Connect with us

Istaknuto

VRIJEME ZA KAJANJE

Published

on

Ovo je vrijeme traženja, davanja i primanja tako zvanih – oprosnica. S nestrpljenjem narod iz dana u dan iščekuje tko je novi pokajnik na političkom nebu i koga će uskoro njegovo pokajanje sprovesti u Remetinac.

I dok se narod zabavlja nagađanjima i prognozama i dok se umočeni u različite marifetluke nastoje dočepati sekularnih indulgencija, koje potpisuje državni tužitelj, zato vrijeme nebesa čekaju kada ćemo konačno shvatiti kakvo to nama uistinu pokajanje treba i kome se za njega trebamo obratiti.

Da, mi bismo se pokajali ali ako možemo proći lišo, mi bismo se pokajali kada to nama odgovara i onome koga mi izaberemo kao djeljitelja oprosta. U biti mi se po običaju uvijek kajemo kasno ili prekasno i uvijek smo na krivoj adresi kada je riječ o pokajanju.

A ja sam duboko uvjeren, i nitko me ne može od toga razuvjeriti, da je uzrok svih naših problema što smo prigrlili „zlatno tele“, što smo začepili uši na upozorenje Ivana Krstitelja i što smo okrenuli leđa Bogu i bližnjemu.

Samo iskreno pokajanje, samo potpuno obraćenje može nas vratiti na pravi put s kojeg smo definitivno skrenuli.

Ivan Krstitelj je u pustinji. 
Svjestan je da vrijeme ističe.

U svojim vatrenim porukama on nema prostora za periferne stvari. 
On nema vremena za hodanje po plićaku života, jer uskoro će mač Herodove straže sjevnuti i njegov će jezik zanijemiti.

Različiti ljudi dolaze iz Jeruzalema i čitave Judeje i iz okolice jordanske kako bi ga vidjeli. Među njima je mnogo onih površnih, nalik nama. Njih intrigira taj čudni čovjek, divlji čovjek koji propovijeda obraćenje, koji poziva iz pustinje na pokajanje.
Oni su fascinirani površnim i nebitnim, njegovom odjećom, njegovom prehranom i njegovim stilom govora. Oni ga žele vidjeti i čuti kako bi mogli kasnije ispričati svojim poznanicima i prijateljima o tom svom nevjerojatnom iskustvu.

Ali Ivan je jasan i nedvosmislen.
Ali Ivan ne želi gubiti dragocijeno vrijeme na ćakule. 
“Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!”

Dođe trenutak kada govornik teži da njegovi slušatelji izgube iz vida sve osim njegove poruke. To se zbiva kada je govornik svjestan težine poruke koju nosi i kratkoće vremena koje ima na raspolaganju.

Ne obraćajte pozornost na moj naglasak, na moju dikciju! 
Ne vodite računa o mojoj odjeći! 
Ne raspravljajte o mojem načinu prehrane! 
Ne komentirajte moj stil! 
Ne kopajte po mojoj biografiji!

Samo slušajte! Slušajte što vam govorim! 
Pokajte se! 
Obratite se!

Ivan Krstitelj se definitivno ne uklapa u „božićnu kartolinu“ koju svake godine lansira ova naša potrošačka kultura. Za Ivana nema tu mjesta. On uzbunjuje ljude. Buni ih. Budi ih. Tjera ih na razmišljanje, a ovaj svijet ne želi da mi mislimo. On će misliti umjesto nas.

Ali bez uznemiravajuće nazočnosti Ivana Krstitelja, onoga koji se jednostavno ne uklapa u kliše Božića naših dana, priča o utjelovljenju, priča o Isusu Kristu, ne bi bila ništa drugo nego zgodna dječja priča, kojih ima bezbroj i koja nas uljuljkuje i uspavljuje u pospanu sentimentalnost koja veze nema s Kristom.

Zato mi trebamo Ivana. 
Očajnički ga trebamo.

Trebamo ga da razbije naše Božiće bez Boga, da nas probudi i razbudi, jer smo već daleko odmakli na stramputici od života, jer ne slijedimo na svom putu Krista nego slijepo slijedimo Mamona.

Što mislite koliko bi danas slušatelja okupio Ivan?
Na tisuće? Na stotine? Na desetke?

Malo, vjerujte mi vrlo malo.

Zašto?

Nekoliko je razloga.

Ivan ne govori u modernim hramovima, a to su danas polivalentne dvorane, arene, spaladiumi, ne govori u klimatiziranim i grijanim prostorima, nego Ivan govori u divljini, u pustinji, a nama se tamo ne ide, ne da nam se.

Ivan ne izgleda atraktivno, ne oblači se sukladno modnim trendovima i ne ponaša se onako kako je uobičajeno.

Ivan, a to je najbitnije, ne govori ono što bi mi današnji ljudi željeli čuti. On ne govori kako bi se nekome svidio i on ne govori jezikom modernih političara, tzv. meta jezikom, koji puno govori, a malo kaže.

Ivan Krstitelj bi danas zasigurno imao problema, jer ga mediji ne bi pratili, osim ako ga netko ne bi proglasio opasnim vjerskim fanatikom koji zagovara „govor mržnje“ i netolerancije.

Tako bi to bilo danas.
A što će biti sutra?

Sutra se situacija možda i promijeni, jer kada se mi jednoga dana konačno probudimo, svjesni da je došlo vrijeme čuti ono šta je za naše dobro i za naš spas, i kada se odlučimo pokajati i obratiti, možda i konačno pohrlimo u divljinu, u pustinju.

Ali pitanje je – hoće li ikoga više tamo biti?

Ivica Ursić 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno