Connect with us

Istaknuto

OBRAĆENJE ILI PROPAST

Published

on

Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Riječ Gospodnja.

(Lk 13, 1-9) 

Nije lako slušati ove riječi.

I to još od Isusa.

Nismo očekivali da bi on to mogao izgovoriti.

Ivan Krstitelj da.

Ali Isus?

Ne.

Ali to jesu Isusove riječi. Izravno s njegovih usana.

Ne izgovara ih Isus samo jednom nego čak dva puta u ovom relativno kratkom ulomku iz Evanđelja po Luki. I taj poziv odzvanja čitavim Svetim Pismom.

Čak 55 puta, u različitim formama, u Novom Zavjetu.

Obratite se.

Pokajte se.

Ili propadnite.

Pogode čovjeka ove riječi. Tako kratke i tako lišene svakog dvosmisla.

„Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“

CIELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Pa pomisli čovjek: „A šta to ima veze danas sa mnom? Zar ovaj svijet ne trubi povazdan „Ne žali, nemoj se kajati, ako se budeš kajao sutra će ti biti žao?”

Možda je nešto drugo poveznica? Možda smokva?

Da, možda smokva?

Smokva koju manje više svi volimo? Tisućama godina?

Smokve su se u ono doba često sadile u voćnjacima i vinogradima radi svojeg predivnog ploda.  Ali s ovom smokvom veliki su problemi.

Ne rađa.

Ogoljela.

Neplodna.

Jalova.

I što je još gore, ona iz tog siromašnog tla crpi velike količine hranjivih tvari, pa loza u vinogradu ne može napredovati.

Što se radi u takvim situacijama?

Sjeci. I baci u vatru.

Tako u ovom slučaju razmišlja vlasnik vinograda.

Nitko razuman tome se ne bi smio protiviti.

Ako ste bilo kada imali posla s besplodnom smokvom onda vam je sve jasno.

I do sada je, u ovoj priči, sve „po zanatu“.

No, dolazi do iznenadnog obrata situacije.

Vinogradar se počinje zauzimati za smokvu. Poput odvjetnika.

On će o njoj povesti računa i to radikalno, sve kako bi donijela ploda.

Iako to nigdje ne piše čini se da je vlasnik vinograda popustio pred vinogradarevim argumentima. Smokva je dobila drugu šansu iako je po svemu trebala biti posječena.

Ovo je priča o milosrđu, a ne o kažnjavanju.

Ovo je priča o očekivanju, o očekivanju radikalne promjene.

O očekivanju da se stvari temeljito promijene.

Smokva se mora promijeniti. Mora donijeti ploda dogodine u ovo vrijeme ili …

„Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“

Ovo je Božji poziv na pokajanje.

strpljenjeizmak

Ovo je Isusov poziv onima koji ga slušaju neka se okrenu Bogu koji ih ljubi i koji otkupljuje svoj narod. Isus želi da se oni promijene, da promijene svoje misli i svoja srca, svoje živote, da rode plodovima pokajanja, da se u njima rodi novi život u Bogu, da rode plodovima milosti, radosti, nade i mira.

Isusove riječi su izravne.

Do boli izravne.

Njegov poziv je jasan.

Kristalno jasan.

Ali što je s nama danas?

S vama?

Sa mnom?

Sve ovo zvuči, moram priznati, tužno i žalosno. Crno i pesimistično.

Pokajati se? Posuti se pepelom? Obući se u kostrijet?

Naricati nad samim sobom? Tugovati nad svim lošim što je bilo u mojem životu? Valjati se u osjećaju krivice i sramote?

Je li u tome bit?

Ja mislim da to nije to.

Ja mislim da nije u tome bit pokajanja.

Kako pokajanje definira Frederick Buechner?

„Pokajati se znači doći pameti. Nije to nešto što činiš koliko je to nešto što se događa. Pravo pokajanje manje gleda na prošlost i ne govori toliko „Žao mi je.“, nego gleda prema naprijed, divi se i pouzdaje se u odnos sa svojim Bogom, gleda u svoje nove prioritete u životu i odbacuje sve ono što ga je udaljilo od Boga. Gleda prema budućnosti i divi se velikim Božjim obećanjima ljubavi i nade koja ga čekaju.“

Naravno da kada je riječ o pokajanju mi ne smijemo okrenuti glavu od svoje prošlosti. Mi moramo ispitati svoju prošlost, sagledati sve svoje grijehe, popraviti počinjenu štetu i zatražiti oprost od Boga. Ali ne smijemo tu zapeti i stati. To onda nije pravo pokajanje. Mi moramo doći pameti, promijeniti svoj život, način razmišljanja, svoje prioritete, okrenuti se u novom pravcu, ući u budućnost s osjećajem nade, ljubavi i zajedništva s Bogom, kojeg nam on tako rado nudi.

Super, Bog ima za mene nešto u budućnosti.

Bog mi je spremio brojne darove.

Bog će biti uz mene u mojoj budućnosti.

I tek kada se pokajemo postajemo toga svjesni.

Trebamo se okrenuti budućnosti, budućnosti s Bogom, s vjerom, nadom i s ljubavi.

Isus je ispričao parabolu o smokvinom drvetu kako bi pozvao one koji su ga slušali da se okrenu k njemu i da se promijene u svojim mislima i u svojem srcu.

Rezultat za smokvu i za slušatelje je isti – donijeti ploda.

Nada za smokvu leži u njezinoj plodnosti.

Isto je i s ljudima koji žele slušati Isusove riječi i oni moraju donositi ploda svojim djelima.

Konačan znak da smo se promijenili, da smo se pokajali, da smo se okrenuli u drugom pravcu jesu naša djela u životu.

Nisu to riječi.

Nisu to osjećaji.

To su djela. Djela vjere, djela nade, djela ljubavi.

Rezultat pokajanja je djelotvornost ukorijenjena u vjeri.

Kao pojedinci pozvani smo činiti djela darežljivosti, suosjećanja, služenja, mirotvorstva, pravednosti.

To su plodovi života koji je okrenut Bogu, plodovi uma i srca promjenjenog po Duhu Svetome.

Pokajavši se dobijamo – „drugu šansu“.

Šansu postati plodonosni.

Sjetimo se dana kada smo išli u školu i kada je otkazana zadaća ili ispit i kako smo bili sretni što smo dobili još nekoliko dana za pripremu ili kada bismo nešto ili nekoga uzaludno tražili i kada nam se je već potraga činila besmislenom netko bi nam javio: „Samo malo, strpite se, čini mi se da bi mogla biti još jedna šansa.“

To je ona radost u životu kada se nekakav rok pomakne i kada znaš da to nije kraj.

Zar treba spominjati kako je to u trenucima kada ti u životu sve ide naopako, kada sve puca po šavovima, kada se terminalno bolestan pacijent oporavi, kada život koji ne vodi nikamo nađe svoj put do Boga.

Današnja parabola je izazovna jer nas tjera misliti da nas naš neuspjeh ne mora priječiti ponovno pokušati.

Podsjeća nas da sama naša nazočnost nije dovoljna.

Ova parabola je upozorenje na one trenutke u životu kada mislimo da smo sve ostvarili.

Jer kada se mi suočimo s tragedijama u svojem životu onda mi prosvjedujemo: „Ali ja sam vjernik. Ja idem u crkvu. Ja se molim. Ja sam kršćanim.“

I umjesto da učinimo nešto po pitanju svoje vjere, mi jednostavno sjednemo i ne mrdamo i žalimo se.

Postoji jedno upozorenje: „Ne možeš postati kršćanin samo odlazeći u crkvu isto kao što ne možeš postati automobil spavajući u garaži.“

Ova današnja parabola jasno nam govori da mi nismo pozvani samo tu biti.

Ona je jasno upozorenje protiv besplodnog postojanja, uz sve talente i milosti koje nam je Bog podario. 

Mi pripadamo Bogu.

Mi smo Božja djeca.

Ovce njegova stada.

Zato je Bog i zabrinut zbog nas i ima pravo očekivati nešto od nas.

Ova parabola nas upozorava da mi ne možemo samo zauzimati mjesto.

Mi moramo imati osjećaj svrhovitosti.

Mi nismo oni koji bismo trebali biti sve dok ne pronađemo smisao kojeg je Bog za nas odredio.

Reče znameniti pisac sakralnih himni Isaac Watts: „Ima nas jedan broj koji puzimo po svijetu kako bi jeli i spavali i koji pojma nemamo zašto smo rođeni nego da jedemo kukuruz, proždiremo stoku, meso i ribu i iza sebe ostavljamo prazan tanjur. Kada naši nadgrobni spomenici, kada umremo, ne bi imali za svrhu lagati ili laskati, ništa bolje o nama ne bi se moglo reći od ovoga: pojeo je sav svoj kruh, ispio je svo svoje piće i otišao je u postelju.“

Svatko od nas biti će suđen sukladno prigodama koje je imao.

Smokva je uživala u bogatstvu zemlje i zraka šest godina.

Trebala je donijeti ploda.

Naša odgovornost ne leži u uspoređivanju s drugima nego s onim što činimo s talentima i prigodama kojima smo blagoslovljeni.

Brat Lawrence, frabcuski laik, koji je živio u Karmelićanskom samostanu je napisao: „Ne bismo se trebali brinuti što činimo male stvari za ljubav Božju. Nije važna veličina djela nego ljubav kojom je učinjeno to djelo.“

Bog ima svako pravo od nas očekivati plodove.

Našu vjeru, naše slobode, naše prigode.

A što smo mi učinili s njima?

Parabola o smokvi govori o svrsi ali i o strpljenju.

Vlasnik je bio strpljiv šest godina.

Sada, po njegovom mišljenju, vrijeme je isteklo.

Koliko je Bog s nama bio strpljiv? Mi to ne znamo, jer kako prorok Izaija kaže:  “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti.”

I mi bi morali biti strpljivi sami sa sobom i trebali bi sami sebi dati drugu šansu. Ako želimo naučiti hodati logično je da ćemo padati.

Ali moramo biti strpljivi sa sobom i s drugima.

I njima pripada pravo na drugu šansu.

Božje milosrđe još uvijek razgovara s Božjim sudom i o tom razgovoru ovisi naše spasenje.

Sreća naša da Bog otvara , a ne zatvara vrata.

Smokva je dobila još jednu godinu.

Ako do tada ne rodi biti će posječena.

Postoji vrijeme kada sve dolazi na konačnu prosudbu.

Bili pripravni ili ne tada novu šansu ne ćemo dobiti.

Mi još imamo vremena ispuniti svoj život i biti plodonosni.

Pitanje je samo do kada.

„Tražite Gospodina dok se može naći,

zovite ga dok je blizu!“

(Izaija 55, 6)

Ivica Ursić 

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno