Connect with us

Povijest

Ovaj rudnik je veće stratište Hrvata od Hude jame!

Objavljeno

- datum

Rudnik Pečovnik još veće stratište Hrvata od Hude jame.

Gospodin Roman Leljak samostalni je istražitelj Udbinih arhiva u Sloveniji, neumorni istraživač zločinačkog djelovanja Titove tajne političke policije i bestijalnosti njegovog režima nakon Drugoga svjetskog rata, svjedok u slučaju »Mustač – Perković«, čovjek koji je rasvijetlio likvidacije hrvatskih emigranata Crnogorca, Martinovića, Rukavine, Tolja i mnogih drugih. Nedavno je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini predstavio svoju najnoviju knjigu »Huda jama – strogo čuvana tajna«. Ovog puta g.Leljak istražuje rudnik Pečovnik i Matjaževu jamu!

Rudnik Pečovnik 1945. godine bio je aktivan, a vađenje ugljena nadzirali su Nijemci. Rudnik se nalazi u naselju Zagrad nadomak Celju. Te godine vlast ga je zatvorila i zabetonirala, iako domaće stanovništvo još i danas govore da je bogat ugljenom te da nije bilo potrebe za zatvaranjem. Istina je, na žalost, sve jasnija. Zatvoren je zbog toga što se u njemu, po pouzdanim procjenama, nalazi više od 12.000 Hrvata koji su tu mučki ubijeni, bačeni, zatrpani i zabetonirani!

Ulaz u rudnik Pečovnik

Ulaz u rudnik Pečovnik

 

Do 8. svibnja 1945. preko Celja – na pravcima Brežice-Zidani Most, Celja-Velenje-Dravograda-Bleiburg prolaze mnoge kolone hrvatskih vojnika i njihovih obitelji. U kolonama je bilo i mnogo djece.

Devetoga svibnja u Celje ulazi posebna partizanska jedinica – Vojska državne sigurnosti. U Sloveniji su je neformalno tada još uvjek tako zvali, iako je 13. svibnja 1944. promijenila ime u Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). Od tog datuma nadalje, danas to znamo, brojne hrvatske izbjegličke kolone zaustavljaju i ne dopuštaju im odlazak prema Bleiburgu. Danas možemo reći kako je na raznim mestima nadomak Celju tada zaustavljeno i sprovedeno u privremene logore oko 17.000 Hrvata.

pecovnik_jama
Pečovnik jama

U udruzi »Huda jama« dali smo si u zadaću da se i rudnik Pečovnik otvori i da se utvrdi istina o njemu. Udruga pod tim imenom djeluje od prošle godine. Udruga je registrirana još 1990. godine, kao udruga za obilježavnje poslijeratnih stratišta. Do sada je izgradila i postavila tri kapelice, više spomenika i više od 50 križeva po čitavoj Sloveniji. Udruga je promijenila ime u udrugu »Huda jama« zbog niza aktivnosti kojima želimo na svaki način još ove godine pokopati sve žrtve u rudniku Huda jama, s pijetetom i na način dostojan čovjeka. Želimo da se posmrtni ostaci žrtava iz Hude jame prenesu u kosturnicu u Tezno kraj Maribora. U toj kosturnici već je mnogo Hrvata, koji su bili likvidirani u takozvanim tenkovskim rovovima na trasi autoceste između Maribora i Celja.

Teharje postaja, na ovom mjestu je vlak pun Hrvata čekao tri dana te je sa ovog mjesta nastavio svoje putovanje u smrt, desno prema rudniku Pečovnik.

Teharje postaja, na ovom mjestu je vlak pun Hrvata čekao tri dana te je sa ovog mjesta nastavio svoje putovanje u smrt, desno prema rudniku Pečovnik.

 

Pogled na Pečovnik
Pogled na Pečovnik stratište Hrvata

To ne znači da se Udruga bavi samo Hudom jamom. Uz spomenuti Pečovnik, ove godine željeli bismo provjeriti i Matjaževu jamu pokraj Škofje Loke. U području Crngroba kraj Škofje Loke u svibnju 1945. likvidirano je više od 2000 Hrvata. Zna se da na tom mjestu nije likvidiran nijedan od 40 ministra Vlade NDH, osim možda ministra pravusuđa dr. Mirka Puka. Uhvaćen je u slovenskoj bolnici i likvidiran. Postoji mnogo detalja koji upučuju na to da je bio Crngrob svratište pratnje dužnosnika Vlade NDH, nižih i viših službenika i njihovih obitelji. U Muzeju u Škofjoj Loci nalazi se ručno napisan zapisnik s nekim imenima službenika koje je saslušavalo Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA). U muzej ga je predao Oton Burdych. Postoji i nekoliko fotografija likvidiranih u Crngrobu. Slike upućuju na to da je Crngrob stvarno bio stratište dužnosnika Vlade NDH. S njima je bilo i oko 250 djece. Najprije se mislilo da su djeca odvedena kako bi ih se dalo na posvajanje. No, prema novijim spoznajama odvedena su kilometar više u šumu, tamo lividirana i bačena u Matjaževu jamu.

Kada ćete započeti sa sondažama?

Još ovog proljeća. Sve ovisi o tome hoćemo li prikupiti dovoljno sredstava. Država Slovenija sigurno nam neće pomoći. Tako da ovisimo o dobrim ljudima, donatorima za takva istraživanja. Ovom prilikom htio bih zahvaliti gospodinu Antonu Kikašu, velikom Hrvatu iz Kanade, koji nam je omogućio da možemo početi radove. Novca zasad nemamo dovoljno. Ove godine imali smo sv. misu kod Matjaževe jame. Bilo je i mnogo gostiju iz Hrvatske.

pozicija rudnika Pečovnik
Pozicija rudnika Pečovnik

Izvor: komunistickizlocini.net

Komentari

Komentari

Povijest

U trenu sudbe, Re’d Italia je slomljene kičme tonula, bitka kod Visa bila je dobivena, a legenda o zlatu rođena

Objavljeno

- datum

Kraj je travnja 2005. godine i upravo je objavljeno kako je kod Visa otkrivena olupina Re’d Italije, talijanske oklopnjače čije je potapanje označilo vrhunac bitke kod Visa koje je tog 20. svibnja 1866. godine odlučila o sudbini istočne obale Jadrana.

Otkriće olupine odmah je pokrenulo val medijskih objava koje su u centru izvještavanja govorile o postojanju blaga vrijednog milijune, a koje je navodno potonulo zajedno s oklopnjačom.

Oklopnjača Re d’Italia

Neki, poput ronioca iz Rogoznice Lorenza Marovića bili su toliko uvjereni u postojanje blaga da su tužili sada bivšeg ministra kulture Jasena Mesića. Marović je tvrdio ako je on pronašao olupinu, a ne Jasen Mesić kao član francusko – hrvatske ekspedicije.

Odlukom Županijskog suda u Splitu, 2012. godine pravomoćno je odbijena tužba ronioca Lorenza Marovića za pravo priznavanja prvonalaska broda “Re d’Italia” kod otoka Visa krajem travnja 2005. godine.

Upravo je ta tužba zainteresirala javnost jer bi pravo prvonalaska značilo da nalaznik ima pravo na nalazninu u visini 10 posto od vrijednosti nađenog blaga. Dokaza o blagu nema do danas, i ono nas vodi u 1866. godinu, kada Jadranom bijesni rat.

Tren potonuća oklopnjače Re d’Italia

Kod Visa su se sukobile  mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije. Bitka je završila pobjedom habsburške mornarice, a bila je dijelom austro-pruskog rata. U tom ratnom sukobu Kraljevina Italija bila je saveznica Pruske.

Talijanski interes je bio zauzimanje bivših mletačkih posjeda koji su mirom u Campo Formiju 1797. godine pripali Habsburškoj Monarhiji. Cilj pomorskog pohoda bilo je zauzimanje istočnojadranske obale.

Ovo je bila prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.

Austrijska flota u donjem dijelu fotografije u formaciji siječe rasutu talijansku liniju

Talijani su bili premoćni kad je riječ o naoružanju i silovitosti svoje flote. Talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova je bila brojnija od austrijske, koju je činilo 7 oklopnjača i 11 neoklopljenih brodova. Austrijske snage su također značajno bile malobrojnije u puškama (276 prema 121) i ukupnoj kovinskoj tonaži (53.236 t prema 23.538 t).

Re’d Italia sve do malo pred bitku bila je zapovjedni brod talijanske flote, no u metežu bitke potopio ju je smjeli austrougarski zapovjednik rodom iz Maribora, Wilhelm Tegethoff. Prisjetivši se rimskih i antičkih bitaka zapovijedio je svojim zgranutim mornarima da se kljunom broda punom parom zabiju u bok snažne Re’d Italie.

Metaž bitke nakon proboja linije

Bilo je to sigurno posljednje što su Talijani očekivali, ali upalilo je. Drski je kapetan uspio toliko oštetiti oklopnjaču da se ona, vođena nesposobnim talijanskim kapetanom koji je u potpunosti izgubio komunikaciju s ostalim brodovima svoje flote, uskoro zauvijek spustila na morsko dno.

U tom trenu, bitka čiji će pravi povijesni značaj biti poznat tek sa današnjeg gledišta, rođena je legenda o blagu koje je Re’d Italija prevozila. U stvarnosti, riječ je bila o teretu zlatnika ili srebrnih lira za koji se vjeruje kako se nalazio na oklopnjači a svrha mu je bila financirati uspostavu talijanske vlasti u Dalmaciji da je operacija uspjela.

Lokalno stanovništvo već od trenutka potonuća bilo je uvjereno da je talijanska oklopnjača prevozila velike količine zlata i kojekakvog blaga. Mnoge su se knjige i članci, ali i potihi razgovori, bavili tom temom.

Blago, naravno, nikad nije pronađeno u službenim istraživanjima olupine. Je li doista postojalo pa ga je netko uspio izvući i na njemu ostvariti svoj životni uspjeh, nije vrlo vjerojatno, ali nije ni nemoguće. O tome svjedoči i nekoliko knjiga objavljenih o Viškom boju koje sve redom navode postojanje blaga ne samo kao legendu, već kao činjenicu koju treba istražiti.

Jedan od njih je i pučki učitelj, pisac, pjesnik, putopisac i prevoditelj Petar Kuničić, autor knjige Viški boj objavljene 1892.  odnosno 26 godina nakon bitke.

Knjiga Viški boj / Blaga & misterije

Kako je vrijeme prolazilo, tako je i legenda o blagu bila sve jača, pojačana činjenicom kako je Vis zbog prisutnosti vojske dugo godina bio nedostupan.

Bitka kod Visa bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru.

Talijanska flota nakon bitke na sidrištu u Anconi

Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.

Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Blago, bilo ono pronađeno ili ne, ono ostaje legenda koju svi rado spominju.

Oštećeni brod koji je probio oklopnjaču Re d’Italia, SMS Kaiser,

Tako i mještani s kojima smo razgovarali te zimske noći u restoranu hotela Vis u centru mjesta. Ne jednom zidu, nalazi se velika slika Bitka kod Visa, i na pitanje ima li u tome istine, jedan od njih kratko je i tajanstveno odgovorio.

-Vidite, moguće da je nešto kovčega isplivalo, jer nitko do kraja ne može objasniti kako to da se neposredno nakon bitke nekoliko obitelji toliko obogatilo da su uspjeli kupiti pola otoka – rekao je i pružio knjigu koja sadrži svjedočansto učitelja, svjedoka bitke koji je sudbonosni događaj promatrao s tvrđave Fort George.

Ljubaznošću portala Blagamisterije

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

(18+) ZASTRAŠUJUĆI DOKUMENTARAC: Ovako su Srbi htjeli istrijebiti Bošnjake i Hrvate iz Banja Luke!

Objavljeno

- datum

Zaboravnima da ne zaborave. Budućim generacijama da se nauče. Onima koji su spremni halaliti – opomena : “Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša POBJEDA !”

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

EKSKLUZIVAN DOKUMENT IZ TAJNOGA ARHIVA CK KP SSSR: Znate li kakvu je Moskva odigrala ulogu u Domovinskom ratu?

Objavljeno

- datum

Portal Dnevno.hr u posjedu je dokumenata iz arhive Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza koji do danas nisu nigdje objavljeni, a dokazuju kako je upravo tadašnje vodstvo Sovjetskog saveza zaustavilo planiranu ofanzivu JNA na Zagreb!

 Mihaile Sergejeviču,

Vaše obraćanje jugoslavenskom rukovodstvu i višoj komandi JNA u ime hrvatskih vođa je bilo efektno. Bombardiranje Zagreba jučer ujutro nije se dogodilo. Prema priopćenju sovjetskog veleposlanika, bez obzira na dugotrajne sukobe, opsežna ofenziva u Hrvatskoj spriječena je…

 Pozvati predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Moskvu kako bismo ovdje organizirali sastanak uz posredništvo sovjetske strane. Svoju spremnost na dolazak u Moskvu oba su predsjednika izrazila više puta. Ako se pojave prepreke u organizaciji takvog zajedničkog sastanka, možemo im organizirati posjet Moskvi kako bismo im odvojeno organizirali sastanke sa sovjetskim rukovodstvom….’ – stoji, između ostalog, u dosad nepoznatom izvješću prvog zamjenika ministra vanjskih poslova SSSR-a Anatolija Kovaljeva predsjedniku SSSR-a Mihailu Gorbačovu.

To je izvješće na stol prvog čovjeka SSSR-a stiglo 7. listopada 1991. godine, no istog su dana, nekoliko sati kasnije, zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore. Iako je, nedavno, general Ljubomir Bajić, tadašnji načelnik ratnog zrakoplovstva 5. Korpusa JNA, izjavio kako je taj napad zapovijedio on osobno, bez ikakvih konzultacija s Beogradom, dosta je indicija da je taj pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana koji je u to vrijeme ručao s Antom Markovićem i Stipom Mesićem, zapravo bio pokušaj vojnog vrha JNA da spriječi osamostaljivanje Hrvatske.

Prema dokumentima iz arhiva do kojih smo došli, u izvješću Gorbačovu sastavljenom pet dana ranije, 2. listopada 1991. godine, u kojem se predsjednika SSSR-a informira o prihvaćanju dolaska u Moskvu hrvatskog i srpskog predsjednika, vidljivo je kako je, za razliku od Slobodana Miloševića, dr. Franjo Tuđman bio spreman na zajednički sastanak i pregovore o mirnom rješavanju krize u bivšoj SFRJ. To izvješće ne ide u prilog naših domaćih mrzitelja prvog hrvatskog predsjednika koji i danas tvrde kako je ‘Tuđman  želio rat’:

‘PREDSJEDNIKU SSSR-A M.S. GORBAČOVU

O primanju predsjednika Srbije i Hrvatske u SSSR-u

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman prihvatili su poziv u Moskvu, na sastanak vezan za regulaciju jugoslavenske krize.

Milošević se nije htio sastati u Moskvi s Tuđmanom, a potonji je izrazio spremnost i na zajednički sastanak i na pojedinačne sastanke. Obojici predsjednika predložena je za posjet prva polovica idućeg tjedna. Oni bi se također htjeli sastati s Borisom Jeljcinom.

Mogli bismo dogovoriti zasebne sastanke s Miloševićem i Tuđmanom (npr. 15. ili 16. listopada), ne isključujući mogućnost zajedničkog susreta u finalnoj fazi posjeta. Ova je inicijativa izazvala veliki interes u svijetu i smatra se važnim posredničkim korakom Moskve u razrješenju sve dubljeg konflikta u Jugoslaviji. Molim Vas da ovo razmotrite.’, stoji u izvješću zavedenom u arhivi CK KP SSSR-a pod brojem 17071/OS-ns.

Dan nakon raketiranja Banskih dvora Hrvatski je sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji. Unatoč tome, predsjednik Tuđman je otputovao u Moskvu, a o tom posjetu Kremlju šturo izvješćuje HINA:

15. listopada 1991., Moskva – Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević potpisali su, uz posredovanje sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, memorandom od tri točke.. U prvoj točci potpisnici objavljuju “nužnim prekinuti sve oružane sukobe” u Jugoslaviji. Prema drugoj točci, srpski i hrvatski predsjednik moraju “unutar roka od mjesec dana, započeti proces pregovora za rješavanje svih svojih nesporazuma”. Ti pregovori moraju se voditi “u interesu naroda Jugoslavije, uz veliko poštivanje prava i suverenosti republika kako bi se uspostavili dobrosusjedski i miroljubivi odnosi”. U trećoj točci, Milošević i Tuđman “traže od SSSR-a, Sjedinjenih Država i Europske zajednice da pruže svoje dobre usluge za organizaciju procesa pregovora”.

No niti nakon potpisivanja ‘Moskovskog memoranduma’, velikosrpska agresija nije se zaustavila. Niti Sovjetski Savez nije više imao snage i autoriteta spriječiti je – ulazio je u terminalnu, završnu fazu i raspast će se dva mjeseca kasnije, a Mihail Gorbačov će na Božić, 25. prosinca 1991. godine podnijeti ostavku i vlast predati prvom predsjedniku Ruske federacije Borisu Jeljcinu.

Ali, tada još uvijek prvi čovjek SSSR-a, dan nakon moskovskih pregovora Tuđmana i Miloševića dobio je na stol sljedeće izvješće:

Mihaile Sergejeviču,

Po prvim ocjenama Vaših pregovora s predsjednicima Srbije i Hrvatske prevladava mišljenje o uspješno provedenoj krajnje teškoj misiji posredovanja.

Pozitivne se reakcije temelje na sljedećim premisama:

 Predsjednici sukobljenih jugoslavenskih republika utemeljeno su se oslonili na međunarodni autoritet i iskustvo u pregovorima predsjednika SSSR-a, zbog čega su se odazvali na poziv u Moskvu u novom nastojanju pronalaska mirnoga rješenja sukoba. Sastanak u Moskvi s obzirom na nastavak i povećani intenzitet sukoba sam po sebi predstavlja veliki uspjeh.

 Kao rezultat pregovora uspjeli smo ne samo organizirati susret predsjednika Srbije i Hrvatske, nego i sastaviti zajednički dokument informativnog karaktera koji odražava rastuće nastojanje strana da se okončaju vojni sukobi i da se pojača intenzitet pregovora. Osobitu nadu pobuđuje činjenica da su predsjednici dviju republika usuglasili tijekom mjeseca pokretanje direktnih pregovora prema uvjetima dogovorenima u Moskvi….

… Zasluge sovjetskog predsjednika istaknuli su i sami jugoslavenski sudionici pregovora. Po riječima Slobodana Miloševića, nastojanja Mihaila Gorbačova važnija su od sličnih postupaka predstavnika zapadnoeuropskih država, jer sovjetski vođa „pokazuje bolje razumijevanje situacije u Jugoslaviji“. Pritom je korisno njegovo iskustvo u analizi sličnih sukoba. Po ocjeni predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, samo uz pomoć Mihaila Gorbačova možemo se nadati prestanku vojnih sukoba u Jugoslaviji i pokrenuti produktivne pregovore…

…Ipak, bez obzira na uspješno dovršene pregovore u Moskvi, i dalje postoji opasnost daljnjeg razvoja sukoba u Jugoslaviji. Te se sumnje ne temelje na karakteru našeg posredovanja, nego na neuvjerenosti u snagu riječi koje su uputili jugoslavenski vođe, koji su već više puta prekršili uvjete na koje su se obvezali. U državama Europske zajednice javnost ne pokazuje vjeru u to da će se predsjednici Srbije i Hrvatske pridržavati duha moskovskih dogovora. S obzirom na iskustvo u pregovaranju s njima, lord Carrington zamjećuje osobito da je slabo vjerojatno da su se obje jugoslavenske države sada spremne čvrsto pridržavati dogovora iz Haaga i Moskve.

Kada se sve uzme u obzir, prema prvim ocjenama međunarodne zajednice, u Moskvi su jugoslavenske strane dobile jedinstvenu šansu da napokon stanu na put konkretne regulacije mirnim putem, osigurani su im svi uvjeti i dobili su solidnu diplomatsku podršku s ciljem skorog prekidanja vojnih sukoba. Ipak, daljnji će tijek razvoja situacije po mišljenju većine rukovodstava država prije svega ovisiti o samim jugoslavenskim liderima.

16. listopada 1991. godine

U tom izvješću je prvi zamjenik ministra vanjskih poslova prilično točno predvidio kako će se stvari na prostorima bivše države razvijati, a nekoliko dana kasnije, u izvješću koje je napisao Gorbačovu, opisuje i kako su ‘Moskovski pregovori’ različito interpretirani od dvije strane. U njemu naglašava Miloševićevo izvrtanje uloge Moskve te činjenicu da dr. Franjo Tuđman nije vjerovao u Miloševićeve ‘dobre namjere’ da se rat spriječi:

‘……Nije prošlo i bez pokušaja lidera Srbije i Hrvatske (osobito Slobodana Miloševića) da moskovske pregovore okrenu u svoju korist. U Hrvatskoj se sovjetska linija priznavala kao izbalansirana, što se svejedno smatralo kao otklon od prethodnih navoda prosrpskih pozicija. U svojim istupanjima po povratku u Zagreb sam je Franjo Tuđman dodatno isticao da u Kremlju ne bi trebali vjerovati srpskom lideru koji bi mogao prekršiti moskovske dogovore. Slobodan Milošević je, naprotiv, otvoreno nastojao predstaviti situaciju kao da sovjetsko rukovodstvo u potpunosti dijeli njegove stavove i posve podržava stranu Srbije u konfliktu. Još je aktivnije nastavio isticati podršku „srpskog djela“ od strane predsjednika RSFSR-a, pozivajući se na prijedlog Rusije za osnivanje ekonomskog saveza (iako je isti prijedlog ukazan i Franji Tuđmanu)….

PRVI ZAMJENIK MINISTRA VANJSKIH POSLOVA SSSR-a

ANATOLIJ KOVALJEV

20. listopada 1991. godine

Razdoblje je to u kojem se rat u Hrvatskoj rasplamsao, Vukovar je u potpunom okruženju tada već potpuno srpske JNA, Dubrovnik gori, formira se paradržava tzv. ‘Republika Srpska Krajina’, lokalni Srbi uz potporu JNA okupiraju dijelove Hrvatske…, a Sovjetski Savez, koji je, prema ovim izvješćima, za razliku od SAD-a i Europe bio za spriječavanje rata, raspada se.

Nepuna dva mjeseca kasnije, 17. veljače 1992. novonastala država Ruska Federacija priznaje Republiku Hrvatsku. Dva mjeseca nakon toga RH priznale su napokon i Sjedinjene Američke Države.

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno