Connect with us

Croative top

O kurikulu Povijesti kao znanstvenik, učitelj i novinar

Published

on

Budući da sam povjesničar, učitelj Povijesti, ali i novinar Slobodne Dalmacije, moj prilog javnoj raspravi  formuliran je u vidu pitanja oko stvari koje smatram nejasnima.

Molim vas da mi na pitanja odgovorite što prije jer o svemu pišem novinski članak. Odgovori autora kurikula ili odgovorne osobe omogućili bi da sagledam i službenu stranu ove priče – piše povjesničar dr. Tihomir Rajčić.

1.       Zašto stranice kurikula nisu numerirane i zašto nisu navedeni autori ili osobe čije profesionalne kompetencije i profesionalno iskustvo stoje iza ovog kurikula?

Sadašnji, prilično neuredan, grafički prijelom otežava snalaženje u materijalu, posebno pri kraja kada se govori o ocjenjivanju koje je objašnjeno na kraju kurikula, a veže se uz sadržaje koji su izneseni na početku. S obzirom da je ovo, ako je suditi po odluci koja je priložena, službeni dokument, grafička „razbarušenost“ ostavlja neugodan dojam nesustavnosti, što u jednome ovako ozbiljnom poslu nije dobro. Također, anonimnost kurikula smanjuje transparentnost čitavog procesa i otvara pitanje kompetencija autora ili odgovornih osoba u smislu Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru.

2.       Zašto su nastavni sadržaji, odnosno nastavne teme koje trebaju biti obrađene, nabrojane vrlo šturo i tek usput?

Stječe se dojam da su, nakon kontroverzne rečenice iz jedne od brojnih prethodnih inačica kurikula – u kojemu je Domovinski rat prikazan kao sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“, autori kurikula ili odgovorne osobe spominjanje nastavnih tema odlučili svesti na najmanju moguću mjeru kako bi izbjegli svjetonazorske kontroverze koje je kurikul Povijesti do sada generirao. Ovakav postupak, koji je sa stajališta autora kurikula ili odgovornih osoba možda opravdan, ostavlja puno dvojbi i nejasnoća glede budućeg načina izvođenja nastave Povijesti i načina na koji će biti pisani udžbenici. Naime, odredba navedena na kraju kurikula kako je „obrada svih cjelina obvezna“ i da „učitelj planira teme za dublju obradu“ ostavlja dvojbu oko toga koje su to „obične“ teme obvezne. Gledano strogo pravno, ova bi neodređenost mogla značiti da učitelji imaju odriješene ruke u okvirima zadanih cjelina. No, kad se pogleda odgojno-obrazovna praksa, takvo nešto izgleda da ne izgleda realno. Kudikamo realnije izgleda da će netko anoniman naknadno propisati teme i time, mimo kurikula i javne rasprave, odrediti što će se poučavati u hrvatskim osnovnim i srednjim školama, a što bi svakako bilo vrlo netransparentno.

Sve ovo aktualizira pitanje koje sam početkom ove godine postavio u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji o tome tko će i kako propisivati što će se u školama učiti iz povijesti. Naime, iz kurikula Povijesti uklonjena je, do sada uobičajena, detaljna razrada odgojno-obrazovnih sadržaja, koja je u prošloj verziji kurikula izazvala mnoge profesionalne kontroverze. Umjesto toga razrađena je konkretna, metodička strana poučavanja uz pomoć povijesnih koncepata koja – ako je suditi prema popisu literature navedenom u jednoj od prethodnih verzija kurikula – počiva na širokom spektru europskih iskustava. Ovakav prilično netransparentan pristup otvara mogućnost da se konkretni nastavni sadržaji formuliraju na jedan od tri dolje navedena načina. Naime, kurikul Povijesti može se nadopuniti inicijativama za konstruiranje zajedničke jugoslavenske povjestice, koju npr. već duže vrijeme promiče američko-britanski povjesničarski ekspert Charles Ingaro. Autori kurikula Povijesti ili netko anoniman mogli bi posegnuti i za inicijativom američke politologinje i savjetnice USAID-a, Lube Fajfer, koja se bavi konstruiranjem zajedničke narativne povjestice Balkana. Naravno, postoji i alternativa, projekt zajedničke europske povjestice, koju npr. piše američko-francuski povjesničarski dvojac J. Winter. i A. Prost, promovirajući zanimljivu tezu da je Prvi svjetski rat zapravo bio europski građanski rat. Zajedničkom europskom povjesticom bavi se i njemački ekspert za udžbenike povijesti i savjetnik EU-a i UN-a Falk Pingel.

Međutim,, što god se u budućnosti dogodi, autor ovih redaka smatra da nam je potreban stručan i argumentiran kompromis svih vrhunskih stručnjaka, ne samo kad je u pitanju kurikul Povijesti, nego i reforma školstva općenito. Tim više što je provođenje cjelovite reforme školstva jedna od  bitnih točaka programa sadašnje Vlade. Ideološke i političke podjele i, ne daj Bože, netransparentno i samovoljno nametanje gotovih rješenja, nisu u interesu naše djece.

3.       Zašto u kurikulu za 6. razred osnovne škole kao tema za detaljniju obradu nije navedeno doseljenje Hrvata?

S obzirom da je riječ o događaju/procesu koji u povijesnom i baštinskom smislu predstavlja utemeljenje današnje Republike Hrvatske, koja je naša zajednička domovina i o kojoj sva hrvatska djeca svakako trebaju opširnije učiti, ovdje valja postaviti dva vrlo važna pitanja koja čine zanimljiv povod za posebnu novinsku priču.

·         Je li ovaj propust posljedica nečijega neznanja o ovome vrlo važnom događaju/procesu hrvatske povijesti?

·         Je li ovaj propust povezan sa svjetonazorskim uvjerenjima autora kurikula ili odgovornih osoba koje su u kurikulu Povijesti iz 2016. uvrstile kontroverznu rečenicu kako je Domovinski rat bio sukob na „bivšem jugoslavenskom prostoru“?

4.       Zašto su umjesto preciziranih tema vrlo detaljno razrađena metodologija poučavanja povijesti koja po mnogo čemu nadilazi razinu poučavanja u osnovnoj i srednjoj školi?

Naime, prethodno spomenuti, odmak od jasnog i transparentnog navođenja tema koje bi se trebale obrađivati na nastavi Povijesti jako odudara od dobre profesionalne prakse. Primjer toga je udžbenik Common Core Curriculum: United States History, objavljen 2014. u izdanju ugledne američke izdavačke kuće specijalizirane za akademske i obrazovne sadržaje Jossey Bass Wiley, u kojemu su precizno pobrojane i kronološki razvrstane teme koje će biti obrađivane, unutar čega su opet konkretno navedene podteme. Ovdje je posebno zanimljivo da su imena autora ove američke „zajedničke jezgre“ navedena transparentno, skupa s njihovim kompetencijama i profesionalnim iskustvom. Stoga predlažem da se u eventualnoj novoj verziji kurikula Povijesti postupi na isti način kako bi stručna ali i šira javnost općenito imala puni, transparentni, ali i lako razumljiv uvid u to što će hrvatska djeca učiti u nastavi Povijesti. Također, vrlo je važno stručnoj, ali i široj javnosti transparentno navesti podatke tko je i s kakvim kompetencijama i profesionalnim iskustvom autor kurikula Povijesti.

5.       Zašto je kurikul Povijesti toliko usredotočen na pet koncepata poučavanja? 

Kako sada stvari stoje, ti koncepti formulirani su toliko opširno i detaljno da je upitno koliko je ovakav pristup izvediv na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. Da je tome tako, svjedoče i sljedeća rečenica, kojih je u tekstu kurikula obilje: „Strukturirani rad za većinu učenika u ovom ciklusu podrazumijeva rad koji ima uvod, razradu i zaključak, u kojem postoji logički slijed odlomaka i poglavlja te u kojem je tekst popraćen navođenjem izvora informacija u osnovnoj formi.“

Iako ova zamisao potpisniku ovih redova izgleda vrijedna učiteljskog truda – jer bismo time obrazovali vrlo kompetentne učenike, spremne za aktivan pristup budućnosti – čitava zamisao u konkretnoj stvarnosti obrazovnog sustava izgleda neizvedivo iz više razloga.

·         Pojednostavljena digitalizacija vezana uz društvene mreže i fokusiranost na kratke video sadržaje kod većine učenika sasvim je uklonila želju za čitanjem.

·         U konkretnoj prosvjetnoj stvarnosti ovako zamišljeni pisani uraci mogli bi sa sobom povući pitanje preopterećenosti učenika, a posebno u kontekstu pisanih zadaća iz hrvatskog i stranih jezika.

·         Treće, a možda i najvažnije, nije izvjesno da će učenici, ali i njihovi roditelji, blagonaklono gledati na pristup koji bi u njihovim očima mogao izgledati kao pretjerano apstraktan i opsegom vrlo opširan, zahtjevan.

Da je tome tako, svjedoči odlomak iz onoga što se zahtijeva od studenata studija povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. „Studentima pruža znanje i kompetencije s područja povijesti. Ujedno razvija njihove opće sposobnosti da raščlanjuju i tumače različite probleme, prosuđuju o njima i tumače ih, te da na akademski način priopćavaju zaključke koje su izveli i raspravljaju o njima. Studenti upoznaju osnovne povijesne procese, strukture i događaje od prapovijesti do suvremenosti iz svjetske, europske, regionalne i nacionalne povijesti kroz kolegije koji daju dijakronijski pregled povijesnog toka.“

Usprkos vidljivim razlikama, očito je da su konceptualni zadaci u kurikulu Povijesti, posebno u kurikulu za osnovnu školu, previše blizu zahtjevima visokoškolskog izučavanja povijesti. Stoga predlažem da se, koliko je god to moguće, konceptualni pristup pojednostavi i približi novoj generaciji „cyber-učenika“.

6.       Što točno znači rečenica „vrednovanje naučenog u kontekstu predmeta, odnosno njegovih pojedinih elemenata vrednovanja“? 

Ova rečenica, koja nije sasvim jasna i u uvjetima našega školskog sustava otvara mogućnost za višestruke zabune, otvara pitanje transparentnosti sustava ocjenjivanja kakav je opisan na kraju kurikula. Naime, nije izvjesno da će učenicima i njihovim roditeljima biti transparentna i sasvim razumljiva zamisao ocjenjivanja koja bi se temeljila na postocima navedenih elemenata učenja od kojih koji bi se na kraju godine trebala konstruirati ocjena na skali ocjena od 1 do 5. Čak štoviše, vrlo je vjerojatno da će se roditelji i djeca uvijek iznova pitati što se točno uči na nastavi Povijesti i kako se naučeno znanje ocjenjuje jer će višeslojnost i kompleksnost poučavanja i ocjenjivanja izazivati zabune.

7.       Što točno znači rečenica da se nastava Povijesti treba izvoditi u sigurnom i poticajnom okružju, koja se – bez jasnog i vidljivog razloga – provlači kroz kurikule još od 2016.?

Kakvo je okruženje „sigurno i poticajno okruženje”? Znači li to da se nastava Povijesti ne može odvijati u školi u kojoj se dogodilo nasilje, koje je sve češći fenomen u našim školama. Znači li da se nastava Povijesti ne može organizirati u okružju u kojemu je previše vruće (u Dalmacija u lipnju i rujnu temperature prelaze 30 Celzijevih stupnjeva, bez klimatizacije) ili previše hladno (škole bez odgovarajućeg grijanja u unutrašnjosti Hrvatske)? Zato sam slobodan ponovno predložiti, kao što sam to učinio i 2016., da se ovaj odlomak u cijelosti ukloni iz prijedloga kurikula. Isto treba učiniti i s rečenicom o tome kako učionice Povijesti trebaju biti opremljene odgovarajućom informatičkom opremom jer u ovome trenutku nešto takvo nije moguće.

8.       Što točno znači rečenica navedena u tablici Oodgojno-obrazovni ishodi na razini „dobar“ na kraju razreda?

Znači li ovo da priložena tablica treba biti predložak po kojemu će učitelji konstruirati spomenuti način ocjenjivanja? Ako je tako, zašto u tablicama nisu razrađeni ishodi za ocjene od 1 do 5?

dr. sc. Tihomir Rajčić, Split

[email protected]

 

Komentari

Croative top

‘Velikaya Horvatiya’ – od Moskve do Crnog mora, od Kavkaza do rijeke Tise!

Published

on

Tekst Velikaya Horvatiya temeljen na monografiji tima ruskih znanstvenika na čelu s Aleksanderom Mayorovim, iz 2006. : monografija o kasnoantičkom carstvu pontskih Iranohrvata (recenzija – izvod).

Abstract:
Recension and digest of the monograph by Alexander Mayorov (Sankt-Petersburg University 2006), on the ancient Great Croatia, an extensive early state of Iranic Croats between the rivers Tissa and Don in Eastern Europe, dating from 4th to 6th century AD.
 

U V O D

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice !.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije ‘Velikaya Horvatiya’.

Objektivnost i neutralnost

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas. Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, – Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija ‘Velikaya Horvatiya’ djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

Predslavenski Iranohrvati

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca. Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

Velika i Bijela Hrvatska

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Smještaj Velike Hrvatske

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

Doba Velike Hrvatske

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj gotski poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi rane Hrvate kao Harvaða fjöllum). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Ranohrvatska černjakovska kultura

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

Kasnija slavizacija Iranohrvata

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Pontsko-indoarijski Prahrvati

Na Historijskom fakultetu u Petrogradu pod vodstvom prof. Mayorova na neistraženim ranim Hrvatima već intenzivno radi šira ekipa suradnika koji su sad najbolji istraživači ranohrvatske povijesti prije stoljeća VII, danas daleko jači od svih naših domaćih povjesničara. Npr. mladi Žih M. Ivanovič je u svojoj tezi (2005) potvrdio da kasnoantički pontski Prahrvati iz Velike Hrvatske po iskonu vjerojatno nisu Iranci nego Indoarijci, čime se uklapaju u druge bliske pontske etnogrupe kao Sindi, Maeoti itd.- što su naši dogmatski jugohistoričari dosad žestoko odbijali kao navodni rasizam.

POREDBENI ZAKLJUČCI

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.
Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno (Akimova 1988). Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

Komentari

Continue Reading

Croative top

NAJVEĆI DEFANZIVNI VOJSKOVOĐA I. SVJ. RATA: “Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska.”

Published

on

Jedan od najslavnijih hrvatskih pravoslavaca, rođen na dan 13. prosinca 1856. (po grgurevskom kalendaru) u hrvatskoj pravoslavnoj graničarskoj obitelji iz prostora Hrvatske vojne krajine (Umetić kraj Kostajnice) hrvatski i Habsburški vojskovođa Svetozar barun Boroević pl. Bojna.

On je jedini hrvatski general koji je stekao čin vojskovođe (feldmaršal) u K.u.K. monarhiji. Najpoznatiji je po svojim vojnim dosezima protiv Rusa na Istočnom bojištu, no najveću slavu mu donosi 12 bitaka na Soči protiv Talijana, od kojih je kod 11 uspješno vodio obrambenu strategiju, a u 12. bitci poznatoj pod nazivom Bitka kod Kobarida, nanio je teški poraz talijanskoj vojsci i došao pred same Mletke. Bio je jedan od značajnijih zagovornika trijalizma, a dodijeljen mu je počasni doktorat Sveučilišta FJI u Zagrebu. Ostao je zapamćen po nadimku Lav sa Soče.

Najzanimljivija epizoda koja se može naći na talijanskoj wikipediji (kad tako kažu sami Talijani, treba im vjerovati!) kaže da je u jednoj bitci od 15. do 19. srpnja 1916. na Soči, tzv. Bitka kod Podgore (Bataglia di Podgora), sudjelovalo oko 1600 Talijana i 400 na strani K.u.K monarhije uglavnom Hrvati (Dalmatinci i Tršćani, nešto Slovenaca).

Gubitci (poginuli, ranjeni, nestali) na strani Talijana nešto preko 200, na strani Hrvata – NULA, ZERO, O…!

Pogledajte screenshot s talijanske wikipedie (obratiti pozornost na desnu stranu, zapovjednici i statitsika gubitaka: hrvatska strana – prazna)

Zbog svog hrvtstva, Srbi su ga mrzili, a srbo-orjenirani Hrvati ignorirali, tako da se nije smio vratiti u tu zlosretnu SHS kraljevinu, nego je umro u siromaštvu i od svih zaboravljen, u Austriji.

To je jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa – pravoslavac Svetozar Boroevic – von Bojna: Neka mu je vječna slava!

Croative.net

 

Komentari

Continue Reading

Croative top

Kako Hrvati u Australiji, uz Lijepa li si, slave hrvatske mega-uspjehe

Published

on

Evo kao ponosni Hrvati iz Australije slave uspjehe svoje stare domovine… trebali bi se trgnuti iz mrtvila koji nam nameću glavni mediji, i ponosno pokazati, tko smo i što možemo… A možemo puno, to smo pokazali i zadnjom pobjedom u Davis cupu, a pogledajte tko su nam rivali – same svjetske sile…

Bravo Hrvati, posebno oni u Svijetu!

Nadamo se da će u budućem hrvatskom preporodu, upravo oni imati jednu od glavnih riječi… !

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno