Connect with us

Arhiepiskop Aleksandar

Podrijetlo dalmatinskih „Srba” (Burlaki, Morlaki, Morlaci, Torlaci)

Objavljeno

- datum

Burlak (rus. Бурла́к) – burlaci su plaćeni radnici u Rusiji od 16. do početka 20. stoljeća, koji su, krećući se uz obalu, teglili riječne brodove uzvodno uz pomoć užeta. (1)

U grčkom alfabetu ne postoji slovo „b” i kad je potrebno piše se „mp” što se mora čitati kao „b”. Tako i riječ „burlaki” napisana na grčkom izgledala bi kao „mpourlaki”(mp = b, ou = u). Dva slova „m” i „p” jedno za drugim nikako se ne može izgovoriti što su pokušavali oni, koji nisu dobro znali grčkog jezika i tako su „burlaki” postali „morlaki” ili „morlaci”.

“Burlaki na Volgu” – slika ruskog slikara Ilya Repina, naslikana 1870-1873. Slika (131,5cm×281 cm) nalazi se u Ruskom muzeju u St. Petersburgu.(2)

Evo kako je  Nikodim Milaš pretvorio te ljude u Srbe.(3)

Dana 10. travnja 1750. katolički Zadarski nadbiskup Matej Karaman šalje informativo izvješće Vladi u Veneciju. Prvi dio sadrži samo izvješće, a u drugom djelu razmatra neka kanonska, povijesna i politička pitanja.

Evo kako taj izvještaj prepričava episkop Nikodim Milaš u knjizi „Pravoslavna Dalmacija“, Novi Sad 1901.:

        „(Karaman)… govori najprije o Grcima, koji dođoše u Mletke i dalmatinske gradove, zatim o Bugarima, koji su dobili ime po rijeci Volgi (gr. Βούλγα –Vulgari, Bulgari gr. Βούλγαρο ) i o Srbima, koji su dobili ime od „Sorab”, a to znači „sluga”(conservus).” str. 384

Dakle Grci su došli u Veneciju i u dalmatinske gradove, Bugari su s porječja Volge (Βούλγαρο – Βούλγα) zato se i tako zovu, a Srbi su sluge.

Dalje Milaš na vrlo komičan način prikazuje dolazak Srba u Dalmaciju.(4) Evo kako on dokazuje da su Morlaki zapravo Srbi:

„Zovu se i Morlaki, a to je isto što i Burlaki, što pokazuje njihovo podrjetlo, jer se i danas zovu Burlacima mužici oko Volge od kuda su i Srbi došli.” str. 385

U prvom pasusu (str. 384) Karaman govori o Bugarima, koje se tako zovu po rijeci Volgi, jer od tamo potiču i više ih ne spominje. Zašto bi ih uopće spominjao kad njih u Dalmaciji nema?

U drugom pasusu (str. 385) govori o ljudima, koje i danas (g. 1750.) rade kao „burlaki”  na Volgi od kuda i Srbi dolaze.

Nešto nije u redu – tko dolazi s Volge – Bugari ili Srbi?

Nadbiskup Karaman je punih pet godina boravio u Rusiji i po povratku objavio katolički misal (službenik) na slavenskom jeziku. Pravoslavne crkvene knjige tiskane na tom jeziku u Rusiji po prvi puta stižu u Dalmaciju oko 1730. godine. Karaman je dobro znao taj jezik, koji je tada osim crkveni bio i službeni jezik u Ruskom carstvu. Znao je dobro i rusku povijest i kulturu i nikako nije moguće da nakon što je napisao to da su Bugari iz porječja Volge, kasnije napiše da su odatle zapravo Srbi.

Najprije moramo razjasniti na čemu misli Karaman kad kaže da se Bugari zovu po rijeci  Volgi, jer od tamo potiču.

  Povolška ili Volška Bugarska (bugarski:Волжка България, ruski:Волжская Булгария ), također Volško-Kamska Bugarska (na ruskom : Волжско-Камская Булгария ) ili Itilska Bugarska (u Tataru : Идел Болгары, Chuvash :  Атӑлçи́ Пӑлха́р), su nazivi za srednjovjekovne Proto-Bugarske države, koja pokriva područje oko spajanja rijeka Volge (Ithyl) i Kame. Ovu je državu osnovao bugarski vladar kan Kotrag 660. godine. Po njima rijeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga.

Karta Povolžke Bugarske 9-13 st.(5)

Ova bugarska država postoji do 1555. kad nakon više godina ratova Ruski car Ivan IV. Grozni uspijeva preuzeti njen teritorij (tada su glavni gradovi Kazanj i Astrahan), koji postaje dio Rusije. Od tog trenutka Ivan IV. Grozni koristi titulu Car Bugarske kao i svi sljedeći ruski carevi. (6)

Po imenu tog naroda – Bugari (gr. Βουλγάρων – Vulgaron) rjeka, koja se prije zvala Idil (Ithyl) nazvana je Volga(gr. Βούλγα – Vulga).

Sve je to nadbiskup Karaman dobro znao. Pogrješio je malo kad govori da se Bugari zovu po rjeci Volga, a u stvari se rijeka zove po njima.

Sve je to dobro znao i episkop Nikodim Milaš koji je sto godina kasnije od Karamana isto boravio u Rusiji gdje je studirao na Kijevskoj duhovnoj akademiji.

      Već možemo postaviti pitanje tko je pogrješio i je li ta pogrješka slučajna?

Zapravo mi niti ne znamo što je napisao Karaman. Znamo samo što prjenosi Milaš, a on nije neki vjerodostojni izvor kad znamo da je baš on promovirao i godinama tvrdio da je izvoran nadpis na kamenoj ploči u manastiru Krka na kojoj se krivotvorena godina prikazuje kao dokaz da je neka srpska crkva u Hrvatskoj od 1402.

Tako i ovdje možemo smatrati da Karaman u drugom pasusu (str.395) ponavlja ono što je i prije rekaо da su iz Volge Bugari jer mu nije bilo potrebno lagati. Malo je vjerojatno da su se u Dalmaciju doselili Bugari iz Povolške Bugarske udaljene 3 000 km. Svakako su to Bugari iz Dunavske Bugarske, koji su susjedni narod Hrvatima i baš tada ratuju protiv Osmanlija. Srbi nemaju bilo kakve veze sa rijekom Volgom i moramo zaključiti da nakon Grka u Dalmaciju dolaze Bugari.

Po Milašu ispada da su ti Grci i Bugari po dolasku u Dalmaciju postali članovi neke srpske crkve. To je nemoguće jer Rastkova nekanonska Ipekska arhiepiskopija, koja nikad nije bila priznata, pod kraj 14. stoljeća više ne postoji, a cjela Dalmacija i djelovi Italije tada su u dijacezi bugarske Ohridske arhiepiskopije. Dakle niti su doseljenici Srbi, niti je crkva srpska. Nažalost srpsko-jugoslavenski kao i hrvatski povjesničari još uvjek ne znaju da je takva autokefalna crkva ikad postojala i to punih 747 godina (od 1020. do 1767.).

Za seobu nekih ljudi mora postojati opravdani razlog i to je najvjerojatnije neki ratni sukob. Godine 1393. sultanu Bajazidu uspijeva preuzeti središnji dio Bugarskog carstva i prjestolnicu Veliko Turnovo uz izravnu vojnu pomoć svog vjernog srpskog vazala Stefana Lazarevića, zato i Bugari sele prema zapadu. Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov… Na ovaj način s prezimenima, koja završavaju na -ov i -ev i dan danas prezivaju se Bugari i ljudi bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci …) u Srbiji njih više od milijun kao i oni u Bugarskoj i Republici Makedoniji – sveukupno više od 11 milijuna!

Stefan Lazarević sudjeljuje u više bitaka protiv kršćana pa ima i odlučujuću ulogu u najvećoj bitci kršćana iz cijele Europe protiv Turaka, kod Nikopolja 1396., koju Osmanlije dobivaju baš zbog odlučujućeg sudjelovanja istog tog Stefana Lazarevića na strani turskih snaga. Nakon Nikopoljske bitke on pomaže osmanljijma da na prjevaru zarobe Bugarskog cara Ivana Sracimira. (njegova kćer Doroteja supruga je Bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, istog onog koji je, zajedno s hrvatskim križarskim snagama Turke pobijedio 1389. u glasovitoj bitci na Kosovom polju). Anonimna austrijska kronika, što se tiče uloge Stefana Lazarevića u bitci kod Nikopolja, uglavnom ponavlja ono što navodi Hans Schiltberger – označava Stefana Lazarevića kao „nečastivi despot, knez Srbije”. Njega je SPC proglasila svetcem.

Komu je odgovaralo lagati o podrjetlu tih doseljenika?

         Naravno poznatom lažljivcu Milašu. Tako je on u drugom pasusu (str.395) samo umjesto Bugara postavio Srbe. Zamjenjuje samo jednu rječ ali na ovaj način mijenja povijest jer tako dokazuje da su Morlaki, koji su se doselili u Dalmaciju godine 1394. zapravo Srbi i tako potvrđuje onu laž iz krivotvorene ploče da bi dokazao da su Srbi u Hrvatskoj „oduvijek” ili najmanje od godine 1402.

Milaš nabraja kako se nakon Grka i Morlaka (Bugara) u Dalmaciju doseljavaju i Crnogorci (1443. u Šibenik), 1514. – Stratioti (Grci), a 1580. – Grci iz Cipra, nakon što ga Osmanlije zauzimaju…

Svi ovi pravoslavni doseljenici nazivani su Vlasima.(7) Većina stručnjaka smatra da nikad nije postojao etnos Vlasi. U srednjem vijeku na širem područiju Balkanskog poluotoka Vlasima su nazivani pastiri-nomadi bez obzira na njihovo etničko podrijetlo. Istodobno u središnjem dijelu Europe katoličko stanovništvo je sve pravoslavce nazivalo Vlasima.(8)

Svi ti takozvani Vlasi tek pod kraj 19 st. i početkom 20 stoljeća, a najviše nakon stvaranje Kraljevine SHS postaju Srbima.

Bugari i Grci, koji su ratovali protiv Turaka i preživjeli su, morali su odseliti prema zapadu (Dalmacija) gdje Turaka nema. Nije to slučaj kod Srba, koji nemaju razloga bježati od Turaka jer postaju osmanski vazali još 1389. i na turskoj strani ratuju protiv ostalih europskih kršćana – Bugara i Grka, a kasnije protiv Hrvata, Mađara. Srbi uživaju u svom vazalnom položaju punih 415 godina zato je i prvi srpski ustanak protiv Osmanskog carstva tek godine 1804. Niti to nije bio pravi ustanak protiv Osmanskog carstva nego borba Srba protiv dahije koju je podupirala centralna vlast. Kosovski mit po kojemu neki Srbi u obrani kršćanske Europe pokušavaju zaustaviti Turke nema veze s povjesnim događajima i pojavljuje se stoljećima kasnije.

Tako to ide u srbijanskoj povijesti – jedna laž potvrđuje prijašnu i tako do beskraja.

Opet primitivna krivotvorina kao i kod krčke ploče, ali niti jedan ozbiljan stručnjak – povjesničar ili jezikoslovac to ne istražuje jer svi vjeruju Srbima o kojima svi znaju da maštovito ali primitivno izmišljaju vlastitu „slavnu” povijest.

Nitko ne primjećuje niti Ilariona Ruvarca, koji još davne godine 1900. naziva povijestničarska nastojanja Nikodima Milaša „pukom izmišljotinom”.(9)

HRVATSKI ARHIEPISKOP †АLEKSANDAR

Izvori:

https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D1%83%D1%80%D0%BB%D0%B0%D0%BA
https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D1%83%D1%80%D0%BB%D0%B0%D0%BA%D0%B8_%D0%BD%D0%B0_%D0%92%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B5
Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901, str. 384,385

U rimskom carstvu tema Dalmacija obuhvaća cijeli hrvatski povijesni teritorij od istarskih planina na zapadu do Travunije na istoku i od Jadranske obale na jugu do rijeke Dunav na sjeveru.  Константин Багрянородный. Об управлении империей: Текст, перевод, комментарий. Под редакцией Г.Г. Литаврина, А.П. Новосельцева. Научное издание. Москва: Издательство «Наука», 1989. – Академия наук СССР. Институт истории СССР. Институт славяноведения и балканистики, str. 127.

http://historybg.info/maps/Volshka_Bulgariya.png

Bugarski plemići postaju dio ruskog plemstva. Između najpoznatijih su Gavriil Ratša – rodonačelnik obitelji Puškin, Glanda Kambul rodonačelnik Romanovih i Šeremetjevih. Nasljednici takvih Bugara su Suvorov, Kutuzov, Gogolj, Bulgakov, Glinka, Rimskij-Korsakov, Rahmaninov…

Walh(staronjemački Wallach, Wallahen, lat. Valachus) – stranac, dosjeljenik.
Коледаров, Петър. Политическа география на средновековната българска държава, София 1989, с. 34 – 35.
Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901., str. 197.

Komentari

Arhiepiskop Aleksandar

Episkop Aleksandar: Od novca iz Hrvatske živi cijela Srb(ijan)ska pravoslavna crkva

Objavljeno

- datum

U PODCASTU VELEBIT gostovao je episkop Aleksandar, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, gdje je iznio čitav niz frapantnih i konačno, nevjerojatnih informacija. Zašto sve to trpimo?

♦ Što znači priznanje Carigradske patrijaršije autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve za Hrvatsku pravoslavnu crkvu?
♦ Je li djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj pod takvim nazivom iskaz dominacije Srbije nad Hrvatskom?
♦ Zašto hrvatski mediji slučaj priznanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve ne stavljaju u kontekst priznanja Hrvatske pravoslavne crkve dok istovremeno ta tema u srpskim medijima ima važnost i dobija upravo takvo tumačenje i pozornost?
♦ Kako to da hrvatski mediji i politika i danas u samostalnoj Hrvatskoj nekritički preuzimaju krivotvorine srpsko-komunističke propagande o hrvatskim pravoslavcima?
♦ Zašto hrvatska politika i službene povijesne interpretacije uporno barataju krivotvotrinama srpsko-komunističke propagande o postojanju Srpske pravoslavne crkve na hrvatskim prostorima u povijesnim razdobljima prije stvaranja prve Jugoslavije?
♦ Je li Pećka patrijaršija na čiju se tradiciju poziva Srpska Pravoslavna crkva uopće bila srpska ili bugarska?
♦ Je li Srpska pravoslavna crkva autokefalnost dobila zapravo, posredstvom Ohridske arhiepiskopije, od Bugarske pravoslavne crkve?
♦ Zašto hrvatske vlasti opstruiraju priznanje Hrvatske pravoslavne crkve?
♦ Je li na popisu stanovništava čak 195 tisuća pravoslavaca u Hrvatskoj greškom ili namjerno prekršteno u pripadnike SPC-a?
♦ Jesu li točni podaci službene hrvatske historiografije, ali i stavovi političkih autoriteta, da Hrvatska pravoslavna crkva nije postojala prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske?
♦ Poslušajte potpuno drugačiju verziju povijesti balkanskih prostotra zadnjih sto godina:
♦ Zašto se u hrvatskoj historiografiji prešućuje točka 33. ugovora Berlinskog kongresa iz 1878. prema kojemu je Srbija bila vazal AustroUgarske pa tako i Hrvatske?
♦ Jesu li se Balkanski ratovi vodili onako kako to uči službena povijest u Hrvatskoj?
♦ Kada je Kosovo bio srpski teritorij?
♦ Kako je nastala Makedonija?
♦ Zašto je do 1925. godine na prostoru današnje Makedonije bilo ratno stanje?
♦ Je li VMRO bio bugarski ili makedonski revolucionarni pokret?
♦ Zašto je Ante Pavelić 1926. godine dočekan s ovacijama na željezničkoj stanici u Sofiji kada je deset tisuća Bugara pjevalo njemu u čast Lijepu našu?
♦ Zašto je Ivan Mihailov, osnivač VMRO-a živio za vrijeme NDH-a u Zagrebu kod svojeg prijatelja Ante Pavelića?
♦ Jesu li makedonski i bugarski dva različita jezika?
♦ Zašto su u makedonskoj javnosti Bugari prikazani kao okupatori?
♦ Je li proces nastanka Makedonij bio proizvod velikosrpske politike?
♦ Zašto je predsjednica Grabar Kitarović, kada je bila u Rusiji, na pitanje patrijarha Ruske pravoslavne crkve: ‘Kakvo je stanje pravoslavlja u Hrvatskoj’ odgovorila da srpska nacionalna manjina ima sva prava i tri zasutpnika u Saboru?
♦ Jesu li ugovori države Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve protuzakoniti?
♦ Djeluje li Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj protivno pozitivnim hrvatskim zakonima?
♦ Je li povrat vrijednih nekretnina SPC-a u Hrvatskoj izvšen protuzakonito?
♦ Je li novac koji ogranak Srpska pravoslavna crkva uprihodi u Hrvatskoj glavni i najveći izvor financiranja svih ukupnih troškova te crkve?
♦ Jesu li svećenici SPC-a u Hrvatskoj protuzakonito zaposleni i protuzakonito primaju plaću od hrvatske države, budući su strani državljani i moraju imati radne dozvole?
Odgovore na ova pitanja poslušajte u PODCASTU VELEBIT.

Autor:  Marko Jurič

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Arhiepiskop Aleksandar

KRUNSKI DOKAZ DA RASTKOVA TVOREVINA NIJE BILA PRIZNATA CRKVA

Objavljeno

- datum

Široj javnosti poznata je najava da je u pripremi obilježavanje „1000 godina od osnivanja Srpske pravoslavne crkve“, koju je navodno stvorio Rastko-Sava. Sama tvrdnja da je 1219. stvorena SPC je smjehotvorna kao i ona da je Džingis kan napao Rusku federaciju (jer je dio teritorija njegovih osvajanja danas pod suverenitetom Ruske federacije!)

Razlog je vrlo jednostavan – prvi crkveni dokument koji precizno objavljuje naziv „Srpska pravoslavna crkva“ je Ustav SPC iz 1947. napisan i usvojen za vrijeme komunističke Jugoslavije. Rastko-Sava je umro više od 700 godina prije toga.

Godine 1926. ruski povjesničar Pavlov objavljuje arhivski dokument „Pismo Carigradskog patrijarha Jeremije I. Ohridskom arhiepiskopu Prohoru” (Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.). Ne dugo nakon toga taj dokument objavljuje Ilarion Ruvarac u Glasniku, dakle poznat je i jugoslavenskim povjesničarima. Svi svjetski poznati crkveni povjesničari daju osvrt na taj dokument i nitko ne sumnja u njegovu izvornost.

Činjenicu da tzv. srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе“), iz rujna 1531. četvorice istočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) potpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru. Ova petorica su zapravo svi poglavari pravoslavih crkava tog vremena. Ne postoje drugi poglavari ni druge (pravoslavne) Crkve.

Citat:

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska (pećka) dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται),  da Ipek (Peć) i cjela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod rukom (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. Rujan 7039. godine.“

 U to vrijeme istočne crkve godine broje od postanka svijeta – to je po grgurevskom kalendaru 1531. godina.

U citatu navedena Ohridska arhiepiskopija, koje su pećka dijaceza i pokrajina Srbija dio, u 16. st. ima naziv: Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske i postoji neprekidno do godine 1767.

Pozivamo autore članka u Hrvatskoj enciklopediji o SPC kao i sve hrvatske povjesničare koji se usuđuju davati izjave vezane za povijest pravoslavnih crkava, da odgovore ne sljedeće pitanje, koje je  vrlo jednostavno:  Kako to da godine 1531. niti jedan od tadašnjih poglavara pravoslavnih crkava nije nikad čuo za postojanje neke srpske crkve, a sada svi u Hrvatskoj tvrde kako je SPC u Hrvatskoj već 600 godina, iz čega ispada da je SPC postojala u Hrvatskoj kad ju nije bilo nigdje drugdje, a čak nije bilo niti Srbije?

AMIN!

 Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Arhiepiskop Aleksandar

622 godina od bitke kod Nikopolja

Objavljeno

- datum

Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.

Onaj tko kontrolira sadašnost, kontrolira prošlost.

George Orwell

 Europa – kršćanske snage    Azija – nevjerničke snage
 Hrvatsko kraljevstvo

Mađarska

Bugarsko carstvo
Sveto Rimsko carstvo
Francuzka
Vlaška
Poljska
Engleska
Škotska
Burgundija
Švicarska
Teutonski vitežki red
Mletci/Venecija
Genova
Viteški red sv. Ivana
Bizantsko carstvo
Bohemija (Pemska/Češka)
Kraljevina Kastilija

 Osmansko carstvo

Srbija

 

1389. u poznatoj bitci na Kosovom polju hrvatska vojska nanosi težak poraz turskoj vojsci, ali to ipak ne zaustavlja njihov prodor na Balkan usprkos snažnom otporu, koji pružaju i drugi kršćanski narodi.

10. listopada 1394. u bitci kod Karanovasa Sultan Bajazid doživljava poraz od Vlaškog vojvode Mircea Starog (njega je imenovao Vlaškim vojvodom Bugarski Turnovski car Ivan Šišman 1386).

U proljeće 1395. godine Bajazid prikuplja veliku vojsku i poduzima novi napad na Vlašku. Mircea (Mirča) Stari obraća se za pomoć svim kršćanskim vladarima u regiji. Bugarski car Ivan Šišman daje nalog svojim zapovjednicima Baulu i Aldimiru, koje dolaze u Nikopolj sa svojim odredima. Bugari idu preko Dunava i sudjeljuju u odlučujućoj bitci s Mircea i Vlasima protiv Turaka kod Rovine 17. svibnja 1395. Osmanlije i njihovi srpski vazali su teško poraženi. Bajazid I, Stefan Lazarević i Konstantin Balšić bježe preko Dunava. Zbog sudjelovanja u ovoj bitci Bugarski Turnovski car je bio optužen za izdaju od strane Bajazida I., a Ivan Šišman je uhvaćen i pogubljen 3. lipnja 1395. pod zidinama Nikopolja. Njegov brat Ivan Sracimir tad još uvjek vlada Vidinom ali kao osmanski vazal.

Prije kraja 14. stoljeća Osmanlije, kako su Turci nazivani po osnivaču njihove države Osmanu I. (1259-1326), osvojili su veći dio Balkanskog poluotoka uključujući Bugarsko Trnovsko carstvo, a Bizant je sveden na područje neposredno oko Carigrada, kojeg Turci opsjedaju 1390., 1395., 1397., 1400. i 1422. prije konačnog pada 1453.(1)

Širenje Osmanlija na Balkanu počelo je ozbiljnije prijetiti Europi, koju dotad nije bilo briga za sudbinu osvojenih balkanskih naroda. Sigismund, HRVATSKO-ugarski kralj iz 1387. (kasnije car Svetog Rimskog Carstva iz 1433.) bio je prvi koji je shvatio ozbiljnost situacije. No, budući da mađarsko-hrvatska vojska samostalno ne može odoljeti zamahu otomanskih snaga, on preuzima inicijativu da se formira koalicija kojom bi odbio Turke. Tim povodom on pregovara s Francuzima još 1393. prije što 1394. papa Bonifacije IX. poziva na križarski rat protiv Osmanlija. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske je u zastoju i kraljevi ove zemlje su spremni surađivati u ratu protiv Turaka. Najaktivnije za organiziranje i financiranje zalaže se vojvoda Burgundije Filip II.

Organizirana je velika križarska vojska u koju su se uključili na svojim konjima vitezovi iz svih krajeva kršćanske Europe. Bilo je tu francuskih vitezova, poput grofa Philippea de Artoisa, francuskog maršala Jeana Le Maingrea, admirala Jeana de Viennea te ponosnog vlasnika najimpresivnijeg francuskog dvorca, Enguerranda de Coucyja. Vojsku je osobno poveo hrvatsko-ugarski kralj  Žigmund Luksemburški. Jedan od najbogatijih križara svakako je bio burgundski prijestolonasljednik Jean Neustrašivi.(2)

Moto vitezova bio je „Ako nebo padne, mi ćemo ga zadržati svojim kopljima.”

U očima kršćana na Balkanu dolazak zapadnih vitezova izgleda kao šansa da se zaustavi osmanska invazija i obnovi kršćanska vlast na poluotoku.

Kad križarska vojska dolazi kod Vidina, car Ivan Sracimir otvara vrata tvrđave i predaje turski garnizon križarima. Sam se on pridružuje križarskoj vojsci kao i vlaški vojvoda Mircea Stari.

Mjesno stanovništvo pomaže opskrbljivanjem križarsku vojsku.

Križari očekuju iznenaditi Bajazida svojim dolaskom u sjevernu Bugarsku dok on opsjeda Carigrad. U međuvremenu, Bajazid je bio obaviješten o kretanju križara od Milanskog vojvode Jian Galeano Visconti i odmah krenuo na križare.

Križari nisu donijeli sa sobom opsadne strojeve, a Nikopolj je bio dobro opremljen i zaštićen. Međutim, križari su uvjereni da će grad brzo pasti, a onda će se usmjeriti na pomoć Carigradu. Oni ne očekuju da će se sultan Bajazid I. uskoro pojaviti sa svojim vojnicima, jer  je zauzet opsadom Carigrada. Nikopolj je izdržao 16 dana opsade.

Osmanlijska vojska brojila je oko 100.000 ljudi dok je križarska vojska imala oko 60.000 ljudi, gotovo samih konjanika. U bitci koja je trajala cijeli dan pobijedila je Osmanlijska vojska krivnjom francuskih vitezova, koji su se prenaglili i kao prvi, usprkos opomeni kralja Sigismunda, napali Turke.

Sigismund je htio koristiti svoje pomoćne kontingente iz Transilvanije i Vlaške za prvi napad, jer je procijenio da imaju slab borbeni moral i kako bi ih imao bolje pod nadzorom. Francuski su vitezovi pak inzistirali na časti da prvi krenu u boj. Na desnom krilu kraljevske vojske stajali su Hrvati pod Stjepanom Lackovićem, na lijevom krilu vojvoda Mirča s Vlasima a u sredini kralj Sigismund s Nikolom Gorjanskim (također s hrvatskom vojskom) i čete celjskog grofa Herrmanna.

Poraz Francuza djelovao je i na ostale dijelove vojske. Nu u pravi čas kralj Žigmundušao je s jezgrom križarske vojske u borbu. Već je pobjeda naginjala kršćanima, ali tijekom te odlučne borbe, Turcima je u pomoć pritekao srpski knez Stefan Lazarević s 5.000 konjanika.(3)

Loše opremljena turska vojska isto je pretrpjela teške gubitke i usprkos tomu što je put prema Mađarskoj bio otvoren, Bajazid nije mogao krenuti u napad niti ponovo opsjedati Carigrad jer i on više nije imao vojsku. Kad je shvatio da je to Pirova pobjeda, Bajazid je u napadu bjesa dao pobiti zarobljenike.

Engleska i Francuska uskoro su nastavili svoj rat.

Vlaška se i dalje suprotstavlja Turcima i zaustavlja dvije turske ekspedicije u nadolazećim godinama.

Anonimna austrijski ljetopis, što se tiče uloge Stefana Lazarevića u bitci kod Nikopolja, uglavnom ponavlja ono što navodi Hans Schiltberger – označava Stefana Lazarevića kao „nečastivi despot, knez Srbije”. Bajazid je kao nagradu Stefanu ustupio veći dio oblasti, kojom je do tad vladao Vuk Branković.(4)

Odmah nakon bitke Bajazid je zbacio Vidinskog cara Ivana Sracimira i dao ga zatvoriti u Bursi. Uhvatio ga na prijevaru, preko spomenutog turskog junaka nikopoljske bitke – Stefana Lazarevića. Unatoč njegovoj velikoj zasluzi u ovom djelu, Stefan ipak nije dobio nagradu, koju je zatražio od sultana – Vidin i Nikopolj.

Stefan Lazarević bio je turski vazal, ali on nije bilo obvezan sudjelovati u tom ratu niti ga je Bajazid pozvao, nego je on došao zbog svoje mržnje prema hrvatsko-ugarskom kralju Sigizmundu. Na ovaj način mržnja Srba protiv Hrvata imala je utecaj na svjetsku povjest.

Tijekom 1403. godine, Sulejman je u Galipolju zaključio s nizom kršćanskih država (Bizant, Genoa, Mlečani, Jovanovci i Naksos) na Balkanu, sporazum kojim je nastojao osigurati svoje posjede u Europi i započeti ofenzivu protiv svoje braće u Maloj Aziji. Jedna od odredbi ovog ugovora odnosila se i na Stefana, iako on najvjerojatnije nije sudjelovao u njegovom sklapanju. Prema njoj Stefan je zadržavao svoje dotadašnje posjede, uz obvezu da i dalje plaća harač i šalje sultanu pomoćne vojne odrede.

Krajem 1403. ili početkom 1404. godine došlo je do sklapanja sporazuma između Žigmunda i Stefana Lazarevića. Prema njegovim odredbama, Stefan je prihvatio vazalni odnose prema Žigmundu, za što je od njega dobio Mačvu i Beograd.(5)

Na ovaj način je Stefan postao dvostruki vazal – i Hrvatsko-ugarski i Turski.

U svjetskoj povijesti postoji samo još jedan vladar kome je uspjelo biti dvostruki vazal – slavni Srpski veliki župan Stefan Nemanja, koji je bio vazal istodobno Bizantskom caru i Hrvatsko-mađarskom kralju Beli III (IV).(6)

Izgleda zato što je uvjek bio vazal (ponekad dvostruki) taj narod dobio je naziv srbi (sorab – sluga)(servus – lat.)(7)

Srpska pravoslavna crkva je kanonizirala Stefana Lazarevića 1927. godine i slavi ga 1. kolovoza (19. srpnja po julijanskom kalendaru) kao svetog Stefana despota Srpskog. U njegovom žitiju ne piše ništa o njegovu sudjelovanju u više bitaka protiv kršćana pa i u bitci kod Nikopolja gdje je ratujući za račun islamske velesile protiv cjele kršćanske Europe ubijao kršćane.(8)

Čuveni povjesničar i intelektualac Ivan Lovrenović u eseju Lament nad Beogradom piše o bitci kod Nikopolja, na bugarskoj obali Dunava, godine 1396. Ta bitka, iako za europsku povijest znatno bitnija od one Kosovske, kod Srba je sistematski prešućivana. Lovrenović piše kako je boj na Kosovu, kojim su Hrvati (i svi drugi u komunističkoj Jugoslaviji) bombardirani iz svih izvora saznanja, od školskih udžbenika, preko televizije do usmene predaje, “realno, tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanslijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoistočnoj Evropi”.(9)

Pozivajući se na američku povjesničarku Barbaru Tuchman i njenu knjigu Daleko ogledalo, Lovrenović ovako opisuje posljedice trijumfa srpskog oružja kod Nikopolja: “Cijela tri vijeka od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683., ne će Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama”.

Bitka kod Nikopolja zabranjena je tema, jer kao trulo stablo u samom korijenu ruši Kosovski mit. Jer njegova bit je „srpsko stradanje zbog obrane Europe“. Bitka kod Nikopolja to demantira – srpski angažman nije bio presudan za odbranu, nego za trovjekovni poraz Europe.(10)

Već 25 godina od nestanka zadnje, komunističke Jugoslavije, ali još uvjek u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj postoji jugoslavenska „povijest”.

Moraju Hrvati najzad započeti čitati hrvatsku povjest kroz vlastite oči!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

IZVORI:

1.https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%91%D0%B8%D1%82%D0%BA%D0%B0_%D0%BF%D1%80%D0%B8_%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%BE%D0%BB_%281396%29

2. http://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnji-dan/nas-vladar-jedva-izvukao-zivu-glavu-iz-bitke-s-turcima-1396-67179

3. https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_kod_Nikopolja

4. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/4_1.html

5.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D1%82%D0%B5%D1%84%D0%B0%D0%BD_%D0%9B%D0%B0%D0%B7%D0%B0%D1%80%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B

6.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D1%82%D0%B5%D1%84%D0%B0%D0%BD_%D0%9D%D0%B5%D0%BC%D0%B0%D1%9A%D0%B0

7. Episkop Nikodim Milaš, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901, str.394)

8. http://opusteno.rs/biografije-poznatih-f151/biografija-stefan-lazarevic-t23452.html

9. http://www.islambosna.ba/forum/historija-islama/bitka-kod-nikopolja-%28na-danasnji-dan-prije-ta269no-613-godina%29-22septembra-1396/?wap2

10. https://www.banjalukaforum.com/viewtopic.php?f=51&t=18401

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno