Connect with us

Istaknuto

POGLED S VRHA

Published

on

Sin Čovječji predaje se … Tko želi biti prvi, neka bude svima poslužitelj. 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Riječ Gospodnja.

(Marko 9, 30-37)

“Vi ste ono što činite,

 a ne ono što kažete da ćete učiniti.”

                                        C.G. Jung

 

Mi kršćani živimo u velikoj dilemi.

S jedne strane ovaj svijet i njegova kultura želi od nas stvoriti sebične ljude kojima je primarni cilj u životu biti prvi, ostvariti određeni materijalni i društveni status, nametnuti se drugima kao netko tko je od njih bolji i uspješniji. U biti cilj je zasjesti na vrh.

S druge strane, kao Isusovi sljedbenici, ne želimo priznati da nas zanima pitanje statusa, pozicije, prestiža, a još manje da bismo mi zasjeli na neki visoki položaj.

Dio odgovornosti za takvo stanje duha sigurno je i u našem odgoju.

Neke od nas je učilo da je loše željeti biti prvi, željeti biti moćan.

Učili su nas da trebamo željeti biti posljednji i bespomoćni.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Nas kao narod učili su da moramo biti sluge, jer za to smo „kao stvoreni“. Sjetimo se famozne sintagme da smo mi Hrvati „dobre sluge loši gospodari“. Kada takvu frazu neprestano nekome „gurate pod nos“ onda taj na koncu u nju i povjeruje, a mi Hrvati smo definitivno u nju povjerovali i danas zato i jesmo – sluge.

Zar je onda čudo što smo se osjećali krivima u trenucima kada smo poželjeli biti utjecajni?

Zar je onda čudo što smo se ustezali od pokazivanja moći i snage koju smo nesumnjivo imali?

Zašto smo bili takvi?

Zašto smo još uvijek takvi?

Pa, odgajali su nas da ne smijemo ispasti neskromni, sebični i nametljivi.

I tako se je kroz desetljeća stvorilo ozračje koje je, kao javno mišljenje, bilo kritički nastrojeno prema onima koji imaju aspiracije prema vodećim ulogama.

U redu je u vrtiću reći da želimo biti prvi, ali mi odrasli? Taman posla.

Odrasli koji žele i koji traže biti na čelu sumnjivi su, zar ne?

Ili su željni vlasti ili su ego-manijaci.

Vjerojatno se žele na brzinu obogatiti.

I što mi onda radimo?

Mi takve seciramo, promatramo ih sa strane rentgenskim pogledom i čekamo njihov krivi korak, njihovu griješku, njihovu – propast.

Mi ih omalovažavamo i ismijavamo u šalama, vicevima, karikaturama i napisima.

Možda je jedan od razloga što smo sumnjičavi prema ljudima koji traže moć taj što je toliko njih na moćnim pozicijama iskoristilo tu moć kako bi naudilo drugima, a onda to znači i svima nama.

Možda, jer prečesto smo bili svjedoci kada se je moć koristila kako bi se povećalo osobno bogatstvo, kako bi se zaštitili interesi drugih moćnih ljudi, a sve na teret slabih, odnosno manje moćnih. Jer laži i prevare ipak se otkrivaju, a neki u svojoj oholosti na kraju sve i priznaju, jer koja korist od bogatstva ako za njega nitko osim tebe ništa ne zna?

„Tko želi biti prvi?“

„Pa, naravno nitko pošten!“, kažete vi.

Jer vi ne biste željeli ni u ludilu da vas povežu s pohlepom, nepoštenjem i zlouporabom bilo koje vrste. Svakodnevna mudrost govori da čak i ako ste čovjek reforme, poštena duša koja bi promijenila postojeći nepravedni sustav, vi ne biste daleko dospjeli, a da ne upadnete u neku vrstu kompromisa. A takvi kompromisi su obično, kako ono kažu, „truli kompromisi“.

„Moć kvari!“ odzvanja u našim ušima.

Pa, čak se čini i da se Isus s tim slaže.

I da odobrava takvo razmišljanje.

To je, u najmanju ruku, jedan od načina na koji možemo razmatrati ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Marku.

Mi ne bismo trebali biti lideri, mi bismo trebali biti – sluge.

I trebali bi se usredotočiti na dobrodošlicu drugih bespomoćnika, kao što su malena djeca, u naše društvo.

Ali tko to želi biti posljednji?

Tko to želi biti bespomoćan?

Sluga svima?

Tko to želi odrasti u zajednici obespravljenih, siromašnih i slabih?

Sada bismo trebali biti iskreni do kraja.

Jako, ali uistinu jako, mali broj je onih, među nama, koji teži poniznosti.

Možda mi nemamo ništa protiv starta od prve stepenice, ali naš je cilj je popeti se ipak koju stepenicu više.

I tako smo prepušteni dilemi.

Kako pomiriti našu čežnju za moći, čežnju da donesemo promjene u ovaj naš svijet, s našom sumnjom da je moć nešto loše i da nas čak naša sama čežnja za moći povezuje s nečim što nije dobro?

Ovo je stvarna dilema kod kršćana ili barem kod onih koji to nisu samo u statističkim podacima.

Pozorno promotrimo ovonedjeljno čitanje.

Sigurno da je jedno od razumijevanja to da Isus ne želi da njegovi učenici budu „veliki“. Upravo im je po drugi put rekao da će biti izdan i ubijen, a to priznajte, nije baš neka slika moći i trijumfa.

I onda ih pita o čemu su putem raspravljali znajući da je bila riječ o tome tko je od njih najveći. I onda ih sjedne oko sebe i kaže im da je biti velik nešto loše. Trebali bi biti bespomoćne sluge, poput njega.

Ali postoji najmanje još jedan način tumačenja ovih redaka.

Jeste li primjetili da Isus u biti NE KAŽE da je biti velik – LOŠE?

Učenici su oni koji su se zabrinuli da je njihov razgovor nepriličan i ne žele na Isusovo pitanje izjasniti se.

Isus zna o čemu su oni putem razgovarali.

Isus zna da se oni boje razumjeti njegovo proročanstvo o izdajstvu i smrti i o uskrsnuću.

Isus zna da su oni zabrinuti kada je riječ o tome tko je od njih najveći.

Isus zna da su oni u – SUKOBU INTERESA.

I Isus koristi taj trenutak kako bi ih poučio.

Ne kaže on njima:

„Tko god želi biti prvi loša je osoba, pohlepan je, gladan je moći i vlasti – korumpiran je.“

Ne, on jednostavno svakom „tko želi biti prvi“ – daje savjet.

„Želiš li uistinu biti prvi, biti velik? Dobro, želiš, ali za biti uistinu prvi, za biti uistinu velik, evo što ti je činiti.“

Želja za biti prvi nekako mi se čini prirodnom.

Isus tu želju niti ne komentira.

Ono o čemu Isus razgovara jest paradoksalan put do veličine.

Ako želiš biti prvi ti moraš biti „posljednji od svih i sluga svima“.

Ako želite biti lider u vašoj zajednici, u vašoj obitelji, poduzeću, stranci, kotaru, gradu, državi, svijetu, ako želite da vam vjeruju, ako želite promovirati etičke standarde koji nisu kompromitirani, ako želite biti jedan od velikana, onda morate svoje vlastite interese – staviti na posljednje mjesto.

Nema ničeg lošeg što želite da se vaš glas čuje, samo budite sigurni da svi drugi oko vas – imaju pravo glasa.

Nema ničeg lošeg što želite popraviti svoje financijsko stanje, svoju imovinsku karticu, ali samo budite sigurni da najprije povedete računa o materijalnoj dobrobiti svoje zajednice.

Biti dobar vođa, biti veliki vođa, znači biti sluga svima – siromašnima kao i bogatima, ženama kao i muškarcima, vjernicima kao i nevjernicima, djeci kao i odraslima …

Pokazujući dijete učenicima Isus ilustrira što misli o obnašanju vlasti.

Uistinu veliki lider, veliki vođa, najmoćniji u zajednici, primiti će dijete, ne kao nekog tko je o njemu ovisan, ne kao nekakvu obvezu, nego kao sebi jednakog – kao su-lidera.

Jer, kaže sam Isus, pozdravljajući i prihvaćajući bilo koga, a poglavito one manje moćne i one najmanje utjecajne u društvu, u Isusovo ime, mi pozdravljamo i prihvaćamo samog – Isusa.

A tko god pozdravlja i prihvaća Isusa taj pozdravlja i prihvaća samoga Boga.

U redu je željeti biti prvi.

Obnašati vlast.

Biti lider.

Biti vođa.

I sve dok, kao takvi, dobrodošlicu pružamo svakom, biti ćemo – VELIKI.

„Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” (Marko 10,45)

Ali zašto onda uvijek biramo one druge?

Hoćemo li ih izabrati i ovaj put?

Ili ćemo poslušati što nam Isus govori?

Ivica Ursić 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno