Connect with us

Croative top

Novi film Nikole Kneza “Bleiburg: Titova dozvola za genocid”

Objavljeno

- datum

Izašao je novi dokumentarni film američkog redatelja i producenta Nikole Kneza “Bleiburg: Titova dozvola za genocid”.

Ovaj film prikazuje jedinstvena svjedočanstva engleskih oficira, pripadnika 8. britanske armije koji su bili stacionirani na Bleiburgu, partizana pokajnika i ubojica, preživjelih Hrvatskih civila sa Bleiburga te povjesničara, i istraživača počinjenih zločina. Uz pomoć povijesnih dokumenata te novootkrivenih masovnih grobnica ovaj film jasno opisuje kršenje međunarodnog prava koje je dovelo do Blajburške tragedije odnosno holokausta Hrvatskog naroda.

Knez: Nevjerojatni zakon šutnje

“Očekivao sam otvorene puteve i želju svih aktera za iznošenjem istine. No “zakon šutnje” sa ljevog i desnog političkog spektra odnosno njenih predstavnika ostavio je  čudnu spoznaju da vladajućim strukturama u Hrvatskoj nije stalo do iznošenja istine, do brige o stradalnicima svoga vlastitog naroda, do raščišćavanja povijesnih nemilih događaja. Njihova nebriga, šutnja i pokušaj skrivanja tog strašnog zločina nad hrvatskim civilima i vojnicima govori da smo još uvijek pod nadzorom mentalnog komunizma.” rekao je Nikola Knez za croative.net.

Autor filma: “Bleiburg: Titova dozvola za genocid”, Nikola KNEZ

Original ovog filma “Bleiburg: Tito s License for Genocide” napravljen je za američku odnosno svjetsku publiku sa ciljem da konačno na pravi način informira i prikaže stvarno stanje stvari nakon drugog svjetskog rata u novoosnovanoj masonskoj Jugoslaviji. Štoviše, film povezuje događaje od 1941. sa 1991. godinom.

Knez: od terorista do masovnih ubojica

“Želio sam prikazati jasnu i neprekinutu liniju zločina kroz cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije po kojoj je vidljivo da je ta umjetna tvorevina započela svoje postojanja kao teroristička organizacija, živjela kao tamnica hrvatskog naroda u kojoj je likvidirano preko 1.2 miliona ljudi (službeni engleski i američki podaci), kroz čije logore, torture i ispitivanja je prošlo preko 3,7 milijuna ljudi te završila postojanje sa masovnim ubijanjem civila na Ovčari, rušenjem jednog cijelog grada Vukovara  te genocidom u Srebrenici ” opisuje Knez ” tu je vidljiv jasan i neprekinut trag nevine ljudske krvi, proliven od strane jugoslavensko-srbskih zločinaca pod kapom Socijalističke Internacionale čiji je pobočnik Josip Broz Tito zauzeo 10. mjesto na svjetskoj listi ubojica svih vremena” (službeni engleski i američki podaci).

Film je premijerno prikazan u Ženevi, Švicarska na 32nd International Academic Conference of the Institute for Social and Economic Sciences i pobudio mnogo zanimanja i čuđenja. Nakon toga autor je bio pozvan od strane Fulbright Association gdje je na 40. godišnjici postojanja te organizacije u Washingtonu DC, USA, prezentirao problematiku prisilne repatrijacije Hrvata kroz dva uradka.

Knez: Osuda totalitarnog komunističkog režima

“U komunikaciji sam s članovima Odbora za politička pitanja Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koji je izradio Rezoluciju 1481, osuđujući zločine totalitarnih režima. Iako rezolucija nije postigla dvotrećinsku većinu potrebnu za usvajanje od strane cijele Skupštine 2006. godine, nadam se da će moj filmski projekt pomoći u promicanju njegove ponovne uspostave te time i osnažiti platformu za konačnu osudu komunističkih zločina i zločinaca, posebice na Hrvatskoj sceni” izjavio je Knez za naš portal. 

Film je podijeljen većini akademskih institucija u Americi te članovima američkog kongresa.  Premijera filma u SAD-u zakazana je za 2018. i održat će se na američkom nosaču aviona iz WWII rata “USS Lexington” s predstavnicima javnih dužnosnika, uglednih američkih odvjetnika i stručnjaka u zajednici.

Knez: film kao diplomatski alat

“Drago mi je da ovaj film postaje sastavni dio akademske pedagogije u Americi kao i potencijalno moćni diplomatski alat koji će ispravno intepretirati dio povijestne istine o stradanju hrvatskog naroda” rekao je Knez “gledam perspektivno prema mogućnosti prikazivanja filma našoj publici u Hrvatskoj iako prvi kontakti ne odišu optimizmom.”

Događaji koji se obrađuju u ovom filmu upućuju na to da kriza savjesti povezana s masovnim genocidom nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini, koja se rijetko raspravlja ili spominje u literaturi, i dalje pridonosi političkoj, ekonomskoj i moralnoj nestabilnosti i nesigurnosti u spomenutim zemljama.

Knez: Glavni ciljevi ovog filmskog projekta

        “Želja mi je dati glas Hrvatskom narodu koji je bio žrtva zločina totalitarnog komunističkog režima, tražiti formalno priznanje vlade za počinjene zločine bivše Jugoslavije, upotrijebiti svjedočenje žrtava i nedavno otkrivenu potvrdu zločina kako bi se podigla javna svijest o potrebi okončanja državne korupcije, suzbijanja dokaza i stalnog oponašanja mitova da nije počinjen nikakav zločin, dovođenje počinitelja na sud, potaknuti inicijative javne politike koje se usredotočuju na demokratsku izgradnju nacije, transparentnost i prijenos moći daleko od starih elita u pokušaju da se nastavljaju nedemokratske prakse koje i dalje pogađaju našu Hrvatsku državu.” rekao je Knez.

O čemu film govori?

1945. godine, samo nekoliko dana nakon završetka 2 svjetskog rata, Tito i njegovi partizani započeli su masovnim likvidacijama muškaraca, žena i djece te svih onih koje su smatrali neprijateljima njihovog režima. Prema zapisima britanskog Ministarstva vanjskih poslova, 200.000 hrvatskih i slovenskih vojnika i vojnih osoba, kao i 500.000 civila koji su na kraju Drugog svjetskog rata tražili azil, došli su do Bleiburga očekujući da će se Britanci pridržavati načela Ženevskih konvencija i pružiti im utočište odnosno omogućiti slobodan prolaz do sigurnih američkih zona u Italiji.  Analizom povijesnih dokumenata, nedavno objavljenim dokazima masovnih grobnica, intervjuima s preživjelima, počiniteljima koji su priznali zločine, britanskim časnicima, znanstvenicima i službenicima vojne obavještajne službe, pratimo prisilnu repatrijaciju u Jugoslaviju od čak 700.000 hrvatskih civila.

Umjesto da ih propuste prema Italiji, Englezi su natovarili ljude u vlakove i kamione te ih na prijevaru poslali nazad u komunističku Jugoslaviju, direktno u ruke Titovim ubojicama. Ostale su prisilili na marševe smrti koji su se protezali kroz cijelu Jugoslaviju. Podaci upućuju na to da su kršenja Ženevskih konvencija dovele do smrti mnogih pojedinaca od strane jugoslavenskih partizana. Nitko za te zločine do 2018. godine još nije odgovarao pred sudom.

Većina tih ljudi bila je mučena, ponižavana i ubijana u velikim masama. Ovaj film razmatra zlodjela u kontekstu međunarodnog zakona o ljudskim pravima, raspravlja o zločinima protiv čovječnosti te zaštiti izbjeglica, tražitelja azila i ratnih zarobljenika. Otkrivanje dugo skrivene istine i provođenje međunarodnog zakona radi zaštite od budućih zločina, osuda zločinaca i komunističkog režima Jugoslavije jesu koraci u smjeru društvene pomirbe i renesanse hrvatskog društva.

Film možete nabaviti na stranicama Hrvatskog Filmskog Instituta, www.hfi.mobi.

H.Skit.

Komentari

Croative top

IZVRSNO! OTVORENA VRATA ZAGREBAČKE GLAGOLJAŠKE RIZNICE

Objavljeno

- datum

Glagoljaško središte Frankopan OŠ Frana Krste Frankopana
u suradnji sa Ženskom općom gimnazijom Družbe sestara milosrdnica
s pravom javnosti i Odjelom za hrvatsko glagoljaštvo Matice hrvatske organizira

OTVORENA VRATA

ZAGREBAČKE GLAGOLJAŠKE RIZNICE

od 23. – 27.- listopada 2018.

Raspored događanja je kao na slijedećem plakatu:

DOBRO DOŠLI! 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Croative top

INICIJATIVA “40 dana za život”: U crkvi Sv. Trojice završilo trodnevno Jerihonsko bdijenje za nerođene

Objavljeno

- datum

Jutros, 11. lipnja, svetom Misom, završilo je bdijenje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u crkvici svete Trojice koje je trajalo 3 dana i 3 noći.

Bdijenje je organizirala inicijativa “40 dana za život” povodom blagdana Presvetog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina”. Dvama srcima na osobit nacin se molilo ova 3 dana i noći za spas nerođenih, za sve majke i očeve ranjene pobačajem te za supružnike željne djece.

Svakog dana bdijenja kao vrhunac molitve na nakane slavila se sveta Misa.

U petak na blagdan Presvetog Srca Isusovog bdijenje je započeo svetom Misom fra Ivica Jurić. Na Bezgrešno Srce Marijino Misu je slavio don Boris Vidović a u nedjelju don Tomislav Topčić.
Jutros je don Ivan Marić svetom Misom zatvorio ovo trodnevno bdijenje.

Bdijenju se odazvao veliki broj vjernika koji su na bdijenje dolazili kapo pojedinci, molitvene zajednice i zborovi!

Marija Kulazo-Šošić/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Croative top

‘Velikaya Horvatiya’ – od Moskve do Crnog mora, od Kavkaza do rijeke Tise!

Objavljeno

- datum

Tekst Velikaya Horvatiya temeljen na monografiji tima ruskih znanstvenika na čelu s Aleksanderom Mayorovim, iz 2006. : monografija o kasnoantičkom carstvu pontskih Iranohrvata (recenzija – izvod).

Abstract:
Recension and digest of the monograph by Alexander Mayorov (Sankt-Petersburg University 2006), on the ancient Great Croatia, an extensive early state of Iranic Croats between the rivers Tissa and Don in Eastern Europe, dating from 4th to 6th century AD.
 

U V O D

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice !.

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. – 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije ‘Velikaya Horvatiya’.

Objektivnost i neutralnost

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja – kao u većini takvih radova kod nas. Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, – Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija ‘Velikaya Horvatiya’ djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

Predslavenski Iranohrvati

Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca. Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra.

Velika i Bijela Hrvatska

Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Smještaj Velike Hrvatske

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast.

Doba Velike Hrvatske

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj gotski poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi rane Hrvate kao Harvaða fjöllum). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.

Ranohrvatska černjakovska kultura

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

Kasnija slavizacija Iranohrvata

Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V.st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena.

Pontsko-indoarijski Prahrvati

Na Historijskom fakultetu u Petrogradu pod vodstvom prof. Mayorova na neistraženim ranim Hrvatima već intenzivno radi šira ekipa suradnika koji su sad najbolji istraživači ranohrvatske povijesti prije stoljeća VII, danas daleko jači od svih naših domaćih povjesničara. Npr. mladi Žih M. Ivanovič je u svojoj tezi (2005) potvrdio da kasnoantički pontski Prahrvati iz Velike Hrvatske po iskonu vjerojatno nisu Iranci nego Indoarijci, čime se uklapaju u druge bliske pontske etnogrupe kao Sindi, Maeoti itd.- što su naši dogmatski jugohistoričari dosad žestoko odbijali kao navodni rasizam.

POREDBENI ZAKLJUČCI

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.
Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu, mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno (Akimova 1988). Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno