Connect with us

Društvo

‘Oslobodioci’ su ostali u židovskim vilama do danas, a ustaše niti 4 godine!

Objavljeno

- datum

Polako se pripremamo za stranačku ženidbu prema kojoj će nedavno održano kraljevsko vjenčanje u Londonu izgledati kao jeftina nostalgična opereta. Koalicija, svejedno velika ili mala, već je, neakademski rečeno, šljaka.

Ivo Sanader: “U zatvoru sam razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a“. Moj prijatelj i teniski partner prof. Žukina zabrinuto me pita: “Kaj su ga za to zatvorili? “Ma, ne profesore… zatvorili su ga zbog nekih drugih ‘sitnica’”. Kod nas se ne ide u aps zbog delikta mišljenja. Sačuvaj Bože… osim možda ako misliš da u Jasenovcu nije likvidirano 700.000 antifašista. Zna ‘Ćaća’ da je veliki brak na obzoru. I jednima i drugima dosta je vanbračnih užitaka po sobicama jeftinih motela. Nije ‘dragi’ Ivo, kartaški rečeno, došao slučajno na štih. Globus ne odabire svoje naslovne stranice, a da ne pazi na timing pa je Ćaća vjesnik jedne stare dobro podgrijane paradigme prema kojoj je Stierova paradigma neoprezni mali ispad neinformiranog optimiste. S pravom kažu da su optimisti u pravilu loše informirani pesimisti. No, dobro informirani pesimist Borislav Ristić u subotnjem Večernjaku nas tješi pa kaže: “Tako ispada da je alternativa živom blatu živi pijesak. Ako tonemo kao da je bitno blato ili pijesak?“ Dobro, polako se pripremamo za stranačku ženidbu prema kojoj će nedavno održano kraljevsko vjenčanje u Londonu izgledati kao jeftina nostalgična opereta. Koalicija, svejedno velika ili mala, već je, neakademski rečeno, šljaka. Sad je to HNS kao glasnik da je SDP pred vratima dvora. “Ubijte glasnika“ vrijedilo je u nekim viteškim vremenima, a u sadašnjim pragmatičnim vremenima izaziva tužno-ironični osmjeh već pomalo sluđenog puka. Direktna suspenzija demokracije ili ljepše rečeno velika koalicija, ako ništa drugo, dovest će nas do Šekspirijanskog doživljaja nesanice. Ne trebaju nam više skupi i nepotrebni izbori, nema straha od talijanskog scenarija, Živi zid može po anketama napredovati samo do zida, Željka Markić može tražiti spas u nekoj provincijskoj bolnici, Most će se baviti Pelješkim mostom, a Hasanbegović i Bruna mogu zajedno radit na knjizi ‘Povijest Hrvatske gluposti’. Sve pomalo sliči na neki apstraktni tulum gdje svatko može sa svakim. I lijevi i desni, i ustaše i partizani, i fašisti i antifašisti, i lezbe i homići i orijunaši i hosovci, i jugo nostalgičari i ognjištari, i rigidni desničari i članovi Radničke fronte… jedini je uvjet da je tzv. “velika koalicija“ sveti gral kojeg smo svi od smrti Franje Tuđmana malo predugo čekali. Mnogi su smatrali da je Andrej Plenković doveden da nam “namjesti antenu“ i da napokon dobijemo čistu HD sliku. Nažalost, slika je i dalje sve mutnija i mutnija. I sad kad je optuženik Ivo Sanader ponovno u Globusu postao dr. Ivo Sanader evidentno je da se sprema još jedna velika prijevara u Lijevoj našoj. U ovom scenariju guske čak i nisu odgegale u nekakvu povijesnu maglu. Guske će ostati u velikom domaćem dvorištu, a kad dođe vrijeme, čerupat će ih HDZ, SDP, HNS, Pametno, Radnička fronta, SDS… pa tako svake četiri godine.

Agilni demograf Stjepan Šterc zapomaže: “Nastavimo li ovakvom mlohavom demografskom politikom imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila“.

Između Banskih dvora i Pantovčaka zaiskrilo je. Neki očekuju i požar. Ne biraju se riječi. Još doduše nije došlo do razmjene grubih glagola. Ali kako je počelo… Svojedobno je još jedan “dragi“ – Ivo Josipović – poslao đentlmenski kompliment Kolindi u stilu – slika je dobra, ali fali ton. Danas u HDZ-u misle da je tona i previše. Tako Pupovac, na tragu Josipovićeve finoće, kaže: “Predsjednica podilazi najnižim strastima“. HDZ-ov koalicijski partner nam detaljno elaborira koje su to “najniže strasti: “To je, između ostalih, njena izjava kako se ona ne miješa u referendume i poštuje volju naroda za izmjenom izbornog zakona…“ Na svojem fejs profilu naš Milorad Pupi piše “pomirljivo i diplomatski“ poručuje nestašnoj Predsjednici: “Njena izjava mogla bi se shvatiti kao podilaženje najnižim strastima, uključujući i one koje se zasnivaju na anti-manjinskim stavovima… nadam se da Predsjednica ne ide u pravcu da zaboravlja da između nje i naroda postoji Ustav i zakon…“ Ma bravo Pupi! Stop sili i nepravdi! Odmah u pomoć poziva nezamjenjivu Sanju Barićprofu ustavnog prava u samoupravnoj Rijeci koja je granitno uvjerena da su pitanja obiju referendumskih inicijativa protuustavna. Podsjećam na povijesni referendum od 19. svibnja 1991.g. o hrvatskoj samostalnosti, a na koji je izašlo 83,56% birača od kojih se 94,17% izjasnilo za samostalnost. Pa, sad zamislite da se onda Sanju Barić i Pupovca pitalo je li referendum protuustavan ili nije! Ili da je Ustavni sud bio u ovom današnjem “veliko koalicijskom“ sastavu. Srećom, u tom desetgodišnjem mraku bilo je dovoljno da se 94% građana za nešto izjasnilo i dilema kojima se danas bave Sanja i Pupi nije bilo. Što ćete, tada je na djelu bila ‘diktatura’. Trebalo je čekat da ‘diktator’ ode s ovog svijeta da Sanja, Pupovac i Ustavni sud dođu na štih. Danas je čista demokracija. Ako podržavaš volju naroda podržavaš “najniže strasti.“ I ne samo strasti.
Veliki “drveni“ demokrat Robert Bajruši ne želi zaostati za svojim uzorom Pupovcem. U Jutarnjem od 4. lipnja Robi nam poručuje: “Predsjednica, zbog vlastitih interesa, podržava ugrožavanje demokracije”. Ni više ni manje!!! Kolinda Grabar Kitarović profilira se u ikonu desnog biračkog spektra. Umjesto da bude braniteljica hrvatskog Ustava, ona zastupa “narod“ i lupa po “političkim elitama.“ Evo zašto Pukijev Robi misli da Predsjednica s Pantovčaka “lupa“! Kaže ona: “Političke elite otuđile su se od naroda… politika mora izaći iz zagrebačkih salona i osjetiti što narod želi, moj je čvrsti stav da se mora poštivati volja naroda, a građani su svojim potpisima očito pokazali da žele promjene…” gornji citat ne pripada Željki Markić, njegov autor nije ni biskup Vlado Košić, niti su plod anonimnog autora na nekom od desničarskih portala. Marijan Hanžeković je otišao pa je ljevičarska redakcija Jutarnjeg pustila duha iz boce. Pogledajte malo pisanje Jutarnjeg prije i nakon odlaska Hanžekovića o KGK. Što je Pantovčak bliže narodu to lijeva medijska falanga više i grublje “kidiše“ na Predsjednicu. No, previše je tu ideološke nepristojnosti da bi Pupovci, Bajruši i ekipa shvatili jednu u suštini jednostavnu stvar. Njihovo čangrizavo ljevičarenje u stvari popločava put KGK u drugi mandat. Mržnja i sirove uvrede postaju putokaz za koga glasovati kad za to dođe vrijeme. Naravno, to je dobro za “desni birački spektar“ i farmaceutsku industriju, a loše za želuce Pupovca, Bajrušija, Barićke i već izluđene lijeve političke elite. Ah, ti referendumi…

Narod u RH podsjeća pomalo na nestašnog pacijentića s ugrađenom umjetnom pužnicom koji od 3. siječnja 2000.g. dobro čuje, ali ne sluša.

Malo me, ali sasvim malo, grize savjest što pljuckam po Jutarnjem. Ipak sam jedno njihovo izdanje zastupao preko dvadeset godina. I Večernjak sam zastupao u jednom njihovom “dramatičnom“ privatizacijskom razdoblju pa su mi nekako “draži“. Volim čitati kao izvor za moje kolumne ‘Kontrapunkt’ Branimira Pofuka. Između njega i Josipa Juratovića, koji u dušu poznaje svaki šaraf ‘getribe’ Mercedesa, ne pravim razliku. Jura nas, kad otvara izložbe o drugu Titu, blago podučava što je to istinska jednopartijska demokracija, a Brane Pofuk nas upornošću nosoroga podsjeća na antifašizam i “časnu“ zvijezdu. Hvala im obojici. Dokaz više da crvenih dinosaurusa ima na svakom koraku Lijeve naše. Poručuje nam Pofuk: “Premda ga svako malo obore, Nazorov kip na Tuškancu stoji i hoda pod časnom zvijezdom“. Časna zvijezda. U Hrvatskoj je pod tom ‘časnom’ zvijezdom u dvadesetom stoljeću izgubilo život između 85 i 100 milijuna ljudi. Recimo da ta brojka do koje je došao američki politolog Rudolph Rummel nije točna. Koliko god je prepolovili ili smanjili, ona je ipak tu. Recimo da je pod ‘časnom zvijezdom’ ubijeno 25 milijuna ljudi. Može li se takva zvijezda nazivati časnom? Može li se Nazor glorificirati dok je u genocidnim vremenima od 1945.g. do 1949.g. bio predsjednik NRH ili kao književnik? Bila su to vremena kad su nastajala stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, Macelju, Bleiburgu, na Križnom putu. Vremena kad je u roku od dva sata osuđen i strijeljan književnik Mile Budak, a kasnije likvidirana i njegova skoro maloljetna kćer. Sve pod “časnom“ zvijezdom. Ma dobro, pustimo milijune koji su likvidirani u Drugom svjetskom ratu. Pustimo ustaše i partizane. Svima se to, osobito ljevičarima, popelo na jetra. Dokaz više da nešto nalik savjesti egzistira negdje duboko u njima. Vratimo se ‘časnoj zvijezdi’ u devedesetim godinama. Koliko je ljudi u Vukovaru i Ovčari otišlo pod zemlju, koliko ranjenika iz bolnice u zatvore, koliko ubijenih civila. Neka Pofuk pogleda slike ‘oslobodioca’ kako sa zvijezdom na kapi odvode žene, djecu i starce u smrt i ropstvo. S ‘časnom zvijezdom’ na kapama. Smanjimo broj ubijenih sa 25 milijuna na 10 milijuna, pa što smo dobili? Opet zločin do neba! A još kad znamo da su ljudi sa ‘časnom zvijezdom’ poslali na onaj svijet ipak 100 milijuna žrtava onda poruka našem Brani: molim vas, držite se Beogradske filharmonije i probajte malo u sebi zauzdati bivšeg partijskog sekretara rajonskog komiteta zaduženog za neprijateljsku propagandu. Inače, osim plitkom glorifikacijom crvene zvijezde, Branin člančić bavi se vječnom ne dilemom nego ljevičarskom ‘dilemom’ zašto je časni Vladimir Nazor otišao u partizane. Davno je ta ‘legenda’ otkrivena. I Krleža bi bio otišao, ali Fric nije imao svog Ivana Gorana Kovačića. Naravno, tu se ubacuje crvena bajka o malom sinu velikog oca Randolphu Churchillu kojem je tobože ‘iskreni’ Nazor rekao ”da je bio jako zadovoljan uspostavom NDH, ali se nakon kratkog razdoblja užasno razočarao“. Između ostalog i jer su ustaše opljačkali Židove, uselili u njihove vile po Tuškancu i slično. Pitanje u čiju je vilu Nazor uselio nakon 8. svibnja 1945.g. i koliko dugo su ‘oslobodioci’ ostali u židovskim vilama i stanovima? Odgovor: do danas! Ustaše su i njima boravili samo četiri godine, a ‘oslobodioci’ sad već više od šezdeset godina. Neka vama akademik Josip Pečarić izračuna prosjek. On je za razliku od ljevičara vrsni matematičar. Površnu analizu Večernjakazaključit ću jednom istinski infantilnom rubrikom. Ona je, k’o fol ležerna, bez naslova, a piše i uređuje je oduvijek Večernjakov dežurni ljevičar. Trenutno je to Zoran Vitas. Strelica gore – tobože pozitivan lik – a strjelica dole – negativac. Ove subote Zoranu se žurilo pa su strjelicu u tur dobili Andrej Plenković i Zvonimir Troskok, a strelicu odozdo gore Kristina Ikić-Baniček i Blaženka Divjak. Nevažno i jeftino da nije bilo i obrazloženja. Plenković je negativac jer nešto izjavio u Bruxellesu “kao da ondje živi, a ne u Hrvatskoj“. Čovjek mora uložit divovski intelektualni napor da smisli takovu glupost. Troskok je iz “narodne inicijative“ koje se u pravilu ne bave “ničim narodnim“ obrazlaže Vitas. Strelica dole jer “ni riječi iz ove ili one inicijative o cijepljenju i ospicama“. Ikače odozdo prema gore jer je negdje rekla da se u gradskoj upravi sad radi, a za vrijeme HDZ-se nije radilo nego se kafenisalo uz Kupu. Upravo je bizarno kako se netko u Večernjaku uporno trudi u pravoj kompromitaciji lista. U tome su uspjeli nadmašiti čak i Nenada Stazića ili su mu barem blizu. Ne treba se stoga čuditi da se ljudi sve više okreću tzv. društvenim mrežama, Facebooku i sličnima. Dovoljno je jednom pročitati Vitasa pa se intimno razveseliš što na mobitelu imaš aplikaciju Facebooka..

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak izjavio je da su glavni asovi naše poljoprivrede PIK-ovi.

Na HRT-u moralno-politička panika. Neki ustašoid po imenu Igor Vukić kao gost emisije “Dobar dan Hrvatska“ misli i govori da su brojke žrtava Jasenovca daleko manje od onih koje smo dobili po “službenoj dužnosti“ iz Beograda. ‘Ustaša’ je, usput rečeno, po nacionalnosti Srbin. Otac mu je bio logoraš u Jasenovcu. Što otac zna, čude se Maja Severi Saša Milošević u Programskom vijeću Katedrale duha. Uredništvu “Dobar dan Hrvatska“ preporučeno je na ‘fini i diskretan’ način da se ugledaju u Acu Stankovića i NU-2 pa se onda njima neće baviti “demokratska“ javnost. Čovjek u ova luda vremena više u ništa ne može biti siguran. A on Igor ‘neinformisan’ preskače utvrđene povijesne istine od 700.000 tisuća pa ih svodi na samo 86 tisuća žrtava u Jasenovcu. Koju god brojku poželiš, svaka je destilirana istina.

Sve pomalo podsjeća na tragičnu sudbinu Olija Frljića. Urođeni ljevičarski talent koji svako malo svih oduševi svojim antitalentom. U srcu liberalne Češke digla se katolibanska desnica, ali bogme i komunistička ljevica protiv neshvaćenog genija iz bivše Juge. Eto ti ga na! O Poljskoj i Austriji bolje šutjeti. Ostaje mu još samo Kolumbija. Našmrčeš se i uživaš u vagini i zastavi.

Kad je Hrvatska slalomom vozila prema EU, svaki dan su nam postavljali sve više vrata. Izgleda da će Srbija u EU ući spustom. Opet su nam neki dobro spustili!

Zvonimir Hodak

Komentari

Komentari

Društvo

NEPOZNATO O NAŠIMA U SVIJETU Hrvat u vrhu najvećega svjetskog naftnog diva

Objavljeno

- datum

U Rosnjeftu će razvijati duboka podmorska nalazišta nafte i plina, pogotovo na jugoistoku Rusije

U golemoj i kompleksnoj transakciji od 60 milijardi dolara prije tri dana stvorena je najveća svjetska naftna kompanija. Najveći ruski proizvođač nafte Rosnjeft preuzeo je tamošnju treću po veličini naftnu kompaniju TNK-BP i nastao je div koji proizvodi pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte i plina – prisjetimo se jednog starijeg napisa iz Vecernjeg i našeg slabog korištenja, top pozicioniranih Hrvata u svijetu.

Najkompleksnije na svijetu

A usporedo sa stvaranjem te naftne megakompanije, na njezino čelo imenovan je Hrvat. Riječ je o 59-godišnjem Sinjaninu Željku Runji, koji je prije tjedan dana postao potpredsjednik Rosnjefta za offshore projekte (odnosno nalazišta na moru) i jedan od samo 10 članova upravnog odbora Rosnjefta, na čijem čelu odnedavno sjedi Igor Sečin, bivši zamjenik i jedan od najbližih suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina. Na novu poziciju Runje je došao s mjesta potpredsjednika ruske podružnice američke naftne kompanije ExxonMobile, u kojoj je od 1997. do danas obnašao brojne zadaće u razvoju nalazišta Sakhalin 1. To su bogata podmorska nalazišta nafte kod otoka Sahalina, na jugoistoku Rusije, te pripadaju najkompleksnijim na svijetu, a važnu ulogu u njihovu razvoju odigrao je upravo Runje, koji slovi za jednog od vodećih stručnjaka za razvoj dubokih podmorskih nalazišta nafte i plina. Upravo će taj segment za Rosnjeft biti važan.

Kako je istaknuto u kompanijinom priopćenju nakon imenovanja Runje na potpredsjedničku poziciju, razvoj podmorskih nalazišta bit će jedan od ključnih smjerova razvoja kompanije, koji bi dugoročno trebao postati ključni generator kompanijinog rasta proizvodnje. Taj razvoj vodit će upravo Runje, a s obzirom na važnost tog posla i veličinu kompanije, može se zaključiti kako je on dolaskom u Rosnjeft postao i najviše pozicionirani Hrvat u povijesti svjetske naftne industrije.

Velika očekivanja

Željko Runje rođen je u Splitu 1954. godine, a djetinjstvo je proveo u Sinju gdje je završio osnovnu školu i prva tri razreda gimnazije. Kako je igrao košarku u lokalnom klubu, njegov talent prepoznali su treneri zagrebačke Lokomotive, današnje Cibone, pa se preselio u Zagreb, gdje je završio gimnaziju. Tada, uz pomoć Kreše Ćosića, dobiva stipendiju za studij na Sveučilištu Aljaske, gdje je završio školovanje i zaposlio se u jednoj lokalnoj naftnoj kompaniji. Tu kompaniju preuzeo je ExxonMobile, a Runje je 18 godina proveo radeći na poslovima vezanim uz razvoj i proizvodnju nalazišta u arktičkom dijelu Aljaske, Alžiru, Nigeriji, Angoli, Tajlandu i Australiji, prije nego što je preuzeo poziciju u Exxonovoj ruskoj ispostavi. Igrom slučaja, Runje će iz ExxonMobilea u Rosnjeft prijeći u trenutku kad je ruska kompanija svrgnula američku s pozicije najveće svjetske naftne kompanije kojom se trguje na burzi.

Preuzimanje TNK-BP-a najveća je svjetska poslovna transakcija od veljače 2009. i najveći posao te vrste u svjetskom energetskom sektoru u 13 godina. U skladu s tim, očekivanja od nove megakompanije su velika, a jedan od ključnih ljudi u njihovom ostvarenju bit će Runje. Iako je karijeru potpuno razvijao izvan domovine, za malu naciju poput Hrvatske činjenica da je jedan njezin pripadnik dosegnuo tako važnu poziciju u globalnom biznisu kao što je naftni biznis neosporno je velika i važna vijest.

Nakon što je došao na aktualnu poziciju pokazivao je zanimanje za ulaganje u Hrvatsku. Neki mediji su pisali da je Runje bio u delegaciji predvođenoj Sečinom koja je svojedobno došla pregovarati s Milanovićem i Vrdoljakom oko suradnje u istraživanju, preradi, skladištenju i transportu nafte između INA-e i ruske kompanije, no hrvatska je strana tada tvrdila kako MOL ne želi prodati dionice. Je li baš bilo tako, ili su mozda ‘hrvaski’ lobby-i procjenili da im iz džepa klizi zlatno jaje…

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dn

4,6 milijuna barela ekvivalenta nafte dnevno bit će proizvodnja Rosnjefta nakon preuzimanja TNK/BP-a. Radi se o 5 posto ukupne svjetske proizvodnje ugljikovodika, dominantni dio otpada na naftu, a tek manji na prirodni plin

156.000 zaposlenih imat će Rosnjeft nakon preuzimanja TNK-BP-a. Tvrtka će samo u Rusiji imati otprilike 2600 benzinskih postaja

150 milijardi američkih dolara bili su kumulativni prihodi Rosnjefta i TNK-BP-a u 2011. godini. Očekuje se kako bi kroz sinergijske učinke i razvoj novih nalazišta ti prihodi tijekom idućih godina mogli biti i uvećani.

AUTOR MARKO BIOČINA

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

DR SJEPAN ŠTERC: U OVOME JE TAJNA Samo ovako Hrvati mogu opstati

Objavljeno

- datum

Refleksije  političkog sustava i funkcioniranja u njemu danas su vidljive praktički u svim djelatnostima u Hrvatskoj, a opća je neuređenost države, društva i javne scene dosegla gornju granicu prihvatljivosti s kojom se teško mladoj populaciji ostaje u Hrvatskoj.

Malo je toga pozitivnog i vrijednog što se događa i bilježi bitno uz takvo totalno dominiranje političkih zbivanja, djelovanje političkih aktera, političko obračunavanje s neistomišljenicima, pojavljivanje prosječnih aktera, besmisleno izjavljivanje i uopće, političko selektiranje i kontroliranje apsolutno svega u Hrvatskoj.

Politička dominacija nad racionalnim potrebama stanovništva i stranački diktat nad stručno-znanstvenim logičkim promišljanjima, preplavili su Hrvatsku do razine amortizacije svih ključnih aktivnosti, poteza i odluka, gotovo potpunog zaustavljanja reformi, blokiranja ozbiljnijih promjena potrebnih Hrvatskoj i negiranja višestranačke razlikovnosti. Ništa više od toga nije bitno osim priklanjanja jednoj i jedinoj ideji koju zagovara i izgovara predsjednik stranke, a podanici bez vlastitog stava ili najčešće njegovog osobnog negiranja u javnosti (misli se na negaciju stava), natjecateljski  se potvrđuju kao poželjni sljedbenici – piše dr. Stjepan Šterc u dnevno.hr.

Negacija suvremene Hrvatske

Uspostava takvog obrasca upravljanja Hrvatskom i jednosmjernog kanaliziranja odlučivanja prema samom političkom vrhu i praktički jednoj osobi, dovodi do blokiranja cjelokupnog sustava upravljanja i koncentriranja moći, u kojem su dopušteni i poželjni samo namješteni izljevi divljenja i potvrđivanja. Kao otprilike – njegova misao – naš put – iz poznatih i u knjizi objavljenih znanstvenih tumačenja izgovorenih misli koje same po sebi nisu ništa posebno značile, ali su narodu (masama) njihovo značenje imali potrebu pojašnjavati formalni znanstvenici partijske pripadnosti, negirajući pritom znanost, osobni integritet i elementarnu pamet.

Negacija je danas po istom obrascu još dodatno proširena na hrvatske nacionalne interese, hrvatski identitet i vrijednosti, očekivanja hrvatske mladosti, agresiju na Hrvatsku, vojnu pobjedu i oslobađanje zemlje, hrvatsko iseljeništvo i još puno toga što bi u suvremenoj Hrvatskoj trebalo biti neupitno svom njezinom stanovništvu, nezavisno od njegove različitosti po više osnova. Sužavanje političkog vrha i usmjeravanje prema njemu apsolutne moći, još veće posljedice ima u gospodarstvu, financijama, školstvu, znanosti, zdravstvu, kulturi, sudstvu i u brojnim drugim djelatnostima, koje sve više poprimaju oblike političkog funkcioniranja i prosuđivanja, umjesto stručno-znanstvenog.

Početna faza koncentracije moći u kojoj smo sada, zaista izgleda kao stvarna vladavina nad svime, a svjesnim se i planskim korištenjem prosječnih i uglavnom neobrazovanih kadrova iz spomenutog obrasca, nastoji učvrstiti. Problemi su hrvatske populacije pritom apsolutno irelevantni, odlazak mladih iz Hrvatske nebitan, stručnost samo dodatni teret, a glas razuma – neprijateljska propaganda. Silni raskorak između političke iluzije moći i objektivne svakodnevne stvarnosti vrlo nas brzo uvodi u sekundarnu fazu izgubljene realnosti u kojoj  postoje samo dva svijeta: njihov irealan svijet bezgrešnog vladanja s prosječnima, inače imunim na bilo kakve reakcije stručno-znanstvene javnosti i realan svijet s doživljajem složene svakodnevnice.

Razdvajanjem i raslojavanjem hrvatskog društva na taj se način stvara samo iluzija moći vladajućih, koja kao i svaka druga iluzija, ne može duže potrajati u sukobu sa stvarnošću, bez obzira na formalnu pozicijsku i kadrovsku pokrivenost i premreženost u državi i stranci. Privid hrvatske zbilje, slobode i dolazeće budućnosti, te ukupnog razvoja, opstanka i optimizma koji, neosporno, izravno i bez imalo osjećaja odgovornosti vladajućih za njegov ustroj usmjerava hrvatsku populaciju prema imigracijskim zemljama njihovih iseljenih predaka.

Irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti

Najjednostavnije rečeno, politička i ukupna moć generirana iz stranačkog vrha, hrvatska je suvremena zbilja i obični ju promatrači političkih prilika, a pogotovo mlađa hrvatska populacija, doživljavaju kao pokoravanje hrvatskog društva i njegovo svođenje u okvire potrebne samo i isključivo stranačkim interesima i pojedinačnim potrebama dokazivanja vlastite snage, moći, pravovjernosti, opstanka i nepogrešivosti. Priklanjanjem, pak, formiranoj iluziji moći, moguće je osigurati pozicioniranje, uključivanje u kontrolu proračunskih financija i apsolutnu političku zaštićenost, a uvjerenost u ispravnost svih njihovih postupaka na javnoj je političkoj sceni dokaziva i samo retoričkim potvrđivanjem s dovoljno osmijeha upućenih stranačkom vrhu koji se vide. Dovoljno za stabilnost, osobnu mirnoću i osjećaj moći, nedodirljivosti, ispravnosti i nezamijenjivosti.

Iracionalno građenje nepogrešivosti političkih odluka i postupaka odvodi pojedince, namještene željom i procjenom političkog vrha, u irealan svijet nerazumijevanja stvarnosti u kojem nema odgovornosti, prihvaćanja dobronamjernih i stručno zasnovanih procjena i savjeta te ukupnog razumijevanja u najmanju ruku za većinu stanovništva složene hrvatske zbilje. Razdvajanje upravljačke elite od običnog puka u takvim je okolnostima očekivana posljedica, a stagnacija i razvojno zaostajanje samo su nastavak kontroliranog procesa nad Hrvatskom. Slučajnost? Teško razumljiva nakon svih zbivanja.

Utrošak je energije pritom prevelik, pa za djelovanje u općem interesu ponestaje vremena, snage, ljudi i volje, a procesi se oko nas odvijaju čistom inercijom, bez potrebnog planskog usmjeravanja. Opća je slika Hrvatske u takvim uvjetima poprimila obrise političkog mentoriranja o svemu, pa nije nikakvo čudo što Hrvatsku zaobilaze ozbiljnije strane investicije i što je visina financijskih doznaka hrvatskog iseljeništva na godišnjoj razina veća i vrjednija od njih.

Trajnost takvog modela vladanja ne može dugo potrajati, ali može ostaviti, i vjerojatno hoće, velike negativne posljedice po demografsku sliku Hrvatske, društvene vrijednosti, hrvatski identitet, vjerovanje u politički sustav i povjerenje u političke stranke, a na koncu i pojedince uključene u formalno političko djelovanje. Optimizam koji se traži od svih ostalih izvan stranačkog organizacijskog dohvata i posebno razumijevanje iluzije moći, uvijek je u osnovi opravdan, no ne može doći sam po sebi, već se uvijek treba poticati prepoznatljivim odlukama s vrha, postupanjima u kojima se vidi širi interes, izborom ljudi prema univerzalnim vrijednosnim kriterijima i uključivanjem stručne sposobnosti izvan vrlo često limitiranog stranačkog potencijala.

Nije  nemoguća misija kad se to želi…

Procjenjuje se kako bi se samo s nekoliko ključnih, strateških i prema ukupnoj hrvatskoj populaciji usmjerenih odluka, mogao vratiti toliko traženi optimizam, prekinuti gospodarska stagnacija, pokrenuti ukupni hrvatski društveni i prostorni potencijal, osloboditi građane bankarsko-financijskog stiska i vratiti vjerovanje u Hrvatsku kao zemlju u kojoj ima smisla ostati, boriti se i razvijati odnose sukladne uloženom trudu, obrazovnoj razini, odgovornosti, širini razumijevanja drugih (posebno slabijih i onih koji pomoć trebaju), altruizmu i uopće elementarnom ljudskom razumijevanju i postupanju. Nije to nemoguća misija kad se želi, Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju i kad ti vlastita iluzija moći ne prekriva obzor ili kad ne slijediš interese drugih u stranačkom i regionalnom okruženju sasvim suprotne od idealizma utemeljenog na hrvatskim tradicijskim i civilizacijskim vrijednostima.

Međutim, uvijek ostaje isto pitanje i ista pomisao: Želi li se to uopće i kakvu to Hrvatsku zamišljaju nositelji zatvorene misli u isključivim stranačkim okvirima? Ne misle li, valjda, s vlastitom iluzijom moći kontrolirati i pokoriti vječnu ideju o hrvatskoj samostalnosti i slobodi, koju nikad u svom okruženju nisu mogli doživjeti, razumjeti, slijediti, zamisliti i za nju se u najtežim uvjetima i okolnostima boriti? Dajući pritom važnu ulogu u odlučivanju, tumačenju i javnom negiranju pojedincima sasvim suprotnih načela, s kojima je javni izazov hrvatskom puku prevelika negacija temelja nove hrvatske državnosti. Ne bi to bila u dugoj povijesti hrvatske borbe za samostalnost prva zabluda, niti prvo podcjenjivanje hrvatskog identiteta i ukupne snage, ali će vjerojatno biti zadnja u gospodarskim, društvenim i demografskim okolnostima u kojima se danas Hrvatska nalazi.

Može se kontrolirati stranku i izvršnu vlast podanicima i nagrađenim pripadnicima suprotnih političkih i svjetonazorskih načela u istim stranačkim redovima, može se postaviti čvrstu mrežu odlučivanja, može se sužavati krug ljudi koji odlučuju, može se sve usmjeriti prema samo jednom čovjeku i njegovom osjećaju, može se slijediti naputke zainteresiranih pojedinaca, grupa i organizacija, može se nesmiljeno obračunavati s drukčijim zamišljajem i u osnovi se puno toga može u iluziji moći. Privid svega toga što se može, ipak, postoji u dubini njihovih misli i osjećaja, a krajnje nezadovoljstvo ne mogu prekriti niti javni osmjesi, namještena mirnoća ili, pak, ushit okruženja koji postoji samo dok zadržavaš iluziju moći.

Previše je iskustva u strankama bilo upravo s takvim okruženjem, koje u konačnici prvo osjeti silazak i nestaje brzinom vjetra, slijedeći svoj sebični interes s drukčijom najavom. Uvijek, nažalost, ta nova najava ili nova pojava iz nekih glupih, interesnih i sebičnih razloga prihvaća takvo okruženje kao nastavak, nadgradnju i temelj vlastitog uspona. Zatvaranje začaranog hrvatskog kruga, rekli bi mnogi, koje ostavlja velike tragove.

Za naše koji dolaze…

Složili bismo se, puno se toga može u kratkom roku provoditi uspostavom moći, ali nikad to ne možeš prenijeti u cijelosti na većinsku populaciju i zadržavati kao dugoročno rješenje ili pak trajno, a naročito ne možeš pokoriti pozitivnu ideju koja kroz cijelu povijest postoji u većinskoj hrvatskoj populaciji. Pogotovo kad nisi dio nje. Prihvati li se to nezavisno od razloga potvrđivanja i formiranja iluzije moći jednostavnije je donositi ključne odluke, uvažiti racionalna rješenja utemeljena na stručnoj prosudbi i prihvatiti realnost. Povijest nas uči, pa čak i ova novija hrvatska, kako su se prihvaćanja nužnih promjena uvijek odvijala kroz političke sukobe uz nevjerojatnu strpljivost i tolerantnost hrvatske populacije koja cijelo vrijeme podnosi sve moguće zablude i sebičnosti, odlaske  i podcjenjivanja.

Uglavnom, strateške bi odluke trebale biti vezane za usmjeravanje akumuliranih sredstava u mirovinskim fondovima vezanim za drugi mirovinski stup, bogatstvo i idealizam hrvatskog iseljeništva, prostorni i društveni potencijal hrvatskog naroda, njegove znanstvene dosege, tradicijske vrijednosti i civilizacijske pomake, te redistribuciju državne uprave, ublažavanje birokratske stege i slično. Iluzija moći pritom neće biti od prevelike koristi. Želimo li Hrvatsku ostaviti našima koji dolaze…

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Mađarska masovno počela kupovati zlato, a gdje je tu Hrvatska?

Objavljeno

- datum

Mađarska je iznenadila europske analitičare: po prvi put nakon 30 godina središnja banka te zemlje objavila je vijest o naglom porastu svojih zlatnih rezervi.

Mađarska središnja banka, poznata kao Magyar Nemzeti Bank, zlato nije kupovala još od 1986.g., ali sada je odlučila prekinuti s tom praksom i u svega dva tjedna u listopadu kupila je čak 28,4 tona tog dragocjenog, plemenitog metala. Cijena kupnje procjenjuje se na 1,25 milijardi dolara.

Zerohedge

Tim je potezom količina zlata u mađarskim međunarodnim rezervama skočila čak 10 puta. U mađarskoj središnjoj banci, koja je već ranije izvršila repatrizaciju svojih zlatnih rezervi, uvjereni su, kako njihovo čuvanje unutar države odgovara međunarodnim tendencijama, podupire financijsku stabilnost zemlje i učvršćuje povjerenje prema mađarskom tržištu. Osim toga, regulator navodi, kako je zlato ostalo jedan od najsigurnijih instrumenata u svijetu, i da čak i u uvjetima normalnih tržišnih odnosa (a oni danas nisu takvi) osigurava stabilnost i povjerenje.

Ovaj posao mađarske središnje banke sa zlatom pozicionirao ju je na drugo mjesto u svijetu po količini kvartalne kupnje zlata. Lider kvartalnog kupovanja zlata, u prosječnoj količini  od 50-70 tona, u zadnje četiri godine ostaje ruska središnja banka – donosi Geopolitika.

Naglašavamo, kako je mađarski regulator odbio ovaj posao smatrati investicijskim, već navodi kako je zlato kupljeno zbog stabilnosti, poglavito u slučaju oživotvorenja negativnih scenarija na svjetskom tržištu.

Međutim, kupnja zlata može se pokazati i profitabilnom jer je, tehnički gledano, njegova cijena dosegnula svoj lokalni minimum i već je u tijeku iščekivanje njezinog rasta, iako još uvijek relativno sporom dinamikom. Općenito, zlato je složen aktiv za davanje prognoza i njegova cijena ne odražava uvijek ravnotežu ponude i potražnje i u mnogome ovisi o manipulacijama s burzovnim fjučersima. Osim toga, cijena zlata ima snažnu korelaciju s dolarom: što je američka valuta jača, zlato izgleda slabije i obratno.

Ali neovisno o svemu, većina financijskih stručnjaka zlato uvijek smatra sigurnim utočištem i ključnim elementom osiguranja financijske stabilnosti.

A gdje je u svemu ovom naša Hrvatska? Hrvatska narodna banks se svojih zlatnih rezervi već davno odrekla, valjda u ime sigurne zaštite od strane financijskih institucija Europske unije. One iste, koja upravo proživljava duboku krizu identiteta, a da ne govorimo o tamnim oblacima i rizicima sigurnosne i gospodarske prirode u nikad nestabilnijem svijetu.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno