se udruže”, rekao je Praljak. Dakle, on je tvrdio da Herceg-Bosna kao politička organizacija općina ni na koji način nije kršila BiH ustav.

 

O HV-u u BiH

Nadalje, Praljak je tvrdio da Izetbegović nikada nije želio potpisati vojni sporazum između dviju država, a što je Tuđman predlagao.

“Ostaje stalno nejasno odbijanje tog sporazuma. To bi nam omogućilo da zakonski možemo poslati jedinice da obrane BiH”, rekao je Praljak.

U iscrpnom intervjuu Praljak je pokazao desetak karata, na kojima je pokušao objasniti vojno stanje u BiH u određenom trenutku rata u toj zemlji.

“Vrlo je jasna činjenica da se nije izdala zapovijed za odlazak na teritorij BiH, dragovoljci su imali pravo doći u BiH. Zabuna se stvarala jer dragovoljci često iz drugih, svojih privatnih razloga nisu željeli skinuti oznake Hrvatske vojske. Oni su time pokazivali da su iskusni ratnici, ali to je stvaralo dojam da su postrojbe HV-a na području BiH”, rekao je Praljak dodavši da nikada broj takvih dragovoljaca nije prešao 1500 ljudi.

Praljak je konstatirao da se u hrvatskom tisku tijekom godina raširilo puno laži o stanju u BiH.

“Ja ovdje imam dužnost pokazati kakva je točno situacija bila. Ja ne vjerujem da bi onaj dio hrvatskog naroda nekritički prihvatio toliko laži, da bi se barem malo zapitao o čemu se tu radi”, rekao je Praljak dodavši da ni “deset ovakvih emisija ne bi bilo dovoljno da se sazna istina”.

 

O ratu Armije BiH i HVO-a

“Kada protiv Srba nisu izborili nijednu iole važniju pobjedu, oni se okreću prema Hrvatima da nadoknade cijelu tu situaciju”, rekao je Praljak o početku sukoba HVO-a i Armije BiH.

“Motivi su bili da se negdje mora postići vojna pobjeda. Vi kad imate vojsku koja trpi poraze, ona jednog trenutka mora imati pobjedu. Ali treba konstatirati da je to proizvelo takvo stanje”, rekao je Praljak. Dakle, po njemu, kako je govorio, jedan od glavnih sukoba između Hrvata i Bošnjaka leži u činjenici da je Armija BiH gubila rat protiv Srba.

“Armija BiH se pregrupira. Potpuno zanemaruje akcije prema Srbima”, tvrdio je Praljak pokazujući brojne karte zalijepljene na pano u studiju.

 

O mudžahedinima

“Ovo su kazete propagande mudžahedina koji su dolazili u BiH. To je već 1993. godina. Mi znamo da oni dolaze, upozoravamo Hrvatsku da oni dolaze. Gore se već događaju zločini. Svi pokušaji da se to zaustavi padaju u vodu. Vidjeli ste da je ovim mudžahedinima sve krivo, od Butros Butros-Galija do Franje Tuđmana”, rekao je Praljak nakon jedne snimke koja prikazuje mudžahedine u BiH.

“To je konac 1992. godine, početak 1993. U onom trenutku kad je muslimanski način bio ugrožen zvjerstvima Srba, došli su na rub ostanka, narod jednostavno tog trenutka ne vidi nikakvog izlaza osim izlaska u nacionalni, a u islamu je to vjerski osjećaj, zajednica svih muslimana. Moramo konstatirati kako je to bilo, ne možemo zatvoriti oči”, objašnjavao je Praljak svoje viđenje velike islamizacije BiH za vrijeme rata.

 

O zločinu u Ahmićima

Praljak je, nadalje, tvrdio da se Sarajevo relativno lako moglo deblokirati, ali da to nije odgovaralo bošnjačkim vlastima. Njima je, smatrao je Praljak, odgovaralo da Sarajevo ostane u blokadi jer bi u protivnom svi ljudi iz njega pobjegli, što bi bio udarac bošnjačkim vlastima, s obzirom na to da je u blokadi bio velik broj ljudi muslimanske vjeroispovijesti.

Govoreći u kontekstu zločina, Praljak je kratko spomenuo i Ahmiće.

“HVO je u jednom trenutku napravio zločin u Ahmićima, to možemo sasvim sigurno konstatirati”, rekao je Praljak.

“Kad počne jedna spirala ratnih sukoba, nju je jako teško zaustaviti. Ja tvrdim da ta spirala nije počela od nas i u nijednom trenutku nije bila temeljena na vojnoj doktrini, bilo u podjeli Bosne. Krivnja je vrlo teška. Mi nismo smjeli napraviti ništa što bi naštetilo Hrvatskoj. Da smo bilo što napravili što smo mogli, mi bismo bili izjednačeni s agresorom. Mi smo se cijelo vrijeme dovodili u pasivno stanje, čekajući kad će nas udariti”, objašnjavao je Praljak.

Nešto kasnije u emisiji, na upit gledateljice, Praljak se opet vratio na zločin u Ahmićima. Gledateljica je pitala je li prste u tom zločinu imala i britanska tajna služba.

“Ja nikad nisam bježao od toga da kažem što kod nas nije valjalo. Imali smo i logore kojih se trebamo stidjeti jer se tada vojska raspala i mi smo tada morali zarobiti ono što smo morali zarobiti. Ali način na koji su ti logori vođeni nije bio dobar. Ali to opet nije bilo smišljeno napravljeno.

Indicije su bile strahovito čvrste, kako mi se činilo, da neka obavještajna služba želi produbiti sukob između Hrvata i muslimana da Srbe spasi one slike u svijetu. Ostaje činjenica da je Bob Stewart 12 sati bio tamo, da je imao kamere, da je odmah u svijet otišla slika o tome. To ne negira činjenicu da je tamo ubijeno sto ljudi. Ali tamo je selo bilo branjeno. Postoji spirala zločina, isti dan je počinjen jedan veliki zločin. A prije toga su muslimani napravili ogroman broj zločina. Taj nesrazmjer je velik. Oni su u Doljanima pobili ljude gdje nijedne puške nije bilo. Ostaje činjenica da smo mi na sebe navukli krimen, a nitko u Hrvatskoj tko o nama već godinama govori kao o zločincima nije htio dopustiti da mi pred nekim saborskim povjerenstvom kažemo na kraju krajeva kakva je ta istina bila”, rekao je Praljak dodavši da knjige koje su se o tome pisale nisu došle do velikog broja čitatelja. Praljak je zaključio da su indicije o sudjelovanju britanske tajne službe u zločinu u Ahmićima bile velike, ali dodaje da to nije dokazano.

 

Kasnije se Praljak opet vratio na zločin u Ahmićima

“Ostaje činjenica koju mi ne možemo negirati da je tamo počinjen zločin. Ni u ludilu ne bih odgovornost prebacio na svog prijatelja i vojnika Tihomira Blaškića, Kordića i tako dalje. To je naprosto počinila manja grupa ljudi, izvan kontrole. Sasvim je sigurno, ono što ja znam, da general Blaškić nije znao što se tamo dogodilo. A poslije toga u tom ratnom ludilu teško je bilo pohvatati sve konce i nekoga zatvoriti. Ali taj zločin nastao je nakon čitavog niza zločina, kad zapravo raste tenzija da se iz mira, iz fotelja to ne može objasniti. Ljudi ne shvaćaju kakav je to rat”, opet se na Ahmiće vratio Praljak nešto kasnije u emisiji.

 

O ambicijama Hrvatske da pripoji dio BiH

Na pitanje voditelja je li bilo ambicija da se Herceg-Bosna pripoji Hrvatskoj, Praljak je rekao da se to moglo napraviti do jeseni 1992. godine.

“Mi smo to mogli napraviti do kasne jeseni 1992. godine. Poslije toga to više nismo mogli. A nije se moglo napraviti iz još nekoliko razloga, vrlo čvrstim produbljivanjima rata od nekih stranih sila koje su onda stajale na srpskoj strani, prije rata i sada. I zbog najvažnije stvari, a to je sudbina Hrvatske. Tuđman je vodio politiku da je Hrvatska temelj, a to smo mi osjećali i bili smo spremni na tu žrtvu”, objasnio je Praljak.

 

O trgovini s naftom sa Srbima

“Sa Srbima je bila druga priča. Sa Srbima smo trgovali naftom isključivo zbog spašavanja izbjeglica i ranjenika koji su nastradali u sukobima s muslimanima. Kiseljak prije svega i oko Konjica. Da bismo izvukli tisuće ljudi, nakon što su poklani oni koji se nisu uspjeli izvući, Srbima smo davali naftu da nam u bolnicama liječe ranjenike iz Kiseljaka koji se nikako nisu mogli izvući, da preko njihova teritorija dostavimo municiju”, objasnio je Praljak trgovinu naftom sa Srbima u BiH.

 

Opet o mudžahedinima

U BiH je došlo oko 3500 mudžahedina, rekao je Praljak.

“Oni preuzimaju bitne vojne operacije. Ostaje činjenica da je to snaga koja nema veze s BiH kao s građanskom državom, državom triju naroda”, rekao je Praljak dodavši da je velik broj tih ljudi povezan s terorističkim događajima.

“To je jedan vrlo zanimljiv materijal, svaka tajna organizacija bi to rado imala u svojim informacijama”, rekao je Praljak pokazavši veliki spis s imenima i slikama navodnih mudžahedina.

“Izetbegović je bio zapovjednik mudžahedina. On ničim nije negirao u intervju za Oslobođenje da je bio njihov zapovjednik”, rekao je Praljak.

“Kod nas se o mudžahedinima, o tome što jesu, koliko ih je bilo, imaju li spavača, u nas se o tome počelo govoriti tek nakon što su u Americi napravili ono što su napravili”, rekao je Praljak nešto kasnije u emisiji misleći na napad na WTC u rujnu 2001. godine, nepune tri godine prije snimanja ove emisije.

“Ja sam pokazao mudžahedine da se pitamo što je bilo s dvadeset i jednim Bugojancem koji su ovim ljudima, prema ono malo informacija što imamo, služili kao pokretne mete. Nikada Alija Izetbegović nije rekao o čemu se tu radi, gdje su kosti i leševi onih da ih obitelji mogu pokopati”, rekao je Praljak o jednom od mudžahedinskih zločina.

 

O kraju rata i Oluji

Pri kraju emisije Praljak se osvrnuo na kraj rata i akciju Oluja u Hrvatskoj koja se odrazila na stanje u BiH.

“Hrvatska je u Oluji pokazala snagu dobrim dijelom jer je dobar dio rata protiv Srba na sebe preuzeo HVO. Onda HVO i HV kreću prema Kupresu, Livnu, čitava se strateška pozicija mijenja, Oluja, mi spašavamo Bihać, Amerikanci moraju spašavati Srbe zabranom ulaska u Banja Luku. Taj rat u Hrvatskoj je Hrvatska dobila potpuno, a mi smo dolje obranili sve ono što se u jednom tako lošem sastavu moglo obraniti. Može se reći da smo se kao strana s malobrojnom vojskom obranila i stvorila pretpostavke da u toj zajedničkoj državi ima svoj ravnopravan položaj. Nažalost, to se nije dogodilo, mi smo izgubili poslije rata”, rekao je Praljak.

 

O padu Posavine

Praljak je konstatirao da uvijek u ratu kad bi se izgubio neki teritorij, pojavile bi se teorije o izdaji. Dodao je da to nije bio samo hrvatski slučaj, već su i Srbi kad god bi nešto izgubili govorili o tome da je netko nešto izdao.

“Posavina nije izdana, ona je naprosto pala pod udarima tada vrlo dobro organizirane Mladićeve vojske. Da je Tuzla tada radila pola onoga što smo mi radili s ove strane, onda bi to bila drugačija priča. Tamo su četnici ostavili izrazito male snage da blokiraju i pucaju”, rekao je Praljak.

 

O bošnjačkoj vojsci

Na kraju emisije puštena je jedna snimka iz BiH nastala 1995. godine. Na njoj bošnjački vojnici pozdravljaju Alaha.

“Što govore oni. Oni govore na Alahovom putu. Oni govore o BiH bošnjačkog naroda, ne spominju se druga dva naroda. Najvažnija stvar, za koga se oni bore, za Alaha protiv Vlaha. Vlasi su pravoslavci i katolici. Dakle, to je vjerski rat. Koliko god se trudili da sakriju činjenicu da je to već krajem 1992. godine postajao vjerski oblik ratovanja. Oni koji se bave politikom morali bi to znati prije nego olako daju svoje prosudbe”, rekao je Praljak nakon posljednjeg priloga u emisiji.

Izvor: Dnevnik.ba

Komentari

Komentari

Društvo

(VIDEO) Kršćanska dužnost kralja Poljske i Velikoga Vojvode Litve Jana III. Sobieskog – obrana katoličke Europe od Antikristova islama

Objavljeno

- datum

Jan III. Sobieski (17. kolovoza 1629. – 17. lipnja 1696.) je jedan od najznačajnijih katoličkih vladara Poljsko – Litavske Unije, od 1674. do svoje smrti kralj Poljske i Veliki Vojvoda Litve.

Njegova 22-godišnja vladavina obilježena je stabilizacijom prilika u Poljsko – Litavskoj Uniji, kojoj je to bilo prijeko potrebno nakon teških razaranja iza švedske agresije i Ustanka Bogdana Hmeljnickog. 

Katolički kralj Jan III. Sobieski je bio omiljen među svojim podanicima, jer se dokazao kao veliki vojskovođa, najpoznatiji je po svojoj pobjedi nad Turcima (14. srpnja – 12. rujna) 1683. u bitci kod Beča. Opsada je okončana bitkom kojom je prekinuto napredovanje Osmanskoga carstva u Europi.

Hrvati i drugi bivši katolički narodi, probudite se iz opijenosti okova vjerskoga sinkretizma i anarhije liberalizma! Obratite se na pravu katoličku vjeru! Idite na Misu svih vremena i tradicionalne sakramente, molite Krunicu i uzmite mač slavnih kršćanskih predaka u ruke i stijeg Krista Kralja, te stupite na bojno polje svoje porobljene domovine nasuprot slugama raskršćanjene Europe i pred njihove kukavičke vazale koji naseljavaju stari kontinent islamistima i izborite se za Katoličku državu.

Više vrijedi jedan Božji lav od stotine tisuća bezbožnih jaraca. Vrijedniji je jedan katolički orao od mnoštva modernističkih vrana.

Bog ne ostavlja nijedan narod koji mu se skrušeno i u pokajanju za svoje grijehe obrati za pomoć pristupajući Katoličkoj Crkvi izvan koje nema vremenitoga i vječnoga spasenja.

Presveta Bogorodice, moli za nas! Živio Krist Kralj!

Tradikatolik.blogspot.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Don Josip Mužić: Hrvatski mediji su okupatorski, psihološki razaraju narod!

Objavljeno

- datum

 IMPRESIVNO!    Upoznajte svećenika koji je hrabro istupio u obranu Isusa Krista!

 SPLIT, utorak, 18.09. – 19:30, predstavljanje knjige ‘Božicno cudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, čudesan znak 

Don Josip Mužić koji je izazvao reakcije u Hrvatskoj jer se zamislite usudio reći da hrvatski svećenici trebaju po svojoj savjesti zabraniti Pričest (dakle Tijelo i Krv Kristovu) političarima koji javno zagovaraju i promiču ubojstvo čovjeka u svakom smislu, nije bilo tko, odnosno nije svećenik kojeg mediji mogu diskreditirati kao neukog. To je svećenik impresivne biografije, nevjerojatno obrazovani svećenik, profesor i doktor, docent koji je zaređen za svećenika od strane svetog Pape Ivana Pavla II.

>> Splitski svecenik i profesor dr. Josip Mužic: “Tko je glasovao za ratifikaciju IK, ne smije pristupati pricesti”

Nedavno je dao intervju za radiopostaju Mir Međugorje gdje je prilično snažno raskrinkao – Rat protiv čovjeka, govorio je o izdajnicima hrvatske, medijima, eugenici koja se trenutno odvija, Antikristu i antikristima, masoneriji, te mnogim gnjusobama koje Zli i njegovi podanici čine u svijetu, ali i Hrvatima, te upozorio da bi svećenici kao i laici trebali biti principijelni, čuvati nauk crkve te se ne dodvoravati se svijetu (grijehu).

>> ODGOVOR prof. dr. don JOSIPA MUŽICA biskupu UZINICU? Pojašnjenje pojašnjenja

Političare koji promoviraju pobačaj usporedio je sa sotonistima.

Voditelj ga je upitao: Što ako vam predstavnici vlasti dođu s vama razgovarati o problemu pobačaja.

Nemam ja što razgovarati. To je kao da mi dođe sotonist i traži ekumenizam. Kakav ekumenizam sa sotonističkom crkvom? – izravan je bio don Mužić.

>> DR. MUŽIĆ U ZADRU: U svijetu se godišnje izvrši oko 53 milijuna pobacaja

Otkad sam se vratio u Hrvatsku bojkotiram sve hrvatske medije jer smatram da su to okupatorski mediji, rekao je također don Mužić i nastavio: U smislu da ne žele dobro svom narodu i da uništavaju taj narod psihološki. Da bi očuvao svoju psihološku ravnotežu postim od dnevnika, od radija, gledam samo portale i ako mi dođe novina, prolistam je, ali ne želim potrošiti ni centu i podržavati neprijatelje Hrvatske.

Složio se da je izvještavanje masovnih medija s prosvjeda protiv Istanbulske konvencije u Zagrebi bilo – bolesno, te objasnio: Mi smo za vrijeme komunizma znali da smo pod tuđinskim jarmom bezbožne komunističke ideologije, a danas dopuštamo da nas mantaju i vuku za nos u ime hrvatstva i demokršćanstva. To su sve floskule, nikakvog sadržaja ni pokrića, to su uglavnom prodani ljudi, prodane duše i izdajice. Ako dopuštamo da nas oni truju i našu djecu nemamo šanse opstati, oni će nas ubit psihički – rekao je don Mužić.

>> NA HTV-u: ‘Rat protiv covjeka’ – razgovor s don Jozom Mužićem

Također osvrnuo se na evangelizaciju naših političara te rekao da još uvijek vrijedi ona da kao kršćani moramo ljubiti i ateiste ali također moramo osuđivati izdaju i boriti se protiv izdaje jer to uništava naš narod. Upozorio je da nije sad važno pitanje evangelizacije prema takvim ljudima nego je urgentnije pitanje kako sačuvati one zdrave snage koje mi imamo. Tko se njima bavi? Zašto bi se mi bavili onima koji su svojevoljno izašli iz Crkve i rade sustavno protiv Crkve? Moramo mi moliti za njihovo obraćenje ali ako ne pozabavimo sa zdravim ljudima koji su još tu izgubit ćemo i to i neće nas više biti’, rekao je i dodao: moramo se posvetiti zdravim ljudima kojima je vjera na srcu i njima dat prve redove a ne drugima, aludirajući na političare koji promiču grijeh i uredno dobivaju prve redove u hrvatskim crkvama.

Poslušajte izvrstan intervju s don Josipom Mužićem i saznajte kako ovaj hrabri svećenik razmišlja:

 SPLIT, utorak, 18.09. – 19:30, predstavljanje knjige dr. Mužića ‘Božicno cudo na Okitu’ – neobjašnjiv fenomen, cudesan znak 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Profesor Gjidara na tribini Hrvatske udruge Benedikt: “Francuska nikad neće pristati na federalnu Europu!”

Objavljeno

- datum

U petak, 14. rujna pred gotovo punom dvoranom Dominikanskog samostana u Splitu održana je tribina pod nazivom “O državi i o izbornom i političkom pravu Hrvata” u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt.

Na tribini su, neposredno nakon završetka znanstvenog simpozija na splitskom sveučilištu Hrvatsko-francuski upravno-pravni dani, sudjelovali profesor emeritus s francuskog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara i dr. sc. Neven Šimac, koji su zajedno inicirali i utemeljili ovaj stručno-znanstveni simpozij. Razgovor je moderirao politički komentator i publicist Marko Ljubić.

U ime organizatora tribinu je otvorio prigodnim pozdravnim riječima predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Vide Popović, koji je predstavio sudionike tribine, profesora Gjidaru i dr. Šimca te Marka Ljubića.

Nekoliko je iznimno važnih naglasaka publika mogla čuti u tome nadasve zanimljivom i sadržajnom razgovoru s dvojicom vrhunskih intelektualaca međunarodnog ugleda, koje na žalost izvan najužih stručnih, znanstvenih i intelektualnih krugova hrvatska najšira javnost rijetko ili gotovo nikada nema prigodu čuti. Nakon uvodnih pitanja Marka Ljubića o upravo završenim francusko-hrvatskim upravno-pravnim danima, koje su i profesor Gjidara i dr. Šimac komentirali od samoga razvoja prvotne ideje, iznoseći čitav niz nerazumijevanja, ignoriranja, zatim razvojnih nesporazuma, prvenstveno u okviru zagrebačkog sveučilišta, pa do mišljenja o aktualnoj znanstveno-stručnoj razini simpozija u Splitu, tijek razgovora usmjeren je u raspravu o samoj biti pojma država, izbornom i političkom sustavu, suverenitetu država u okvirima međunarodnih asocijacija, do identiteta naroda i same Europe.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su, na pitanje o smislu države i smislu povijesnih žrtava za vlastitu državu, jasno istakli, da su usprkos vrhunskim društvenim i akademskim, time i egzistencijalnim pozicijama u Francuskoj, naglašavajući da je sveučilište Paris II na kojemu uživaju vrhunski status, apsolutno najbolje pravno sveučilište u Francuskoj i među najboljima u Europi, snažno podupirali, često i uz rizike nerazumijevanja okoline, proces stvaranja hrvatske države. Na pitanje voditelja zašto, oba su istakli da je to temeljno pitanje identiteta, da je stoga to i temeljno moralno pitanje svakoga Hrvata, da im je potreba afirmacije osobnog identiteta bila važnija od statusnih privilegija, da identitet nije moguće sačuvati i afirmirati bez nacionalne države, te da je pravo na upravljanje vlastitom slobodom u punini, temeljni smisao i svrha postojanja države. Time su i jasno odgovorili da se država ne smije identificirati samo s materijalnim vrijednostima, što se u Hrvatskoj često s anacionalnih političkih pozicija pokušava nametnuti. Jasno su naglasili i profesor Gjidara i dr. Šimac nužan racionalan respekt prema materijalnim resursima naroda i društva, bez kojih se ne može ostvariti uspješna afirmacija nacionalnog identiteta, ali s kategoričkih polazišta da u temeljima postojanja države mora biti pitanje identifikacije naroda i prirodnog prava na upravljanje svim narodnim potencijalima, nematerijalnim i onim materijalnim. Iz razgovora o tom temeljnom polazištu postojanja samostalne nacionalne države, profesor Gjidara je posebno apostrofirao ostvarivanje političkih prava svakoga državljanina, ističući da je vrhunski demokratski uzor što veća politička participacija državljana bez obzira na mjesto prebivališta ili življenja, u odlučivanju o nacionalnim politikama u Saboru, pa mu je stoga nevjerojatno da aktualna hrvatska Vlada ne namjerava omogućiti dopisno i elektronsko glasovanje državljanima izvan Hrvatske, čak i usprkos zakonodavne rezolucije Europskog parlamenta.

I profesor Gjidara i dr. Šimac su istaknuli da bi to država morala uvesti radi jačanja državne legitimnosti i razvoja demokratskih standarda, bez obzira na stavove i zahtjeve bilo koga u međunarodnoj zajednici, jer se, kako su istaknuli, radi o temeljnom interesu svake dobre države.

Dr Šimac je naglasio u kontekstu razgovora o biti države, osvrćući se na postavljeno pitanje o smislu osobnog zalaganja za samostalnu državu hrvatskog naroda, te umjetnu dvojbu između identitetskih i tzv. materijalnih ciljeva, da je upravo zbog toga,  zbog ostvarivanja vrhunskih materijalnih ciljeva radi afirmacije identitetskih ciljeva, što čini po njegovim riječima neraskidivu ciljanu cjelinu, iznimno bitno kako se upravlja državom. Naglasio je da se u Hrvatskoj već kronično zanemaruju znanje i uvažavanje struke i znanosti u upravljanju državom te da s toga imamo sve više problema u svim sferama društva. “Primjena vrhunskih znanja je ključno pitanje u današnjoj Hrvatskoj, jer iz upravljanja državom zapravo se razvijaju i očituju sve slabosti hrvatskoga društva.”, naglasio je dr. Šimac, a profesor Gjidara je apostrofirao upravno pravo kao temeljnu znanost bez koje je nezamislivo uspješno i dobro upravljati državom i društvom.

U tom kontekstu razgovor je išao prema dva nužna pitanja – o ostvarivanju političkih prava hrvatskog naroda u cjelini i gledajući pojedinačno, s pozicija državljana, te o korištenju znanja u upravljanju državom, s konačnim osvrtom na ulogu hrvatskih sveučilišta i akademske zajednice u donošenju i kreiranju nacionalnih politika. Voditelj je upravo ta pitanja potencirao naglašavajući nepostojanje jednoga elitnog nacionalnog strateškog instituta s najumnijim Hrvatima iz cijeloga svijeta, ali i s najboljim umovima uopće, koji bi bio izvorište potrebnih i konkurentnih znanja nacionalnim politikama. Potencirajući pitanja ostvarivanja izbornog i političkog prava državljana voditelj se referirao na znanstvene radove profesora Gjidare o izbornom i političkom pravu te znanstvene i stručne radove dr. Šimca o pitanjima tzv. političkog predstavništva.

I jedan i drugi su istakli vrlo ozbiljne nedostatke hrvatskog izbornog i političkog sustava, potpuno neodrživu situaciju da milijuni Hrvata izvan Hrvatske ne mogu ostvariti svoja temeljna politička prava te da je neodrživa činjenica da im je ustavno čak ograničena politička ravnopravnost s državljanima koji žive u Hrvatskoj. Dr. Šimac se vrlo oštro osvrnuo na neznanstvenu, necivilizacijsku i karikaturalnu formu tzv. poreznog obveznika u raspravama o izbornom i političkom pravu, s upozorenjem da takva kategorija ne postoji u politološkoj znanosti o političkim pravima, te da je to vrlo opasan pokušaj slabljenja samih temelja državne legitimnosti. Istaknuo je da je neodrživo da se u zakonodavnom domu hrvatskog naroda zastupnici ponašaju kao zastupnici regija, nekakvih interesnih grupa, manjina, predstavnici svojih, kako je rekao, lokalnih sredina, općina i gradova, s naglaskom da u Saboru svaki zastupnik mora predstavljati ukupan hrvatski narod, sve državljane bez obzira gdje živi i da je to temeljna zadaća zakonodavnog doma i svakoga njegovog člana.

S tim u svezi, voditelj je potencirao pitanje modela izbornoga sustava i načina izbora zastupnika, naglasivši da je pri ovakvom izbornom modelu s deset plus dvije izborne jedinice, zastupnik temeljem izborne odgovornosti prema onima koji ga biraju zapravo nužno usmjeren na zastupanje separatnih interesa nasuprot svenacionalnih, ističući čak i one antagonizirane kao u slučaju Pupovca i politike manjine, koja njega bira u Sabor. I dr. Šimac i profesor Gjidara su izričito zastupali s uvjerljivom znanstvenom, pravnom i politološkom argumentacijom, nužnost kreiranja izbornog modela koji će osigurati nacionalnu odgovornost zastupnika i stvaranje pretpostavki za kreiranja nacionalnih politika u interesu svih državljana Republike Hrvatske.

S tim u svezi profesor Gjidara je jasno naglasio svoju već publiciranu tvrdnju u znanstvenim radovima, iznesenu kroz pitanje jesu li Hrvati izvan Hrvatske ranjiva skupina prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, stavljajući to u kontekst pitanja o presudi suda u Muenchenu Perkoviću i Mustaću i prirodi osuđenog režima, da Republika Hrvatska mora sve učiniti kako bi se institucionaliziralo političko pravo hrvatskih državljana izvan Hrvatske i omogućilo im se prije svega kroz izborni sustav pravo potpune participacije u državnim politikama. Dr. Šimac je naglasio da njega ne zanima jedan ili tri preferencijalna prava, da je to kozmetika, te da on kao državljanin sa sviješću o svojim političkim pravima želi odlučivati o svakom zastupniku u Hrvatskom saboru. To je smisao pune demokracije u jednoj nacionalnoj državi, zaključio je dr. Šimac.

Profesor Gjidara je s tim u vezi, a u okviru pitanja o načinu donošenja najviših državnih odluka i kreiranju nacionalnih politika, snažno naglasio, navodeći nevjerojatne primjere iz osobnoga iskustva s hrvatskim sveučilišnim profesorima, pojam lojalnosti prema državi i narodu, kao civilizacijsku paradigmu, ali i standard obveznosti. Nazočnima je ispričao prispodobu s jednim zagrebačkim kolegom, kome je isticao lojalnost kao nužnu formu obveznosti i u konačnici pitanje osobnog morala, a koji mu je obveznost pokušavao tumačiti kao odnos znanstvenika i fakulteta na kojemu radi. “Taj čovjek uopće ne shvaća da njemu plaću samo prosljeđuje fakultet, on ne shvaća da ga plaća hrvatska država i da je njegova lojalnost prvenstveno određena obvezom prema hrvatskom narodu i državi, a ne prema fakultetu.”, rekao je profesor Gjidara. S tom prispodobom zapravo je uz dodatna objašnjenja i navodeći primjere iz osobnog iskustva iz Francuske, snažno upozorio na nevjerojatne činjenice da profesori s hrvatskih sveučilišta izravno sudjeluju u međunarodnim destrukcijama i klevetanju hrvatskoga naroda. I Gjidara i Šimac su istakli da je to činjenica koju ne bi tolerirala ni jedna moderna demokratska država.

U razgovoru, pitanjima koja je potencirao voditelj razgovora, a kasnije i kroz čitav niz pitanja sudionika tribine iz publike, valja istaknuti kategoričan, pomalo iznenađujući stav, profesora Gjidare da Francuska nikada neće pristati na federalni koncept Europske unije koji zastupa Njemačka. Iznenađujući zbog javne percepcije u Hrvatskoj, da su Macron i Merkel zapravo nositelji te ideje. I Gjidara i Šimac su jasno istakli da Europska unija ne može opstati bez uvažavanja suvereniteta nacionalnih država, a na eksplicitno pitanje voditelja može li Europa, a u okviru nje i Hrvatska kao država opstati bez kršćanske kralježnice, i dr. Šimac i profesor Gjidara su jasno naznačili da nitko i ništa ne može opstati bez uvažavanja svoga istinskog identiteta, pri čemu je dr. Šimac istaknuo snažnu kršćansku poziciju Roberta Schumanna, kao utemeljitelja suvremene Europske unije. Bilo je tu čitav niz zanimljivih detalja i informacija koje sudionici nisu imali prigode nikada čuti niti pročitati u hrvatskim medijima, primjerice da Sud Europske unije u Luksemburgu rješenja i sve procese vodi isključivo na francuskom jeziku, pa da je imperativ svih studija europskog prava, koje je upravo Gjidara bio ustanovio na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a koji su prestali postojati na žalost, frankoponska upravna i pravna tradicija, vrhunsko poznavanje francuskog jezika, pri čemu je istaknuo još jedan paradoks suvremene Hrvatske da je dr. Siniša Rodin, hrvatski predstavnik u tom sudu europsko pravo završio u SAD-u na engleskom jeziku!? Gjidara je tu činjenicu iznio kako bi ilustrirao model upravljanja hrvatskom državom, improvizaciju i nužne loše rezultate u svim oblastima, gdje se u samome sustavu zanemaruju temeljna znanja i racionalna i znanstvena polazišta. Valja svakako naglasiti, prvenstveno zbog potencijalnog interesa javnosti sklone osobnu znatiželju usmjeravati prema imenima ljudi, da je profesor Gjidara na voditeljevo pitanje o očitoj podcjenjenosti upravnog prava u Hrvatskoj, koje se gotovo ni ne spominje u javnom i akademskom diskursu, naglasio da je to pravo apsolutno najvažnije za upravljanje državom te da je u Hrvatskoj otac Vesne Pusić, pokojni akademik Eugen Pusić „grobar“ upravno-pravne znanosti i struke.

Tijekom jedno i pol satnog razgovora, s voditeljem i publikom, profesor Gjidara i dr. Šimac istaknuli su čitav niz iznimno zanimljivih činjenica, stavova i iskustava te usvojenih znanstvenih uporišta o najbitnijim aspektima hrvatske državne realnosti, koje je publika rijetko kad i gdje imala prilike čuti pa su i pitanjima, a pogotovo nakon tribine sudionici s neskrivenim zadovoljstvom zahvaljivali organizatoru, a pogotovo gostima na, kako su isticali svi od reda, rijetko kvalitetnom i sadržajnom razgovoru i događaju.

Hrvatska udruga Benedikt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno