Connect with us

Istaknuto

OSTATI ILI SIĆI S BALKONA

Published

on

Kad odlazite u neku prodavaonicu idete li isključivo nešto kupiti ili volite razgledavati bez obveze?

Ja uživam „lunjati“ i ne razbijati glavu trebam li nešto ili ne. Ali onda vam sve pokvari prevrijedna prodavačica koja se nacrta niotkud i umiljatim glasom vas, pa skoro, potjera iz prodavaonice: „Mogu li vam pomoći?“

Jedino što vam preostaje jest reći: „Ne hvala, samo gledam.“

Ima prodavaonica gdje u miru možete satima razgledati i nitko vas ne će ništa priupitati, ali u nekima na vas prodavači naprosto vrebaju i nasrću već na samom ulazu.

Kada je čovjek u stanju „samo gledam“ onda ne voli da mu se prodavačice i prodavači petljaju u život, da ga potiču neka se obveže, neka donese odluku.

U nekim prodavaonicama kada kažete da „samo gledate“ – puste vas na miru. Ali u nekim drugim …

I to je ono što ja ne volim.

Ja volim „razledavati bez obveze“.

Ali samo u prodavaonicama, na pazaru, na peškariji.

U društvu je već nešto drugačija situacija. Drastično drugačija.

„Samo gledam.“

Znači da nisi spreman odrediti se.

Opredjeliti se. Preuzeti obvezu.

Želiš razgledati, promisliti, prekontrolirati.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ali koliko dugo to „gledanje“ može trajati?

Zar nije došlo vrijeme da se donese odluka?

Promotrimo malo kakvi smo mi to kršćani.

Ako smo objektivni lako ćemo se složiti da nas je previše koji „samo gledaju“. To ponekad i nije stvar naše namjere nego je stvar jednog stanja koje se prenosi iz generacije u generaciju.

Priča jedan svećenik kako je dolaskom na novu župu upoznao mladića koji se je predao drogi. Roditelji su bili očajni. Mladić je završio i u zatvoru. Svećenik ga je posjećivao. Bio je krizman ali samo zato, kako je sam rekao, da ga ne bi roditelji „ubili“. Bio je apsolutno nezainteresiran za Krista i za Crkvu. Njegove nevolje i svećenikova ustrajnost probudile su mladića i nakon nekog vremena, vrativši se kući, reče svojim roditeljima da se namjerava zarediti i postati svećenik. Njegov otac, redovit na nedjeljnim misama, sav bijesan nazove svećenika i reče: „Mislim da je krivnja na vama. Mi cijenimo što ste mu pomagali da se ostavi droge, ali ovo je sve skupa otišlo malo predaleko.“

Netko je rekao da današnju Crkvu čine dvije vrste vjernika – BALKONAŠI i PUTNICI. Prvi dane provode na svojim balkonima i promatraju putnike koji prolaze. Promatraju.

sjedecinaogradi

Iz dana u dan „samo gledaju.“

Nikada se ne priključuju putnicima i nikada nikamo ne idu. Samo gledaju.

Putnici, s druge strane, su se obvezali, opredjelili su se za putovanje.

Oni su na cesti i aktivno tragaju za svojim odredištem.

Putuju s drugim putnicima i jedni druge hrabre tijekom putovanja – dok „balkonaši“ sjede na svojim balkonima i promatraju ih.

„Samo gledaju.“

Ovaj fenomen „samo gledam“ nije nov.

Čitanje iz Evanđelja po Marku govori o bogatom mladiću koji je želio biti siguran je li na pravome putu prema životu vječnomu, pa pita Isusa: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?”

Iz razgovora koji je uslijedio doznajemo da je riječ o mladiću koji pokušava živjeti ispravno i koji želi biti siguran da je duhovno osiguran. On poštuje Isusa kao učitelja i želi čuti Isusove riječi: „Super si. Nastavi samo tako i mjesto na nebu ti je zajamčeno.“

Ali umjesto tih riječi on čuje neke druge riječi.

Riječi koje ga šokiraju. Njega i sve nazočne.

Isus mu govori da njegov duhovni život ne može biti samo ono izvanjsko – činiti dobro i držati se propisanih vjerskih zakona.

Duhovni život mora poteći duboko iz njegove nutrine, on mora biti u samom središtu njegovog života, i ne može biti isključivo „roba izložena u izlogu“.

I nudi mu test – odreći se materijalnog pristupa životu, osloboditi se svega što posjeduje i slijediti Isusa.

Kršćanstvo nije primarno religija.

Kršćanstvo je primarno odnos – veza s Bogom kroz Isusa Krista.

Kršćanstvo nije stvar biračkih kutija ili neki izborni predmet … kršćanstvo je središnja stvar našeg života.

Svi smo mi pripadnici jedne od one dvije grupe kršćana – balkonaši i putnici. Kada počnemo shvaćati da je naša kršćanska vjera puno više od stava „samo gledam“ onda ćemo početi silaziti sa svojih balkona i počet ćemo hodati s putnicima.

Ali prije toga mi se moramo zapitati – koji je temeljni, esencijalni smisao biti kršćanin?

Odgovor možemo dati kroz tri pojma.

Svjesnost. Vjerovanje. Opredjeljenost.

Svjesnost

Prije ili kasnije nešto nas u našem životu probudi i mi postanemo svjesni činjenice da bez duhovne dimenzije u životu nama nešto stvarno bitno nedostaje.

Na to buđenje, na tu svjesnost može nas potaknuti neka životna kriza, tragedija ili obična dosada, ispraznost u životu.

Što bilo da bilo od toga ono nas udari i mi se zapitamo: „Kamo mi je ići? Tko će mi pomoći u mojoj nemoći? Što može dati smisao ovom besmislu?“

U tom trenutku naš put, baš kao i put mladića iz današnjeg čitanja, križa se s putem Isusa Krista. Postajemo svjesni stanja i spremni smo sići s balkona na cestu. Od svega onoga što je Isus rekao i učinio, sve se može svesti na posljednje tri riječi upućene mladiću: „Idi za mnom.“

Vjerovanje

Riječ vjerovanje doslovno znači staviti svoju povjerenje u nešto ili dati svoju vjeru nekome.

To je riječ akcije. Nije Isus rekao mladiću: „Ja želim da ti prihvatiš intelektualnu pretpostavku da sam ja utjelovljeni Sin Božji – druga Božanska osoba.“

Slijediti Isusa nije nešto o čemu je mladić trebao razmišljati u svojoj glavi, nego je to vjera koju je trebao prigrliti u svome srcu.

Vjerovati u Isusa za ovog mladića značilo je porušiti svaku moguću prepreku na prelasku od balkona do ceste. Za ovog mladića značilo je odustati od svojih posjeda i prihvatiti život prepun nesigurnosti i služenja drugima.

Opredjeljenost

Za ovog mladića je došlo vrijeme da se opredijeli.

Došlo je vrijeme slijediti ili nastaviti svoj dotadašnji život.

Nije to bio prijedlog „idi naprijed ili se vrati“.

Jednom kada je mladić susreo Isusa od tada njegov život više nikada ne će biti isti. Čak kada je odabrao svoj „stari život“ taj život više ne će biti isti. On će se uvijek pitati kako bi to bilo da je slijedio Krista – da je sišao s balkona i zakoračio cestom – da je krenuo na put koji vodi duhovnom ispunjenju.

Važno je razumjeti da Isus ne osuđuje mladića i da Isus ne govori da je loše posjedovati. Ono što je važno jest da opredjeljenost slijediti Krista prije svega i svakoga jest samo središte naše vjere i našeg života.

Bili to naši posjedi, bogatstva, naše veze ili naše nade i snovi, bit vjere jest susret s Kristom i stavljanje našeg povjerenja u njega i želja da ga slijedimo iznad svega i svakoga. 

Hoćemo li ostati stajati na balkonu i promatrati ili ćemo sići s balkona i slijediti Krista? Koliko god je odgovor na ovo pitanje jednostavan toliko je za mnoge od nas pretežak.

Ivica Ursić 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno