Connect with us

Arhiepiskop Aleksandar

Podrijetlo dalmatinskih „Srba” (Burlaki, Morlaki, Morlaci, Torlaci)

Published

on

Burlak (rus. Бурла́к) – burlaci su plaćeni radnici u Rusiji od 16. do početka 20. stoljeća, koji su, krećući se uz obalu, teglili riječne brodove uzvodno uz pomoć užeta. (1)

U grčkom alfabetu ne postoji slovo „b” i kad je potrebno piše se „mp” što se mora čitati kao „b”. Tako i riječ „burlaki” napisana na grčkom izgledala bi kao „mpourlaki”(mp = b, ou = u). Dva slova „m” i „p” jedno za drugim nikako se ne može izgovoriti što su pokušavali oni, koji nisu dobro znali grčkog jezika i tako su „burlaki” postali „morlaki” ili „morlaci”.

Evo kako je  Nikodim Milaš pretvorio te ljude u Srbe.(3)

Dana 10. travnja 1750. katolički Zadarski nadbiskup Matej Karaman šalje informativo izvješće Vladi u Veneciju. Prvi dio sadrži samo izvješće, a u drugom djelu razmatra neka kanonska, povijesna i politička pitanja.

Evo kako taj izvještaj prepričava episkop Nikodim Milaš u knjizi „Pravoslavna Dalmacija“, Novi Sad 1901.:

        „(Karaman)… govori najprije o Grcima, koji dođoše u Mletke i dalmatinske gradove, zatim o Bugarima, koji su dobili ime po rijeci Volgi (gr. Βούλγα –Vulgari, Bulgari gr. Βούλγαρο ) i o Srbima, koji su dobili ime od „Sorab”, a to znači „sluga”(conservus).” str. 384

Dakle Grci su došli u Veneciju i u dalmatinske gradove, Bugari su s porječja Volge (Βούλγαρο – Βούλγα) zato se i tako zovu, a Srbi su sluge.

Dalje Milaš na vrlo komičan način prikazuje dolazak Srba u Dalmaciju.(4) Evo kako on dokazuje da su Morlaki zapravo Srbi:

„Zovu se i Morlaki, a to je isto što i Burlaki, što pokazuje njihovo podrjetlo, jer se i danas zovu Burlacima mužici oko Volge od kuda su i Srbi došli.” str. 385

U prvom pasusu (str. 384) Karaman govori o Bugarima, koje se tako zovu po rijeci Volgi, jer od tamo potiču i više ih ne spominje. Zašto bi ih uopće spominjao kad njih u Dalmaciji nema?

U drugom pasusu (str. 385) govori o ljudima, koje i danas (g. 1750.) rade kao „burlaki”  na Volgi od kuda i Srbi dolaze.

Nešto nije u redu – tko dolazi s Volge – Bugari ili Srbi?

Nadbiskup Karaman je punih pet godina boravio u Rusiji i po povratku objavio katolički misal (službenik) na slavenskom jeziku. Pravoslavne crkvene knjige tiskane na tom jeziku u Rusiji po prvi puta stižu u Dalmaciju oko 1730. godine. Karaman je dobro znao taj jezik, koji je tada osim crkveni bio i službeni jezik u Ruskom carstvu. Znao je dobro i rusku povijest i kulturu i nikako nije moguće da nakon što je napisao to da su Bugari iz porječja Volge, kasnije napiše da su odatle zapravo Srbi.

Najprije moramo razjasniti na čemu misli Karaman kad kaže da se Bugari zovu po rijeci  Volgi, jer od tamo potiču.

  Povolška ili Volška Bugarska (bugarski:Волжка България, ruski:Волжская Булгария ), također Volško-Kamska Bugarska (na ruskom : Волжско-Камская Булгария ) ili Itilska Bugarska (u Tataru : Идел Болгары, Chuvash :  Атӑлçи́ Пӑлха́р), su nazivi za srednjovjekovne Proto-Bugarske države, koja pokriva područje oko spajanja rijeka Volge (Ithyl) i Kame. Ovu je državu osnovao bugarski vladar kan Kotrag 660. godine. Po njima rijeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga.

Ova bugarska država postoji do 1555. kad nakon više godina ratova Ruski car Ivan IV. Grozni uspijeva preuzeti njen teritorij (tada su glavni gradovi Kazanj i Astrahan), koji postaje dio Rusije. Od tog trenutka Ivan IV. Grozni koristi titulu Car Bugarske kao i svi sljedeći ruski carevi. (6)

Po imenu tog naroda – Bugari (gr. Βουλγάρων – Vulgaron) rjeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga(gr. Βούλγα – Vulga).

Sve je to nadbiskup Karaman dobro znao. Pogrješio je malo kad govori da se Bugari zovu po rjeci Volga, a u stvari se rijeka zove po njima.

Sve je to dobro znao i episkop Nikodim Milaš koji je sto godina kasnije od Karamana isto boravio u Rusiji gdje je studirao na Kijevskoj duhovnoj akademiji.

      Već možemo postaviti pitanje tko je pogrješio i je li ta pogrješka slučajna?

Zapravo mi niti ne znamo što je napisao Karaman. Znamo samo što prjenosi Milaš, a on nije neki vjerodostojni izvor kad znamo da je baš on promovirao i godinama tvrdio da je izvoran nadpis na kamenoj ploči u manastiru Krka na kojoj se krivotvorena godina prikazuje kao dokaz da je neka srpska crkva u Hrvatskoj od 1402.

Tako i ovdje možemo smatrati da Karaman u drugom pasusu (str.395) ponavlja ono što je i prije rekaо da su iz Volge Bugari jer mu nije bilo potrebno lagati. Malo je vjerojatno da su se u Dalmaciju doselili Bugari iz Povolške Bugarske udaljene 3 000 km. Svakako su to Bugari iz Dunavske Bugarske, koji su susjedni narod Hrvatima i baš tada ratuju protiv Osmanlija. Srbi nemaju bilo kakve veze sa rijekom Volgom i moramo zaključiti da nakon Grka u Dalmaciju dolaze Bugari.

Po Milašu ispada da su ti Grci i Bugari po dolasku u Dalmaciju postali članovi neke srpske crkve. To je nemoguće jer Rastkova nekanonska Ipekska arhiepiskopija, koja nikad nije bila priznata, pod kraj 14. stoljeća više ne postoji, a cjela Dalmacija i djelovi Italije tada su u dijacezi bugarske Ohridske arhiepiskopije. Dakle niti su doseljenici Srbi, niti je crkva srpska. Nažalost srpsko-jugoslavenski kao i hrvatski povjesničari još uvjek ne znaju da je takva autokefalna crkva ikad postojala i to punih 747 godina (od 1020. do 1767.).

Za seobu nekih ljudi mora postojati opravdani razlog i to je najvjerojatnije neki ratni sukob. Godine 1393. sultanu Bajazidu uspijeva preuzeti središnji dio Bugarskog carstva i prjestolnicu Veliko Turnovo uz izravnu vojnu pomoć svog vjernog srpskog vazala Stefana Lazarevića, zato i Bugari sele prema zapadu. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov… Na ovaj način s prezimenima, koja završavaju na -ov i -ev i dan danas prezivaju se Bugari i ljudi bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci …) u Srbiji njih više od milijun kao i oni u Bugarskoj i Republici Makedoniji – sveukupno više od 11 milijuna!

Stefan Lazarević sudjeljuje u više bitaka protiv kršćana pa ima i odlučujuću ulogu u najvećoj bitci kršćana iz cijele Europe protiv Turaka, kod Nikopolja 1396., koju Osmanlije dobivaju baš zbog odlučujućeg sudjelovanja istog tog Stefana Lazarevića na strani turskih snaga. Nakon Nikopoljske bitke on pomaže osmanljijma da na prjevaru zarobe Bugarskog cara Ivana Sracimira. (njegova kćer Doroteja supruga je Bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, istog onog koji je, zajedno s hrvatskim križarskim snagama Turke pobijedio 1389. u glasovitoj bitci na Kosovom polju). Anonimna austrijska kronika, što se tiče uloge Stefana Lazarevića u bitci kod Nikopolja, uglavnom ponavlja ono što navodi Hans Schiltberger – označava Stefana Lazarevića kao „nečastivi despot, knez Srbije”. Njega je SPC proglasila svetcem.

Komu je odgovaralo lagati o podrjetlu tih doseljenika?

         Naravno poznatom lažljivcu Milašu. Tako je on u drugom pasusu (str.395) samo umjesto Bugara postavio Srbe. Zamjenjuje samo jednu rječ ali na ovaj način mijenja povijest jer tako dokazuje da su Morlaki, koji su se doselili u Dalmaciju godine 1394. zapravo Srbi i tako potvrđuje onu laž iz krivotvorene ploče da bi dokazao da su Srbi u Hrvatskoj „oduvijek” ili najmanje od godine 1402.

Milaš nabraja kako se nakon Grka i Morlaka (Bugara) u Dalmaciju doseljavaju i Crnogorci (1443. u Šibenik), 1514. – Stratioti (Grci), a 1580. – Grci iz Cipra, nakon što ga Osmanlije zauzimaju…

Svi ovi pravoslavni doseljenici nazivani su Vlasima.(7) Većina stručnjaka smatra da nikad nije postojao etnos Vlasi. U srednjem vijeku na širem područiju Balkanskog poluotoka Vlasima su nazivani pastiri-nomadi bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. Istodobno u središnjem dijelu Europe katoličko stanovništvo je sve pravoslavce nazivalo Vlasima.(8)

Svi ti takozvani Vlasi tek pod kraj 19 st. i početkom 20 stoljeća, a najviše nakon stvaranje Kraljevine SHS postaju Srbima.

Bugari i Grci, koji su ratovali protiv Turaka i preživjeli su, morali su odseliti prema zapadu (Dalmacija) gdje Turaka nema. Nije to slučaj kod Srba, koji nemaju razloga bježati od Turaka jer postaju osmanski vazali još 1389. i na turskoj strani ratuju protiv ostalih europskih kršćana – Bugara i Grka, a kasnije protiv Hrvata, Mađara. Srbi uživaju u svom vazalnom položaju punih 415 godina zato je i prvi srpski ustanak protiv Osmanskog carstva tek godine 1804. Niti to nije bio pravi ustanak protiv Osmanskog carstva nego borba Srba protiv dahije koju je podupirala centralna vlast. Kosovski mit po kojemu neki Srbi u obrani kršćanske Europe pokušavaju zaustaviti Turke nema veze s povjesnim događajima i pojavljuje se stoljećima kasnije.

Tako to ide u srbijanskoj povijesti – jedna laž potvrđuje prijašnu i tako do beskraja.

Opet primitivna krivotvorina kao i kod krčke ploče, ali niti jedan ozbiljan stručnjak – povjesničar ili jezikoslovac to ne istražuje jer svi vjeruju Srbima o kojima svi znaju da maštovito ali primitivno izmišljaju vlastitu „slavnu” povijest.

Nitko ne primjećuje niti Ilariona Ruvarca, koji još davne godine 1900. naziva povijestničarska nastojanja Nikodima Milaša „pukom izmišljotinom”.(9)

HRVATSKI ARHIEPISKOP †АLEKSANDAR

Izvori:

https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D1%83%D1%80%D0%BB%D0%B0%D0%BA
https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D1%83%D1%80%D0%BB%D0%B0%D0%BA%D0%B8_%D0%BD%D0%B0_%D0%92%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B5
Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901, str. 384,385

U rimskom carstvu tema Dalmacija obuhvaća cijeli hrvatski povijesni teritorij od istarskih planina na zapadu do Travunije na istoku i od Jadranske obale na jugu do rijeke Dunav na sjeveru.  Константин Багрянородный. Об управлении империей: Текст, перевод, комментарий. Под редакцией Г.Г. Литаврина, А.П. Новосельцева. Научное издание. Москва: Издательство «Наука», 1989. – Академия наук СССР. Институт истории СССР. Институт славяноведения и балканистики, str. 127.

http://historybg.info/maps/Volshka_Bulgariya.png

Bugarski plemići postaju dio ruskog plemstva. Između najpoznatijih su Gavriil Ratša – rodonačelnik obitelji Puškin, Glanda Kambul rodonačelnik Romanovih i Šeremetjevih. Nasljednici takvih Bugara su Suvorov, Kutuzov, Gogolj, Bulgakov, Glinka, Rimskij-Korsakov, Rahmaninov…

Walh(staronjemački Wallach, Wallahen, lat. Valachus) – stranac, dosjeljenik.
Коледаров, Петър. Политическа география на средновековната българска държава, София 1989, с. 34 – 35.
Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901., str. 197.

Komentari

Arhiepiskop Aleksandar

Arhiepiskop ALEKSANDAR: PODRIJETLO SRPSKE CRKVE

Published

on

Karta Ohridske arhiepiskopije (4) prikazuje stanje g. 1020 kad stupa na snagu zadnji – treći dekret Vasilija II. za osnivanje  autokefalne Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu. Do tog trenutka to je dijaceza bugarske crkve već 150 godina što ostaje i u narednih 200 godina.

U pripremi je obilježavanje 800 obljetnice SPC i tom prilikom moramo hrvatskoj javnosti dati na uvid stvarnu povijest te crkve, koja krivotvorenjem povijesnih činjenica svojata hrvatsku povijest.

  1. DIO – BUGARSKA OHRIDSKA ARHIEPISKOPIJA

Još prije sredine 7 st. dio Bugara zbog napada Hazara na Veliku Bugarsku seli se u Panoniju, dio u Italiju, dio u oblast Kutmičevica (sada oblast Makedonija). Jedan dio ostaje ispod Hazara i nešto kasnije stvara tzv. Povolšku Bugarsku. Sve su ti djelovi vođeni od sinova osnivača Stare Velike Bugarske kana Kubrata (Kovrat, Krovat). (1) Onaj dio koji je pod vodstvom kana Asparuha, prelazi ušće Dunava i nanosi težak poraz bizantskoj  vojsci. Godine 681. car Konstantin IV. Pogonat potpisuje mirni ugovor s Asparuhom uz obvezu plaćanja poreza Bugarima. Taj se dokument smatra početkom Bugarske države na Dunavu.

Godine 803. bugarski vladar kan Krum Strašni preuzima velik dio ogromnog teritorija avarskog kaganata, pa je tako granica između franačkog kraljevstva i Bugara uspostavljena na rijeci Dunav kod Budimpešte. Zapadna obala i Budim su franački a istočna obala i Pešta su bugarski. Iste godine kan Krum preuzima od Bizanta Beograd, a šest godina kasnije opet od Bizanta preuzima i Sofiju. Od tad (više od 200 godina) postoji i granica između Hrvatske i Bugarske kod Srijema (Sirmium – danas Srijemska Mitrovica u Srbiji), koji je tad najzapadniji bugarski grad.

U razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno je Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske crkve. Godine 886. u bugarsku tvrđavu Beograd stiže petero učenika svete braće Ćirila i Metoda. Tako i Kliment (oko 840–916) postaje Ohridski arhiepiskop u bugarskoj crkvi. Dakle „Ohridski” nije nadimak sv. Klimenta kao što tvrdi srpsko-jugoslavenska povjest nego je titula – Ohridski arhiepiskop.

U ono doba srpska plemena (tada podanici Bugarskog carstva) još nisu prihvatili kršćanstvo. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je uliva Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je otac od cara Simeona Velikog. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom su carstvu svi Bugari (pa tako i Srbi), a u bogoslužju i u državnoj administraciji je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika uz glagoljsko ili ćirilično pismo. Taj su jezik koristili sv. braća Ćiril i Metod kad su stvarali glagoljsko pismo. Danas taj starobugarski jezik nazivaju slavenskim, staroslavenskim, starocrkvenoslavenskim i sl. Najstariji datirani izvor pisan glagoljicom je „O pismeneh“, koji je napisao Černorizec Hrabri godine 893. Poznata je i činjenica da postoje samo dvije vrste glagoljice – okrugla (bugarska), koja je nešto starija i uglata (hrvatska) što je dokaz za višestoljetnu kulturnu suradnju između Bugara i Hrvata.

Povijest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba te da je izgubio rat protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To piše Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Zato i ne možemo smatrati da je Konstantin VII. Porfirogenet vjerodostojni izvor. Rat između Bugarskog carstva (750 000 km2 i 4 milijuna stanovnika) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeljuju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Rat protiv Tomislava je jedini, koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u  njemu – nije niti saznao da je izgubio taj rat jer je preminuo na dan održavanja bitke u bugarskoj priestolnici Veliki Preslav). Svjetska povijest zna za ovaj događaj baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava, a nikako zbog nekih Srba, koji u Bugarskom carstvu naseljavaju teritorij od cca 2 000 km2 i kojih ima otprilike 1000, dakle kao prosječno selo u Hrvatskoj ili Bugarskoj.

Konstantin VII. još piše kako je godine 924. Bugarski car Simeon odselio sve Srbe u Bugarskoj na obalu Crnog mora i da je zemlja opustjela. Godine 931. kad je Česlav Klonimirović uspio pobjeći iz stolnog Velikog Preslava uz još četvoricu i stigao u Srbiju, tamo nije mogao pronaći više od 50 muškaraca, bez žene i djece. Otkud to zna Konstantin VII. kad nikad nije razgovarao sa Česlavom nije jasno.(2)

Onji, koji bezuvjetno vjeruju Konstantinu VII. moraju objasniti kako to da se od 55 muškaraca bez žene i djece pojavljuje sljedeći naraštaj Srba.

Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) donosi odluku o dodjeli autokefalnosti bugarskoj Crkve (tada Preslavska arhiepiskopija).

Godine 927. netom nakon smrti bugarskog cara Simeona podpisan je mirovni ugovor između Bizanta i Bugarskog carstva koji ima tri klauzule:

  1. Carigradska patrijarhija priznaje bugarskog arhiepiskopa patrijarhom;
  2. Na temelju toga priznaje carski titulu bugarskog vladara i
  3. Bizant se obvezuje plaćati Bugarskom carstvu danak, kao što je bilo i prijašnih 250 godina.

Taj ugovor potvrđen je brakom bugarskog cara Petra (sin cara Simeona) i unuke cara Romana Lakapina, pa ga tako svi poštuju više od 40 godina. Godine 971. po dogovoru s Bizantom, kijevski knjaz Svetoslav (Rusi još nisu kršćani) izvodi napad sa sjevera na Bugarsko carstvo – preuzima i ruši glavni grad Veliki Preslav. Zato što je srušena i njegova rezidencija, bugarski patrijarh Damjan seli se najprije u Dorostol, Sofiju i najzad na zapad države u Ohrid, gdje stoluju i sljedeća dva patrijarha. Nekoliko godina kasnije Bugarski car Samuil preuzima natrag ranije izgubljeni teritorij, ali ne uspjeva mu obnoviti Veliki Preslav zbog stalnih ratova s Bizantom, koji traju 35 godina. Najzad, Bizantskom caru Vasiliju II. uspjeva preuzeti Bugarsko carstvo godine 1018. Za Bugare osniva i dvije nove administrativne jedinice. Istočnu – između Dunava i Stare planine naziva Paristrion (Podunavlje). Na jugozapadu bugarske zemlje stvorena je tema Bugarska (Βουλγαρία). To su zemlje od Sofije do središnje Albanije i od Beograda do Ostrova i Kostura. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske (Βουλγαρία) postaje grad Skoplje i to je sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo. Nakon sloma Bugarskog carstva, zemlje u kojima žive Srbe postaju dio Hrvatskog kraljevstva gdje i ostaju sljedećih 150 godina, što potvrđuje Ljetopis popa Dukljanina. Car Vasilij II. Bugaroubojica (Βασίλειος Β΄ Βουλγαροκτόνος) 1018. ukida Bugarsku patrijarhiju i po dogovoru s Carigraskom patrijarhijom u tri dekreta proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju sa sjedištem u Ohridu, jer je tamo stolovao zadnji bugarski patrijarh David. (3)

Od ove bugarske crkve, 1219. godine Rastko (Sava) Nemanjić nekanonski odvaja jednu od najmanjih eparhija (biskupija) koja je na karti pod brojem 17 i u ono doba ima samo 10 svećenika.

U narednih godina širenjem bizantskog teritorija širila se i dijaceza Bugarske arhiepiskopije i to u Dalmaciji (cjeloviti povjestni hrvatski teritorij) i na dijelove Italije (Kalabrija).

Po dolasku Turaka na Balkan, oni najprije preuzimaju dijacezu bugarske Ohridske arhiepiskopije, a širenjem teritorija Osmanskog carstva širila se i dijaceza Ohridske arhiepiskopije ponajviše na povjestnom hrvatskom teritoriju.

U jednom eparhijskom spisu iz 12 st. Ohridska bugarska arhiepiskopija nazvana je „Prva Justinijana” (stari naziv Ohrida). To je bio pokušaj da Ohridska bugarska arhiepiskopija bude prikazata kao nasljednica nekadašnje Prve Justinijane (6 st.), a nikako Bugarske patrijarhije. Nakon nekog vremena poglavar arhiepiskopije počeo je nositi titulu „Arhiepiskop Prve Justinijane i cjele Bugarske”. To je bio početak pokušaja potiskivanje bugarske samosvjesti: postupne asimilacije članova bugarske carske obitelji i aristokracije (plemstva) preko mješovitih brakova, nasilnog odseljavanja Bugara u Malu Aziju i doseljavanja maloazijskog stanovništva u bugaske zemlje. Bugari, kao i svi ostali u Istočnorimskom carstvu (tek u 19. stoljeću nazvanom Bizant), nazivaju „Romeima” i t.d.  „Romei” su državljani Rima (Istočnog) to jest Rimljani, što su ujedno i svi državljani Rima kao takvi bez obzira na etničko podrijetlo. Sada se u povijesti državljani Istočnog Rima (5) nazivaju Grcima, a Grci su samo jedan od naroda koji  su živjeli u Istočnom Rimskom Carstvu. Tako se i sv. braća Ćirila i Metoda po su državljanstvu „Rimljani”, umjesto „Romeja” (grčki: ρωμαίοι – romeji, rimljani) sada naziva „Grci”. Nije bitno da sv. Kliment Ohridski u kratkom žitiju sv. Ćirila piše da mu je učitelj Ćiril – Bugar po narodnosti. Tako i Bugari po onodobnom dolasku u Hrvatsku postaju „Romei”, a što se danas prevodi kao „Grci”.

Godine 1054. na saboru (koncilu) u Konstantinopolu za raskid sa rimskom crkvom najbitniji govornik je bugarski arhiepiskop Lav (etnički Grk), poglavar Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu.

Autokefalna bugarska Ohridska arhiepiskopija je uništena 1767., godinu dana nakon bankrota Pećke patrijarhije i postoji neprekidno punu 751 godinu, ali to nije dovoljno da je srpsko-jugoslavenska povijest primjeti, jer „SPC postoji u Hrvatskoj oduvijek”, a i mora se širiti mit da je neka srpska crkva bila nadređena svim pravoslavcima u Turskom carstvu.

Dne 27. studenoga .2017. Bugarska pravoslavna crkva dodjeljuje autokefalnost sadašnjoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi zato što je ona (MPC) priznala da je njena Mater – Crkva zapravo BPC, što potvrđuju i gore navedene činjenice.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Komentari

Continue Reading

Arhiepiskop Aleksandar

O PRAVOSLAVNOM KALENDARU Hrvatski arhiepiskop Aleksandar: Ne postoji ‘pravoslavni Božić’

Published

on

svjetlopis s bogojavljenske liturgije 6. siječnja 2019.

O SANCTA SIMPLICITAS! (lat.: o sveta priprostosti!)

Zadnjih godina na temelju jugoslavenske tradicije hrvatski državni vrh pozdravljao je pravoslavne vjernike povodom „pravoslavnog” Božića, koji se navodno slavi 7. siječnja. Mi smo u više navrata pisali pisma predstavnicima hrvatske državne vlasti kako bismo ih upozorili i poučili da zapravo ne postoji pravoslavna crkva u čijem kalendaru piše da je Rođenje Kristovo 7. siječnja, što je izgleda nerazumljivo njihovim nepismenim, ali zato dobro plaćenim savjetnicima.

U skladu s državnim vrhom  hrvatski mediji prešućuju činjenicu da je Carigradski patrijarh Bartolomej proslavio Božić prije dva tjedna, 25. prosinca 2018. Ipak ima neki pomak jer su ove godine Predsjednica RH I Predsjednik Sabora pozdravili pravoslavce koji slave Božić po Julijanskom kalendaru. I sve bi bilo u redu da su prije toga, u utorak 25. prosinca 2018., pozdravili i većinske pravoslavce koji su Božić proslavili baš tada.

FAKE NEWS Većina pravoslavaca, proslavila je Božić, 25. prosinca 2018.

Dok 6. sječnja svi mediji prikazuju Pupovčev domjenak i upute koje daje hrvatskim vlastima govoreći o nekim srpskim selima u Hrvatskoj (u kojoj su sva sela hrvatska), u vezi s važnim dodjeljivanjem autokefalnosti Ukrajinskoj PC svi ti isti mediji prikazuju Bogojavljensku liturgiju koju je održao Carigradski patrijarh Bartolomej 6. sječnja 2019. kao liturgiju povodom nekog „pravoslavnog Božića” kakav ne postoji.

NOVA TV čak prikazuje reportažu iz bugarskog grada Kalofera gdje vjernici skaču u rijeku kako bi izronili od svećenika bačeni drveni križ, kao da je to božićna tradicija, a istina je da to je tradicija, ali ne za Božić nego za Bogojavljenje, koje dva tjedna nakon Božića! To je pravi fake news! Bugari su kao i većina pravoslavaca, proslavili Božić prije dva tjedna, još 25. prosinca 2018.

>> KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Državna Hrvatska radiotelevizija prenjela je Božićnu poslanicu metropolita Porfirija na stranom jeziku (srbijanskom). Možda HRT ne zna da je u RH po članku 12. Ustava službeni jezik još uvijek hrvatski. Zato srbijanski metropolit Porfirije to sigurno zna, inače bi se moglo dogoditi da se zabunom pučanstvu obrati na hrvatskom. Namjerno korištenje srbijanskog jezika u Hrvatskoj od predstavnika tzv. SPC u Hrvatskoj je zapravo kaznjeno djelo ponižavanja RH, za koje kazna može biti do godinu zatvora! Također, za 80 % pravoslavaca u Hrvatskoj majčinski jezik je hrvatski jezik, pa iz tog proizlazi da se on obraća samo onima 20 % pravoslavaca kojima je materinji jezik strani srbijanski jezik. Onoj tihoj hrvatsko-pravoslavnoj većini od 80 %, obratili smo se samo mi.

KOJI JE KALENDAR PRIJE BIO U UPORABI U HPC I KAKVA JE HRVATSKA TRADICIJA

U hrvatskoj povijesti navedeno je da je NDH 1942. uvela gregorijanski (grgurevski) kalendar u uporabu u HPC. Taj se čin tumači kao pokušaj udaljavanja te crkve od srpstva jer Srbi tvrde kako je SPC oduvjek koristila julijanski kalendar pa tako i do sada.

Opet ispada da povijest ima svoj početak 10. travnja 1941. Mi znamo da povjest nije tada započela pa tražimo odgovor na pitanje – Što je bilo prije? Ili, koji je kalendar bio u uporabi u hrvatskoj Karlovačkoj arhiepiskopiji, sa sjedištem u nekad hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima, koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920.?

Evo što smo pronašli:

Zemlje krune sv. Stjepana, kojima je tada pripadao veći dio Hrvatske prešle su na gregorijanski kalendar 1587.

Patrijarh Hrvatski je već 1717. godine bio nadređen svim pravoslavcima u Austrijskom carstvu

Godine 1717. Austrijski car Karlo VI. koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III., objavio je povelju povodom doseljavanja pravoslavnih Grka iz Peloponeza u Istru. Povelja  govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM MITROPOLITU. Rječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Sriemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski (1.) i koji je tada bio nadređen svim pravoslavcima u Austrijskom carstvu.

Povelja kralja Karla VI. (III.) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti grgurevski kalendar, koji je tada na snazi već 130 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo.

Srpski povjesničari potvrđuju da je i kasnije, za vrijeme Marije Terezije hrvatska Karlovačka arhiepiskopija koristila gregorijanski kalendar. (2.)

U svibnju i lipnju 1923. godine u Carigradu je održan svepravoslavni sastanak koji je zaključio da se prihvaća ispravljeni julijanski kalendar koji zaostaje za astronomskom godinom samo 2,02 sekunde, odnosno točniji je grgurovskog za 23,98 sekunde.
Kako bi ispravili akumuliranu pogrješku u julijanskom kalendaru, odlučeno je da 1. listopad 1923. bude smatran 14. listopada 1923.
Odlučeno je da nepomični blagdani i dalje imaju iste nadnevke, koji su imali po starom stilu, ali po novom kalendaru. Na primjer Božić, koji je datiran 25. prosinca slavi se i dalje 25. prosinca, umjesto 7. siječnja kao do tad.

Sam Carigradski patrijarh Grigorij 1924. godine uveo je izpravljeni julijanski kalendar za nepomične blagdane, a privremeno /do koncila/, Pashu i ostale pomične blagdane slave po Aleksandrijskoj Paskaliji, koja se temelji na starom julijanskom kalendaru. U narednim godinama isto je učinila i većina pravoslavnih crkava.(3.)

Godine 1920 u Kraljevini SHS, država (ukazom prestolonasljednika A. Karađorđevića), suprotno crkvenim kanonima stvara Autocefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku, kakvu traže crkveni kanoni za pridruživanje novoj crkvi u Kraljevini SHS. Unatoč tomu baš ta crkva, koja je bila najveća i utjecajnija iz svih, koja je (suprotno crkvenim kanonima) ušla u novu crkvu postala je njezino središte. Zato i Beogradski arhiepiskop Dimitrije kad je bio (nekanonski) proglašen patrijarhom dodao je svojoj tituli i titulu Arhiepiskop Karlovački. Godine 1946. hrvatski komunisti daruju bratskoj socialističkoj republici Srbiji hrvatske gradove: Zemun, Petrovaradin i Srjemske Karlovce. Zato i nakon raspada SFRJ ti gradovi ostaju dio teritorija Srbije. Tako i po srbijanskoj tradiciji izmišljanja vlastite slavne povjesti nekadašna je hrvatska Karlovačka arhiepiskopija naknadno proglašena srpskom crkvom jer su sad Srijemski Karlovci u Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema (4.), a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.

>> ORGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve” iz 1874.g.:
“Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema… ni osobite srbske vjere

Srbi su u tom vremenu podanici Osmanskog carstva u kojemu nije na snazi niti julijanski, niti gregorijanski nego islamski kalendar, čiji je početak 16. srpnja 622. (petak) kad se je prorok Mohamed odselio iz Meke u Medinu.

Dakle julijanski kalendar uveden je u crkvenoj uporabi u Hrvatskoj (Kraljevini SHS) godine 1920. Samo 22 godine kasnije NDH vraća na staro uvodeći ponovno  gregorijanski kalendar u skladu s hrvatskom tradicijom.

Sve pravoslavne crkve izračunavaju Uskrs i blagdane povezane s njim po julijanskom kalendaru na temelju Aleksandrijske paskalije. Tako postoji pojam „pravoslavni Uskrs” jer svi pravoslavci slave zajedno ali ne postoji „pravoslavni Božić” jer jedni ga  slave 25. prosinca, a drugi 7. sječnja. U slučaju da se nekad pojavi pojam „pravoslavni Božić” on bi označio baš 25. prosinca jer u crkvenim knjigama svih pravoslavnih crkava stoji da je Rođenje Hristovo 25 prosinca, samo ovisno o kalendaru, oni koji koriste ispravljeni julijanski kalendar, koji ima iste nadnevke kao i  gregorijanski, slave taj blagdan 25. prosinca, a oni, koje slave po julijanskom, slave 7. siječnja.

Oni, koji smatraju da je korištenje novog kalendara u pravoslavlju u stvari pokatoličavanje, moraju si najprije odgovoriti na pitanje „Je li Carigradski patrijarh zapravo katolik jer je prvi uveo takav kalendar?”

Pojam „srpska nova godina” je smišljen kako bi dodao vrjednost nekim „slavnim” Srbima, ali je ogromna glupost jer zapravo ništa ne potiče iz Srbije, pa niti julijanski kalendar.

U srpskoj tradiciji u stvari najbitnije mjesto zauzima Islamski кalendar, kojega su se Srbi bezprjekorno pridržavali više od 500 godina (neki od njih čak do 1913.). Tako i hrvatski državni vrh u svom plitkom pokušaju dodvoravanja nekim Srbima kad njih pozdravlja povodom „srpske nove godine”, mora pripaziti čestita li im nova 2019. ili možda 1397.

Mi hrvatski pravoslavci, koji smo godine 2013. obnovili HPC, slavimo Božić zajedno s drugim sestrinskim pravoslavnim crkvama – Carigradskom patrijarhijom, Antiohijskom patrijarhijom, Aleksandrijskom patrijarhijom, Bugarskom patrijarhijom, Rumunjskom patrijarhijom … na temelju hrvatske tradicije i u skladu s odlukom svepravoslavnog sastanka u Carigradu 1923.,  koristimo ispravljeni julijanski kalendar, koji ima iste nadnevke kao i gregorijanski kalendar.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

IZVORI:

  1. Grujić, Radoslav (1931a). „Pećki patrijarsi i karlovački mitropoliti u 18 veku”. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu4: 13—34, 224—240.)
  2. Isidora B. Točanac Radović, Reforma Srpske pravoslavne crkve u Habzburškoj monarhijiza vreme vladavine Marije Terezije i Josipa II (1740-1790), Beograd, 2014.
  3. Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će, Zagreb 2017., s. 37.
  4. Liljana Dobrovšak, Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj od 1868. do 1941 / The history of Ethnic and Religious Communities in Croatia from 1868 to 1941, Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Zagreb, 2014: s. 33

Komentari

Continue Reading

Arhiepiskop Aleksandar

Episkop Aleksandar: Od novca iz Hrvatske živi cijela Srb(ijan)ska pravoslavna crkva

Published

on

U PODCASTU VELEBIT gostovao je episkop Aleksandar, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, gdje je iznio čitav niz frapantnih i konačno, nevjerojatnih informacija. Zašto sve to trpimo?

♦ Što znači priznanje Carigradske patrijaršije autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve za Hrvatsku pravoslavnu crkvu?
♦ Je li djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj pod takvim nazivom iskaz dominacije Srbije nad Hrvatskom?
♦ Zašto hrvatski mediji slučaj priznanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve ne stavljaju u kontekst priznanja Hrvatske pravoslavne crkve dok istovremeno ta tema u srpskim medijima ima važnost i dobija upravo takvo tumačenje i pozornost?
♦ Kako to da hrvatski mediji i politika i danas u samostalnoj Hrvatskoj nekritički preuzimaju krivotvorine srpsko-komunističke propagande o hrvatskim pravoslavcima?
♦ Zašto hrvatska politika i službene povijesne interpretacije uporno barataju krivotvotrinama srpsko-komunističke propagande o postojanju Srpske pravoslavne crkve na hrvatskim prostorima u povijesnim razdobljima prije stvaranja prve Jugoslavije?
♦ Je li Pećka patrijaršija na čiju se tradiciju poziva Srpska Pravoslavna crkva uopće bila srpska ili bugarska?
♦ Je li Srpska pravoslavna crkva autokefalnost dobila zapravo, posredstvom Ohridske arhiepiskopije, od Bugarske pravoslavne crkve?
♦ Zašto hrvatske vlasti opstruiraju priznanje Hrvatske pravoslavne crkve?
♦ Je li na popisu stanovništava čak 195 tisuća pravoslavaca u Hrvatskoj greškom ili namjerno prekršteno u pripadnike SPC-a?
♦ Jesu li točni podaci službene hrvatske historiografije, ali i stavovi političkih autoriteta, da Hrvatska pravoslavna crkva nije postojala prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske?
♦ Poslušajte potpuno drugačiju verziju povijesti balkanskih prostotra zadnjih sto godina:
♦ Zašto se u hrvatskoj historiografiji prešućuje točka 33. ugovora Berlinskog kongresa iz 1878. prema kojemu je Srbija bila vazal AustroUgarske pa tako i Hrvatske?
♦ Jesu li se Balkanski ratovi vodili onako kako to uči službena povijest u Hrvatskoj?
♦ Kada je Kosovo bio srpski teritorij?
♦ Kako je nastala Makedonija?
♦ Zašto je do 1925. godine na prostoru današnje Makedonije bilo ratno stanje?
♦ Je li VMRO bio bugarski ili makedonski revolucionarni pokret?
♦ Zašto je Ante Pavelić 1926. godine dočekan s ovacijama na željezničkoj stanici u Sofiji kada je deset tisuća Bugara pjevalo njemu u čast Lijepu našu?
♦ Zašto je Ivan Mihailov, osnivač VMRO-a živio za vrijeme NDH-a u Zagrebu kod svojeg prijatelja Ante Pavelića?
♦ Jesu li makedonski i bugarski dva različita jezika?
♦ Zašto su u makedonskoj javnosti Bugari prikazani kao okupatori?
♦ Je li proces nastanka Makedonij bio proizvod velikosrpske politike?
♦ Zašto je predsjednica Grabar Kitarović, kada je bila u Rusiji, na pitanje patrijarha Ruske pravoslavne crkve: ‘Kakvo je stanje pravoslavlja u Hrvatskoj’ odgovorila da srpska nacionalna manjina ima sva prava i tri zasutpnika u Saboru?
♦ Jesu li ugovori države Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve protuzakoniti?
♦ Djeluje li Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj protivno pozitivnim hrvatskim zakonima?
♦ Je li povrat vrijednih nekretnina SPC-a u Hrvatskoj izvšen protuzakonito?
♦ Je li novac koji ogranak Srpska pravoslavna crkva uprihodi u Hrvatskoj glavni i najveći izvor financiranja svih ukupnih troškova te crkve?
♦ Jesu li svećenici SPC-a u Hrvatskoj protuzakonito zaposleni i protuzakonito primaju plaću od hrvatske države, budući su strani državljani i moraju imati radne dozvole?
Odgovore na ova pitanja poslušajte u PODCASTU VELEBIT.

Autor:  Marko Jurič

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno