Connect with us

Istaknuto

NOVI JELOVNIK

Published

on

Ja sam kruh života koji siđoh s neba.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«

Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Riječ Gospodnja.

(Iv 6, 41-51)

„Očevi vaši jedoše u pustinji

manu i pomriješe.“

Čovjek, nazovimo ga Mate, svakog tjedna daje 50 kuna jednom te istom prosjaku u svojem gradu. Jednog tjedna dođe on do tog prosjaka i umjesto 50 kuna udjeli mu 30 kuna. Prosjak se začudi i prigovori mu: „Zašto si mi dao samo 30 kuna?“ – Naš Mate mu odgovori: „Ostao sam bez posla. Recesija je.“ – Prosjak će na to: „Koje li sam ja sreće, tebi krenulo loše, a ja moram patiti.“

Danas je moderno kukati, prigovarati, žaliti se na sve. Vrijeme je svekolikih promjena koje ljude ostavljaju zbunjenima. A ljudi teško prihvaćaju promjene, poglavito one drastične.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Sve više čujemo kako neki, i to sve glasnije i glasnije, nameću tezu – „kako je nekad bilo bolje“. Naravno riječ je o bivšoj državnoj tvorevini u kojoj nas je većina živjela. Ta teza, koja perfidno, iz čitave priče apstrahira pojam slobode, identična je situaciji u kojoj se je našao židovski narod nakon što ga je Bog izbavio iz egipatskog ropstva.

Na svojem putu, kroz pustinju, u obećanu zemlju, Židovi su se žalili na manu kojom ih je Bog hranio s neba. Bio je to kruh koji im je redovito stizao svakog dana. Pa ipak mrmljali su i neprestano su govorili o obrocima koje su jeli za vrijeme svojeg sužanjstva u Egiptu.

U ovonedjeljnom čitanju svjedočimo nezadovoljstvu Židova kojima Isusove riječi da je on „kruh života“ nikako ne odgovaraju. Oni se neprestano vraćaju na temu mane, iako su baš tu u pustinji njihovi prigovori bili najglasniji.

Umjesto zahvalnosti oni su prigovarali Mojsiju i Aaronu.

»Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« (Izlazak 16,3)

Njihovo je prigovaranje eskaliralo u svađu. U biti, oni su prigovarali Bogu, a svađali su se s Mojsijem, jer je on bio njihov vođa.

»Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?« (Izlazak 17,3)

Počeli su se čak pitati je li Bog uistinu s njima.

»Je li Gospodin među nama ili nije?« (Izlazak 17,7)

Pa ipak Bog je uvijek izlazio u susret njihovim potrebama.

Ako smo pošteni trebali bismo priznati da se i mi često fokusiramo na ono negativno u našem životu, a rijetko na ono pozitivno. Prigovaramo Bogu kada bismo ga trebali slaviti zbog svekolikih blagoslova kojima nas je obdario. Našu pozornost odvlače razočaranja i krizni trenutci koji su u biti za naše dobro. Za naše duhovno dobro i za naš duhovni rast.

Ali pokušajmo ovako.

Prigovara li većina ljudi barem „tu i tamo“? – Da!

Pomaže li im to? – Ne puno!

Događaju li se loše stvari dobrim ljudima? – Da, događaju (i te kako)!

Imamo li svi mi problema? – Imamo!

Trebamo li podijeliti svoju bol s nekim? – Trebamo!

I zašto je onda prigovaranje nešto loše?

Priznajte, sasvim legitimno pitanje, zar ne?!

Pa, loše je zato što se ono fokusira na problem, a ne na rješenje. Drugo, ono od nas udaljava ljude koji bi nam mogli pomoći. Treće, ne priznaje ulogu Boga u našim životnim izazovima. I konačno, osoba koja prigovara ostaje zarobljena u svojim frustracijama i u svojoj boli.

Ali uzalud svi ovi savjeti. Kada se čovjek žali, kada prigovara, onda to nikada nije nešto konkretno. Mi ljudi uvijek tražimo nešto na što bi se mogli žaliti. I, naravno, mi to uvijek i pronalazimo. Ako čovjek želi prigovarati, onda će on (budite bez brige) – prigovarati.

Možemo mi odsjesti u hotelu s 5 zvijezdica i vjerojatno ćemo prigovarati da se oni na recepciji nisu baš neprestano osmjehivali, ili da vino nije bilo idealno ohlađeno, ili da je kava bila malo duža nego što bi trebala biti, ili da je tepih u sobi bio ipak malo premekan…

Nema savršenih stvari i ako tražimo „dlaku u jaju“ sigurno ćemo je i pronaći.

Iako osoba koja prigovara misli drugačije, prigovaranje nema nikakve veze s okolnostima. Ono je uvijek pitanje – stava. Ako je naš stav dovoljno negativan mi ćemo prigovarati. Prigovarati ćemo i na manu koja nam pada s neba.

Poanta je u našim očekivanjima. Što su naša očekivanja veća to se mi lakše i više razočaramo kada se ona ne ostvare. Što manje očekujemo to ćemo vjerojatnije vidjeti puno toga dobrog u svemu onome što nam se dogodi. Očekivanja, poglavito nerealna, a ta su kod nas i najčešća, nikada ne pridonose našoj sreći.

Ako očekujemo savršenstvo život će nas uvijek razočarati. Kad očekuješ malo onda te život uvijek ugodno iznenadi.

Očekivanja nam je nametnuo svijet. Svijet ih je i oblikovao. A kako je svijet daleko od bilo koakvog savršenstva onda nam je razočaranje zajamčeno.

Izlaz?

Život i sve ono povezano sa životom Božji je blagoslov kojeg Bog spušta na nas. Nezaslužen, ali blagoslov. Ako stvari gledamo na taj način biti ćemo ispunjeni zahvalnošću i postati ćemo imuni kada je riječ o prigovaranju.

Za sve to postići potrebno je imati snage odhrvati se svim tim silnim promjenama. Mi živimo u vremenima brzih i temeljitih promjena.

Naša povijest i naša tradicija izvrgnute su duhovnim buldožerima kako bi se raščistio prostor duha u nama za novogradnju.

Političari, znanstvenici, mediji odstranjuju ono što je generacijama postojalo, a sve kako bi usadili u nama nešto novo. Tradicija se eliminira. Istina se ubija.

Rezultat je – kaos. Konfuzija u ljudskim glavama i zbrka u društvu. Ovo društvo je definitivno izgubilo moralni kompas i pluta na morima relativizma.

Nama treba referentna točka. A to je stol Gospodnji. Kroz 2000 godina generacije kršćana za tim stolom se okupljaju i blaguju. Za tim stolom vrijedi novi jelovnik. Za tim stolom nema ni gladnih ni žednih. Nitko ne mrmlja. Nitko ne prigovara. Jer je na njemu poslužen – kruh života.

 

„Tko bude jeo od ovoga kruha,

živjet će uvijeke.“

Ivica Ursić

Komentari

Istaknuto

PRKOSNO IZ TURSKE – Cavusoglu: Tursku neće zaplašiti Trumpove prijetnje

Published

on

Došao je novi, žestoki modgovor iz Turske koja sada izaziva odgovorom Sjedinjenim Državama da se neće dati zastrašiti nakon što ju je američki predsjednik Donald Trump upozorio da će biti ekonomski uništena ako napadne kurdske snage u Siriji.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu prekorio je Trumpa, kazavši na konferenciji za novinare u ponedjeljak u Ankari da “strateški partneri ne komuniciraju putem Twittera i društvenih medija”.

“Naši kanali su otvoreni”, rekao je, dodajući da je Trump dva puta nazvao turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kako bi razgovarali o koordinaciji povlačenja američkih snaga iz Sirije.

Sjedinjene Države će “uništiti Tursku ako napadne Kurde“, napisao je Trump na Twitteru u nedjelju, predloživši da se uspostavi “sigurna zona široke 20 milja (32 km)”.

„Isto tako, ne želim da Kurdi izazivaju Tursku. Rusija, Iran i Sirija će imati najveću korist od dugoročne američke politike uništavanja DAEŠ-a u Siriji — prirodnih neprijatelja. I mi imamo koristi, ali sada je vrijeme da dovedemo naše trupe kući. Zaustavite beskrajne ratove!“, istakao je Trump tada u svom tweetu.

Trump je u prosincu najavio da će povući svoje postrojbe iz Sirije, proglasivši rat s Islamskom državom završenim.

“Prijetiti Turskoj ekonomski ne vodi nikamo”, rekao je Cavusoglu, podsjetivši da je upravo Erdogan prvi predložio uspostavu sigurne zone.

Erdoganov glasnogovornik Ibrahim Kalin poručio je da teroristi ne mogu biti partneri i saveznici.

“Turska očekuje od SAD-a da poštuje naše strateško partnerstvo i ne želi da teroristička propaganda na njega baci sjenu.”

Naglasio je da ne postoji razlika između Islamske države, Kurdistanske radničke stranke i sirijskih Kurda. “Nastavit ćemo se boriti protiv svih njih”, poručio je putem Twittera.

Sirijski Kurdi bili su najučinkovitiji američki saveznici u borbi protiv Islamske države.

Erdogan je prošli mjesec odgodio planiranu vojnu ofenzivu na sjevernu Siriju, ali i upozorio da to neće biti unedogled.

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…

Published

on

“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu     Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji. (više…)

Komentari

Continue Reading

Istaknuto

Sezona račvastih jezika

Published

on

Nedavno je Tomislav Jonjić u ”Bujici” iznio zanimljivu opasku. Rekao je, otprilike, da sama pojava Zlatka Hasanbegovića djeluje na samozvane antifašiste baš kao svračići na guju nevjestu iz Šume Striborove. Ne mogu se suspregnuti i ne odati se, nego moraju isplaziti račvasti jezik i tako otkriti svoju zmijsku narav.

Da ništa drugo korisno nije učinio Hasanbegoviću bi već i zbog toga bilo zajamčeno ugledno mjesto u suvremenoj hrvatskoj politici. Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Hasanbegović na sebe privlači toliku količinu mržnje pseudolijevih i projugoslavenskih snaga da na temelju toga možemo pouzdano ustvrditi da je riječ o iznimnom političaru i domoljubu.

Kukavni prebjeg u Bandićev tabor, stanoviti Polovanec, pokušao je izgovor za bijednu izdaju opozicije pronaći u Hasanbegovićevu prezimenu. Kao, Hasanbegovićevo prezime nije zagrebačko! Hvala Bogu da Bandićevo jest. No, treba biti pošten i dodati da tzv. Bandićeva opozicija nije ništa drugo ni zaslužila nego da bude izdana. Jer ne izdati Anku Mrak i Gordana Marasa – to nije ništa drugo do izdaja zdrave pameti i dobrog ukusa. Ali pustimo sad to, vratimo se Hasanbegoviću i račvastim jezicima. Na Polovanca se nadovezao Beljak pokušavajući galamom i bezobrazlukom nekako zabašuriti činjenicu da upravo tajnik njegove stranke, Ilija Ćorić, održao Bandića na vlasti u Zagrebu.

Beljak na svom profilu piše: ”… a Hasanbegović je, uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda. I jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića, samo je prevelika kukavica da to javno i prizna. Efendija Hasanbegović je obični domaći izdajnik, kriptonacist i lažov.” Nepatvoreni govor ljubavi, to ni Glavašević i Matić ne mogu nadmašiti! Međutim, ne piše stručnjak za autoradije u afektu, to ne. Štoviše, svaka je riječ pomno odvagana. Paralela s Kusturicom, nepriznavanja Hasanbegoviću prava na hrvatski identitet, ubacivanje u priču Luburića i Pavelića, domaćih izdajnika i nacista, kao i nazivanje Hasanbegovića efendijom – sve je to sračunati da Hasanbegovića što više uvrijedi, obezvrijedi i, nada se Beljak, omrzne u očima običnih Hrvata. Jer Beljak, vodeći se valjda vlastitim primitivizmom i mržnjom prema onima koji drukčije misle, misli da su Hrvati zadrti klerofašisti koji ne mogu prihvatiti da Hrvat može biti i islamske vjeroispovijesti.

Ovaj model ocrnjivanja Hasanbegovića lažni antifašisti perpetuiraju otkako se Hasanbegović pojavio na političkoj sceni. Tomić ga je zvao ”retardom i balijom”, Hajdaš Dončić poturicom, Frljić ga je u kazališnoj predstavi prikazao kao svinju itd. Iz toga se mogu iščitati dvije stvari: da tzv. antifašisti nisu antifašisti nego jugonacionalisti i da su Hrvati islamske vjeroispovijesti označeni kao meta prema kojoj se ne smije imati nikakvog obzira jer su smetnja obnovi Jugoslavije u bilo kojoj varijanti. Polovanec, Beljak i slični instinktivno osjećaju koga i kako treba napadati da bi se sebi priskrbio glas naprednjaka, antifašista, urbanog dečka.

No, ne brinu mene toliko šovinistički ispadi drugorazrednih političara ni govnom ovjenčanih pjesnika koliko sve češće strjelice odapete na Hasanbegovića i NHR i na desnim portalima. Nekako tu njušim HDZ-ov agitprop, cijele kohorte na baš bistrih trolova, svrha kojih je upornim ponavljanjem floskula o ”Hasinoj” nejasnoći i neodređenosti glede statusa Hrvata u BiH posijati nemir i nepovjerenje u biračko tijelo sklono kroatocentričnim političkim opcijama. Ako se odnosi s Bošnjacima nastave komplicirati, a svi su izgledi da hoće, to će se zabijanje klina između hrvatskih birača i sve omiljenijeg Hasanbegovića nastaviti još žešće nego dosada. Žalosno bi bilo ako bi Tomiću, Frljiću, Beljku i sličnima uspjela provokacija.

Uostalom, da bi Hrvatska uistinu mogla pomoći Hrvatima u BiH, nužno je da prethodno pomogne sama sebi, to jest da provede barem simboličnu lustraciju i riješi se ”partijskog nasljeđa”. Ta ”partijska” mreža, čini se, uspješno prelazi stranačke granice i još uvijek funkcionira kao jedina istinska vlast u zemlji. Hasanbegovićeva uloga u toj poželjnoj tranziciji, kako sada stvari stoje, mogla bi biti vrlo važna. Ako ništa drugo, ono barem da prikrivene zmije pokažu svoj račvasti jezik.

Damir Pešorda

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno