Connect with us

Društvo

Pogledajte veliki intervju sa Slobodanom Praljkom koji je nestao s YouTubea

Objavljeno

- datum

Davne 2001. Praljak, gostujući kod Bolkovića u emisiji “2 u devet”, u razgovoru koji je trajao preko dva sata, iznio je svoju verziju događaja u BiH devedesetih godina, opisao ulogu HVO-a i HV-a, sukobe s Armijom BiH i slično. Zanimljivo, dio ovog intervjua prije nekoliko dana uklonjen je s YouTubea.

Slobodan Praljak u Haag je izručen početkom travnja 2004. godine. Krajem 2001. godine dao je poznatom novinaru Romanu Bolkoviću veliki intervju u kojem je iznio svoje viđenje situacije u BiH. Suđenje Praljku počelo je nedugo nakon izručenja, a trajalo je više od 12 godina.

Prošlog tjedna Praljak, nakon što je nakon žalbe proglašen krivim, u sudnici, pred očima cijelog svijeta, popio je otrov i ubrzo umro.

Davne 2001. Praljak, gostujući kod Bolkovića u emisiji “2 u devet”, u razgovoru koji je trajao preko dva sata, iznio je svoju verziju događaja u BiH devedesetih godina, opisao ulogu HVO-a i HV-a, sukobe s Armijom BiH i slično. Zanimljivo, dio ovog intervjua prije nekoliko dana uklonjen je s YouTubea, piše Index.hr.

“Pitali ste me imam li drugi dio razgovora s Praljkom.

Imao sam. Na Tubi.

No iako sam ja vlasnik materijala i nikada zbog vlasničkih prava nisam tražio da se išta skida s YT, očito je da je nekome Praljkova verzija smetala nepodnošljivo, do ušutkavanja.

To je to smeće kojemu su puna usta demokracije, Drugog, sloboda, Voltairea i onog sranja o obrani prava na tuđu istinu itd itd.

Gledam i danas hrvatsku javnost: četvrt stoljeća jedni te isti profesionalni su humanisti, etalonski pravednici među narodima i narodnostima.

Ovdje neće na dobro. Ne može”, napisao je Romano Bolković na svom Facebooku prije nekoliko dana, nakon što je dio razgovora koji objavljujemo u nastavku nestao s YouTubea.

 

Praljak: “Probajmo se ponašati kao u sudnici”

“Danas nam je cilj samo jedno. Ostavit ćemo svu politiku po strani, bavit ćemo se isključivo rekonstrukcijom sukoba u BiH”, rekao je u uvodu urednik i voditelj Romano Bolković. Intervju je rađen u vrijeme kad je bilo očito da će Praljak svakog časa biti izručen Haagu, a s današnjeg aspekta predstavlja interesantan uvid u ulogu Hrvatske i HV-a u ratu u BiH iz perspektive Slobodana Praljka.

“Ja sam se otvoreno govoreći pripremao za ovu emisiju jer je boj političkih interpretacija o tom ratu tako velik da je nužno zbog velikog broja mrtvih, zbog groznog rata ponašati se upravo ovako. Probajmo se dakle ponašati kao u sudnici. Ja ću iznijeti argumente, hladno koliko je to moguće.

Moja temeljna pretpostavka je da niti je Franjo Tuđman dijelio BiH, niti je Hrvatska vojska bila u BiH, niti je HVO napao Armiju BiH.

Druga osnovna teza, Hrvatska je učinila sve da pomogne održanju, konstituiranju BiH, da obuči i naoruža muslimane do one granice kad su oni koncem 1993. godine, u potpunoj nemogućnosti da se bilo gdje odupru Srbima, napali hrvatski narod, odnosno hrvatsku vojsku u BiH”, rekao je Praljak u uvodu i potom se vratio na početak, na raspad Jugoslavije odakle je, kako je smatrao Praljak, sve krenulo.

Spomenuo je Muslimansku deklaraciju, dokument prema kojem su, smatrao je Praljak, Bošnjaci željeli postati temeljni narod u BiH.

“Nikada se Izetbegović nije odrekao teze o temeljnom narodu, niti se odrekao teze o onome što je u Muslimanskoj deklaraciji napisano”, govorio je Praljak.

“Islamska deklaracija i temeljni narod s jedne strane, Srbi s druge strane i strahoviti napad na Hrvatsku pokazao je hrvatskom narodu jasno što se događa. Onda se pokazalo da su one teze o bratstvu i jedinstvu pale u vodu”, objašnjavao je Praljak dodajući da su se narodi okupili oko stranaka. U hrvatskom slučaju to je bio HDZ.

 

Praljak o početku rata

“Prvi spor koji se tamo događao je da je muslimansko vodstvo proglasilo 6. travnja napadom na BiH, što naprosto ne odgovara istini. Za hrvatski narod početak rata seže daleko prije, a to je napad crnogorskih rezervista, kad su sravnili selo Ravno koji se nalazi u BiH. Koji narod može mirno gledati kako se odvija rušenje jednog njihova sela? Kako narod onda može beskrajno vjerovati rukovodstvu u Sarajevu da nema nikakvog rata, da nije počeo rat napadom na teritorijalni dio BiH samo zato što je to hrvatski dio, a ne muslimanski dio. Dakle, rat u BiH nije počeo u travnju 1992. godine, nego je počeo napadom na selo Ravno koji se dogodio 1991. godine”, rekao je Praljak.

“Institucije hrvatskog naroda koje su se tada stvarale u BiH potpuno su legalne”, rekao je Praljak u emisiji. Kao glavni argument tim tezama Praljak navodi činjenicu što je u trenutku nastanka takvih institucija 2/3 teritorija BiH bilo pod srpskom okupacijom.

“Općine uređuju i organiziraju narodnu obranu, a u slučaju rata organiziraju upravljanje oružanim snagama”, pročitao je Praljak dio ustava BiH.

“Vrlo je jasno da je bitno pravo naroda da se brani, a i ustavne odredbe omogućuju pravo općina da se udruže”, rekao je Praljak. Dakle, on je tvrdio da Herceg-Bosna kao politička organizacija općina ni na koji način nije kršila BiH ustav.

 

O HV-u u BiH

Nadalje, Praljak je tvrdio da Izetbegović nikada nije želio potpisati vojni sporazum između dviju država, a što je Tuđman predlagao.

“Ostaje stalno nejasno odbijanje tog sporazuma. To bi nam omogućilo da zakonski možemo poslati jedinice da obrane BiH”, rekao je Praljak.

U iscrpnom intervjuu Praljak je pokazao desetak karata, na kojima je pokušao objasniti vojno stanje u BiH u određenom trenutku rata u toj zemlji.

“Vrlo je jasna činjenica da se nije izdala zapovijed za odlazak na teritorij BiH, dragovoljci su imali pravo doći u BiH. Zabuna se stvarala jer dragovoljci često iz drugih, svojih privatnih razloga nisu željeli skinuti oznake Hrvatske vojske. Oni su time pokazivali da su iskusni ratnici, ali to je stvaralo dojam da su postrojbe HV-a na području BiH”, rekao je Praljak dodavši da nikada broj takvih dragovoljaca nije prešao 1500 ljudi.

Praljak je konstatirao da se u hrvatskom tisku tijekom godina raširilo puno laži o stanju u BiH.

“Ja ovdje imam dužnost pokazati kakva je točno situacija bila. Ja ne vjerujem da bi onaj dio hrvatskog naroda nekritički prihvatio toliko laži, da bi se barem malo zapitao o čemu se tu radi”, rekao je Praljak dodavši da ni “deset ovakvih emisija ne bi bilo dovoljno da se sazna istina”.

 

O ratu Armije BiH i HVO-a

“Kada protiv Srba nisu izborili nijednu iole važniju pobjedu, oni se okreću prema Hrvatima da nadoknade cijelu tu situaciju”, rekao je Praljak o početku sukoba HVO-a i Armije BiH.

“Motivi su bili da se negdje mora postići vojna pobjeda. Vi kad imate vojsku koja trpi poraze, ona jednog trenutka mora imati pobjedu. Ali treba konstatirati da je to proizvelo takvo stanje”, rekao je Praljak. Dakle, po njemu, kako je govorio, jedan od glavnih sukoba između Hrvata i Bošnjaka leži u činjenici da je Armija BiH gubila rat protiv Srba.

“Armija BiH se pregrupira. Potpuno zanemaruje akcije prema Srbima”, tvrdio je Praljak pokazujući brojne karte zalijepljene na pano u studiju.

 

O mudžahedinima

“Ovo su kazete propagande mudžahedina koji su dolazili u BiH. To je već 1993. godina. Mi znamo da oni dolaze, upozoravamo Hrvatsku da oni dolaze. Gore se već događaju zločini. Svi pokušaji da se to zaustavi padaju u vodu. Vidjeli ste da je ovim mudžahedinima sve krivo, od Butros Butros-Galija do Franje Tuđmana”, rekao je Praljak nakon jedne snimke koja prikazuje mudžahedine u BiH.

“To je konac 1992. godine, početak 1993. U onom trenutku kad je muslimanski način bio ugrožen zvjerstvima Srba, došli su na rub ostanka, narod jednostavno tog trenutka ne vidi nikakvog izlaza osim izlaska u nacionalni, a u islamu je to vjerski osjećaj, zajednica svih muslimana. Moramo konstatirati kako je to bilo, ne možemo zatvoriti oči”, objašnjavao je Praljak svoje viđenje velike islamizacije BiH za vrijeme rata.

 

O zločinu u Ahmićima

Praljak je, nadalje, tvrdio da se Sarajevo relativno lako moglo deblokirati, ali da to nije odgovaralo bošnjačkim vlastima. Njima je, smatrao je Praljak, odgovaralo da Sarajevo ostane u blokadi jer bi u protivnom svi ljudi iz njega pobjegli, što bi bio udarac bošnjačkim vlastima, s obzirom na to da je u blokadi bio velik broj ljudi muslimanske vjeroispovijesti.

Govoreći u kontekstu zločina, Praljak je kratko spomenuo i Ahmiće.

“HVO je u jednom trenutku napravio zločin u Ahmićima, to možemo sasvim sigurno konstatirati”, rekao je Praljak.

“Kad počne jedna spirala ratnih sukoba, nju je jako teško zaustaviti. Ja tvrdim da ta spirala nije počela od nas i u nijednom trenutku nije bila temeljena na vojnoj doktrini, bilo u podjeli Bosne. Krivnja je vrlo teška. Mi nismo smjeli napraviti ništa što bi naštetilo Hrvatskoj. Da smo bilo što napravili što smo mogli, mi bismo bili izjednačeni s agresorom. Mi smo se cijelo vrijeme dovodili u pasivno stanje, čekajući kad će nas udariti”, objašnjavao je Praljak.

Nešto kasnije u emisiji, na upit gledateljice, Praljak se opet vratio na zločin u Ahmićima. Gledateljica je pitala je li prste u tom zločinu imala i britanska tajna služba.

“Ja nikad nisam bježao od toga da kažem što kod nas nije valjalo. Imali smo i logore kojih se trebamo stidjeti jer se tada vojska raspala i mi smo tada morali zarobiti ono što smo morali zarobiti. Ali način na koji su ti logori vođeni nije bio dobar. Ali to opet nije bilo smišljeno napravljeno.

Indicije su bile strahovito čvrste, kako mi se činilo, da neka obavještajna služba želi produbiti sukob između Hrvata i muslimana da Srbe spasi one slike u svijetu. Ostaje činjenica da je Bob Stewart 12 sati bio tamo, da je imao kamere, da je odmah u svijet otišla slika o tome. To ne negira činjenicu da je tamo ubijeno sto ljudi. Ali tamo je selo bilo branjeno. Postoji spirala zločina, isti dan je počinjen jedan veliki zločin. A prije toga su muslimani napravili ogroman broj zločina. Taj nesrazmjer je velik. Oni su u Doljanima pobili ljude gdje nijedne puške nije bilo. Ostaje činjenica da smo mi na sebe navukli krimen, a nitko u Hrvatskoj tko o nama već godinama govori kao o zločincima nije htio dopustiti da mi pred nekim saborskim povjerenstvom kažemo na kraju krajeva kakva je ta istina bila”, rekao je Praljak dodavši da knjige koje su se o tome pisale nisu došle do velikog broja čitatelja. Praljak je zaključio da su indicije o sudjelovanju britanske tajne službe u zločinu u Ahmićima bile velike, ali dodaje da to nije dokazano.

 

Kasnije se Praljak opet vratio na zločin u Ahmićima

“Ostaje činjenica koju mi ne možemo negirati da je tamo počinjen zločin. Ni u ludilu ne bih odgovornost prebacio na svog prijatelja i vojnika Tihomira Blaškića, Kordića i tako dalje. To je naprosto počinila manja grupa ljudi, izvan kontrole. Sasvim je sigurno, ono što ja znam, da general Blaškić nije znao što se tamo dogodilo. A poslije toga u tom ratnom ludilu teško je bilo pohvatati sve konce i nekoga zatvoriti. Ali taj zločin nastao je nakon čitavog niza zločina, kad zapravo raste tenzija da se iz mira, iz fotelja to ne može objasniti. Ljudi ne shvaćaju kakav je to rat”, opet se na Ahmiće vratio Praljak nešto kasnije u emisiji.

 

O ambicijama Hrvatske da pripoji dio BiH

Na pitanje voditelja je li bilo ambicija da se Herceg-Bosna pripoji Hrvatskoj, Praljak je rekao da se to moglo napraviti do jeseni 1992. godine.

“Mi smo to mogli napraviti do kasne jeseni 1992. godine. Poslije toga to više nismo mogli. A nije se moglo napraviti iz još nekoliko razloga, vrlo čvrstim produbljivanjima rata od nekih stranih sila koje su onda stajale na srpskoj strani, prije rata i sada. I zbog najvažnije stvari, a to je sudbina Hrvatske. Tuđman je vodio politiku da je Hrvatska temelj, a to smo mi osjećali i bili smo spremni na tu žrtvu”, objasnio je Praljak.

 

O trgovini s naftom sa Srbima

“Sa Srbima je bila druga priča. Sa Srbima smo trgovali naftom isključivo zbog spašavanja izbjeglica i ranjenika koji su nastradali u sukobima s muslimanima. Kiseljak prije svega i oko Konjica. Da bismo izvukli tisuće ljudi, nakon što su poklani oni koji se nisu uspjeli izvući, Srbima smo davali naftu da nam u bolnicama liječe ranjenike iz Kiseljaka koji se nikako nisu mogli izvući, da preko njihova teritorija dostavimo municiju”, objasnio je Praljak trgovinu naftom sa Srbima u BiH.

 

Opet o mudžahedinima

U BiH je došlo oko 3500 mudžahedina, rekao je Praljak.

“Oni preuzimaju bitne vojne operacije. Ostaje činjenica da je to snaga koja nema veze s BiH kao s građanskom državom, državom triju naroda”, rekao je Praljak dodavši da je velik broj tih ljudi povezan s terorističkim događajima.

“To je jedan vrlo zanimljiv materijal, svaka tajna organizacija bi to rado imala u svojim informacijama”, rekao je Praljak pokazavši veliki spis s imenima i slikama navodnih mudžahedina.

“Izetbegović je bio zapovjednik mudžahedina. On ničim nije negirao u intervju za Oslobođenje da je bio njihov zapovjednik”, rekao je Praljak.

“Kod nas se o mudžahedinima, o tome što jesu, koliko ih je bilo, imaju li spavača, u nas se o tome počelo govoriti tek nakon što su u Americi napravili ono što su napravili”, rekao je Praljak nešto kasnije u emisiji misleći na napad na WTC u rujnu 2001. godine, nepune tri godine prije snimanja ove emisije.

“Ja sam pokazao mudžahedine da se pitamo što je bilo s dvadeset i jednim Bugojancem koji su ovim ljudima, prema ono malo informacija što imamo, služili kao pokretne mete. Nikada Alija Izetbegović nije rekao o čemu se tu radi, gdje su kosti i leševi onih da ih obitelji mogu pokopati”, rekao je Praljak o jednom od mudžahedinskih zločina.

 

O kraju rata i Oluji

Pri kraju emisije Praljak se osvrnuo na kraj rata i akciju Oluja u Hrvatskoj koja se odrazila na stanje u BiH.

“Hrvatska je u Oluji pokazala snagu dobrim dijelom jer je dobar dio rata protiv Srba na sebe preuzeo HVO. Onda HVO i HV kreću prema Kupresu, Livnu, čitava se strateška pozicija mijenja, Oluja, mi spašavamo Bihać, Amerikanci moraju spašavati Srbe zabranom ulaska u Banja Luku. Taj rat u Hrvatskoj je Hrvatska dobila potpuno, a mi smo dolje obranili sve ono što se u jednom tako lošem sastavu moglo obraniti. Može se reći da smo se kao strana s malobrojnom vojskom obranila i stvorila pretpostavke da u toj zajedničkoj državi ima svoj ravnopravan položaj. Nažalost, to se nije dogodilo, mi smo izgubili poslije rata”, rekao je Praljak.

 

O padu Posavine

Praljak je konstatirao da uvijek u ratu kad bi se izgubio neki teritorij, pojavile bi se teorije o izdaji. Dodao je da to nije bio samo hrvatski slučaj, već su i Srbi kad god bi nešto izgubili govorili o tome da je netko nešto izdao.

“Posavina nije izdana, ona je naprosto pala pod udarima tada vrlo dobro organizirane Mladićeve vojske. Da je Tuzla tada radila pola onoga što smo mi radili s ove strane, onda bi to bila drugačija priča. Tamo su četnici ostavili izrazito male snage da blokiraju i pucaju”, rekao je Praljak.

 

O bošnjačkoj vojsci

Na kraju emisije puštena je jedna snimka iz BiH nastala 1995. godine. Na njoj bošnjački vojnici pozdravljaju Alaha.

“Što govore oni. Oni govore na Alahovom putu. Oni govore o BiH bošnjačkog naroda, ne spominju se druga dva naroda. Najvažnija stvar, za koga se oni bore, za Alaha protiv Vlaha. Vlasi su pravoslavci i katolici. Dakle, to je vjerski rat. Koliko god se trudili da sakriju činjenicu da je to već krajem 1992. godine postajao vjerski oblik ratovanja. Oni koji se bave politikom morali bi to znati prije nego olako daju svoje prosudbe”, rekao je Praljak nakon posljednjeg priloga u emisiji.

Izvor: Dnevnik.ba

Komentari

Komentari

Društvo

KAKO JE UHLJEB MACAN SPRIJEČIO „USTAŠKI DRŽAVNI UDAR“ i – DOBIO PEDALU!

Objavljeno

- datum

 SMIJENJEN KREŠIMIR MACAN!    Narode, nismo ni znali što se sve u Zagrebu odigravalo neki dan iza one „dimne zavjese“ od tobožnje proslave (nakon dolaska naših Vatrenih iz Rusije)!

Da nam to naknadno nije pojasnio Plenkovićev uhljeb i trgovac maglom Krešo Macan i obavijestio nas o propalom „državnom udaru“, ni danas ne bi bili svjesni u čemu smo sudjelovali – nas 600 tisuća izmanipuliranih naivaca!?

I sad mi tek radi kliker. Post festum. Da mi Macko (kako ga od milja zovem – drag mi je, ne krijem), nije otvorio oči, veliko je pitanje bih li ja to skužio ikad, a kamo li ovako brzo.

Nastojim, dakle, dokučiti od kuda je krenulo. I kako je sve izvedeno…

Sjećam se onog otvorenog autobusa, igrača, izbornika Dalića, raje koja je cijelim putem (od zračne luke do Jelačić placa) dočekivala autobus, pozdravljala, zaustavljala ga…tobože su tražili autograme, a tko zna kakve su šifre izmjenjivali – preko šalova, dresova, lopti i drugih rekvizita.

Aha, autobus nije bio slučajno otvorenog tipa i nije se slučajno kretao brzinom puža, usput se očito dogovarala akcija koju treba izvesti u Zagrebu… Je li Vama normalno da se od Plesa do središta Zagreba putuje 7 sati!? Tko normalan to može opravdati, osim nekim skrivenim namjerama koje stoje iza svega!?

I taj Dalić, krio se među igračima, a bio je glava zavjereničke hobotnice, garant!

Vidjelo se po njemu, sve onako nešto glumi, kao, skroman, ponizan, šutljiv, a kad se dočepao mikrofona…ideeeeš, spominje narod, ej, hrvatski narod spominje, i to ne samo ovaj u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini, pa dijasporu, eeeeeej… Kao, „mi smo u Rusiji igrali za Vas“ i te fore, a zvao ih je ustvari na ustanak! Koja perfidija! I onda je valjda trebalo zadržati raju na Trgu, dok ne stigne pojačanje iz Herceg Bosne i dijaspore, pa da se krene na Gornji grad sa 2-3 milijuna revolucionara („ustaških“) – a za to zadržavanje raje na okupu i potpaljivanje atmosfere bio je zadužen upravo M.P.T.

M.P.T. je, dakle, po svemu sudeći trebao odigrati ključnu ulogu, ali je Dalić, taj prepredeni Livnjak (kako bi prikrio svoje podle namjere – pazi ti to!) u vatru bacio Luku, kapetana momčadi i već ranije dogovorio s njime da upravo on glavnog operativca „državnog udara“ (spomenutog M.P.T.) pozove na pozornicu…

I sad vrtim film unatrag, sve do zračne luke i samoga početka…

Je li on (Dalić) naveo Luku da traži, zove i na kraju u bus uvuče glavnog operativca „državnog udara“ M.P.T. (ne smijem napisati ništa više od inicijala – službe ne miruju!), ili je to ovaj učinio sam, na svoju ruku? Otkud da se M.P.T. baš u to vrijeme nađe na mjestu u blizini busa i kako da su ga igrači u onoj gužvi pronašli? Neslužbene informacije (moj povjerljivi izvori iz jedne službe) kažu da je čak (možda) Luka imao i broj mobilnog od M.P.T..-a – i to od ranije, prije nego je zrakoplov uopće sletio u zračnu luku dr Franjo Tuđman, što je krajnje sumnjivo i znakovito!

U daljnjem scenariju, nakon „omekšavanja“ raje pjesmom „Lijepa li si“ ( i stvaranja emocionalnog naboja) trebali su uslijediti „Geni kameni“ (gdje bi se probudila ona iskonska – rušilačka energija naših brđana), pa potom završnica, „U boj, u boj“ – i eto tih par milijuna „ustaša“ u staroj gradskoj jezgri, čime bi stvar bila riješena.

Dakle, nije to bilo ni malo naivno. Dapače.

Postavlja se i pitanje je li zavjernička hobotnica imala jednu, dvije ili 24 glave (22 igrača, plus Dalić, plus M.P.T.), a možda i više – ako su u sve bili uvučeni neki od članova stručnog stožera repke (osobno su mi Olić, Ladić i gospođa Olivari najsumnjiviji – em znaju riječi pjesama koje pjeva M.P.T., em su dobri s Lukom i Dalićem!).

No, ne brinite, Macko će to sve ispitati!

Naš uhljeb Macko, zadužen za peglanje imidža mr Plenkija sposoban je za sve – od ispitivanja javnog mnijenja i namještanja predizbornih anketa i rezultata do (kako je sad dokazao) sprječavanja „državnih udara“.

Nije šala.

Da mu je gazda Plenki bio tamo i naslikavao se s Modrićem i ostalima na pozornici, sve bi bilo ok, ne bi se oni usudili ništa, kakav Luka, kakav M.P.T. – taj ni blizu ne bi smio, ali u tomu i jest kvaka. Zato su oni Plenkija i ostalu svitu otpilili i nisu im dali ni blizu.

No, nisu računali na Macka, Krešu Dolenčića i operativca koji je radio na razglasu. Ova je trojka u sinergiji odradila svoj posao, u kritičnom momentu isključila glazbu i mikrofon i spasila hrvatsku od „državnog udara“ i to „USTAŠKOG“ – ne zaboravimo.

Očekujemo skoru dodjelu državnih odličja Macku, Kreši (Dolenčiću) i neznanom junaku na razglasu.

Zaslužili su. Spasiti državu od „državnog udara“, PA JOŠ „USTAŠKOG“ nije šala (mala).

Ne smijem ni zamisliti što bi se sve dogodilo da su onako razjareni i krvoločni Vatreni (predvođeni agresivnim Lukom Modrićem i Zlatkom Dalićem) uletjeli u Banske dvore – pa uz njih još Rakitić, Vida, Perišić, Subašić, Brozović, Kramarić, Kovačić, Badelj, Mandža i ostali…

A za njima 2-3 milijuna razularenih „ustaša“!

Al’ bi letjelo perje!

Hvala Macku, hvala Kreši (Dolenčiću) i neznanom junaku s razglasa, do neba hvala!

P.S. Ćorak! Ništa od odličja! Upravo čujem da je Macko smijenjen s mjesta posebnog savjetnika premijera Plenkovića! UPS! Nije uspio dokazati kako je podvojena ličnost – i da ono što putem društvenih mreža trabunja „nema veze s njegovom funkcijom“. Plenki tu vrstu bipolarnog poremećaja nije uvažio. Tako ti je to Macko, revolucija ipak jede svoju djecu, zar ne? Ali, ništa zato, naći ćeš ti drugog poslodavca. Za trgovcima maglom kod nas je uvijek potražnja.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

PROGLAS HRVATSKOMU NARODU

Objavljeno

- datum

Polazeći

– od slobode i odgovornosti svih državljana Republike Hrvatske za stanje i budućnost hrvatskoga naroda, društva i države;

– od činjenice da je hrvatski narod u svojoj državi suvèren i da je njegovo pravo u pluralnome društvu biti vjerodostojno zastupljen u svim tijelima javne vlasti;

– od ocjene da su u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države;

– od svijesti o potrebi za novim oblikom reprezentativnosti hrvatskih državljana, od kojih mnogi u postojećim strankama nemaju svoje vjerodostojne predstavnike i zastupnike;

– od potrebe da se na svim razinama vlasti te u javnosti u prvi plan stave problemska čvorišta i utvrde osnove na kojima će Hrvatska u 21. stoljeću napredovati, a ne nazadovati;

 

Poticajna skupina za osnivanje

„Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB)

poziva i ohrabruje hrvatske državljane i skupine građana kao zametke budućih podružnica da se u stvaranje PHB-a uključe ako prihvaćaju ova načela i okvirne ciljeve:

  • mobilizirati hrvatske državljane na programu izlaska iz negativne spirale, radi stvaranja pravednijeg društva koje se tako razvija da svi, a osobito mladi, nalaze perspektivu života i razloge za ostanak;
  • zauzimati se za odbacivanje prakse opstruiranja i izigravanja većinske volje građana te inzistirati na reformi izbornog i političkog sustava u duhu jačanja demokratske zastupljenosti, odgovornosti biračima i funkcionalnosti tijela vlasti;
  • učvršćivati hrvatski identitet, dostojanstvo, čast i ponos, koji počivaju na tisućljetnoj nacionalnoj povijesti, ideji hrvatskoga državnoga prava, osobito na oslobodilačkome Domovinskome ratu – sintezi najplemenitijih etičkih, političkih, vojnih i diplomatskih stremljenja domovinske i iseljene Hrvatske;
  • nasuprot svim oblicima totalitarizama i njihovih recidiva inzistirati na osvjetljivanju zamračene prošlosti (na „lustraciji“) te promicati objektivna i kritička znanstvena istraživanja radi utvrđivanja nepobitnih činjenica i oblikovanja povijesnog pamćenja;
  • potvrđivati tradicijske vrjednote hrvatskoga naroda, koji kao cjelina u prostoru i vremenu zajedno s ostalim europskim i inim narodima dijeli univerzalna načela dostojanstva čovjeka, slobode savjesti te zaštite ljudskih i manjinskih prava;
  • polaziti od činjenica da se europska kultura, duhovnost i pravni red temelje na kršćanskoj slici čovjeka i svijeta, na znanostima i iskustvima, te da Europa počiva na povijesno oblikovanim narodima koji kao takvi grade i čuvaju europsku uljudbu;
  • afirmirati potvrđene katoličke vrijednosti te u zajednička nastojanja uključiti druge sastavnice hrvatskoga identiteta, sadržane u pozitivnim prinosima pravoslavlja, islama, protestantizma, židovstva i sekularnih pokreta i strujanja;
  • utvrditi značaj obitelji i odlučno se zauzimati za kulturu života kao polazišta demografske obnove, zaustavljanja iseljavanja i napučivanja opustjelih područja;
  • jačati odgoj i obrazovanje koji će razvijati sposobnost stjecanja potrebnih znanja, kritičkog rasuđivanja, lučenja dobra od zla, razvitak svijesti o općeljudskim vrjednotama i nacionalnoj baštini otvorenoj za nove spoznaje i domete;
  • razvijati svijest o važnosti struka, znanosti, kulture i umijeća, o dosezima digitalnoga društva i treće tehnološke revolucije s perspektivom robotizacije i umjetne inteligencije, te spoznaje o isplativosti, privlačnosti i nužnosti učenja, discipline, studiozna rada, inovativnosti i poduzetnosti;
  • razbijati monopole postkomunističkih gospodarsko-političkih sprega koje izigravaju demokraciju i vladavinu prava, sprječavajući uistinu slobodno poduzetništvo i strana ulaganja, reindustrijalizaciju te revitalizaciju sela i poljoprivrede;
  • zahtijevati reformu pravosuđa i uprave s ciljem jačanja zakonitosti i učinkovitosti pravosudnih i upravnih tijela;
  • izboriti se za nultu stopu financiranja paradržavnoga sektora, za ukidanje sustava parazitiranja na proračunskim sredstvima, podobnosti, korupcije i klijentelizma kako u državnoj upravi i diplomaciji, tako i u javnim poduzećima, te za znatno porezno rasterećenje realnoga gospodarstva;
  • uključivati u politiku, poslove i procese mlađe naraštaje, sposobne, kvalificirane i čestite ljude – jamstvo opstanka i perspektive;
  • zauzimati se za optimalno iskorištavanje nacionalnih bogatstava, uravnoteženje razvoja, povezivanje gradova i ruralnih područja, turizma i poljoprivrede; za stavljanje financijsko-monetarnoga sektora u službu realnoga gospodarstva; za korelaciju znanosti i obrazovanja s tržištem rada; za prihvaćanje dosad zaobiđenih članaka Europske socijalne povelje kojima se štite prava zaposlenika i druga socijalna prava;
  • zauzimati se za reformu socijalnog, mirovinskog i zdravstvenog sustava, za minimalnu mirovinu dostojnu čovjeka, za veće izdvajanje za zdravstvo, zajamčenu žurnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu; za zaštitu žena i drugih ranjivih skupina; protiv dezintegracije i „zombizacije“ osoba i društva; protiv ovisnosti, rasula i destrukcije svih vrsta, osobito u sferi odgoja, kulture, javnoga morala i medija;
  • inzistirati na vanjskoj politici, koja, usred dinamičnih i neizvjesnih međunarodnih odnosa, samosvojno i kvalitetno definira te odlučno zastupa nacionalne interese;
  • zauzimati se za suradnju sa susjednim državama, posebice s Bosnom i Hercegovinom, vođeni načelima obostranoga interesa i punopravnosti hrvatskoga kao konstitutivnoga naroda s drugim dvama narodima, sukladno konsocijacijskom načelu;
  • pokrenuti na novim osnovama povezivanje s hrvatskim iseljeništvom i hrvatskim manjinama radi jačanja zajedništva, čuvanja kulturnoga identiteta i stvaranja uvjeta za povratak onih koji to žele, te istodobno izraditi strategiju useljavanja pripadnika hrvatskoga i drugih naroda koji su voljni doći i integrirati se u hrvatsko društvo.

 

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ obavlja predradnje za formiranje Inicijativnog odbora od zainteresiranih. Inicijativni odbor preuzet će sve u svoje ruke te će obaviti priprave za održavanje osnivačke skupštine istoimene stranke, koja će se registrirati sukladno hrvatskim propisima. O daljnjim koracima javnost će biti izviještena nakon ljetnog odmora. Svi zainteresirani mogu s Poticajnom skupinom komunicirati putem e-pošte Poticajne skupine ([email protected]).

 

U ime Poticajne skupine:

Dr. sc. Ante Birin, povjesničar, Zagreb

Zdravko Gavran, diplomat i publicist, Zagreb

Nenad Piskač, književnik i novinar, Vukovo Selo

Mate Šimić (tajnik), pravnik, Zagreb

Sadržaj i ciljeve Proglasa podupiru te uključivanje u planirane aktivnosti svima koji u iznesenomu prepoznaju i svoja htijenja preporučuju:[1]

 
Redni broj Ime, prezime, odrednica Mjesto
1)        Anja Šovagović-Despot, dramska umjetnica Zagreb
2)        Dragan Despot, nacionalni dramski prvak Zagreb
3)        Nikola Đuretić, književnik Zagreb
4)        Tomas Frković, prof. tjelovježbe i biologije, magistar sociologije Buenos Aires
5)        Dr. med. Luca Ivanda, spec. školske medicine Makarska
6)        David Ivić, grafički dizajner Pazin
7)        Ivanka Klarić, nezaposlena struč. spec. oec. projektni menadžer Zagreb
8)        Prof. dr. Stipe Kutleša Zagreb
9)        Mili Lozančić, um. časnik HV-a Zagreb
10)    Vesna Maletić, SSS, službenica u mirovini Zagreb
11)    Ivan Martinović, dipl. inž. strojarstva, umirovljenik Slavonski Brod
12)    Stipe Mlinarić, vukovarski branitelj Vukovar
13)    Dr. med. Vide Popović Split
14)    Nikola Sutarić, student Zagreb
15)    Prim. dr. sc. Ružica Šmalcelj Zagreb
16)    Ivan Veljača, dipl. inž. Kaštela
17)    Živko Zrilić, dipl. iur., brigadni general u m. Koprivnica

 

 

[1] Davanje suglasnosti za uvrštenje u ovaj popis zaključeno je 17. srpnja 2018.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Boje li se Amerikanci više rata ili mira?

Objavljeno

- datum

Za sve godine postojanja Sjedinjenih Država nije bilo niti jednog desetljeća koje je prošlo bez ratova ili sudjelovanja američke vojske u oružanim sukobima, piše austrijski Contra Magazin. Od osnutka 1776. godine, Sjedinjene Države su od 242 kalendarske godine samo 17 godinu provele bez rata.

Posljedica odluka svih uprava, vlada i predsjednika ove miroljubive nacije jeste da je vojno-industrijski kompleks postala najvažnija industrija zemlje, kao i značajan izvor sredstava i radnih mjesta. Stoga se Amerikanci više boje mira nego rata, iako će mnogi tvrditi suprotno. Između ostalog, svi veliki ratovi, osim Američkog građanskog rata, vođeni su izvan granica Sjedinjenih Država, što je razlog više da američko stanovništvo u najvećoj mjeri nema pojma o tome što rat uopće znači.

Sjedinjene Države su najratobornija država na svijetu. Od osnutka 1776. godine gotovo uvijek ratuju, uglavnom s drugim zemljama.

Za 242 godina postojanja Sjedinjenih Država nije postojalo ni jedno desetljeće kada ova zemlja nije negdje sudjelovala u vojnim sukobima. Do sada je svaki američki predsjednik donosio ratne odluke. Stoga je prilično neobično da se američko ministarstvo koje upravlja aktivnostima vojske zove “Ministarstvo obrane” – pita se logicno.com.

Tijekom cijelog razdoblja postojanja Sjedinjenih Država se samo 17 godina mogu nazvati mirnima, tvrdi austrijski novinar Marco Maier, što je samo 7% od ukupnog broja godina postojanja. Najduže razdoblje mira je trajalo između 1935. i 1940. godine, tijekom globalne ekonomske krize.

Vojni kompleks uvijek je bio važan čimbenik američkog ‘blagostanja’…

Ova “praksa”, koja je temelj američke vanjske politike, dovela je do toga da je nakon završetka Drugog svjetskog rata država podigla veliki vojno-industrijski kompleks, a američka je vojska, ako uzmemo u obzir profesionalne vojnike i državne službenike, postala najveći poslodavac na svijetu. I to je također povezano s visoko razvijenom “obrambenom” industrijom, koja je stvorila mnoga radna mjesta, a nakon recesije i u drugim sektorima ekonomije. Američki vojno-industrijski kompleks je, bez sumnje, postala najvažnija industrija Sjedinjenih Država, ističe austrijski časopis.

Prema autoru članka, vojno-industrijski kompleks, kao i sve popratne industrije vezane za njega, igra vrlo važnu ulogu u američkom gospodarstvu, stoga ne treba čuditi što se Washington njime služi kako bi zadovoljio svoje potrebe i očuvao  “globalno carstvo”.

Da bi to uspio, ima više od tisuću vojnih institucija širom svijeta. Samo u Njemačkoj postoji njih više od 220. Sve to zahtijeva mnogo novca, čak i kada saveznici preuzmu dio troškova. Ali takav sustav Amerikancima daje poslove i zadržava nezaposlenost na relativno niskoj razini. Barem prema službenim statistikama, ali smo tu temu već razradili.

“Rat – to je posao, a stalni rat, koji u pravilu nikada ne bi trebao završiti, krvavi je poslovni model na kojem zarađuje elita zemlje”, piše Contra Magazin.

Veliki američki patriotizam pomaže svemu tome, jer se politički krugovi i mediji koristite patriotizmom kako bi manipulirali ljudima.

Osim toga, većini nacija u svijetu nikako nije jasno kako može postojati američki nacionalizam? Država čije je stanovništvo mješavina svih nacija, rasa, vjerskih i svakih drugih zajednica promovira nacionalizam u njegovom klasičnom obliku, kakvog poznajemo u Europi, te na njemu gradi patriotske osjećaje u stanovništvu.

To je potrebno kako građani ne bi mislili  da u stvarnom ratu ubijaju i ginu za interese milijardera s Wall Streeta.

Upravo zato što se ratovi prema Sjedinjenim Državama danas vode u ekonomskoj sferu, ispostavilo se da se Amerikanci boje mira, kaže Marco Maier.

Što će se dogoditi ako iznenada ne bude ratova na dalekim kontinentima i ako Amerikanci ne uspiju stvoriti neprijatelje? Stotine tisuća dobro plaćenih poslova više nikome neće trebati. Zbog toga, ali i zbog tehnološke i vojne moći, mnogi Amerikanci se ne boje rata. Mir je za njih puno gora opcija.

Možda je to jedan od razloga zašto je sastanak Donalda Trumpa i Vladimira Putina bio izložen bjesomučnim napadima, kako iz tabora republikanaca tako i demokrata, iako bi suradnja vođa Sjedinjenih Država i Rusije svijet sigurno učila sigurnijim mjestom za život.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno