Connect with us

Croative top

Novi film Nikole Kneza “Bleiburg: Titova dozvola za genocid”

Objavljeno

- datum

Izašao je novi dokumentarni film američkog redatelja i producenta Nikole Kneza “Bleiburg: Titova dozvola za genocid”.

Ovaj film prikazuje jedinstvena svjedočanstva engleskih oficira, pripadnika 8. britanske armije koji su bili stacionirani na Bleiburgu, partizana pokajnika i ubojica, preživjelih Hrvatskih civila sa Bleiburga te povjesničara, i istraživača počinjenih zločina. Uz pomoć povijesnih dokumenata te novootkrivenih masovnih grobnica ovaj film jasno opisuje kršenje međunarodnog prava koje je dovelo do Blajburške tragedije odnosno holokausta Hrvatskog naroda.

Knez: Nevjerojatni zakon šutnje

“Očekivao sam otvorene puteve i želju svih aktera za iznošenjem istine. No “zakon šutnje” sa ljevog i desnog političkog spektra odnosno njenih predstavnika ostavio je  čudnu spoznaju da vladajućim strukturama u Hrvatskoj nije stalo do iznošenja istine, do brige o stradalnicima svoga vlastitog naroda, do raščišćavanja povijesnih nemilih događaja. Njihova nebriga, šutnja i pokušaj skrivanja tog strašnog zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima govori da smo još uvijek pod nadzorom mentalnog komunizma.” rekao je Nikola Knez za croative.net.

Autor filma: “Bleiburg: Titova dozvola za genocid”, Nikola KNEZ

Original ovog filma “Bleiburg: Tito s License for Genocide” napravljen je za američku odnosno svjetsku publiku sa ciljem da konačno na pravi način informira i prikaže stvarno stanje stvari nakon drugog svjetskog rata u novoosnovanoj masonskoj Jugoslaviji. Štoviše, film povezuje događaje od 1941. sa 1991. godinom.

Knez: od terorista do masovnih ubojica

“Želio sam prikazati jasnu i neprekinutu liniju zločina kroz cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije po kojoj je vidljivo da je ta umjetna tvorevina započela svoje postojanja kao teroristička organizacija, živjela kao tamnica hrvatskog naroda u kojoj je likvidirano preko 1.2 miliona ljudi (službeni engleski i američki podaci), kroz čije logore, torture i ispitivanja je prošlo preko 3,7 milijuna ljudi te završila postojanje sa masovnim ubijanjem civila na Ovčari, rušenjem jednog cijelog grada Vukovara  te genocidom u Srebrenici ” opisuje Knez ” tu je vidljiv jasan i neprekinut trag nevine ljudske krvi, proliven od strane jugoslavensko-srbskih zločinaca pod kapom Socijalističke Internacionale čiji je pobočnik Josip Broz Tito zauzeo 10. mjesto na svjetskoj listi ubojica svih vremena” (službeni engleski i američki podaci).

Film je premijerno prikazan u Ženevi, Švicarska na 32nd International Academic Conference of the Institute for Social and Economic Sciences i pobudio mnogo zanimanja i čuđenja. Nakon toga autor je bio pozvan od strane Fulbright Association gdje je na 40. godišnjici postojanja te organizacije u Washingtonu DC, USA, prezentirao problematiku prisilne repatrijacije Hrvata kroz dva uradka.

Knez: Osuda totalitarnog komunističkog režima

“U komunikaciji sam s članovima Odbora za politička pitanja Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koji je izradio Rezoluciju 1481, osuđujući zločine totalitarnih režima. Iako rezolucija nije postigla dvotrećinsku većinu potrebnu za usvajanje od strane cijele Skupštine 2006. godine, nadam se da će moj filmski projekt pomoći u promicanju njegove ponovne uspostave te time i osnažiti platformu za konačnu osudu komunističkih zločina i zločinaca, posebice na Hrvatskoj sceni” izjavio je Knez za naš portal. 

Film je podijeljen većini akademskih institucija u Americi te članovima američkog kongresa.  Premijera filma u SAD-u zakazana je za 2018. i održat će se na američkom nosaču aviona iz WWII rata “USS Lexington” s predstavnicima javnih dužnosnika, uglednih američkih odvjetnika i stručnjaka u zajednici.

Knez: film kao diplomatski alat

“Drago mi je da ovaj film postaje sastavni dio akademske pedagogije u Americi kao i potencijalno moćni diplomatski alat koji će ispravno intepretirati dio povijestne istine o stradanju hrvatskog naroda” rekao je Knez “gledam perspektivno prema mogućnosti prikazivanja filma našoj publici u Hrvatskoj iako prvi kontakti ne odišu optimizmom.”

Događaji koji se obrađuju u ovom filmu upućuju na to da kriza savjesti povezana s masovnim genocidom nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini, koja se rijetko raspravlja ili spominje u literaturi, i dalje pridonosi političkoj, ekonomskoj i moralnoj nestabilnosti i nesigurnosti u spomenutim zemljama.

Knez: Glavni ciljevi ovog filmskog projekta

        “Želja mi je dati glas Hrvatskom narodu koji je bio žrtva zločina totalitarnog komunističkog režima, tražiti formalno priznanje vlade za počinjene zločine bivše Jugoslavije, upotrijebiti svjedočenje žrtava i nedavno otkrivenu potvrdu zločina kako bi se podigla javna svijest o potrebi okončanja državne korupcije, suzbijanja dokaza i stalnog oponašanja mitova da nije počinjen nikakav zločin, dovođenje počinitelja na sud, potaknuti inicijative javne politike koje se usredotočuju na demokratsku izgradnju nacije, transparentnost i prijenos moći daleko od starih elita u pokušaju da se nastavljaju nedemokratske prakse koje i dalje pogađaju našu Hrvatsku državu.” rekao je Knez.

O čemu film govori?

1945. godine, samo nekoliko dana nakon završetka 2 svjetskog rata, Tito i njegovi partizani započeli su masovnim likvidacijama muškaraca, žena i djece te svih onih koje su smatrali neprijateljima njihovog režima. Prema zapisima britanskog Ministarstva vanjskih poslova, 200.000 hrvatskih i slovenskih vojnika i vojnih osoba, kao i 500.000 civila koji su na kraju Drugog svjetskog rata tražili azil, došli su do Bleiburga očekujući da će se Britanci pridržavati načela Ženevskih konvencija i pružiti im utočište odnosno omogućiti slobodan prolaz do sigurnih američkih zona u Italiji.  Analizom povijesnih dokumenata, nedavno objavljenim dokazima masovnih grobnica, intervjuima s preživjelima, počiniteljima koji su priznali zločine, britanskim časnicima, znanstvenicima i službenicima vojne obavještajne službe, pratimo prisilnu repatrijaciju u Jugoslaviju od čak 700.000 hrvatskih civila.

Umjesto da ih propuste prema Italiji, Englezi su natovarili ljude u vlakove i kamione te ih na prijevaru poslali nazad u komunističku Jugoslaviju, direktno u ruke Titovim ubojicama. Ostale su prisilili na marševe smrti koji su se protezali kroz cijelu Jugoslaviju. Podaci upućuju na to da su kršenja Ženevskih konvencija dovele do smrti mnogih pojedinaca od strane jugoslavenskih partizana. Nitko za te zločine do 2018. godine još nije odgovarao pred sudom.

Većina tih ljudi bila je mučena, ponižavana i ubijana u velikim masama. Ovaj film razmatra zlodjela u kontekstu međunarodnog zakona o ljudskim pravima, raspravlja o zločinima protiv čovječnosti te zaštiti izbjeglica, tražitelja azila i ratnih zarobljenika. Otkrivanje dugo skrivene istine i provođenje međunarodnog zakona radi zaštite od budućih zločina, osuda zločinaca i komunističkog režima Jugoslavije jesu koraci u smjeru društvene pomirbe i renesanse hrvatskog društva.

Film možete nabaviti na stranicama Hrvatskog Filmskog Instituta, www.hfi.mobi.

H.Skit.

Komentari

Croative top

Kako Hrvati u Australiji, uz Lijepa li si, slave hrvatske mega-uspjehe

Objavljeno

- datum

Evo kao ponosni Hrvati iz Australije slave uspjehe svoje stare domovine… trebali bi se trgnuti iz mrtvila koji nam nameću glavni mediji, i ponosno pokazati, tko smo i što možemo… A možemo puno, to smo pokazali i zadnjom pobjedom u Davis cupu, a pogledajte tko su nam rivali – same svjetske sile…

Bravo Hrvati, posebno oni u Svijetu!

Nadamo se da će u budućem hrvatskom preporodu, upravo oni imati jednu od glavnih riječi… !

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Croative top

Kolektivno krivi – poslijeratna krivnja jugoslavenskih Nijemaca

Objavljeno

- datum

Foto: HKV, Tomislav Sunic: Ritualni partizanski pokolji Njemaca u Vukovaru

U jednom hrvatskom radnom logoru umrlo je po završetku Drugog svjetskog rata tisuće ljudi – jer su imali njemačke predke. Njihov put patnje bio je skoro pola stoljeća tabu tema, do danas ne zna većina Hrvata ništa o žalosnoj poslijeratnoj sudbini Podunavskih Švaba u Slavoniji

Trošni metalni križevi i kameni nadgrobni spomenici smjenjuju se
na groblju logora Valpovo. No najviše
mrtvih žrtava pokopano je ovdje anonimno.  (Foto: Veronika
Wengert)

Valpovo – jedan neugledni provincijski grad u nizini Istočne Slavonije, u
kojemsu stari habzburški graditelji ostavili svoj arhitektonski rukopis. Jedan poljski put s dubokim usjeklinama vodi od glavne ceste do jedne livade, koju nitko više ne kosi. Zidovi zemlje presjecaju jarko zelenilo, na horizontu protežu se kukuruzišta prema vedrom nebu. Nikola Mak (Nikolaus Mack) silazi iz kola, odlazi nekoliko koraka u desno i pokazuje na lijevo. Za jedan kratki trenutak pretvara se prošlost u sadašnjost, jedino kroz njegove riječi i geste. Nikakav natpis, nikakav znak na rubu puta ne tumači ništa o zaboravljenoj livadi. Ovdje je jedna uz drugu bilo poredano 14 baraka, ograđenih hladnom bodljikavom žicom, i u ogradu ugrađenim visokim stražarskim tornjevima. U sedam baraka bili su smješteni žene i djeca, a u ostalima muškarci, sjeća se Mak (Mack). „Europa zna za Auschwitz, ali ništa o Valpovu“, kaže pravnik, koji je danas kao zastupnik u Hrvatskom saboru koji zastupa interese nacionalnih manjina.

Mnogi nadgrobni spomenici mrtvih na groblju logora u Valpovu obilježeni su na njemačkom jeziku.

Valpovo – ovdje se nalazio najveći radni logor njemačke manjine u Hrvatskoj. Kada je osnovan, u Europi su oružja već zašutjela. Od svibnja 1945 ovdje je postepeno na najuži prostor zgurano više od 3.000 osoba, koje su kasnije prisiljene na teške radove u poljima. Svaki treći nije preživio te štrapace. Glad, hladnoća, tifus i tjelesna
iscrpljenost odnijeli su u godinu dana najmanje tisuću ljudskih života. Dvokatni drveni boksovi, kroz čije pukotine su se provlačile bube, uši na glavi i buhe u odjeći, dobrih dana 150 grama kruha i vodenasta juha od ljuski graška – bila je to svakidašnjica u Valpovu. Ubijen nije nitko, no „kotao“ će učinite sve potrebno, bilo je to čvrsto vjerovanje logorskih komesara. „Kotao“ je važio kao sinonim za neumoljivu glad, koja je zatvorenike postepeno pojela.

Samo nekoliko koraka udaljena od prostora bivšeg lagera uzdiže se iz sjene jednog velikog drveta kapelica oker boje. Zubci crne metalne ograde drže znatiželjne posjetitelje na udaljenosti. Sakralni objekt odiše trošan šarm davno prošlih dana. Mjesto, koje izgleda kao stvoreno za Makove vizije:

Spomen područje s informacijama i pokretnim zidovima, zamišlja političar ovdje. Neka vrsta hodočašća, tako da potomstvo ne zaboravi Valpovo.

„MIR SEN SCHWOBELOJT“ – „MI SMO ŠVABSKI LJUDI“

NJEMAČKI KOLONISTI U SLAVONIJI

Hansu Fudereru uspio je
bijeg iz radnog logora.
Danas on u Valpovu
vodi jedan od najvećih
rasadnika Slavonije.

Kad je djetinjstvo Nikolausa Macka prestalo, bio je on upravo osam godina star. U zemlju je došlo proljeće i Njemačka je prije svega nekoliko dana kapitulirala. Vojnici jugoslavenske narodne armije su počeli sistematski pročešljavati kuće njemačke
manjine. Dobrih 200.000 jugoslavenskih Nijemaca još je neposredno poslije rata živjelo u zemlji, dok ih je prema popisu stanovništva 1931 bilo skoro pola milijuna.
Najviše tih takozvanih Volksdeutschen već je krajem 1944 prebjeglo u Njemačku, kada su se Hitlerove trupe povukle s Balkana. Drugi su ostali, jer se nisu osjećali odgovornima za zločine počinjene od strane nacista. Kada su Titovi vojnici odvodili obitelj Mack, ostalo im je tek četvrt sata vremena, za spakirati najpotrebnije. Tako da se Nikolaus Mack našao u jednom pretoplom zimskom odijelu, kada je došao u radni logor u Valpovu. Debela odjeća ga je vjerojatno spasila, kaže on danas. Da ju godinu dana neće mijenjati, nije tada mogao slutiti.

„Mir sen Schwobelojt“ – „Mi smo švabski ljudi“, kaže Mack. Pritom se on poziva na svoje pretke, koji su jednom preselili iz Württemberga, Badena ili Lothringena u istočne regije Habsburgškog carstva.

Samo nekoliko metara udaljena od područja lagera nalazi se kapelica
Sv. Roka. Ovdje bi Nikolaus Mack htio postaviti spomen područje.

Nakon povlačenja osmanlijskih trupa trebali su zemlju Bačke, Baranje ili Slavonije učiniti obradivom i zemlju modernizirati. Bili su vinogradari, važili su za marljive zanatlije, obrađivali su polja i živjeli u njemačkim naseljima Hirschfeld (Sarvaš) ili Josephsdorf (Josipovac) u Slavoniji. Njihove kuće su uvijek imale „Schpajsa“ (špajz, ostavu) i „Hajboden“ (sjenik), s hrvatskim susjedima povezivala ih je pretežno katolička vjera.

Drugi svjetski rat donio je kraj mirnom suživotu: Nijemci su u Jugoslaviji proglašeni kolektivno krivima i optuženi za kolaboraciju s Nijemcima. Preko noći su postali državni neprijatelji, koji više nisu imali nikakvih prava. Odluka Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) od studenoga 1944 imala je fatalne posljedice: posjedi Nijemaca su konfiscirani i prešli su u vlasništvo države. Kroz kolektivno izvlaštenje pojednostavila si je nova Jugoslavija provođenje agrarne reforme. Tko nije mogao dokazati,  da se suprotstavio nacizmu i da je aktivno sudjelovao u partizanima, bio je odmah sproveden u jedan lager. Često je već bilo dovoljno, imati njemačko prezime.

PIJANI KOČIJAŠI IZGUBILI SU MRTVE NA PUTU

PREMA GROBLJU

Oni se zovu Burger, Hettich ili Valter: Žrtve lagera, koje su pokopane u stražnjem uglu valpovačkog groblja. Na njemačkom jeziku na mrtve podsjećaju oštećene ploče s imenima na jednostavnim metalnim križevima. One se izmjenjuju s kamenim spomenicima, koje su puno kasnije postavili potomci mrtvih iz lagera. Najviše mrtvih žrtava ipak je ostalo anonimnima.
Njihovi leševi su bačeni u masovne grobnice, najviše noću, da mjesno stanovništvo ne bi previše saznalo o umiranju u radnom logoru. Samo ponekad, pričaju očevidci, kad bi pijani kočijaš putem izgubio kojeg mrtvaca, bili su stanovnici sljedećeg jutra konfrontirani s masovnim umiranjem pred vlastitim kućnim pragom.

Jedna zaboravljena livada – danas ništa više ne podsjeća na radni
logor Valpovo.

O Valpovu mediji ne izvještavaju. Samo jednom, kada se više od 600 osoba okupilo na groblju lagera, osluhnuli su žurnalisti. Die Volksdeutsche Gemeinschaft aus Osijek (Njemačka zajednica Osijek) godinama se angažirala za projekt: Pregradni zid s utorima koji simboliziraju zemljoradnju etničkih Nijemaca – Eine Stellwand mit eingekerbten Furchen, die den Ackerbau der Volksdeutschen symbolisieren soll – spomenik su darovali Donauschwaben iz cijelog svijeta. Da su na otvaranju u listopadu 2003. godine bili prisutni i visoko pozicionirani hrvatski političari, Mack osjeća kao zadovoljstvo. „To nam je bilo važno, podrška s političke strane, ali i podrška
stanovništva“, kaže on.

ZADNJI VLAK U SMJERU ZAPADA

Na groblju lagera miriše na svježe pokošenu travu, cvjetni aranžman krasi spomenik, svijeća treperi na podnevnom suncu. Održavanje groba preuzeo je Hans Fuderer, od svih zvan samo „Hansik“. Skupa sa svojim sinom Rudolfom vodi on jedan od najvećih rasadnika u Slavoniji, snabdijeva s cvijećem čak i hrvatske gradove na moru. Veselo pozdravlja s „Grüß Gott“ (Pomoz Bog), što malo zvuči bavarski i ponosno pokazuje svoj tipično njemački kameni vrt na ulazu u dvorište. Fuderer je kao mladić proživio pakao radnog lagera Valpovo, no mogao je pobjeći i naći utočište kod rodbine. Bio je to riziko, jer je skrivanje bjegunaca bilo strogo kažnjavano.

Jednostavni drveni križevi podsjećaju na bezimene žrtve.

Samo dva, tri dana su odlučila o daljnjoj sudbini „Hansika“: Skupa s oko 800 zarobljenika iz okolnih lagera našao se mladić opet u jednom prepunom teretnom vlaku u smjeru Austrije. Dok je prvi transport s jugoslavenskim Nijemcima još bio propušten, Austrijanci su uz podršku stranih sila zaustavili sljedeće vlakove. Zemlja se i sama borila s golemim ekonomskim i socijalnim problemima i nije bila u stanju, primiti više stotina tisuća izbjeglica i prognanika. Transport se morao vratiti. Sedam dana trajala je vožnja natrag u Slavoniju, preko Ljubljane i Zagreba. Glad i žeđ prouzročile su mnoge mrtve. „Hansik“ je preživio, no morao je natrag u radni logor Valpovo. Nijemci su trebali tako dugo ostati u lageru, „dok se ne pokaže mogućnost njihovog transporta“, piše povjesničar Vladimir Geiger u svojoj monografiji o radnom lageru Valpovo.

O ČEMU SU JUGOSLAVENSKE ŠKOLSKE KNJIGE ŠUTJELE

Nikolaus Mack pokazuje mjesto groblja lagera Valpovo.

Geiger važi za vodećeg eksperta u Hrvatskoj, koji se bavi sudbinom njemačke manjine. Kao povjesničar pripada on među prve, koji su prekinuli desetljećima dugu, od države naređenu šutnju i o tome otvoreno govorili. Četiri i pol desetljeća bilo je to tabu tema i nije spomenuta ni u jednoj školskoj knjizi, kaže Geiger. Izvještaji očevidaca, koje su publicirale zavičajne udruge u inozemstvu, bili su proglašeni kao neistinita propaganda. Kada je Geiger prosinca 1989 dao svoj prvi intervju, označen je od zagriženih partizana kao lažov. Geiger, koji i sam ima njemačko korijenje, pokazuje se kritičnim s obzirom na povijesne obrade: On prije svega kritizira posebno loše termine i mišljenja, koji su knjige na tu temu, često označili kao „pronacističke”.

Svijest javnosti u Hrvatskoj izgleda da je po pitanju jugoslavenskih Nijemaca podvojen: „Do danas kažu neki, pravo je da im se to dogodilo, dok drugi o tome još ništa ne znaju ili während andere immer noch nichts davon wissen ili to ne žele priznati“, kaže Geiger. Prije svega bivšim komunistima ne odgovara, njihove prijašnje partijske drugove zbog egzodusa Nijemaca prikazati u lošem svijetlu. Nadu pobuđuje, da mlada hrvatska država aktivno podržava istraživanja o Volksdeutschen – kao na primjer Geigerov novi projekt, knjigu o njemačkom selu Krndija u Slavoniji, u kojem je kasnije također otvoren jedan lager.

Dvorac bivšeg habsburgškog grofa
Norman-Prandau je glavna atrakcija u istočnoslavonskom
gradiću Valpovo.
Engleski park okružuje
uređeni prostor.

Radni lager u Valpovu raspušten je u svibnju 1946. Je li zbog protesta Internacionalnog crvenog križa zbog nedopustivih higijenskih uvjeta ili zbog drugih razloga, o kojima se može samo špekulirati. Volksdeutschen koji su preživjeli dobili su otpusnice i morali su se vratiti u svoja prijašnja mjesta – bez da su se smjeli približavati svojim kućama, jer tamo su već odavno bili naseljeni kolonisti iz drugih dijelova zemlje.

Otpusni papiri nisu Nijemce iz lagera Valpovo dugo učinili slobodnim građanima: mnogi su sprovedeni u okolne jugoslavenske logore, od kojih ih je najviše tek 1948 raspušteno, drugi su se morali obvezati obavljati trogodišnji prisilni rad. I mnogi su se nakon insceniranih procesa s lažnim iskazima svjedoka našli ponovno u zatvoru.

Od početka pedesetih godina omogućio je Crveni križ preživjelima iseljavanje u Njemačku. Više od 87.000 jugoslavenskih Nijemaca izselilo se do sredine osamdesetih godina u domovinu svojih predaka. Tko je ostao, prilagodio se. Danas živi oko 3.000 pripadnika njemačke manjine u Hrvatskoj. Većina je već davno zaboravila jezik svojih predaka. Isto tako, kako će jednog dana zaboraviti Valpovo. Još je oko 150 svjedoka toga vremena na životu, no ipak će kad tad i zadnji zatvorenik lagera umuknuti.

  • Autorica je slobodna novinarka. Ova reportaža je nastala u okviru stipendije berlinske zadužbine
    „Erinnerung, Verantwortung und Zukunft“ („Sjećanje, odgovornost i budućnost“). Temu je autorica
    izabrala ne bez osobnih razloga, jer je njena rodbina bila zatočena u radnom lageru Valpovo. Na
    iseljenje njenog oca u Njemačku podsjeća još danas požutjeli papir Crvenog križa, ispostavljen
    početkom pedesetih godina.

Autor: Veronika Wengert,
Prijevod na hrvatski: Zvonimir Mitar, CH

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Croative top

IZVRSNO! OTVORENA VRATA ZAGREBAČKE GLAGOLJAŠKE RIZNICE

Objavljeno

- datum

Glagoljaško središte Frankopan OŠ Frana Krste Frankopana
u suradnji sa Ženskom općom gimnazijom Družbe sestara milosrdnica
s pravom javnosti i Odjelom za hrvatsko glagoljaštvo Matice hrvatske organizira

OTVORENA VRATA

ZAGREBAČKE GLAGOLJAŠKE RIZNICE

od 23. – 27.- listopada 2018.

Raspored događanja je kao na slijedećem plakatu:

DOBRO DOŠLI! 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno