Connect with us

Marina Kralik

NIZ VELIKIH PREOBRAĆENIKA: Crtice iz života Jacquesa Maritaina (1882-1973)

Published

on

Tekst objavljen u knjizi ”Anđeoski naučitelj”, Zadruga Eneagram, Zagreb 2011.

U predgovoru engleskom izdanju svoje knjige ”Anđeoski naučitelj” koja je izašla u Princetonu 1958. godine, iskusni i zreli sedamdeset i šest godišnji Maritain primjećuje, s distance od ”više od četvrt stoljeća”, kako u njoj ”ima možda malo i odviše mladenačkih zanosa i naglašene retorike”, što bi, pribojava se on, moglo zasmetati čitatelju koji očekuje čisto filozofski diskurs apstrahiran od religijskih uvjerenja autora. Pa ipak, upravo su taj žar i zanos, više nego strogost dokaza ili dosljednost izvoda, bili ono što je tridesetih godina prošloga stoljeća uzdiglo Maritaina među najvažnije ”svjetovne”obnovitelje tomističke filozofije naočigled nastupajuće plime moderne dekadencije, nihilizma i pragmatičnog iracionalizma. Štoviše, njegove ”tomističke” knjige i dan danas mogu zagrijati srce prosječnog čitatelja, jer u njima jasni ideali vječne filozofije sjaje to jače što je noć uma u koju zapada zapadni svijet mračnija. No, najmračniji čas noći upravo je onaj prije svitanja!

Treba odmah reći da se u novijim i službenijim Maritainovim biografijama može primijetiti stanovita tendencija ka umanjivanju uloge koji su u njegovim formativnim godinama imali istaknuti klerici i laici Katoličke crkve, poput dominikanaca o. Garrigou-Lagrangea i o. H. Clerissaca, te Ch. Maurrasa , predvodnika političkog pokreta Action française s katoličkim i nacionalnim predznakom. Zbog njihove snažne, takozvano ”desne” obojenosti, ti pokreti i pojedinci pali su u svojevrstan zaborav pod pritiskom poslijeratnog i poslijekoncilskog liberalnog humanizma, što je donijelo dvostruku štetu. Prvu i veću, jer se to etiketiranje kosi s istinom, i drugu, ne mnogo manju, jer su time i načela na kojima počiva kako tomizam tako i zgrada katoličkoga nauka, a to su autoritet i poslušnost naspram individualističke samovolje, hijerarhija i prioriteti nasuprot deklamatornog egalitarizma, te ideja transcedentnog Apsoluta naspram teorije sveopćeg relativizma, proglašeni ”nazadnima”, nedovoljno modernima a katkad čak i ”nacionalsocijalističkima” i ”fašističkima” pa tako a priori i politički neprihvatljivima. Stoga, iako je Maritain u mnogočemu od toga u svojoj poznoj, američkoj fazi i odstupio, usuđujemo se prognozirati da trajnu vrijednost nose upravo njegovi rani, često zanemareni radovi poput ”Antimoderne” (1922), ”Tri reformatora” (1925.), te do danas još nikad objavljene obimne knjige o Našoj Gospi od La Salette iz 1918. godine.

Mladi Maritain uvrstio se još u studentskim danima u čudesan niz mnogih slavnih intelektualaca koji su konvertirali na katoličanstvo, niz koji je započeo još sredinom 19. stoljeća obraćenjem anglikanskog pastora i profesora, poslije kardinala a danas blaženika J.H.Newmana (1845), potom obraćenjem irskog pjesnika G.M. Hopkinsa (1866), francuskog književnika i diplomata Paula Claudela (1886), N. Tolstoja i V. Solovjova iz ruske ortodoksije(1896), T. Mertona iz ateizma-komunizma, francuskog pisca Leona Bloya, sv. Edith Stein, filozofa Maxa Schellera i Henrija Bergsona (oporučna volja) iz židovstva, engleskih pisaca G. K. Chestertona (1922) te pod njegovim utjecajem Grahama Greena (1926), te prvog teoretičara medija Marshalla McLuhana(1936), da nabrojimo samo neke najpoznatije.

Za Maritaina se obično piše da je konvertirao iz protestantizma, no prije će biti da je to bilo ozračje u kojem je odrastao nego primljena vjerska poduka: njegov djed po majci bio je Jules Favre, odvjetnik, član Parlamenta i Akademije te liberalni republikanac, koji je 1870. imao tešku ulogu da kao ministar vanjskih poslova ‘prijelazne vlade’ s Bismarckom potpiše ugovor o kapitulaciji, gubitak Alzasa i Lorena te goleme reparacije koje je Francuska morala plaćati nakon poraza u ratu s Prusijom, a gotovo odmah potom morao je još i oštro reagirati protiv razbojništava pariške komune. Otac, također odvjetnik i zaposlenik u Favreovoj kancelariji, zarana je napustio obitelj, a majka Geneviève i sestra Jeanne konvertirale su na katolicizam pod utjecajem tada čuvenog pjesnika Charlesa Peguya, i samog obraćenika, omiljenog pisca De Gaulla i autora ode nacionalnoj junakinji Ivani od Arca, a u čijem je časopisu Cahiers de la Quinzaine Maritain objavljivao svoje prve članke o slikarstvu, književnosti i filozofiji, sve do Peguyeve pogibli na Verdunu 1914. godine. Obiteljski je on, dakle, moglo bi se reći, bio upućen na politiku, i to liberalno republikanskoga tipa, što bi se današnjim terminima točnije opisalo kao legalizam i individualizam, dok je vjersku dimenziju stjecao možda ponajprije u svojoj mističkoj težnji za dosezanjem transcendentnog jedinstva i izvora smisla. Pogleda li se lakoća i jasnoća s kojom je mladi Maritain usvajao, razvrstavao i sažimao poduke koje je primao od svojih dominikanskih mentora, ne može se ne pomisliti da je u barem u jednome bio ponešto nalik velikom učitelju Akvincu, u kreposti ”ulivene kontemplacije” riječima o. Garrigou Lagrangea, putem koje su i znanje i spoznaja izvedeni primarno iz susretanja duše s Bogom.

Sklonost Maritaina ka mističnom često se preskače na ime proučavanja njegove druge, političke i realističke faze života. No, razdoblje od 1903. do 1918. g. proveli su Maritain i njegova supruga, rusko-židovska emigrantkinja iz Rostova na Donu s kojom se upoznao u studentskim danima na Sorbonni, u vježbanju pobožnosti, čitanju života svetaca, hodočašćima u marijanska svetišta i otkrivanju tajni gotičkih katedrala po Francuskoj, a također i u zavjetu bračnog celibata koji su držali do smrti, što danas čini osnovu za prijedloge o njihovoj zajedničkoj kanonizaciji, kao uzornog katoličkog braka. U njihovom zajedničkom obraćenju na katoličanstvo navodi se kako je presudnu ulogu imao pjesnik-mistik Leon Bloy, i sam konvertit, koji je živio od milodara, pišući brojna pisma prijateljima, rodbini i poznanicima i potpisujući se kao ”nezahvalan prosjak”, što mu je postalo i nadimkom. Bloy je bio mladome paru prvo vjenčani (1904.) potom i krsni kum (1906.g.), a 30. lipnja 1907. pozvao ih je na hodočašće u gorsko svetište La Salette u Alpama nedaleko Grenobla gdje se još 1846., dvije godine prije revolucija koje su potresle Europu, bila ukazala Naša Gospa čije su poruke poslije izazivale brojne kontroverze.

U brojnim napadima koje je Crkva u Francuskoj doživljavala još od krvave jakobinske revolucije, zatim ponovno u danima pariške komune, te opet kratkotrajnim protjerivanjem dominikanaca 1903. i antiklerikalnim zakonima iz 1905., ukazanje Gospe iz La Salette također se pokušalo upotrijebiti u političke svrhe, ponajviše za uspostavu nacionalne galikanske Crkve po uzoru na anglikansku. Vidjelica Melanija Calvat napisala je (1873.), nakon kraćeg boravka kod karmelićana u Engleskoj, da je primila Gospinu poruku u kojoj se kaže da će ”Rim izgubiti vjeru, i postat će sjedištem antikrista”, izrijek koji se nije pojavljivao u zapisima iz 1851. godine.To je dovelo do uzastopnih zabrana, katkad rasprava o tome, katkad samo napisa, što sve je, izgleda, još povećalo popularnost hodočašća. Maritain je bio više nego očaran, i sva je prilika da je često navraćao u taj gorštački, nedirnut kraj prožet tajanstvom Ukazanja. Godine 1915. u kolovozu se uhvatio pisanja monumentalne knjige o Tajni iz La Salette, a nije ga nimalo smelo ni to što je u prosincu te iste godine papa Benedikt XV. zabranio svaku daljnju diskusiju ili pisanje oko toga. Tri godine poslije donio je u Rim rukopis, više od 700 stranica teksta, no imprimatur mu je bio odbijen. U ”Bilježnicama” iz 1954. Maritain opisuje svoj kratki susret i razgovor s Papom, u kojem ga Papa pita vjeruje li on stvarno da je Gospa tako teške riječi izrekla za Rim i Vatikan, na što Maritain odgovara, navodno, potvrdno. Tek puno godina poslije napisat će: ”Nebesko vrijeme nije isto što i naše vrijeme… objave o božanskim stvarima ‘odozgo’ rečene su iz perspektive beskrajne transcedencije pa se ne odnose na zemaljsku vremensku sukcesiju …stoga ih se i ne može shvaćati doslovno… riječi ‘odozgo’ uvijek su esencijalno nabijene misterijem.” Danas, nakon gotovo sto godina, bilo bi zanimljivo pročitati ta davna zapažanja o prisutnosti nadnaravnog i svetog iz pera budućega diplomata i politologa te vidjeti jesu li i kako njegova mladićka razmišljanja o mističnom iskustvu utjecala na potonje političke teorije o konkretizaciji svetog u društvenom životu.

Vjera u čuda, u zbilju nadnaravnoga i u primat duhovnoga bile su u Maritaina nesumnjivo ojačane koliko saletskim hodočašćima toliko još više zbližavanjem s krugom ljudi koji su u to doba činili jezgro katoličkog otpora konačnoj ateizaciji Francuske. Prvo je to bio opat don Delatte, benediktinac čije je geslo iz Knjige Propovjednika Pulchritudinis studium habentes, pacificantes in domibus suis, o miru u kući koji se postiže proučavanjem ljepote, zacijelo bilo korisno i blisko Maritaineovim preokupacijama i člancima o slikarstvu Roualta, književnosti kuma Leona Bloya i drugih, što ih je bio objavljivao u Peguyevom časopisu. Delatte ga je doskora upoznao s dominikancem o. Humbertom Clérissacom, izrazitim domoljubom i tradicionalistom koji je 1908. postao dušobrižnikom mladog obraćenika i počeo ga uvoditi u tomističke studije. Tri godine poslije otac Clerissac predložio mu je da se pridruži pokretu L’Action française, tada jedinoj prokatoličkoj opciji u Francuskoj u kojoj su masonske lože na tragu afere Dreyfuss uspjele uvesti niz protukatoličkih zakona i mjera, od protjerivanja redovnika, konfiskacije crkvene imovine, do raskidanja konkordata i zabrane katoličkih javnih škola.

Mnogo je tinte već potošeno u obrazlaganju, odnosno ”opravdavanju” tijesne suradnje budućeg ”integralnog humanista” Jacquesa Maritaina s ”integralnim nacionalistom”, kako je sebe i pokret nazivao vođa Akcije od 1900.g., Charles Maurras. Maurras je bio zakleti antidemokrat, antimodernist i pokretač zasad zadnjeg ozbiljnog pokušaja restauracije francuske monarhije. Smatrao je da kriza, rasap i kvarenje društva potječu od francuske revolucije i regicida, te da je nacionalnoj obnovi Francuske potreban jedan središnji mit, koji je on bio pronašao u Ivani od Arca i u katoličanstvu. Njegovo načelo,”politika na prvom mjestu”, znači vjera na drugom, tek kao kohezivni čimbenik nacije, donijela mu je najzad u prosincu 1926. godine osudu i zabranu od strane pape Pija XI., na opće zaprepaštenje konzervativnih katolika koji su se u velikoj većini bili okupili oko Pokreta. Štoviše, da bi potkrijepio ozbiljnost te zabrane, Papa je sljedeće godine zabranio pristup sakramentima vjernicima koji su i dalje bili aktivni pripadnici pokreta, a Maurrasove knjige bile su stavljene na Index librorum prohibitorum.

Političke analize i teološka argumentacija rigoroznih mjera protiv Akcije odvijale su se većinom u isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica[1], poluslužbenom glasilu Sv. Stolice utemeljenom 1850. godine u Napulju što ga je uređivao Luigi Taparelli, brat jednoga od prvaka Risorgimenta u Kraljevini Sardinija. Maurassu se predbacivalo da je instrumentalizirao katoličku vjeru u političke svrhe te da gaji ”pretjerani klasicizam” koji naginje ka poganstvu. Civiltà je najzad zaključila da je ”oholi duh Celzusa i Julijana Apostate prožimao Maurrasove izjave o tome kako je Rimska Crkva helenističkom kulturom pročistila ono što bi inače bila tek puka židovska religija ropstva.” Ideal monarhije kao najboljeg društvenog uređenja koje odražava natprirodni red stvari, iza kojega je stajao neupitni autoritet čak i jednog Tome Akvinca, morao je ustuknuti pred modernijim tumačenjima, da je ipak ”najbolji poredak onaj oko kojega se većina ljudi slaže”.

U svim tim burnim godinama kada su se jedra mnogih država i Crkve nadimala i naginjala katkad toliko da su prijetila prevrnuti lađe koje su pogonila, Maritain se u mnogočemu pokazao spretnijim pomorcem čak od svojih učitelja. Godine 1913. razračunao je s bergsonizmom, u svojoj prvoj objavljenoj knjizi La philosophie bergsonienne , iskritiziravši intuicionizam ”čistog trajanja”sa svojih novozadobivenih pozicija tomističkog misticizma koji je razvijao osobito o. Garrigou Lagrange, njegov poznanik još sa Sorbonne 1902.g., iz doba kada je cijeli Pariz hrlio na Bergsonova predavanja. S ocem Lagrangeom pronašao je Maritain sada više novih zajedničkih točkaka, L’Action Francaise, katoličko domoljublje i otpor modernizmu,a također i prvoklasnu poduku iz tomizma i dogmatike, te je uskoro postao predavačem na Katoličkom institutu u Parizu. Prvi svjetski rat bio je na pragu, i krug oko Akcije izgubio je uskoro mnoge odlične članove: o. Clerissac umro je 1914. od bolesti, Charles Peguy poginuo je iste godine kod Verduna, Ernest Psichari, unuk Renanov, kod Rossignola, 1917. umro je i Leon Bloy… Maritain je, isto kao i njegov budući dušobrižnik i prijatelj kardinal Charles Journet, bio oslobođen vojne obveze zbog zdravstvenih problema s plućima te se mogao posvetiti knjizi o La Salette. No, Akcija je 1918.g. neočekivano postala imućnom nasljednicom: mladi vojnik Pierre Villard s kojim se Maritain dopisivao i pružio mu duhovno-filozofske savjete, poginuo je pred sam kraj rata i oporučno ostavio poveći imetak Maurassu, Maritainu, i, možda, Georgesu Sorelu. Tako su Maurras i Maritain osnovali 1919. g., prema nekim izvorima zajedno, časopis La Revue Universelle, kulturno i filozofsko glasilonacionalističke katoličke rojalističke desnice, u kojem je Maritain bio urednik filozofske rubrike sa svrhom širenja tomističke misli i nauka.

Godine 1921. Maritainovi su počeli oko sebe okupljati molitveno-tomistički kružok i pozvali o. Garrigou Lagrangea za voditelja, a na njegov zahtjev sastavili su i pisani program za članove koji se pojavio 1922. pod naslovom De la vie d’orasion, te je ujesen te godine bio održan i prvi susret na kojemu su sudjelovali Charles Journet, veliki štovatelj o. Lagrangea, Jean-Pierre Altermann, Henri Ghéon, a u narednim godinama i Paul Claudel, Etienne Gilson, te Berdjajev koji je 1923. protjeran od Oktobra stigao u Pariz, i mnogi drugi. Pokrenuta je bila biblioteka Editions de la revue de jeunes, u kojoj su pod Maritaineovim uredništvom radove objavljivali Journet, Lagrange, orijentalist Grousset, G.K.Chesterton, te najznačajniji antimodernist XX. st. René Guénon , isusovački đak i također povremeni predavač na Katoličkom institutu. Kružok je 1924. g. preselio u novu kuću Maritaineovih u Meudonu, te je otprilike do 1937. g. bio najznačajnijim okupljalištem francuskih intelektualaca između dva rata. Bilo je to ujedno i Maritainovo intelektualno najplodonosnije desetljeće , na kraju kojega je on, međutim, uspio izgubiti gotovo sve svoje dotadašnje kolege, mentore i prijatelje – osim Ch. Journeta – ali je zato stekao i neke posve nove.

Već 1921. vodio je Maritain, danas anekdotalnu, raspravu s Guénonom, optuživši ga da se bavi oživljavanjem gnoze, ”majke sviju hereza”. Guénon mu je odgovorio da je to jednako besmisleno kao kada bi se reklo da je ”katolicizam otac protestantizma”, te da je Maritain, izgleda, pobrkao gnozu i gnosticizam. Kratkotrajna suradnja njih dvojice, oko pobijanja teozofije s kojom se Guénon bio pozabavio1906 -1916. g., počivala je na očito divergentnim osnovama. Guénon je podsjećao kako je ”za Aristotela i njegove skolastičke nasljedovatelje… upravo intelekt bio taj koji posjeduje izravno znanje o principima”, pa da stoga tomizam zapravo dopušta ”gnozu” –”čisto znanje”, iako teološko mišljenje nije nikad ”u potpunosti obuhvatilo zaključke koji iz toga proizlaze, ukoliko su prijetili da ugroze primat vjere.” Na okruglom stolu održanom 1925. g. na kojem su sudjelovali Maritain, Guénon i orijentalist-sinolog Grousset, u povodu knjige Ossendowskog ”Zvijeri, ljudi i bogovi”, povela se riječ o hinduističkoj metafizici za koju je Guénon ustvrdio da nije ni panteistička ni idealistička već prije povezana s aristotelovskom tradicijom pa posredno i sa skolastikom Tome Akvinca. U glavnom pitanju, o Kralju Svijeta, iskristalizirali su se, dakako, nepodudarni odgovori, budući da je za Maritaina bila ”neprihvatljiva alijansa istočnjačke i katoličke metafizike” jer se time”ukida razlika između naravnog i nadnaravnog reda stvari, između naravi i milosti”: metafizika spada u naravni red, te ne može biti iznad ”najviše znanosti” teologije. Nakon te rasprave, Guénonovi radovi više se nisu objavljivali u katoličkim časopisima i edicijama koje je uređivao Maritain, s čime je zamrla i moguća plodonosna rasprava između gnoze i tomizma.

Međutim je pitanje ”kralja svijeta”polako ključalo i dolazilo do vrenja i s druge strane: Maurassu, L. Daudetu i rojalistima iz L’Action française pripremao se udarac koji im je Maritain najavio nekoliko mjeseci prije, u svom prvom ”političkom” spisu Une opinion sur Charles Maurras ou le devoir des catholiques, koji je napisao izravno na poziv pape Pija XI. Ovdje Maritain obrazlaže kako su svjetovne vlasti i društveno uređenje zapravo samo sredstva prema čovjekovom krajnjem duhovnom cilju, a taj cilj ispunjava u konačnici jedino Crkva: pa ako dođe do kolizije između političkih doktrina i teoloških učenja Crkve, onda takve političke teorije treba napustiti. Crkva je u pitanju monarhizma ili republikanizma zapravo neutralna, i bitno joj je da se dade ”caru carevo, a Bogu Božje”. Katolici su obvezni na poslušnost i lojalnost postojećim vlastima, pa tako u kontekstu Akcije nikakva rojalistička restauracija na način revolucije ne dolazi u obzir. Godinu dana poslije, 1927. kada je Papa već zabranio Akciju, Maritain će iz svoje invektive razviti knjigu pod nazivom”Primaute du spirituel”, kao izravnu opreku Maurrasovom geslu ”prvo politika”. Maritainova pozicija kod Sv. Stolice bila je ovime definitivno učvršćena, nakon pogreške s Gospom iz La Salette, a jedan mlađi svećenik u vatikanskom tajništvu uočio je njegov talent i preveo 1928. g. knjigu ”Tri reformatora” na talijanski jezik: slučaj je htio da to bude upravo Giovanni Battista Montini, budući Pavao VI., papa završnice II. Vatikanskog koncila. No, odnosi s mentorom i učiteljem Garrigou Lagrangeom izgleda da su nakon ovoga zahladili, a tomistička tumačenja koncepata političkog djelovanja nepovratno su se razišla u smjeru ”integralnog humanizma” kod Maritaina, koji je umjesto kao ”kršćanska demokracija”ponegdje bio prepoznat i kao ”kršćanski marksizam”.

Razlozi za taj posljednji naziv, na kraju, možda se najbolje mogu vidjeti u knjizi ”Sumrak civilizacije”, sastavljenoj iz predavanja koja je držao u Parizu netom prije izbijanja Drugog svjetskog rata , prije svog odlaska u SAD godine 1940. i uključivanja u skupinu oko generala De Gaullea. U njoj Maritain nepoštedno osuđuje nacional socijalizam i fašizam, u prvom redu zbog rasizma koji se u najgorem obliku očitovao u progonu Židova, a čija ”iracionalna i biološka osnova se izravno suprotstavlja kršćanstvu odbacujući svaki univerzalizam i razbijajući čak i prirodno jedinstvo čovječanstva da bi se svijetu nametnula hegemonija takozvane više rase”, dok za razliku od toga komunizam, kolikogod ”u dijalektici kulture bio posljednja faza antropocentričnog racionalizma” posjeduje u sebi univerzalnost inherentnu razumu, ”pa čak ako je taj razum i poludio”, time što ”zahtijeva sveobuhvatnu emancipaciju, a kršćanstvu se suprotstavlja tako što mistično tijelo Kristovo zamjenjuje svojom zemaljskom univerzalnošću.” (engl. izdanje ”The Twilight of Civilization”, 1943.). Dvadeset godina poslije, kao neslužbeni filozof Drugog vatikanskog koncila, Maritain je ovo gledište uspio i službeno verificirati, jer je Koncil u konačnici osudio nacizam, a osuda komunizma nije se stigla pojaviti na dnevnom redu zasjedanja. Kako vidimo, Jacques Maritain je ne jednom u svom životu znao biti na strani pobjednika, samo je pitanje jesu li svaki put pobjednici bili na strani istine.

I da završimo riječima jednog drugog velikana, Maritainovog mlađeg suvremenika Henrija Corbina: ”svaka sakralizacija svjetovnih institucija naposljetku neminovno vodi u totalitarizam”, opasnost koju je neobično lako previdjeti, često baš najboljima i najumnijima. U Zagrebu, 15. listopada 2011.                                                                      


[1] “L’euivoco dell’’Intelligenza’nell’’Action Française’ e il magistero della chiesa”, 1927, iii, 385-398; “La crisi dell’’Action Française e gli scritti del suo maestro”, 1929, iii, 481-494; “Rivista: ‘Lo spirito dell’’Action Française’ a proposito di ‘intelligenza’ e di ‘mistica’”, 1930, iv, 531-538

Marina Kralik

Komentari

Comments

Marina Kralik

Zaratustra i Hrvati

Published

on

Spiritus intus alit (Duh sve krijepi )
Vergilije

Od pamtivijeka je poznato, kada koji narod dođe do samoga ruba svoje propasti – kako se to Hrvatima događa danas – onda  se u tom narodu poneki pojedinci i skupine dosjete kako je za spas ponajprije potrebno probuđenje, obraćenje i obnova duha toga naroda. U povijesti svijeta bilo je naroda koji su iz svog  duhovnog probuđenja ojačali i procvjetali, a bilo ih je još i više koji su duhovno kolabirali i zauvijek nestali iz povijesti. Čeka li takav nestanak uskoro i Hrvate, ovisi o tome hoće li uspjeti prepoznati i obraniti supstrat svojih etičkih vrijednosti i okosnicu svojih transcendentnih izvora, odnosno, hoće li se htjeti i moći ‘obratiti’ k onim prvotnim svetinjama što su ih dobili u baštinu.

No, koje su to ‘prvotne svetinje‘ i u kojem bi se smjeru današnja Hrvatska trebala obratiti i ‘probuditi’,  otkuda bi to probuđenje trebalo doći i tko bi ga i kako trebao provesti, o tome vlada prava kakofonija zamisli. Moguće je danas ugrubo razabrati tri ”tabora” koji polažu pravo na hrvatsku duhovnu obnovu: to su, reklo bi se, marksističko-socijalistički tabor, newageovsko-‘alternativni’ te kršćanski sa središnjom Katoličkom crkvom i njenim ekumenskim, reformiranim i pseudokršćanskim satelitima.  Ostavit ćemo zasad po strani kako svaki od njih ima poprilično drugačiju viziju krajnje svrhe tog ‘obraćenja i spasenja’:, marksisti u rastvaranju nacije u ‘ljudski rod‘, alternativci  u anacionalnom individualizmu, a Crkva u budnom nadzoru kako nikad ne bi došlo do predoziranja nacionalnog mimo i izvan njene vlastite svrhe[1]. Jednako tako ćemo ovdje zanemariti i pitanje treba li uopće spašavati ‘hrvatstvo’, i zašto, i zadržat ćemo se na jednostavnim činjenicama, da smo ovdje gdje jesmo, da nestajemo, i da smo izloženi određenim sferama duhovnih utjecaja koje, svaka u svome modu, iskazuju prema nama dušobrižničke namjere.

>> Je li Zaratustra osnivač najpoznatije i najstarije poznate religije u Hrvata!?

Svaki od ta tri ‘tabora’ nudi u svrhu neke moguće duhovne obnove određeni set vrijednosti koji čini više ili manje zatvorenu ideološku strukturu., nužno partikularnu u odnosu na neko univerzalno, i po naravi stvari ‘otvoreno’,  poimanje ‘istine’ o svijetu i čovjeku. Ovdje ne treba posebice tumačiti zašto, na primjer, obični kršćani nipošto ne mogu prihvatiti ‘bezbožni’ marksizam[2], ili zašto newageovci nipošto ne prihvaćaju ‘crkveni dogmatizam’, itd. Upravo uslijed toga nastaje ‘u narodu’ jedna vrst kognitivne zbunjenosti, zasnovana na nejasnom dojmu kako u svakom od tih tabora postoje pojedine vrijednosti, na izvjestan način čak i ‘sakralne’ naravi koliko god u danom surječju bile ‘desakralizirane’, koje dubinski rezoniraju s bićem našeg naroda. No, kako i gdje im je naći zajednički nazivnik ako su se svi utaborili u svoja tumačenja ‘univerzalija’, što u konačnici može dovesti, i dovodi, jedino do nominalizma, gdje svaka riječ može značiti bilo što te stoga u zbilji ne znači ništa? Jesu li pravda, istina, dobrota, pa eto i ‘humanizam’-  istoznačne za marksista, kršćana, newageovca? I ako nisu, kao što nisu, može li tu biti nekog dubljeg dogovora, dubljeg u smislu da se dopre bliže do te stvari same?

Vidljivo je, već iz dosad rečenog i prije ikakve pobliže analize, kako nijedan od navedenih ‘tabora’ ne može i neće nikada imati odlučujuć ni glavni ni presudni utjecaj na ”duhovnu obnovu’ našeg naroda, ma za kojim sredstvima koji od njih posegnuo, koliko god u to potrošili novca, i kakvim god se pranjem mozga ili opsjenama ili čak terorom poslužili. Ako je, na primjer, Partija u nas ikada oslabila Crkvu, onda je to bilo tek tako što je razotkrila njena ionako postojeća ‘slaba mjesta’, dok su se zauzvrat njih dvije  uzajamno ‘ojačavale’ upravo na mjestima gdje su i jedna i druga odstupile od svoje ‘tradicije’. Ili, ako su newageovci i prvima i drugima u nekom trenutku stali ‘otimati vjernike’, onda je to ponajprije zato što su se ‘duhovna obećanja’ –  npr. ”novoga čovjeka” komunizma vs. ”ponovnog rođenja” kršćanskog redukcionizma – pokazala vremenom ispražnjena od sadržaja i kao takva pogodna za  novo ”ispunjenje” jednako neučinkovitim psihologizacijama sakralnih sadržaja. Zajedno disonantni, a odvojeno disparatni, svi ovi naši ”centri duhovne obnove” samo unose nered i pomutnju, što se onda manifestira kao ”hrvatska nesloga”, ”dva Hrvata tri stranke”, i na koncu kao duhovna apatija i blokada.

>> Sedam propovijedi mrtvima

Pa dobro, ima li tomu lijeka? Je li suvremeni duhovni nered, nepopravljiv, i hoće li se, kako to misle na primjer kabalisti, od tog nereda na zemlji na kraju i samo nebo unerediti, tijekovi univerzuma poremetiti , i ono što danas nazivamo ‘prirodnim zakonima’, prestati vrijediti? To jest, kako to Isus opisuje u Mateju 24, ”s neba će zvijezde padati i nebeska zviježđa će se uzdrmati”. Izgleda kako cijela ezoterijska tradicija smatra da  ljudski um ima tu moć, bilo načiniti kaos  ”kako na zemlji tako i na nebu”( crnomagijski princip) bilo dovesti sebe i svoje djelovanje u sklad s jednim redom koji izvjesno nije vječan, ali koji se ravna i temelji na nekim bezvremenskim principima. I ne samo da se uskladi s njime, nego da taj red razvija i promiče dalje, tako što će ta načela spoznati i primjenjivati.  

Otprilike takva jedna etička kozmogonija, nazovimo to tako, o univerzumu, svijetu i čovjeku koji je u stalnom napredovanju, širenju i razvijanju uređenosti svijeta zasnovane na, vidjet ćemo, u biti etičkim principima, bila je, izgleda, najranije formulirana u učenjima Zaratustre, legendarnog iranskog- arjanskog vjerskog reformatora. Grčki povjesničari i filozofi datirali su Zaratustru u rasponu od 6. tisućljeća pr. n.e., 5000 g. prije Kserksa (tako piše grčki povjesničar Xanthos), dok je za pitagorejce Zaratustra bio suvremenik Pitagorin, štoviše i njegov učitelj tijekom Pitagorina boravka u Babilonu u 6. st. pr. n.e.  Naš renesansni filozof  Franjo Petrić svoju je Novu sveopću filozofiju zasnovao na ‘kaldejskim proroštvima” pripisanima Zoroastru (grčko ime za Zaratustru), te ga je svrstavao u red ‘prisci theologi’, drevnih teologa, i smatrao ga je ‘starijim od Mojsija’, suvremenikom biblijskog  Abrahama i Hermesa Trismegista.[3] Petrić, isto kao i pojedini ranokršćanski oci  na tragu novoplatonizma, smatrali su zaratustranstvo objavljenim naukom jednako koliko je to i židovska Tora. Uostalom, i samom Mojsiju se Bog objavio prvi put u posve zaratuštranskoj maniri, u vidu gorućeg grma koji nikada ne izgara, vatra vječno živa, poput  kozmičkog ognja  iz kojeg isijava životna sila i energija univerzuma i koji predstavlja simboličko središte zaratuštranskoga kulta. Tako su stari arjanci zapravo bili i prvi ”ognjištarci”.

>> HRVATI – OSOBITI SINOVI ZAPADA…

Nije nimalo slučajno što je upravo jedan Hrvat, nakon gotovo tisuću godina ‘zastare’ od vremena kasne antike, u 16. st. ponovno iznio na svjetlo dana ime i naučavanja Zaratustre, u njihovoj doduše novoplatoničkoj povijesnoj verziji, no i takvoj  još dostatno snažnoj da zakratko oživi jednu prilično nepoželjnu temu, o ”kršćanstvu prije kršćanstva”. Da je nepoželjna, vidimo primjerice po tome što su iz evanđelja netragom nestala ”tri maga” koji dolaze vidjeti i darivati novorođenog Spasitelja, a pri čemu je u svim ‘originalnim’ tekstovima nedvojbeno da je riječ o perzijskim-iranskim  ‘magima’-zaratuštranskim svećenicima. Zaratuštranska baština esencijalni je temelj kršćanstva, i tu duboku rezonancu na Zapadu ponajbolje mogu osjetiti i prepoznati izričito Hrvati. Stare zaratuštranske vrijednosti mnogo su dublje usađene u hrvatski duh nego tekovine novovjekog, moderniziranog kršćanstva čije kvarenje je počelo još mnogo prije Drugog vatikanskog koncila. I kada su danas s punim pravom ”papskiji od pape”, Hrvati zapravo, često i ne znajući, stoje za neko drugačije, iskonskije, ‘pretkršćansko kršćanstvo’, istinske istine, prave pravednosti i pobjedonosnog  junaštva. Možda bi se čak cijela duhovna povijest hrvatstva mogla opisati kao povijest upornog opiranja stalnom srozavanju prvotnih vrhovnih načela. Baš to nas čini ”konzervativnima” i ”tradicionalnima”, to instinktivno obraćenje k  prvim principima i izvorima.

Mi više volimo heroje vjere nego mučenike.  Tako isto kada je riječ o žrtvi, nesrodna nam je zamisao da bi se netko drugi trebao žrtvovati i plaćati naše dugove. Povijesni Zaratuštra je prvi u svijetu zabranio prinošenje žrtava, osobito krvnih. Koje li razlike od starozavjetnoga Abela!  Mi se više divimo ratniku negoli nekom poluprisebnom mistiku. To je zaratuštranizam, duh pobjede, napretka, otkrića, uvođenja reda u ovome svijetu, stvaralački duh izobilja a ne duh poraza, samosakaćenja i siromaštva. Zaratuštranski duh je ono što Hrvati trebaju obnoviti, da bi opstali. A još više bi obnova toga duha bila potrebna suvremenom kršćanstvu, ako za takvu reviziju već nije prekasno.

No, a otkuda Hrvatima taj perzistentni unutarnji otpor prema martirskim, žrtvoslovnim i nejunačkim vjerskim naglascima, koji u biti znače dići ruke od pravednog i istinitog uređenja ovoga svijeta? Nomen est omen, kaže stara poslovica, i doista je poučno pogledati s kojim žestokim pregnućem Hrvati vjekovima  brane svoje ime. Apsolutno je neosporno, svim ‘slavenskim’ akademijama unatoč, da je to ime iransko-arjanskog podrijetla te u originalu glasi Haurvatat (čita se Horvatat ) – i označuje peto od sedam glavnih načela zaratuštranske hebdomade – ‘sedmice’ – sedam Ameša Spentas (‘besmrtni sveti”= nepromjenjivi i besmrtni principi napretka) – zapisanih u Gathama[4].  Iz ‘sedmice’ dolazi i broj dana u tjednu, i kalendar, i brojevi planetarnih sfera, i faraonovi snovi o kravama, i strune Orfejeve lire, i još mnogošto u misaonoj konstrukciji Zapada. Načelo Haurvatat  označava cjelinu, cjelovitost, i povezano je s elementom vode. Cjelovitost prije svega znači zdravlje, integralno mentalno i tjelesno zdravlje, a vitalnost  tijela odraz je zdrave duše koja napreduje u mudrosti, umnosti i uskladbi s vječnim principima. To zdravlje simboliziraju svete vode, rijeke, jezera, izvori, zdenci.. koje je stoga potrebno čuvati čistima od zagađenja i zatrovanja. Na to upućuje i simbolizam ”Gospe od jezera”, djevice Anahite koja gospodari vodama i brine se za čistoću i cjelovitost  duha i tijela.[5] Kult Gospe u našem narodu neosporno ima arjanske korijene.

Ne treba biti osobito maštovit da bi se odmah i izravno povezalo ”svete vode” i njihovu ozdravljujuću metaforičku i stvarnu funkciju, sa zemljicom hrvatskom, makar i ponešto teritorijalno smanjenom no još uvijek prebogatom vodama, osobito pitkim vodama po čemu zauzimamo vrlo visoko mjesto u svijetu. Hrvatska je zemlja koja obiluje svetim vodama i po tome je dobila svoje iransko-perzijsko ime. Ne, nećemo se ovdje upuštati u intrigantnu temu iranskog podrijetla Hrvata. To čak nije ni najbitnije, s obzirom na to da smatramo kako zaratuštranstvo prožima religijsku, ezoterijsku i kulturnu povijest cijele Europe[6]. Ipak, činjenica je da je Perzijsko carstvo u doba Darija Velikog krajem 6. st. pr. n.e.najvjerojatnje doprlo i do krajeva današnje Hrvatske, te da su iranski osvajači nadjenuli toj čudesnoj zemlji Plitvičkih jezera, slapova Krke, Cetine, Zrmanje, izvora Kupe i Une… njezino ime. Hrvatsko ime zapisano je prvi puta u povijesti na Behistunskoj stijeni gdje su nabrojani Darijevi vojni pohodi i osvajanja. Tanajske ploče  s Azova na Crnom moru iz 2. st. n.e. svjedoče o iranohrvatskoj državi prije sarmatsko-gotsko-alanskog kretanja na Zapad.[7]Brojni toponimi, patronimi, pojmovi[8], glazba, no nadasve etos – upućuju na arjansku podlogu hrvatske etnogeneze. Narativ o ”Hrvatima od stoljeća sedmog” već odavno nema nikakve veze s istinom.

Zaratuštranska zamisao ljudskog društva počiva na istini i pravednosti. Još Herodot piše kako Perzijanci odgajaju svoju djecu od 5-12-te godine samo u tri stvari: jahanju konja, gađanju lukom i strijelom, i tome da govore istinu i samo istinu. Hrvatske majke su, koliko znam, do danas sačuvale ovu potonju odgojnu vertikalu – ustrajavanja na objektivnoj istini. Novovjeko kršćanstvo ima, naprotiv, velikih problema s istinom: najkasnije od reguliranja isusovačkog reda, novovjekom kršćaninu omogućeno je ustima izgovarati i laž, ako je to potrebno, samo ako ”u srcu” ispovjeda ”istinu”. Relativizacija istine možda je najtragičnije opisana u Braći Karamazovima, gdje Aljoša tumači Ivanu: ”čak ako bi se kako i matematički dokazalo da u Isusu nema istine, ja bih i opet krenuo za Isusom a ne za istinom”. Psihologizacija istine ovdje se odvija pod plaštom ”ljubavi”, kao da bi ”ljubav” na neki način, ‘ako je potrebno’, isključivala istinu. Nije vjerojatno da će Hrvati ikada, u svom unutarnjem biću, pristati uz ovakve metafizičke distorzije. Dapače, upravo i samo ‘ljubav prema istini’, Spenta Armaiti-četvrto besmrtno načelo zaratuštranstva, omogućava održanje reda i poretka u univerzumu i napose u ljudskom društvu, te donosi sve dublju vedrinu i spokojnost kao rezultat usklađenosti riječi i djela s mislima i savješću pojedinca. Istina je uvijek jednostavna i prizemna, zemaljska, ne u nikakvim oblacima koje vjetar nosi kako hoće i kuda hoće. Istina o Bleiburgu, istina o Vukovaru, istina o Domovinskom ratu – to su, recimo tako, suvremene istine od kojih Hrvati nikada neće odustati, koliko god infuzije ‘oprosta i pomirbe’ morali primiti. Metla  tkz. ”ljubavi” kojom bi se pod tepih pomelo istine, prije će se pohabati nego obaviti taj zadatak.

Treći besmrtni nepromjenjivi princip, Arta Vahišta, ‘najbolji kozmički red i poredak” zasnovan na istini i pravdi, isto tako ne ostaje lebdjeti u zraku nego traži svoje ostvarenje ovdje na zemlji, u obliku Kašatra Vairja – pravedne vladavine, pravednog kraljevstva-carstva. ‘Vairja’ ovdje označava  vlast koja je ‘najpoželjnija’, najdostojnija biti izabrana, takva da bi ju svaki narod poželio imati. To načelo vodilo je Kira Velikoga u njegovim osvajanjima, i nije nepoznato da su narodi Bliskog istoka i male Azije često bez ikakvog otpora prihvaćali Kirovu vlast. Čak i istinoljubivi židovski prorok Izaija, odnosno njegovi nasljednici u naknadno dodanom tekstu Deutero-Izaije, naziva Kira ‘pomazanikom’ – ‘mesijom’ – ‘kristom’ Božjim. Najpoželjnija, najbolja vladavina nema dakako nikakve veze s današnjim koruptivnim ‘demokracijama’. Ona je ‘arja’ – ‘dobro iskovana, vješto i mudro sačinjena, ‘, i u njoj se prvo pita kakvoga je tko ‘kova’, karaktera, koliko je ‘plemenit’ vladarski pretendent  i hoće li biti u stanju urediti vladavinu u skladu s ‘arta’ najvišim vrlinama istine i mudrosti. Ukratko, to je vladavina najboljeg i najboljih, prava ‘aristokracija’, o kojoj nipošto ne može odlučivati pûk na lokalnim izborima. Pravedna i najbolja vladavina jednostavno isključuje egalitarizam, isto koliko isključuje i kastinski sistem ”dinastičkih rodoslovlja’ i isto koliko isključuje svaki rasizam. Najbolji, plemeniti, ljudi ‘od kova’ su oni koji su iskovali svoj karakter, prekalili ga u vatri, u životnoj borbi za zadobivanje i za provedbu ‘najizvrsnijeg mišljenja’, na opću dobrobit i korist svih žitelja te zajednice.

Utopijska zaratuštranska zamisao pravednog društvenog uređenja upravo ovdje, na stvarnoj zemlji, odjekuje civiliziranim svijetom već tisućljećima, i neprihvatljiva je kako abrahamskim religijama koje  tu pravednost vide konačno ostvarenu onostrano, na nebu odnosno u raju, tako i istočnjačkim dharma kozmozofijama koje ‘iluziju postojanja’ razrješavaju samoponištenjem ‘jastva’. Tvrdoglavi Hrvati, međutim, vrlo teško će se dati potkupiti bilo kakvim ‘onostranim’ ispunjenjem svojih pravednih zahtjeva. , preduvjet čega je suverena država za koju je 15.000 ljudi nedavno spremno položilo život, po tko zna koji puta u povijesti. Smicalicama, prijevarama i lažima Hrvatima je najkasnije od stoljeća 12.-og i tkz. ‘pacta conventa’ onemogućeno da obrazuju, postavljaju i biraju između sebe najodličnije narodne vladare.[9]  Nećemo zaboraviti ni katastrofalnu prijevarnu pogibiju Zrinskog i Frankopana koji su glave izgubili na pravdi Boga, uz pomoć i na korist Kaptola (nevjerojatni crkveni posjedi u Hrvatskoj potječu upravo iz tog vremena, izvlaštenja zrinsko-frankopanskih posjeda.[10]  Neodoljivu privlačnost ideje pravednosti iskoristio je na svoj osobit način i marksističko –socijalistički ”tabor”, što djelomice objašnjava njihov i dalje primjetan utjecaj na hrvatsku zbunjenu duševnost. Njima u svakom slučaju pogoduje i naopak izborni ‘demokratski’ sustav, budući da je očito kako će dio puka rado glasati za geslo ‘svima jednako’, što dakako nema nikakve veze s pravom pravednošću. Marksisti usto imaju danas i pune ruke posla s preimenovanjem ‘radničkih prava’ u raznorazna ‘ljudska prava’ (kud nestade ‘klasna borba’?) te su preko noći postali velikim zagovornicima opće tolerancije ma čijih hirova i utvara pod jedinim uvjetom da nisu nacionalnog predznaka.  Zaratustranska ‘najpoželjnija vlast’ nipošto ne podrazumijeva uravnilovski internacionalizam-globalizam marksističkog tipa nego homolognu provedbu istih najviših principa u skladu s različitim tradicijama, povijesnim okolnostima i različitim pozvanjima narodâ uključenih u neko svjetsko ‘carstvo’. Pravednoj vlasti sigurno ne bi palo na pamet zabranjivati hrvatski grb, prepirati se i obmanjivati oko srebrnog ili crvenog prvog polja, niti zatvarati u kaznionice ljude zbog pjevanja ‘Vile Velebita’ ili pozdrava ‘za dom spremni”. Pravedna uređenost ne podrazumijeva sveopću snošljivost, nego stalnu kultivaciju duha i nesnošljivost prema svemu što narušava nepromjenjive i vječne principe – ameša spentas – zajedničke dobrobiti.

Pa dobro, mogu li se Hrvati ikako ‘othrvati’ novo-staroj navali njima tuđih duhovnih vođa, učitelja i dušobrižnika? Mogu pod jednim uvjetom, a to je da se uhvate čvrsto drugog besmrtnog načela, a to je Vohu Mana, ”najbolje mišljenje”, ”najizvrsnija misao”, ‘najodličniji um”, što traži stalno vježbanje i izoštravanje inteligencije i intelekta. Za zaratuštijanca, ovaj svijet u svojoj sveukupnosti je inteligibilan, stvoren i načinjen tako da ga je moguće dokučiti i shvatiti umnim naporom. Kultiviranje uma prva je i osnovna zadaća ljudskog bića, pa zato oni koji odluče ostati trajno u ignoranciji nikada i ne dosegnu pravu razinu humaniteta – čak i sam pojam ‘humanosti’ dolazi po svoj prilici iz arjanskog pojma vohu-mana . Čini se da je ulaganje intelektualnog napora najslabija točka hrvatskog nacionalnog bića koje je sklono uvjerenju kako je ‘zdrava pamet’ dostatan nadomjestak za naporniju kultivaciju uma. A upravo i samo je um, ono što otvara čovjeku mogućnost pristupa najvišem principu, Spenta Manyu, rekli bismo ”Duhu Svetom” ali pretkršćanskoga tipa:  duhu dinamičkom i pokretačkom, otvorenom novim spoznajama, duhu napretka, inovacija, otkrića, za koga je budućnost uvijek potencijalno bolja od sadašnjosti. Taj i takav duh, vatreni, izgarajući, neugasli, esencijalna je odlika ”Ahura Mazde”, divovske Mudrosti, koja poziva ljude na prijateljstvo i suradnju u stvaranju jednog  zajedničkoga uređenoga svijeta koji bi mogao biti ugodno i blagotvorno boravište svima.

Za kraj, potrebno je istaknuti da je daleko od toga da bismo zagovarali nekakvu ‘obnovu’ zaratuštranizma – u Hrvata. Ono što je u tom sustavu bilo najvrijednije, to se tako i tako do danas u nekom sublimnom obliku zadržalo. Bitno je osvijestiti, i ne odustati, ustrajati na  sadržaju navedenih principa, njih u stvarnom životu razvijati i primjenjivati, te ne podleći nominalističkim izvrtanjima i relativističkim obratima. Objektivna istina i ostvarena pravednost postoje i mogući su, tamo gdje boj bije ”um i srce u junaka”.

U Zagrebu, 3. prosinca 2018.                                                           Marina Kralik

Napomena: Ovaj autorski rad je već tiskan u Podstranskoj reviji MH-a, br. 36/2018., iako u bitno SKRAĆENOJ verziji. Zahvaljujemo!


[1] Dosta je podsjetiti na tragičan fijasko Francuske katoličke akcije pod vodstvom Ch. Maurrasa koja je na prijelazu stoljeća 19/20. tražila revindikaciju nacionalnog duha kroz katoličanstvo i rojalizam nasuprot galopirajućem liberalnom modernizmu/republikanizmu u duhu francuske Revolucije, a koju su faktički minirali isusovci. (v. naš pogovor u knjizi ‘Anđeoski naučitelj’ J. Maritainea, objavljeno separatno i na međumrežju).

[2] Istini za volju, vrijedi spomenuti dijalog marksizam-kršćanstvo koji je u Hrvatskoj sedamdesetih godina pokrenula skupina oko Kršćanske sadašnjosti, mahom zaređenih profesora RKC bogoslovije i vrhunskih intelektualaca, a nakon posjete J.B. Tita Vatikanu 1971. godine gdje ga je papa Pavao VI. okitio titulom počasnog kanonika crkve Sv. Jeronima u Rimu i dodijelio mu privilegije koje je imao austrijski car nad Hrvatima. Taj dijalog, međutim, od začetka je bio usmjeren k nalaženju zajedničkih točaka marksizma i kršćanstva na planu liberalnog humanizma, i zapravo okrenut protiv bilo kakvog tradicionalizma osim folklorno-slavenskog, posve na tragu Strossmayera. 

[3] Vidi ”Frane Petrić – Zoroaster i njegovih tristo dvadeset kaldejskih proroštava”, trilingvalno izdanje latinski-grčki-hrvatski jezik, ur. Erna Banić-Pajnić, Institut za filozofiju, Zagreb, 2011., iz uvodne studije urednice, str. 24-26.

[4] Himne iz Yasne, najstarijeg dijela Aveste. Nije na odmet spomenuti ovdje Ivanu Brlić Mažuranić čije su Priče iz davnine prepune zaratuštranske mitologije, od ‘domaćih’ koji iskaču iz vatre i opiru se zlu do zadnje iskrice, do fantastičnog svjetlosnog mosta kojim Potjeh prelazi na drugi svijet da bi porazgovarao s djedom. Ostatci knjižnice I.B.M. i uopće njena operušana ostavština nalaze se u nekoj spomen-kući u Rijeci, no čini se da ‘akademsku zajednicu’ slabo zanima otkuda je ta književnica crpila svoje nadahnuće neprolazne vrijednosti. 

[5] Manje-više sva tumačenja zaratustranskih načela preuzeta su iz odličnog niza eseja dr. Jasona Reze Jorjanija objavljenih pod zajedničkim nazivom ‘Povratak Zaratuštre’ na nekoliko portala, npr. : https://altright.com/2016/07/19/the-return-of-zarathustra-part-i/ te na you tube-u npr. :

[6] Navedimo tek nekoliko primjera, legenda o Svetom Gralu, vitezovi okruglog stola, romantična ljubav, viteštvo, kult Gospe – sve je to poteklo iz iranske zaratuštranske kulture. Legenda o pravednom kralju Arturu s razlogom je odnedavno ponovno zaživjela u Podstrani, gdje pripada mnogo prije negoli na Britansko otočje. Hrvatska  tkz. ‘šahovnica’ također je arjanskoga-iranskoga podrijetla, baš kao i kraljevska strateška ‘igra’ šaha, i danas neusporedivo oruđe za razvoj logičkog mišljenja.  

[7] Vidi dr. Ivan Biondić, Tanajske ploče, i njegove solitarne napore oko hrvatske povijesne istine. Iransko-sarmatski Goti i Alani dopli su sve do Pirineja i ondje osnovali Goth-alaniju, današnju Kataloniju. Velebitski prijevoj Alan i popularnost imena Alan među Hrvatima svjedoče o tim migracijama. Vidi također i A. V. Majorov, Velikaya Horvatiya, St. Peterburg 2006., prevedeno na hrvatski uz uredničke ‘preinake’ u izdanju Braće hrvatskog zmaja, s doziranom i ciljanom distribucijom ne odviše na oku javnosti.

[8] O ovoj, uostalom opasnoj temi pisali su dr. M. Šufflay (Zaratustra u Južnoj Hrvatskoj, 1931), dr. Kerubin Šegvić, dr. Ivo Pilar, i u novije vrijeme A. Lovrić i M. Lovrić. Vidi: Iranski Kulturni centar: Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb-Tehran 1999.

[9] O tome je npr. neumorno pisao danas ‘pometen pod tepih’ pravaš Eugen Kumičić, v. Kraljica Lepa i dr.

[10] O tome dr. Julije Makanec, vidi citate i sažetak na mom blogu : http://beatrice-suma.blogspot.com/. Makanec je, isto kao Šufflay, Pilar i Šegvić, svoju presmionost platio glavom.

Komentari

Continue Reading

Facebook

Popularno