Connect with us

Artur Bagdasarov

PISMO IZ RUSIJE Prof Bagdasarov: Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

Objavljeno

- datum

  Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”  U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država.

Tekst deklaracije stavljen je na uvid javnosti na mrežnoj stranici na kojoj ju svaka osoba može potpisati, ako je suglasna s tekstom. Ali, na istoj mrežnoj stranici nije predviđeno skupljanje potpisa osoba koje se ne slažu s tekstom tzv. deklaracije. To znači da je riječ o nedemokratskom i angažiranom pristupu, jer sakupljaju se potpisi samo pristaša, dok mogućnost izražavanja drugoga mišljenja ne postoji.

Uz ostalo autori deklaracije poručuju: “Mi, potpisnici ove deklaracije, smatramo da činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama. Svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati varijantu zajedničkog jezika. Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika. Stoga, mi potpisnici Deklaracije pozivamo na ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”. U deklaraciji se jezik ne imenuje, već se samo tvrdi da je zajednički. Ima li još gdje u svijetu da neki jezik nema svoje ime? Svatko ima svoje ime, ima ime i svaki narod pa i dakako svaki jezik, a tu lingvonim (naziv jezika) četiriju naroda naširoko i namjerno zaobilaze. Taj bezimeni “zajednički jezik” žele nametnuti četirima “štokavskim” državama, odnosno baciti nekoliko etnojezika u jednu zajedničku “talionicu” jednojezičja. Pokušaj pritiska, sada iz Sarajeva, da se napusti naziv hrvatski jezik i prihvati apstraktan i utopijski naziv “zajednički jezik” neprihvatljiv je, makar za Hrvatsku. Prema toj logici imamo tada npr. prijevode knjigâ ne s engleskoga na hrvatski jezik, nego sa “zajedničkoga jezika” na “zajednički jezik”. Ako postoji “zajednički jezik”, tada postoji i “zajednička književnost” na tom jeziku… Autori deklaracije traže “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima.” Zar tim glumcima, redateljima, umjetnicima, novinarima, profesorima i jezikoslovcima netko zabranjuje glumiti, pisati ili govoriti na svojem “zajedničkom jeziku”? Ispada da sve što stvaraju ili su već stvorili, stvaraju ili su stvorili u “tamnici” neslobode javnoga izražavanja i cenzuriranja. Osim toga, bilo bi lijepo pitati, imaju li uopće pravo pripadnici manjinskih naroda u višenacionalnim državama na stjecanje znanja u školskim ustanovama na vlastitom jeziku? Ako pak postoji bilo kakva jezična segregacija ili diskriminacija u obrazovnim i javnim ustanovama, tada treba što prije i što brže ići na sud, a ne u javnost.

Jugonostalgija za izgubljenim “zajedničkim jezikom”

S jedne pak strane autori deklaracije naglašavaju potrebu da se zaustavi “nasilno razdvajanje četiri standardne varijante zajedničkoga jezika, nepotrebno prevođenje u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanje razlika gdje one ne postoje …”, a s druge strane “svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.” Ponajprije valja zahvaliti skupini autora deklaracije za njihovu nesebičnost i velikodušnost prema državama jer manjina većini naroda dopušta “slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.” Kodifikacija podrazumijeva izričito (eksplicitno) (pričvršćeno je u normativnim priručnicima) priznavanje normativnosti jezične pojave ili činjenice, usmjerenu razradbu pravila i propisa … Što ćemo tada s kodifikacijom različitih norma u tim jezicima, treba li zaustaviti taj proces i vratiti ga u vrijeme tzv. Novosadskoga 1954. ili Bečkoga 1850. dogovora? Uzgred budi rečeno da prema tzv. Novosadskomu dogovoru “zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis.” Moramo li tada poništiti sve sadanje normativne priručnike i stvoriti nove ako oni razdvajaju “zajednički jezik u njihovim varijantama”? Upravo kodificirana norma zahtijeva prevođenje jer njegovo nepoštivanje u književnim (standardnim) jezicima pa i u inačicama drugih jezika smatra se znakom nedovoljne pismenosti. Deklaracija sliči jugonostalgiji za izgubljenim “zajedničkim jezikom” bratstva i jedinstva. Jezikom se bave u državama ministarstva kulture i obrazovanja, strukovne, prosvjetne, odgojne ustanove i društvene organizacije. Treba li im svima uputiti okružnicu sa zahtjevom da počnu raditi prema vlastitim jezicima suglasno tekstu deklaracije? Budući da je hrvatski jezik jedan od službenih jezika EU-a i pripada, prema autorima deklaracije, zajedničkomu jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije i svima je razumljiv te ne zahtijeva nepotrebnih “prevođenja”, tada “zajednički jezik” treba preimenovati u hrvatski i uzeti ga kao savršen i uzoran obrazac za sve druge tko ima želju ili namjeru stupiti u EU. Ne treba tada imati u EU-u prevoditeljskih služba za ostale “inačice” i bilo koji njihov europski dokument prevoditi na hrvatski jer je svima zajednički, razumljiv i ne zahtijeva prevođenje.

Hrvatski jezik, drugoga nema

Doista jezik u suvremenom svijetu nije uvijek obvezatno obilježje etnosa, ali u samosvijesti mnogih ljudi: jedan narod je taj koji govori na jednom jeziku, a jezik sustav na kojem se narod sporazumijeva. Jezik, prema etnosvijesti mnogih, ujedinjuje narod i razlikuje ga od drugih naroda. Etnojezična načela razvrstavanja stanovništva u mnogom se podudaraju i uzajamno su povezana. Osim toga, svaki narod ima neotuđivo pravo nazivati svoj jezik prema vlastitomu nahođenju, a ne prema skupini jugoaktivista iz različitih zemalja. Otkrivati Ameriku stalnim tvrdnjom da se Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi međusobno dobro razumiju neosnovano je i neodgovorno jer primjerice Slovaci dobro razumiju Čehe, a Norvežani – Dance… Ozbiljna se i škakljiva pitanja (socio)lingvistike javnim apelom ne rješavaju. Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo “hrvatski” zamijeniti postupno “srpskim”, “srpskohrvatskim”, “bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim” ili “štokavskim”. Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju – sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.

Umjesto razvijanja dobrih susjedskih odnosa koji se osnivaju ili moraju se osnivati na poštivanju samostalnosti, suverenosti i raznolikosti etnolingvokultura nastalih samostalnih država na postjugoslavenskom prostoru “bchs“ skupina umnih radnika unose pomutnju i nestabilnost u jezične zajednice koje već povijesno odavno idu samostojnim putem razvitka svojih jezika. Hrvatska službeno poznaje i priznaje samo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god., druge deklaracije nema.

Ovo je vrijeme za obilježavanje danâ za šalu i smijeh. Poznato je da je smijeh najbolji lijek protiv mnogih bolesti. Uz smijeh osjećat ćemo se bolje, smanjit ćemo naše osobne i opće brige, pojačat ćemo hrvatsku otpornost (imunost) i ubrzat ćemo hitnu potrebu za formiranje ili obnovu državnoga vijeća za hrvatski jezik i usvajanje jezičnoga zakona o javnoj i službenoj porabi hrvatskoga jezika.

Artur Bagdasarov/HKV | Croative.net

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Armenski trag kave u Europi

Objavljeno

- datum

 UZ 1. LISTOPADA  – Međunarodni dan kave      Ako ste u Armeniji u gostima, prvo što će vam ponuditi jest svježe kuhana crna kava. Kava je na armenskom surdž ili surč ovisno o zapadnoj ili istočnoj inačici armenskoga književnoga jezika. Kava je vrlo popularna u Armeniji. Ona je nezaobilazan užitak mnogih armenskih kavoljubaca. Piju ju na svakom uglu i u bilo koje vrijeme cijele godine.

Tradicija pijenja kave u Armenaca je još jedna prigoda za susret s bližnjima, za razmjenu vijesti i briga, čak i za gatanje. Iako kava u Armeniji ne raste, Armenci su pravi majstori u pripremanju napitka od kavenih zrna. Pili su kavu isprva pripadnici viših slojeva društva. Prema statistici u Armeniji potrašnja kave po glavi stanovnika iznosi prosječno tri i pol kilograma. Armenija uvozi približno više od deset tisuća tona kave, kavenih zrna i nadomjestaka za kavu – piše Artur Bagdasarov, prof. hrvatskog jezika iz Moskve.

Grant Sukiasjan, U kavani

Prema tvrdnjama nekih povjesničara, u 16. st. kavu su u Europu donijeli upravo armenski trgovci. Oni su prvi otvorili kavane u Londonu, Beču, Parizu i Pragu. Prva kavana u Londonu otvorena je 1652. god. u uličici sv. Mihaela, Cornhill (St. Michael, Cornhill). Vlasnik te kavane bio je Armenac (prema drugoj imačici – Grk) Pasqua Roseé (Harutiun). Roseé je bio sluga u engleskoga trgovca Daniela Edwardsa koji je uvozio kavu. On je također utemeljio 1672. god. prvu kavanu u Parizu.

Armenski trgovac iz Carigrada Johannes Diodato (Ovannes Astvacatur) (1640. – 1725.) 1685. god. je otvorio prvu kavanu u Beču. Kavu u Češku je prvi donio također Armenac Georgies Deodatus koji je došao iz Sirije. U Rimu je 1699. god. prihvatio katoličanstvo, dobivši ime Georgies Deodatus. Godine 1705. došao je kao siromah u Prag gdje je kasnije dobio dozvolu da se bavi uličnom trgovinom. Hodao je praškim ulicama u turskoj nošnji s malom pećicom, nudeći Pražanima skuhanu kavu. Armenski trgovac je uskoro vrlo dobro zaradio na prodaji kave. Ostao je u Pragu i tamo se je oženio. Godine 1707. dobio je od cara Josipa 1. (vladao od 1690. – 1711.) dozvolu za prodaju kave i iduće godine, u siječnju je otvorio u domu pod nazivom “Kod zlatne zmije” kavanu koja se je nalazila u praškom Starom gradu.

Armenska kava djelomice se razlikuje od drugih – zrna su mljevena u prah, što je moguće sitnije. Ako su mljevena krupnije, tada kava ne bi imala mirisni okus. Prije mljevenja zrnje valja pržiti od 5 do 15 minuta ovisno o vrsti kave. Kavu polagano kuhaju u džezvi, u koju dodaju hladnu vodu, jednu žličicu mljevene kave i slador (šećer) prema želji. Kava se zagrijava do ključanja i poslužuje se u malim šalicama.

Evo jedan od recepata za armensku crnu kavu s konjakom.

Potrebni sastojci:
• kava sitno mljevena
• slador (šećer) – jedna žličica
• armenski konjak – na vrhu čajne žlice
• voda – 35 ml.

Priprema:

U džezvu sipamo kavu i slador (šećer), potom dodajemo konjak i vodu. Kuhamo na laganoj vatri do stvaranje pjene. Ne treba se žuriti, kava se kuha na laganoj vatri, prije zakuhavanja voda ne smije dugo kipjeti. Pripremljenu kavu nalijevamo u šalicu i kušamo.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Otišao “srpskohrvatski”, dolazi “štokavski”

Objavljeno

- datum

Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati – piše ruski kroatist Artur Bagdasarov.

Dr. sc. Robert Hodel, švicarski slavist, stručnjak za srpsku i rusku književnost, profesor na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, na nedavno završenom 16. međunarodnom kongresu slavista u Beogradu u subesjedi za medije izrazio je zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika. Prema njegovim riječima na fakultetu u Hamburgu izučavaju se ruski, češki, poljski i štokavski, tj. nekadanji “srpskohrvatski jezik”. Uz ostalo profesor je također rekao i ovo: “Mi nismo podelili štokavski jezik, koji je prema mom mišljenju jedan jezik. Prvo iz praktičnih razloga, jer bismo smanjili broj studenata. S druge strane, ako ste vi sposobni da čitate delo hrvatskog autora u originalu, ne vidim zašto istovremeno ne biste mogli da se bavite i srpskom i hrvatskom književnošću.”(Nacionalni jezici nestaju sa međunarodne scene iz nauke).

Zanimljivo je da postoji s jedne strane zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika, a s druge pak strane ne rabe njihov etnolingvonim (nacionalni naziv jezika). Drugim riječima, prema profesoru, nacionalni jezik postoji i treba ga čuvati i razvijati, ali ime neka mu pak bude “štokavski jezik”. Ako postoji štokavski standardni jezik, tada valjda postoji i štokavski pravopis, gramatika, rječnik pa i dvojezičnik jer sveučilištarci ne samo da čitaju književna djela nego ih i prevode, raspravljaju o različitim temama, čak i na stranim jezicima itd. S kojega jezika autor prevodi djela srpskih književnika na njemački, sa “štokavskoga” ili pak srpskoga i što piše na prevedenim knjigama, s kojega su jezika ti prijevodi? Ako ćemo polaziti od praktičnih razloga i razumijevanja, tada ne treba npr. češki i slovački dijeliti na dva jezika jer govornici češkoga i slovačkoga standardnoga jezika sasvim se dobro razumiju i mogu u izvorniku čitati i jednu i drugu književnost. Broj bi sveučilištaraca na fakultetu valjda na takav način bio povećan. Možda treba tada radi praktičnih razloga vratiti naziv “jazyk československý” kako je to bilo nekoć u češkoslovačkom Jezičnom zakonu iz 1920. god.? Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Izočnost sveučilištaraca, stručnjaka ili razumljivost ili nerazumljivost nije uvijek dobar kriterij za novonastali umjetni naziv jezika koji pokušava na neki način zamijeniti prijašnji. Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto drugih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima pravo barem se isto jezično ponašati.

U članku 3. Uredbe o potvrđivanju Ugovora o kulturnoj suradnji između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke, s protokolom od 1997. god. čitamo: “(2) To vrijedi za širenje i poboljšanje znanja hrvatskog i njemačkog jezika u školama, na visokim školama i drugim obrazovnim ustanovama, uključujući ustanove za obrazovanje odraslih.” (UREDBA O POTVRĐIVANJU UGOVORA O KULTURNOJ SURADNJI IZMEĐU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE I VLADE SAVEZNE REPUBLIKE NJEMAČKE, S PROTOKOLOM). U sporazumu o hrvatsko-njemačkoj kulturnoj suradnji još iz 1997. god. imali smo naziv hrvatski jezik, a sada netko hoće promijeniti taj naziv u štokavski jezik. U Hrvatskoj se jezik naziva hrvatski (hrvatski standardni jezik), postoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u sklopu kojega djeluje Odjel za hrvatski standardni jezik, Odjel za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju. Na odsjecima za kroatistiku hrvatskih filozofskih fakulteta djeluju katedre za hrvatski standardni jezik (Zagreb, Osijek, Pula, Rijeka, Zadar). U članku 12. Ustava Republike Hrvatske iz 1990. god. stoji da je “u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”. Isto ili slično ima i Srbija, gdje postoji Institut za srpski jezik SANU, a na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu djeluje Katedra za srpski jezik s južnoslovenskim jezicima. Ispada da u Hrvatskoj, pa i u Srbiji, postoji jedan službeni naziv jezika, a u pojedinim zemljama drugi. Pri tom, pod tim štokavskim jezikom strani član Srpske akademije nauka i umetnosti prof. R. Hodel u stvari podrazumijeva upravo “srpskohrvatski“ i nije, nažalost, jedini koji imenu jezika niječe nacionalno ime.

Treba li se čuditi da postoji “štokavski jezik”?

Treba li se katkada čuditi što inozemni slavisti na fakultetima pojedinih europskih sveučilišta izmišljaju ime jezika kad mi sami u svojoj državi niječemo vlastiti etnolingvonim. Primjerice, u suvremenim znanstvenim jezikoslovnim člancima možemo naići na naziv “standardna štokavštima” i to u članku jednoga zagrebačkoga jezikoslovca: “Standardna štokavština kao naziv obuhvaća sve novoštokavske standardne varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska) i podvarijante (kao što su ijekavska srpska varijanta u BiH i Srbiji, jezik Srba u Hrvatskoj itd.).” (v. Širenje nastavka – i u genitivu množine e–deklinacije u suvremenoj štokavštini). U Hrvatskoj književnoj enciklopediji iz 2010. – 2012. god. nema natuknice hrvatski jezik. Zanimljivo je pri tom da postoji natuknica čakavica i kajkavica, a natuknice hrvatski jezik nema (v. Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja).

Jedan mi je profesor u šali napisao: “Mislim da polako dolazi vrijeme kad bismo trebali početi skupljati novopredložene nazive za “srpskohrvatski”: policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik… Bit će toga, jamačno, još zdravomu razumu usprkos.” Treba li tada umjesto ukinutoga Vijeća za hrvatski jezik ustanoviti novo vijeće za “štokavski jezik” sa središtem npr. u Bruxellesu?

Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u sadašnjosti, ni u budućnosti postati neki drugi ili tzv. štokavski jezik. Hrvatski jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao je svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik tzv. regiona.

Artur Bagdasarov

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Krikor Bedros Agadžanjan – kardinal Katoličke crkve

Objavljeno

- datum

Njegova Uzoritost stožernik Katoličke crkve Krikor Bedros Agadžanjan

Krikor Bedros (Grgur Petar) Agadžanjan (arm. Գրիգոր Պետրոս Աղաճանեան, tal. Gregorio Pietro Agagianian) rođen je 18. rujna 1895. god. u Ahalciheu, u Gruziji. Roditelji su mu bili armenski doseljenci iz grada Artvina (sadanja Turska). Od 1906. god. studirao je u Rimu gdje je na Papinskom sveučilištu Urbaniana (Pontificia Università Urbaniana) izučavao filozofiju i bogoslovlje.

Za svećenika je zaređen 23. prosinca 1917. god., nakon čega je počeo izučavati kanonsko pravo na Papinskom institutu za rimsko i kanonsko pravo (Pontificum institutum utriusque juris). Od 1919. do 1921. obnaša dužnost vikara u tbiliskoj Armenskoj katoličkoj crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja. Godine 1921. vraćen je u Rim gdje postaje dorektorom (zamjenikom rektora), a od 1932. god. – rektor Papinskoga armenskoga zavoda. Od 1921. god. bio je također profesor kozmologije i sakramentologije na Papinskom sveučilištu Urbaniana, a od 1928. god. – savjetnik Kongregacije za istočne crkve i član Povjerenstva za kodifikaciju istočnoga kanonskoga prava. Godine 1935. imenovan je naslovnim (titularnim) biskupom Komane (Armenija), a 30. studenoga 1937. god. izabran je na armenokatoličkoj sinodi za patrijarha Cilicije (papinsku je potvrdu dobio 13. prosinca). Dobio je krsno ime Krikor Bedros XV. (tal. Gregorio Pietro XV.). Papa Pio XII. (1939. – 1958.) 18. veljače 1946. god. proglasio ga je stožernikom (kardinalom) biskupom u biskupiji Albano, (blizu Rima) – piše Artur Bagasarov u hkv-u.

Godine 1955. imenovan je predsjednikom povjerenstva za uređivanje zbornika kanona istočnoga crkvenoga prava. Na konklavi iz 1958. god. i 1963. god. stožernik (kardinal) Agadžanjan je bio jedan od pristupnika za izbor pape. Od 1958. do 1960. godina bio je proprefekt, a od 1960. do 1970-ih god. stožernik-prefekt (kardinal-prefekt) Svete kongregacije za širenje vjere. Sudjelovao je u radu na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.).

Objavio je nekoliko pastirskih poslanica: Crkva i domovina (1946.), Otčevi Armenske crkve o primatu sv. Petra (1949.), Armenska katolička crkva (1950.), Otčevi Istočne crkve o presvetoj euharistiji (1951.), Otčevi Armenske crkve o Majci Božjoj (1954.), Pastirski glas: Pastirske poslanice, Venecija, 1967. (na armenskom jeziku) i druge. Preminuo je Krikor Bedros Agadžanjan nakon teške bolesti 16. svibnja 1971. god. u Rimu. Stožernik Agadžanjan se je bavio znanstvenom djelatnošću. Bio je profesor, doktor filozofije, doktor bogoslovlja, doktor kanonskoga prava. Služio se je arapskim, engleskim, francuskim, grčkim, latinskim, njemačkim, ruskim, španjolskim i talijanskim jezikom. Agadžanjan je podupirao zbližavanje Armenske katoličke crkve i Armenske apostolske crkve, sudjelovao u pripremi sastanaka u Vatikanu pape Pavla VI. (1963. – 1978.) s cilicijskim katolikosom Khorenom I. Parojanom (1963. – 1983.) i Vrhovnim patrijarhom i Katolikosom svih Armenaca Vazgenom I. (1955. – 1994.).

Papa Pavao VI. i Katolikos svih Armenaca Vazgen I. S desne strane Krikor Bedros Agadžanjan

Njegova je djelatnost obilježena neumornom skrbi o Armenskoj katoličkoj crkvi. Stalno je posjećivao armenske biskupije i kolonije u različitim zemaljama diljem svijeta, osnivao sirotišta i škole, gradio crkve i podupirao izdavačku armenokatoličku djelatnost.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno