Connect with us

Istaknuto

OTIĐIMO U RIBE

Published

on

Idem u ribe

Zvuči ludo, znam

Ništa ne znam o ribarenju

Ali samo gledaj

Kako idem

(Chris Rea “Gone Fishing”)

Svatko može imati loš dan.

U svemu. Pa i u ribarenju.

Ali ne očekuje se od profesionalnog ribara da se vrati praznih mreža.

Ipak, muževi koji su postali prvi Isusovi učenici, čini se da su se suočili baš s ovim problemom.

Ako želiš pronaći nekoga koji bi trebao postati „ribar ljudi“ onda bi morao barem voditi računa da je taj dokazano uspješan ribar – riba, zar ne?

Ako ne zna loviti ribe, a kako će onda loviti ljude?

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Međutim čini se da je to bio slučaj baš sa Šimunom i njegovom družinom. Oni nisu bili baš neke ribarske zvijezde. U biti nije bilo ničega zadivljujućeg u svezi ni jednog iz te družine, koje je Isus pozvao neka ga slijede. Nekako su se uklopili, s jedne strane bezlična sredina na periferiji Rimskog carstva, koju je Isus izabrao za za početak svoje službe, a s druge strane ljudi koje je Isus prve pozvao da ga slijede.

Šimun se ni najmanje nije šalio kada je sebe nazvao „grješnim čovjekom“. On je uistinu bio grješan, u najmanju ruku nesavršen.

Ima ljudi koji sanjaju otići u Svetu Zemlju kako bi bili baš na onim mjestima  gdje je Isus hodio i na kojima je boravio prije 2,000 godina. Ima ljudi koji bi se najradije, kada bi to bilo moguće, pomoću nekog vremenskog stroja vratili u prošlost i susreli se s Isusom i s apostolima.

Možda nam je nekako nezamislivo biti u društvo samog Isusa, ali zar ne bi bilo super ići u ribe s Petrom, stisnuti ruku Mateju, popričati s Ivanom, sjesti s njima i zajedno s njima slušati Isusov govor na gori?

Neki bi to učinili iz čiste znatiželje ali neki među nama bi to rado proživjeli, jer bi tako lakše vjerovali onome što piše u Evanđeljima.

Ja bio, ja vidio, ja vjerujem!

Ali meni se ne čini da bismo, bivajući u društvu prvih učenika, baš nešto osnažili svoju vjeru. Ne vjerujem da bi nam bilo lakše „nositi se“ s porukama Evanđelja. Možda bi nam, kad bi se osobno susreli s prvim učenicima, sve bilo puno teže, a nikako lakše. Jer nisu učenici bili baš neka društvena elita koja nema pametnijega posla nego uz kavicu razglabati o smislu života, a to je ono kako mi rado razmišljamo o svojoj vjeri. Lagano filozofiramo i dosta racionaliziramo.

Prvi učenici nisu bili ni obrazovani, niti su nešto posebno pratili modu kada je bila riječ o odjevanju, a nisu ni ostavljali neki poseban dojam ni po čemu. Možda bi se nagledali žuljevitih ruku, raščupane kose, od sunca ispucane kože, pokvarenih zubiju, jer kada su ti ljudi uopće i imali vremena za neku ozbiljniju higijenu ili možda stajling.

Možda bi nas zaprepastila običnost tih ljudi kako u njihovom izgledu tako i u njihovom ponašanju. Možda bi nas sve to i razočaralo, jer mi nekako pod utjecajem ove naše kulture sve želimo idealizirati, sterilizirati i konformirati.

Trebali bismo zaboraviti na ilustracije koje nalazimo u Biblijama za najmlađe, na kojima su učenici zgodni tipovi, lijepo poštucane brade, ležerno odjeveni, uvijek čisti i uredni, pomalo kao da su ispali sa neke filmske scene. 

Daleko su učenici od tog slatkastog klišeja.

Riječ je o ljudima prosječnog izgleda koji su bili daleko od idealizirane razglednice koju nam nude neki ilustratori.

I kako onda povezati jednu takvu skupinu neobrazovanih ribara, skupljenih s-brda-s-dola, koja ne bi prošla ni na jednoj audiciji za neki današnji i najobičniji posao? Kako ih povezati s najvećom istinom i s najvećom tajnom čitavog svemira?

idemou

Svi mi, manje više, nosimo u sebi neku slabost prema bajkama i dječjim pričama. Nas uvijek intrigira poruka koju takve priče nose.

Ili se žaba pretvori u princa ili ružno pače postane predivni labud ili se otkrije da moćni Čarobnjak iz Oza nije nitko drugi nego neki mali čovječuljak. Sve suprotno od ovog našeg života gdje jedni te isti uvijek tlače slabije od sebe. Još jedino pravda pobjeđuje u bajkama.

Bajke su priče o transformaciji, o preobrazbi i nešto se je slično, kao u bajci, dogodili i s tim jednostavnim i običnim ljudima koje nazivamo  prvim Isusovim učenicima.

Kada biste okupili sve učenike i doveli ih u jednu prostoriju, a da ne znate tko su, vama ne bi, pogledavši ih, ni na kraj  pameti bilo pomisliti, da su ti ljudi u stanju promijeniti čitav svijet.

A oni su baš to i učinili.

Učenici su promijenili svijet.

To je bio i prvi razlog zašto ih je Isus i pozvao.

Ako želiš spasiti svijet, od nekuda uvijek moraš početi.

I ako svijet misliš spasiti kroz poniznost, suosjećajnost i žrtvu onda ima smisla sve to započeti s ljudima koji nisu mogli biti ponizniji da su to i htjeli.

Glasnik mora odgovarati poruci.

A ako je Isus tijekom svojeg zemaljskog života i imao nekakve probleme s apostolima onda je to bilo baš po pitanju održavanja njihove poniznosti i običnosti. Čim bi neki među njima počeli težiti nekakvoj moći, ili ako bi se međusobno počeli prepirati tko je od njih veći, Isus bi ih jako brzo dovodio na pravu mjeru.

Apostoli su trebali biti obični, jednostavni i nadasve ponizni ako su trebali slijediti Isusa i promijeniti svijet. Isus ih je baš takve trebao i zato ih je i pozvao.

Ali danas čitamo da se je Šimun usprotivio i da je slao Isusa od sebe. Iz teksta nam se sugerira da je razlog Šimunovom postupku bila njegova zapanjenost/zaprepaštenost velikim ulovom.

Šimun, kao i njegova družina, bili su zadivljeni.

Ostali su svi bez teksta.

Osim Šimuna.

Ali što to ima svetoga u obilatom ulovu?

Nije riba pala s neba. Bacili su mreže i ulovili su ribu.

Jest ulov bio izuzetan, ali koji put ribare zna pomilovati i sreća ili naleti neko jato riba, pa skoro riba sama uleti u mrežu. Nije nužno da je to Božja intervencija. Takve se stvari događaju. I onda i danas. I najgorem ribaru se zalomi ponekad veliki ulov.

Međutim Šimun vidi nešto što nitko drugi ne vidi. Vidi sebe kao grješnika u blizini Svetoga i svjestan je da to tako dalje ne može ići.

Ali kako Šimun dolazi do tog zaključka?

Ja duboko vjerujem da je to bilo moguće jedino po Duhu Svetomu, koji je pomogao Šimunu vidjeti ono što je običnom oku skriveno. I ne samo Šimunu.

Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi.

Oni su jedino po milosti Duha Svetoga mogli shvatiti da se nalaze u nazočnosti samoga Boga. Čudo je postojalo (enorman ulov ribe i to usred dana) ali ne tako veliko da bi bilo dovoljno.

Ovo je morao biti dar Duha Svetoga.

Sve ovo nas neminovno dovodi do pitanja – koliko često se mi nađemo u prisutnosti svetoga? Susrećemo li se sa svetim na najmanje očekivanim mjestima? I kada se to dogodi imamo li i mi duhovnu viziju kao Šimun ili jednostavno propustimo takve prigodu u svome životu?

Kada se nađemo u blizini osobe koja godinama samozatajno pomaže slabima, potrebnima i odbačenima, prepoznajemo li mi svetost Boga našega pokraj sebe?

Kada čujemo kako netko hrabro i žarko, kao rukometni izbornik Željko Babić, svjedoči Krista i to u okružju koje to ne želi slušati, vidimo li mi na djelu Božje čudo?

Ako je naša vjera stvarna i ako je naša vjera živa i ako je naš Bog vječno u pokretu i vječno na djelu, zar ne bismo onda trebali očekivati Božansku nazočnost i Božji rukopis na svakome mjestu, ma gdje se mi nalazili?

Ako sve to nije tako – upitajmo se – jesmo li možda zaboravili što to znači ostati zapanjen, ostati iznenađen, ostati zadivljen, pa čak i zaprepašten pred Božjim čudima, a sve zato što nas je ovaj svijet odavno zarobio svojim jeftinim trikovima i više nismo u stanju iskreno se ničemu diviti, pa ni čudima samoga Stvoritelja?

Isus je nepredvidljiv.

Odjednom mu je na pamet pala čudna ideja.

“Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.”

Šimun, iskusan ribar, želi biti pristojan, pa kaže: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo.“

Nije dodao, ali je vjerojatno pomislio: „Ovaj ne shvaća da nitko ne isplovljava na pučinu usred dana.“ Ali kako nije imao uspješan ribolov te noći, Šimun nije u položaju osporavati ovaj čudan Isusov prijedlog.

Ono što će Šimun reći, rečenica je koja će promijeniti čitav tijek njegovog života. Možda je to rekao rezigniranim tonom ali je rekao:

„…ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”

I svi znamo što se je nakon toga dogodilo.

Uvijek je to tako s Isusom.

Sve počne kada Isus dođe k nama, usred naših života, tamo gdje radimo, tamo gdje živimo, tamo gdje učimo, tamo gdje se liječimo, tamo gdje kuhamo … dolazi Isus i traži od nas da mu vjerujemo, da mu vjerujemo toliko da isplovimo usred dana na pučinu i da tamo bacimo svoje mreže. To je nama sve pomalo čudno. Izvan naših navika i pravila.

To je zahtjev koji traži povjerenje, jer mi to inače nikada ne bismo napravili.

Pomalo čudno, nepredviđeno, neplanirano.

Baš na takav način do nas često dolazi Isusov poziv.

Isus ulazi u našu svakodnevicu s neuobičajenom ponudom.

I puno toga se tada nađe na vagi. 

I sve ovisi o tome što ćemo mi učiniti s Isusovom ponudom.

Što bi bilo da je Petar ignorirao Isusov prijedlog?

Vjerojatno bi se do kraja svojega života mučio loveći – ribe, a ne ljude.

I još nešto.

Isusovi „čudni“ prijedlozi uvijek dolaze u trenucima kada smo ranjivi i kada smo neuspješni.

“… svu smo se noć trudili i ništa …“

Što vam se čini od ove male rečenice?

Ona tako zorno opisuje naša česta životna stanja.

Borimo se, nastojimo, mučimo se ali rezultati budu slabi, skoro nikakvi.

I onda se u nama rađa osjećaj beskoristnosti, nezadovoljstva i depresije.

“… svu smo se noć trudili i ništa …“

I obično, baš tada, stigne Isusov poziv.

Onda kada ga najmanje očekujemo.

Kada nismo uspjeli. Kada nam je svega na vrh glave.

Kada nam je teško. Kada mislimo da smo ni za šta.

Isus rijetko ulazi u naše živote kada se mi osjećamo moćni, kada mislimo da stvari držimo pod kontrolom, kada letimo na krilima uspjeha.

Isus ulazi u naše živote kada smo ranjeni, kada smo zbunjeni, kada smo pali i kada smo u grijehu.

Isus nas želi izvući iz takvog stanja, želi nas izvesti na pučinu, u duboke vode, usred dana, tamo gdje se osjećamo pomalo glupo i čudno.

I baš tu Isus od nas traži da bacimo svoju mrežu.

Isus traži od nas da mu vjerujemo i da lovimo u dubokim vodama.

Isus vjeruje u naše mogućnosti i ne želi da gacamo po plićaku u kojem provodimo najveći dio svojega života.

Isus nas poziva na hrabrost i na povjerenje, ali mi bi najradije išli na sigurno i ostali u plićaku.

Isus nas poziva da isplovimo na pučinu, da isplovimo u vjeri i u slobodi, ali mi bismo najradije držali se svojih poznatih strahova i tjeskoba.

Isus nas poziva da otvorimo oči i da se suočimo sa svojim strahovima, sa svojim sumnjama, da se odmaknemo od laži i iluzija ovoga svijeta i da se prepuni zadivljenosti prepustimo dubinama Božjeg blagoslova.

Otiđimo u ribe. Bacimo mreže.

Možeš potratiti čitav život svoj

 Pokušavajući biti ono

Što misliš da se očekuje od tebe

Ali nikad ne ćeš slobodan biti

Mogao si isto tako otići u ribe…

(Chris Rea “Gone Fishing”)

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno