Connect with us

Artur Bagdasarov

Odgovor Artura Bagdasarova Željku Joziću: Pravopisu treba sloga, a ne prepirka

Published

on

Odgovor dr. sc. Željku Joziću, glavnomu uredniku Hrvatskoga pravopisa  i ravnatelju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

U 2. broju časopisa Kolo (2014.), glasilu Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu s nadnaslovom “Netočnosti i nagađanja o novome Hrvatskom pravopisu” (poveznica) objavljeno je pismo dr. sc. Željka Jozića, glavnoga urednika Hrvatskoga pravopisa i ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. U tekstu pisma glavni urednik Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a pokušava reagirati na moj članak koji je objavljen u istom časopisu br. 6. (2013.) na str. 135. – 151. pod naslovom Novi hrvatski pravopis. Budući da je u tom tekstu izneseno niz netočnosti, neistina i različitih konstrukcija o mojem članku i o meni osobno i to ne prvi put prisiljen sam odgovoriti glavnomu uredniku na njegovo u mnogočem neobjektivno pismo.

Uobičajeno je da znanstvenik odgovara znanstveniku protuargumentima, a ne otvorenim pismom ili novim reagiranjem ponovno bez znanstvenih obrazloženja. Kada na mnoge znanstvene članke o promašajima u novom pravopisu znanstvenik odgovara upravo ovako, onda je riječ o nečem drugom, a ne o objektivnom pristupu pravopisnoj problematici.

1. Ponajprije valja reći da autor pisma mora znati da sam ruski, a ne „armenski kroatist iz Bakua u Azerbajdžanu”. Nadam se da moje podrijetlo ništa ne znači za kroatistiku i nema veze s hrvatskim pravopisanjem. Ravnatelj državne znanstvene ustanove stalno Kolo_jeziku svojim protuizjavama, reagiranjima i komentarima na različitim hrvatskim portalima poučava sve one koji pišu o institutskom pravopisu ili o njegovoj osobi da moraju biti precizni i uljudni u svojem ophođenju. Stalno skreće svoju pozornost na netočnosti, neistine i nekulturno ophođenje drugih, a sam pri tom čini brojne netočnosti, neistine i nekulturno ophođenje u svojem reagiranju prema drugima.

2. Autor pisma piše: „Budući da je autor u članku odlučio ‘pokušati ukratko opisati društveno-jezikoslovni prilaz postanku i stvaranju Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (HP IHJJ)’, važno je naglasiti da on ni na koji način nije bio uključen u rad na institutskome Pravopisu, niti je na bilo koji način sudjelovao u bilo čemu što se tiče institutskoga Pravopisa, čak se nije udostojao uključiti se u javnu raspravu o pravopisnim pravilima, pa nije jasno otkuda autoru članka znanja pa i pravo ‘opisivati društveno-jezikoslovni prilaz (što god to značilo) postanku i stvaranju’ pravopisa kad niti o postanku, a još manje o stvaranju doista nije upućen.”

Polazeći od navedenoga ulomka nitko nema pravo pisati o institutskom pravopisu ako nije bio uključen u rad na Hrvatskom pravopisu i ako nije sudjelovao u raspravi. Stvara se utisak da o Hrvatskom pravopisu i njegovu postanku mogu pisati samo sudionici pisanja toga pravopisa i oni koji su upućeni u tu problematiku. Ispada da su svi sudionici rasprave upućeni u pravopisnu problematiku. „Lijepo” bi izgledalo napisati, primjerice, nakladnicima ili uredništvima općila (medija) da njihovi autori nemaju pravo objavljivati knjige ili članke jer su njihovi autori neupućeni u problematiku i neznalice. Što bi čovjeku odgovorili na njegove stalne zahtjeve? Je li pravopis vlasništvo jednoga čovjeka i tko odlučuje što, kako i gdje pisati?

Prigovori prigovaranja radi

3. U drugom ulomku nalazimo: „Primjerice, kao začetnicu novoga institutskoga pravopisa autor navodi bivšu ravnateljicu IHJJ-a Dunju Brozović- Rončević, a kao potkrepu navodi i njezinu izjavu na jednoj od sjednica Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (listopad 2006.), u kojoj stoji da je ‘iznijela stav ustanove koju predstavlja u Vijeću Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, da budući obvezujući pravopisni priručnik treba da ne bude, nego rad skupine stručnjaka na temelju zaključaka Vijeća… Za taj stav izraženo je razumijevanje, ali se smatralo da ipak nije primjereno unaprijed isključiti od natječaja autorska djela (Katičić, Ježić)…’ Iz samoga navoda razvidno je da je Brozović-Rončević iznijela stav svoje ustanove, u kojoj se je sutnjadugi niz godina govorilo o pravopisu, ali je znakovit podatak kako su i predsjednik i potpredsjednik Vijeća za normu promptno reagirali i otklonili mogućnost da novi pravopis načini ‘skupina stručnjaka’ (možda iz Instituta, ali to nije rečeno), nego da ne treba ‘isključiti autorska djela’. Što se nakon listopada 2006. zbilo, danas je valjda svakomu jasno: Institut pod vodstvom Dunje Brozović-Rončević nije ni pokušao izraditi pravopis, a pravopisi Babić-(Ham)-Moguš spretno su na korice od 2007. stavljali ‘Usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika’, premda to u mnogim segmentima nisu bili (pisanje jata iza pokrivenoga r, pisanje polusloženica i složenica, pisanje …”

Pa što, poticaj pisanju pravopisa može biti ostvaren, a može biti i neostvaren. Zar ovo nije jasno? Glavni urednik institutskoga pravopisa u ovom ulomku i u njegovu nastavku na neki način pokušava odgovoriti drugima, a ne meni. Navedeni osporavatelj često ne pazi ili ne želi paziti u svojim reagiranjima što zapravo autor ili autori obrazloženo pišu o institutskom pravopisu. Njegovi su prigovori često samo prigovori prigovaranja radi.

4. U Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. god. bivša novinarka Ivana Kalogjera-Brkić pod naslovom Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele (v. Kalogjera, Ivana: Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele, Jutarnji list, Zagreb, 17. veljače 2012., poveznica) doista navodi poticaj Slavka Goldsteina i potporu njegovoj ideji pisanja jedinstvenoga pravopisa od strane bivšega ministra Željka Jovanovića. U Jutarnjem listu od 28. lipnja 2012. god. novinar Tomislav Čadež također priopćuje javnosti ideju pisanja novoga pravopisa od strane novoga ravnatelja IHJJ-a Željka Jozića.

Autor pisma, ako to želi, može samostalno napisati savjetnicima i bivšemu ministru da njihovi poticaji pisanju pravopisa nisu ostvareni i ostali su samo na papiru, a njegov je ostvaren. U čem je tu zagana (problem)? Ne pišem u članku da ravnatelj čuje ili ne čuje „nečije savjete”. Kažu da čovjekova djela najbolje tumače njegove misli.

Etnolingvokultura

5. Glavnomu uredniku institutskoga pravopisa ne sviđa se naziv etnolingvokultura. Pod tim nazivom se podrazumijeva jezična kultura određenoga naroda. Ako netko ne zna za ovaj naziv, to pak ne znači da on ne postoji u strukovnoj literaturi. Treba još jednom naglasiti da Hrvati, kao i drugi narodi, imaju svoju zasebnu, bogatu i osebujnu etnolingvokulturu. I uopće kakav odnos ima naziv etnolingvokultura prema mojemu tekstu o pravopisu? Riječ je o porabi i značenju pojedinih riječi u tekstu članka ili ipak o sadržaju? Slično je i sa svezom riječi (sintagmom) pravopisna družina. Mnogi znaju da je riječ družina općeslavenskoga podrijetla. Pravopisna družina znači istomišljenike koji rade zajedno, u našem primjeru na pravopisu. U Šonjinu rječniku riječ družina znači primjerice: “2. stalna skupina ljudi udružena na nekom zajedničkom poslu; društvo, družba: istraživačka ~ ….” (str. 215.). Zašto glavni urednik smatra da je sveza riječi pravopisna družina (ili pravopisna radna skupina, ekipa) podrugljiva? U institutskom Školskom rječniku riječ družina nema oznake pogrd. (pogrdnica) i znači osim drugih značenja i: “1. skupina ljudi koji se povremeno ili trajno druže ili udružuju” (str. 109.). Ako je glavnomu uredniku sveza riječi pravopisna družina pogrdna značenja, jesu li to onda i sljedeće sveze riječi: istraživačka družina, dramska družina, baletna družina, operna družina, planinarska družina, kazališna družina i sl. Ako postoji istrazivačka družina, zašto ne može postojati i pravopisna družina? Ako glavni urednik u toj svezi vidi nešto posprdno, onda je to njegova zagana (problem), a ne moja. Polazim od jezika, a od čega polazi glavni urednik, ne znam.

6. Institutski sastanak s predstavnicima Akademijina Razreda za filološke znanosti nije urodio plodom jer Razred HAZU-a nakon toga sastanka nije povukao svoju oštru izjavu o pravopisu, niti je dao kakvu pozitivnu preporuku za tiskanje toga pravopisa. Institutski pravopisci su doista ponešto nakon toga sastanka i ispravili, ali opet to nije urodilo plodom jer Akademijin Razred nije reagirao na te ispravke. Do konačnoga i potpunoga suglasja oko novoga pravopisa nije došlo.

7. Glavni urednik Jozić naglašava da je njihovu mrežnu stranicu posjetilo pola milijuna ljudi. To je i premalo s obzirom na intenzivnu medijsku kampanju koja je vođena. Inače,

Stranice

Glavni urednik Jozić naglašava da je njihovu mrežnu stranicu posjetilo pola milijuna ljudi. To je i premalo s obzirom na intenzivnu medijsku kampanju koja je vođena. Inače, postoje internetske stranice koje posjećuju milijuni ljudi, ali to ne znači da su te stranice kvalitetne ili ih obvezatno koriste porabnici. A to da su u raspravi sudjelovali i ‘obični’ govornici, vrlo je neobičan argument jer ti ‘obični’ govornici nisu kompetentni za raspravljanje o pravopisu.

postoje internetske stranice koje posjećuju milijuni ljudi, ali to ne znači da su te stranice kvalitetne ili ih obvezatno koriste porabnici. A to da su u raspravi sudjelovali i ‘obični’ govornici, vrlo je neobičan argument jer ti ‘obični’ govornici nisu kompetentni za raspravljanje o pravopisu. Oni su samo konzumenti pravopisnih pravila. Pravopis pišu jezični strukovnjaci, isto tako o njem raspravljaju samo jezični strukovnjaci. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je znanstvena ustanova i ne može se oslanjati na mišljenje ‘običnih’ govornika koji su sudjelovali u raspravi. Osim nekoliko priloga jezično kompetentnih strukovnjaka, veći je dio priloga na internetskoj stranici IHJJ-a ispod svake razine. Dobro bi bilo sve to objaviti u obliku knjižice kao prilog Hrvatskomu pravopisu (2013.).

Glavni urednik Hrvatskoga pravopisa je potporu svojoj ideji aktivacije ‘običnih’ govornika u rješavanju pravopisnih zagana (problema) našao u bivšem bavarskom ministru kulture Hansu Zehetmairu. Evo Jozićeva navoda: “O tome jesmo li u raspravu o pravopisnim pravilima trebali uključiti i “obične” govornike hrvatskoga jezika, autora upućujemo na poruku prof. Hansa Zehetmeira, bivšeg bavarskog ministra kulture i predsjednika Vijeća za njemački pravopis, koju nam je uputio tijekom javne rasprave u travnju 2013. godine, a to su dvije važne stvari: ne isključujte “obične” govornike iz donošenja pravopisnih pravila i nemojte pravopis regulirati prekruto. Niti jednu od tih, kako kaže prof. Zehetmeir, njemačkih pravopisnih pogrešaka nismo načinili: otvorili smo široku javnu raspravu, a imamo i preporučene i dopuštene inačice.”

U ovom navodu glavni urednik dva puta pogrješno navodi prezime bavarskoga ministra, njemu je prezime Zehetmair, ne Zehetmeir. Prezimena treba pisati i izgovarati onako kako ih pišu i izgovaraju njihovi nositelji. Johann Baptist (“Hans”) Zehetmair studirao je od 1957. do 1962. god. klasičnu filologiju, povijest, germanistiku i društvene znanosti. Od 1964. je do 1974. god. radio je kao gimnazijski učitelj. Godine 1974. postao je zastupnikom u Bavarskom zemaljskom parlamentu, otad je profesionalni političar. Bivši bavarski ministar kulture Hans Zehetmair, ne Zehetmeir kako navodi glavni urednik Jozić, savjetuje glavnomu uredniku Joziću da uključi u raspravu što više ‘običnih’ govornika, a sam je u Bavarskoj, i šire u cijeloj Njemačkoj, doživio brojne kritike pa je navodno kasnije rekao da nije znao što je potpisao. Kao reakcija na to osnovano je Pravopisno vijeće da se donekle popravi šteta koju je počinio ministar. Iz ovoga saznajemo tko je glavnomu uredniku dao ideju da u raspravi sudjeluju i ‘obični’ govornici. Opet čelni ljudi iz inozemstva (ministar kulture, veleposlanik) savjetuju i pomažu glavnomu uredniku što i kako pisati, kako organizirati rad na sastavljanju hrvatskoga pravopisa, a ‘obični’ inozemni kroatisti to ne smiju činiti.

Jezičnomu savjetniku nije mjesto u pravopisu

Još nešto iz urednikova navoda bode u oči. Bavarski uzor je glavnomu uredniku savjetovao da pravopisna pravila ne budu prekruta. Takvo što može predložiti netko tko nije dovoljno upućen u problematiku pravopisa vlastitoga jezika. Svrha pravopisa svakoga jezika jest da se standardnojezični, pa i nestandardnojezični izričaji, grafijski realiziraju tako da ih svi članovi određene jezične zajednice, pa i šire, mogu konzumirati. Ne radi se tu o krutim i prekrutim pravilima nego o funkcionalnosti tih pravila. Nije hrvatski jezik jedini jezik u kojem se neke riječi i izričaji mogu zapisati na

Nedopustivo

Nedopustivo je da se u pravopis unosi jezični savjetnik te da pravopisne inačice na osnovi toga budu tretirane kao dopuštene ili preporučene. Takvi pravopisni kriteriji ne postoje ni u jednom pravopisu, pa im nije mjesto ni u hrvatskom. Dakle, jezičnomu savjetniku nije mjesto u pravopisu i toga su se pravopisci trebali držati. Nadalje, u pravopis ne ide ni jezikoslovni pojmovnik jer porabnik (korisnik) pravopisnih pravila ne mora ama baš ništa znati o fonemima, grafemima, jotaciji, palatalizaciji, sibilarizaciji… Njega zanima samo kako slovno realizirati određeni tekst.

dva načina. Kad se isto bilježi na dva načina, toga je vrlo malo i ne stvara to u pisanoj komunikaciji većih poteškoća. Pisali mi pogreška ili pogrješka, nitko pod tim ne će razumjeti neku drugu riječ. Nedopustivo je da se u pravopis unosi jezični savjetnik te da pravopisne inačice na osnovi toga budu tretirane kao dopuštene ili preporučene. Takvi pravopisni kriteriji ne postoje ni u jednom pravopisu, pa im nije mjesto ni u hrvatskom. Dakle, jezičnomu savjetniku nije mjesto u pravopisu i toga su se pravopisci trebali držati. Nadalje, u pravopis ne ide ni jezikoslovni pojmovnik jer porabnik (korisnik) pravopisnih pravila ne mora ama baš ništa znati o fonemima, grafemima, jotaciji, palatalizaciji, sibilarizaciji… Njega zanima samo kako slovno realizirati određeni tekst.Hrvatski pravopis, o kojem je ovdje riječ, ima samo 35.000 riječi. To je nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je Hrvatski pravopis namijenjen. Pravopisni rječnik je trebao sadržavati znatno više riječi hrvatskoga jezika, umjesto jezičnoga savjetnika i jezikoslovnoga pojmovnika.

U Hrvatskom pravopisu IHJJ-a postoji još nešto čemu tu nije mjesto, a to je znakovlje za gluhe i nijeme osobe. Svugdje u svijetu komunikacija s takvim osobama vrši se znakovima pomoću prstiju ruku, a takve osobe su uglavnom pismene. Za pisanje su potrebne oči i ruka, a gluhe i nijeme osobe to imaju. Ako to znakovlje može biti u pravopisu, onda može i prometno i svako drugo, ali to onda nije pravopis. Pravopis navodi također na svojim stranicama glagoljicu i hrvatsku ćirilicu. Kakav odnos glagoljica i hrvatska ćirilica imaju prema suvremenoj gajici? U Hrvatskoj je službeno pismo hrvatska latinica. Glagoljici i hrvatskoj ćirilici je mjesto u povijesti jezika i pisama te tamo gdje ih izučavaju. Voditelj projektne družine je nastojao unijeti u pravopis što više razlika da pokaže kako on ima što drugi nemaju, da on zna što drugi ne znaju, da se po tom njegov pravopis ističe. Imajući sve to u vidu, dakle koncepciju i sadržaj, može se zaključiti da je Hrvatski pravopis IHJJ-a sastavljen, nažalost, u žurbi, bez strukovne sloge pojedinih sudionika jezične politike i ozbiljne prethodne raščlambe što mora, a što ne mora ući u normativni pravopisni priručnik.

8. Vjerojatno glavni urednik čita samo ono što o njegovu pravopisu pišu N. Bašić, A. Bagdasarov i S. Ham jer ne navodi Maticu hrvatsku, Razred za filološke znanosti HAZU-a (ove su udruge sudjelovale u raspravi o pravopisu i dale mu lošu ocjenu) ili mišljenje o novom pravopisu L. Auburgera, M. Grčevića, R. Katičića, A. Kovačeca, M. Mamića, M. Nosića, M. Samardžije, B. Šimunića ili na primjer Anite Peti-Stantić i Keitha Langstona. Primjerice, u svoj knjizi Hrvatsko jezično pitanje danas: Identiteti i ideologija (Zagreb, 2013.) njezini autori pišu: ” … u novom se institutskom pravopisu predlažu pravila koja su zapravo posve u skladu s Matičnim pravopisom iz 2007., s tom razlikom da se u institutskom pravopisu, vjerojatno kao ustupak akademcima, mjestimično dopuštaju dvojnosti. U nekim su slučajevima rješenja u tom pravopisu relativno nedosljedna…” (str. 201. – 202.).

Zanimljiva logika

9. Šutnju strukovnih i kulturnih ustanova i udruga (primjerice, nijedan odsjek za kroatistiku hrvatskih sveučilišta nije sudjelovao u raspravi o novom pravopisu) glavni urednik pojašnjava ovako: “… mi zaključujemo da na tekst radne inačice Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a nisu imali primjedaba jer kad su ih u prethodnim slučajevima imali, onda su ih jasno i artikulirali.”

Nema što, zanimljiva logika! Šutnja može značiti i ignoriranje, a ignoriranje ne možemo držati za uspjeh. Jedni šute jer ne smiju reći što misle, a drugi šute jer tako ignoriraju one koji kažu što misle. Jedni i drugi se boje odgovora! U narodu kažu: “Šutnja je bolja od bilo kakva govora i od nje glava ne boli.” Isto tako i drugi mogu reći da institutski pravopisci na znanstvene članke o promašajima u pravopisu ne odgovaraju znanstveno jer “nisu imali primjedaba…” Isto bi tako glavni urednik mogao odgovoriti i Denisu Derku, novinaru Večernjega lista, koji piše: „Gotovo pa nitko od brojnih hrvatskih jezikoznanaca, što akademika, što sveučilišnih profesora, nije htio za novine komentirati rad petnaestak doktora znanosti koji su život posvetili hrvatskome jeziku. Svi su uglednici naglo zašutjeli, čak i oni koji redovito grme na portalima i na stranicama svojih, ponekad čak i prozirno ideološki obojenih časopisa.” (poveznica). Dakle, glavni urednik smatra da katedre za kroatistiku na hrvatskim sveučilištima prihvaćaju njegov pravopis jer nisu imale primjedaba, inače bi reagirale. Bilo bi dobro navesti makar broj jezičnih strukovnjaka koji su se odazvali šutnjom ili uljudnim odbijanjem na institutsku zamolbu da budu recenzenti. Ispada da su se odazvala samo troje izvaninstitutskih strukovnjaka i njih još dvoje iz Instituta. Neobično je da izdavač iz vlastitih redova angažira ocjenitelje koji su jedino mogli napisati, što se je od njih i očekivalo, pozitivnu recenziju. Kako to da pravopis od javnih kritika ne brane njegovi autori nego je to pravo preuzeo glavni urednik koji se je sam imenovao urednikom. Pojedini autori toga pravopisa bi to, imajući u vidu njihove dosadanje radove, znatno bolje obavili. Kako to da od pet recenzenata nitko ne odgovara na javne kritike, a recenzenti su, kao i autori, itekako odgovorni za svaki nedostatak u tom pravopisu. Iako je Hrvatski pravopis rezultat timskoga rada, na početku knjige su popisani svi autori pa je uz njihova imena trebalo navesti i dijelove koje su obradili pa bi svaki autor bio odgovoran samo za svoj dio. Zanimalo bi nas kojega dijela toga pravopisa je autor glavni urednik jer je naveden u tiskanom izdanju na prvom mjestu kao autor.

Glavni urednik također piše i ovo o pravopisu: “… preporuku mjerodavnoga ministarstva o njegovoj uporabi u školstvu od šk. god. 2014./2015. prihvatili su svi nakladnici i uskladili sve udžbenike s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”. A što bi bilo s nakladnicima kad ne bi uskladili udžbenike s Hrvatskim pravopisom IHJJ-a? Odgovor je jasan: njihovi udžbenici ne bi bili odobreni za porabu u školama i ostali bi bez zarade, a njih često ipak i zarada zanima. Postoji i „dekret” bivšega ministra obrazovanja izdavačima u kojima im postavlja uvjet da novi priručnici moraju biti usklađeni s novim pravopisom i to još u vrijeme kada ide rasprava o tom pravopisu. Javnost o tom zna (v. Školske novine od 7. svibnja 2013., str. 6., poveznica), zna i glavni urednik, ali ne želi o tom pisati u svojem reagiranju.

Jedinstven primjer u svijetu

10. Na koncu ravnatelj IHJJ-a piše: „Arturu Rafaeloviču Bagdasarovu na samome kraju mogu poručiti neka slobodno proučava i istražuje hrvatski jezik, neka ga slobodno voli do mile volje, ali kad je riječ o pravilima njegove uporabe, kodificiranju njegovih norma, onda taj posao neka ipak prepusti nama, hrvatskim jezikoslovcima, koji smo svoj život i sve svoje znanje posvetili upravo tome.”

To je doista čudno pa ne mogu povjerovati da to piše ravnatelj državne znanstvene

Šteta

Glavni urednik pravopisa umjesto ispravljanja pogrješaka i traženja sloge s javnošću i strukovnjacima, koji imaju drukčija mišljenja o tom pravopisu, odabrao je put stalnoga prepiranja i zastrašivanja. Rekli bismo, on šumom, drugi drumom i teško da će se negdje sastati i krenuti zajedničkim putem. Prema mojemu sudu put koji je odabran pogoršava, a ne poboljšava situaciju oko pravopisa i njegove primjene pa nanosi štetu ugledu Instituta, i šire kroatistici kao nacionalnoj disciplini.

ustanove. Iz njegova navoda proizlazi da bi samo Francuzi mogli pisati o francuskom jeziku i nitko više, Englezi o engleskom, Nijemci o njemačkom, Rusi o ruskom, a Hrvati dakako o hrvatskom. Slijedom toga valjalo bi zabraniti općilima da pišu o jezicima, kulturama, politikama…. drugih zemalja i dopustiti im da pišu samo o zbivanjima unutar vlastitoga naroda. Na normiranju hrvatskoga jezika, prema riječima glavnoga urednika, moraju raditi samo Hrvati (sic!). A što je sa stranim kroatistima od kojih su neki za kroatistiku učinili mnogo. Neki su od njih čak i članovi hrvatske Akademije, cijenjeni i nagrađivani u Hrvatskoj. A što je s hrvatskim strukovnjacima za strane jezike koji su izvan Hrvatske vrlo cijenjeni jer su dali golem doprinos razvoju disciplina kojima se bave. Ovo bi bio jedinstven primjer u svijetu da ravnatelj jedne hrvatske državne ustanove pokušava „zabraniti” stranim kroatistima da se bave hrvatskim jezikom jer, kako rasuđuje, što se oni imaju baviti normom hrvatskoga jezika kad u Hrvatskoj postoje bolji strukovnjaci za to. Svaki komentar tu je doista nepotreban i suvišan. I kako to ravnatelj Jozić namjerava provesti u djelo tu svoju „zabranu” ne samo meni nego i drugim stranim kroatistima da se bave normom hrvatskoga jezika. Treba li i domaćim kritičarima začepiti usta. Josip Broz Tito jednom je rekao: “Nije demokracija za svakoga”. Nije izgleda ni za mene pa ni za druge. Ipak se nadam da su iza nas ona vremena u kojima je vladalo jednoumlje i voluntarizam.

Kada se piše reagiranje na neki tekst, trebalo bi to reagiranje biti obrazloženo i tekstovno jednako onomu na koje se reagira, a ravnatelj Jozić prečesto u svojem tekstu odgovara Razredu HAZU-a ili Babić-Ham-Moguševu pravopisu, Vijeću za normu, Dunji Brozović-Rončević, Nataši Bašić ili još komu što znači da svojim reagiranjem želi odgovoriti i svim svojim oponentima, narod bi rekao jednim udarcem ubiti dvije muhe. U članku objavljenom u Kolu pisao sam i o brojnim pravopisnim promašajima, protuslovljima, neusklađenostima i nedosljednostima, ali o tom nijedne riječi, a umjesto toga kao reakcija na te prigovore autor navodi pogrješku u jednom nadnevku (naveden je dan predstavljanja institutskoga pravopisa 14., a ne 15. travnja), tko je doista obnašao dužnost bivše ravnateljice i sl., što je na kraju krajeva nevažno.

Napisao sam šesnaest stranica teksta, pa se očekuje i od oponenta isto toliko, i to obrazloženo. Ako moj članak nije znanstven, pun netočnosti, neistina itd., bilo bi dobro da voditelj pravopisne družine napiše svoj novi, znanstven i pošten članak koji bi se sigurno razlikovao od mojega. Tko mu je pak branio prije napisati svoju inačicu društveno-jezikoslovnoga prikaza aktualne pravopisne problematike? Da institutski pravopis ima i slabijih strana, to je samo po sebi razumljivo ne zato što svako ljudsko djelo obično ima svoje slabe strane, negoli je to golemo djelo o vrlo složenoj problematici u pojedinim dijelovima pa nije, razumije se, sve moglo biti savršeno. Glavni urednik pravopisa umjesto ispravljanja pogrješaka i traženja sloge s javnošću i strukovnjacima, koji imaju drukčija mišljenja o tom pravopisu, odabrao je put stalnoga prepiranja i zastrašivanja. Rekli bismo, on šumom, drugi drumom i teško da će se negdje sastati i krenuti zajedničkim putem. Prema mojemu sudu put koji je odabran pogoršava, a ne poboljšava situaciju oko pravopisa i njegove primjene pa nanosi štetu ugledu Instituta, i šire kroatistici kao nacionalnoj disciplini.

I na kraju moram reći da nisam imao namjeru reagirati na Jozićevo grubo i netolerantno reagiranje u Kolu jer to nije razina na kojoj se raspravlja o znanstvenim zaganama (problemima), nigdje u svijetu pa ni u Hrvatskoj, ali sam ipak bio prisiljen reagirati jer ovo nije prvi put da me osobno napada, čak i vrijeđa, osobito na hrvatskim portalima. Moje pisanje o hrvatskom pravopisu nije kritizersko nego kritičko jer upozoravam na ono što nije dobro i kako bi to trebalo biti. Imam na to pravo kao bilo koji drugi jezikoslovac, novinar, književnik, publicist, povjesničar itd. u demokratskom društvu. Uostalom, o svakom čovjeku najbolje govore njegova djela što posve ne znači da sve pišem uzorno i nemam pogrješaka. Jozićevo reagiranje je zapravo osveta zbog mojih kritičkih članaka o Hrvatskom pravopisu kojemu je on glavni urednik i izdavač i kao takav odgovoran za sve što u njem ne valja. Nažalost, Željko Jozić meni pa i drugima ne može znanstveno i konkretno odgovoriti na brojne promašaje u tom pravopisu. Ovim moje reagiranje završava, i ne će biti drugih reagiranja jer imam važnijega posla.

Artur R. Bagdasarov,
Kolo, br. 3., 2014.

Komentari

Artur Bagdasarov

U ruskom gradu Voronežu, 2017. g. podignuta spomen ploča Matiji Zmajeviću, hrvatskom pomorcu i ruskom admiralu

Published

on


Na Admiralitetskom trgu, desno od ulaza u Crkvu Uznesenja BDM, u zapadnoruskom gradu Voronježu, koji je jedna od ruskih atrakcija, otkrivena je spomen ploča 11. svibnja 2017. g. Matiji Zmajeviću, hrvatskom pomorcu i ruskom admiralu.

Matija Zmajević je rođen u Perastu, 6. siječnja 1680., u ‘hrvatskom zaljevu svetaca, Boki Kotorskoj, gdje je i stekao prve pomorske vještine te vrlo rano postao zapovjednik trgovačkih brodova.

Zbog umiješanosti u ubojstvo istaknutoga peraškoga ratnika V. Bujovića (1709), otišao je u Dubrovnik pa u Carigrad, gdje se sklonio kod tamošnjega ruskog veleposlanika Petra A. Tolstoja.

God. 1712. u službi ruskog cara Petra I. Velikoga otišao je u Sankt Peterburg, gdje je već 1714. postao kapetan komodor te se za trajanja Sjevernoga (Nordijskoga) rata (1700–21) kao zapovjednik prvoga sastava ruskih galija istaknuo u bitki kraj grada Hankoa u južnoj Finskoj. God. 1719. bio je promaknut u čin kontraadmirala, te je pod njegovim zapovjedništvom bila izvojevana odlučna pobjeda nad Šveđanima, koji su 1721. bili prisiljeni sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu.

God. 1721. postao je viceadmiral, 1722. zapovjednik lake flote, a 1723. povjereno mu je vodstvo nad gradnjom riječne flote na Donu. Od 1725. ponovno u Sankt Peterburgu, 1727. imenovan admiralom, ali je nedugo potom bio optužen zbog utaje i osuđen na smrt.

Nakon pomilovanja postavljen je za guvernera Astrahanskoga područja na Kaspijskom jezeru, a 1728. imenovan zapovjednikom luke u Tavrovu na Donu. Zalagao se za osnivanje crnomorske ratne mornarice te se pretpostavlja da je sastavio nacrt kodeksa ruske ratne i trgovačke mornarice.

Zmajević je jedan od više Hrvata, Dubrovnika ili Boke Kotorske, koji su u povijesti bili pioniri u asistenciji ruskoj mornarici, diplomaciji i prvim ekumenskih zasadama katoličke i pravoslavne vjere.

Pripremio: Prof. A. Bagdasarov

izvori: enciklopedia.hr | moe-online.ru |foto: E. Gvozdenko

Komentari

Continue Reading

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Armenski trag kave u Europi

Published

on

 UZ 1. LISTOPADA  – Međunarodni dan kave      Ako ste u Armeniji u gostima, prvo što će vam ponuditi jest svježe kuhana crna kava. Kava je na armenskom surdž ili surč ovisno o zapadnoj ili istočnoj inačici armenskoga književnoga jezika. Kava je vrlo popularna u Armeniji. Ona je nezaobilazan užitak mnogih armenskih kavoljubaca. Piju ju na svakom uglu i u bilo koje vrijeme cijele godine.

Tradicija pijenja kave u Armenaca je još jedna prigoda za susret s bližnjima, za razmjenu vijesti i briga, čak i za gatanje. Iako kava u Armeniji ne raste, Armenci su pravi majstori u pripremanju napitka od kavenih zrna. Pili su kavu isprva pripadnici viših slojeva društva. Prema statistici u Armeniji potrašnja kave po glavi stanovnika iznosi prosječno tri i pol kilograma. Armenija uvozi približno više od deset tisuća tona kave, kavenih zrna i nadomjestaka za kavu – piše Artur Bagdasarov, prof. hrvatskog jezika iz Moskve.

Grant Sukiasjan, U kavani

Prema tvrdnjama nekih povjesničara, u 16. st. kavu su u Europu donijeli upravo armenski trgovci. Oni su prvi otvorili kavane u Londonu, Beču, Parizu i Pragu. Prva kavana u Londonu otvorena je 1652. god. u uličici sv. Mihaela, Cornhill (St. Michael, Cornhill). Vlasnik te kavane bio je Armenac (prema drugoj imačici – Grk) Pasqua Roseé (Harutiun). Roseé je bio sluga u engleskoga trgovca Daniela Edwardsa koji je uvozio kavu. On je također utemeljio 1672. god. prvu kavanu u Parizu.

Armenski trgovac iz Carigrada Johannes Diodato (Ovannes Astvacatur) (1640. – 1725.) 1685. god. je otvorio prvu kavanu u Beču. Kavu u Češku je prvi donio također Armenac Georgies Deodatus koji je došao iz Sirije. U Rimu je 1699. god. prihvatio katoličanstvo, dobivši ime Georgies Deodatus. Godine 1705. došao je kao siromah u Prag gdje je kasnije dobio dozvolu da se bavi uličnom trgovinom. Hodao je praškim ulicama u turskoj nošnji s malom pećicom, nudeći Pražanima skuhanu kavu. Armenski trgovac je uskoro vrlo dobro zaradio na prodaji kave. Ostao je u Pragu i tamo se je oženio. Godine 1707. dobio je od cara Josipa 1. (vladao od 1690. – 1711.) dozvolu za prodaju kave i iduće godine, u siječnju je otvorio u domu pod nazivom “Kod zlatne zmije” kavanu koja se je nalazila u praškom Starom gradu.

Armenska kava djelomice se razlikuje od drugih – zrna su mljevena u prah, što je moguće sitnije. Ako su mljevena krupnije, tada kava ne bi imala mirisni okus. Prije mljevenja zrnje valja pržiti od 5 do 15 minuta ovisno o vrsti kave. Kavu polagano kuhaju u džezvi, u koju dodaju hladnu vodu, jednu žličicu mljevene kave i slador (šećer) prema želji. Kava se zagrijava do ključanja i poslužuje se u malim šalicama.

Evo jedan od recepata za armensku crnu kavu s konjakom.

Potrebni sastojci:
• kava sitno mljevena
• slador (šećer) – jedna žličica
• armenski konjak – na vrhu čajne žlice
• voda – 35 ml.

Priprema:

U džezvu sipamo kavu i slador (šećer), potom dodajemo konjak i vodu. Kuhamo na laganoj vatri do stvaranje pjene. Ne treba se žuriti, kava se kuha na laganoj vatri, prije zakuhavanja voda ne smije dugo kipjeti. Pripremljenu kavu nalijevamo u šalicu i kušamo.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Continue Reading

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Otišao “srpskohrvatski”, dolazi “štokavski”

Published

on

Čovjek koji ne poštuje svoj jezik i baštinu ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod ne cijeni ni svoju mater jer mati daje materinski jezik. Materinski je jezik Hrvata kao jedina mati koju se ne može i ne smije ni prodati, ni kupiti, ni preimenovati – piše ruski kroatist Artur Bagdasarov.

Dr. sc. Robert Hodel, švicarski slavist, stručnjak za srpsku i rusku književnost, profesor na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Hamburgu, na nedavno završenom 16. međunarodnom kongresu slavista u Beogradu u subesjedi za medije izrazio je zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika. Prema njegovim riječima na fakultetu u Hamburgu izučavaju se ruski, češki, poljski i štokavski, tj. nekadanji “srpskohrvatski jezik”. Uz ostalo profesor je također rekao i ovo: “Mi nismo podelili štokavski jezik, koji je prema mom mišljenju jedan jezik. Prvo iz praktičnih razloga, jer bismo smanjili broj studenata. S druge strane, ako ste vi sposobni da čitate delo hrvatskog autora u originalu, ne vidim zašto istovremeno ne biste mogli da se bavite i srpskom i hrvatskom književnošću.”(Nacionalni jezici nestaju sa međunarodne scene iz nauke).

Zanimljivo je da postoji s jedne strane zabrinutost za opstanak nacionalnih jezika, a s druge pak strane ne rabe njihov etnolingvonim (nacionalni naziv jezika). Drugim riječima, prema profesoru, nacionalni jezik postoji i treba ga čuvati i razvijati, ali ime neka mu pak bude “štokavski jezik”. Ako postoji štokavski standardni jezik, tada valjda postoji i štokavski pravopis, gramatika, rječnik pa i dvojezičnik jer sveučilištarci ne samo da čitaju književna djela nego ih i prevode, raspravljaju o različitim temama, čak i na stranim jezicima itd. S kojega jezika autor prevodi djela srpskih književnika na njemački, sa “štokavskoga” ili pak srpskoga i što piše na prevedenim knjigama, s kojega su jezika ti prijevodi? Ako ćemo polaziti od praktičnih razloga i razumijevanja, tada ne treba npr. češki i slovački dijeliti na dva jezika jer govornici češkoga i slovačkoga standardnoga jezika sasvim se dobro razumiju i mogu u izvorniku čitati i jednu i drugu književnost. Broj bi sveučilištaraca na fakultetu valjda na takav način bio povećan. Možda treba tada radi praktičnih razloga vratiti naziv “jazyk československý” kako je to bilo nekoć u češkoslovačkom Jezičnom zakonu iz 1920. god.? Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Izočnost sveučilištaraca, stručnjaka ili razumljivost ili nerazumljivost nije uvijek dobar kriterij za novonastali umjetni naziv jezika koji pokušava na neki način zamijeniti prijašnji. Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto drugih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima pravo barem se isto jezično ponašati.

U članku 3. Uredbe o potvrđivanju Ugovora o kulturnoj suradnji između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke, s protokolom od 1997. god. čitamo: “(2) To vrijedi za širenje i poboljšanje znanja hrvatskog i njemačkog jezika u školama, na visokim školama i drugim obrazovnim ustanovama, uključujući ustanove za obrazovanje odraslih.” (UREDBA O POTVRĐIVANJU UGOVORA O KULTURNOJ SURADNJI IZMEĐU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE I VLADE SAVEZNE REPUBLIKE NJEMAČKE, S PROTOKOLOM). U sporazumu o hrvatsko-njemačkoj kulturnoj suradnji još iz 1997. god. imali smo naziv hrvatski jezik, a sada netko hoće promijeniti taj naziv u štokavski jezik. U Hrvatskoj se jezik naziva hrvatski (hrvatski standardni jezik), postoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u sklopu kojega djeluje Odjel za hrvatski standardni jezik, Odjel za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju. Na odsjecima za kroatistiku hrvatskih filozofskih fakulteta djeluju katedre za hrvatski standardni jezik (Zagreb, Osijek, Pula, Rijeka, Zadar). U članku 12. Ustava Republike Hrvatske iz 1990. god. stoji da je “u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo”. Isto ili slično ima i Srbija, gdje postoji Institut za srpski jezik SANU, a na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu djeluje Katedra za srpski jezik s južnoslovenskim jezicima. Ispada da u Hrvatskoj, pa i u Srbiji, postoji jedan službeni naziv jezika, a u pojedinim zemljama drugi. Pri tom, pod tim štokavskim jezikom strani član Srpske akademije nauka i umetnosti prof. R. Hodel u stvari podrazumijeva upravo “srpskohrvatski“ i nije, nažalost, jedini koji imenu jezika niječe nacionalno ime.

Treba li se čuditi da postoji “štokavski jezik”?

Treba li se katkada čuditi što inozemni slavisti na fakultetima pojedinih europskih sveučilišta izmišljaju ime jezika kad mi sami u svojoj državi niječemo vlastiti etnolingvonim. Primjerice, u suvremenim znanstvenim jezikoslovnim člancima možemo naići na naziv “standardna štokavštima” i to u članku jednoga zagrebačkoga jezikoslovca: “Standardna štokavština kao naziv obuhvaća sve novoštokavske standardne varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska) i podvarijante (kao što su ijekavska srpska varijanta u BiH i Srbiji, jezik Srba u Hrvatskoj itd.).” (v. Širenje nastavka – i u genitivu množine e–deklinacije u suvremenoj štokavštini). U Hrvatskoj književnoj enciklopediji iz 2010. – 2012. god. nema natuknice hrvatski jezik. Zanimljivo je pri tom da postoji natuknica čakavica i kajkavica, a natuknice hrvatski jezik nema (v. Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja).

Jedan mi je profesor u šali napisao: “Mislim da polako dolazi vrijeme kad bismo trebali početi skupljati novopredložene nazive za “srpskohrvatski”: policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik… Bit će toga, jamačno, još zdravomu razumu usprkos.” Treba li tada umjesto ukinutoga Vijeća za hrvatski jezik ustanoviti novo vijeće za “štokavski jezik” sa središtem npr. u Bruxellesu?

Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u sadašnjosti, ni u budućnosti postati neki drugi ili tzv. štokavski jezik. Hrvatski jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao je svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik tzv. regiona.

Artur Bagdasarov

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno